Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

Moj povratak sa posla

Počelo je nekako umorno.

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je odnekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.

Oni jašu – Sjećanja – Ljiljanu / Bijahu to prelijepa, nevina vremena

https://youtu.be/ptQg8EyPtzw

Djevojka purpurnih snova

 

Usnula ljubav

 

Nada

 

Prazan halvat odraz u prozoru

 

Našoj braći Ciganima i ostalim Romima sretnu i berićetnu Vasilicu od srca želimo.

Povodom blagdana osjetili smo se ponukanim da i mi damo svoj udio u četvorodnevnom feštanju.

 

( Crtica iz romana  Oni jašu a Mojsije harmonike baca)

(Bilo je to vrijeme ruža…kad smo prvo cvijeće brali  . Bio je to svijet  stvoren radi nas…  Eh ti Indexi , uvijek rovare po malom mozgu.)

Jedared uzeo Mojsije  go'šnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona nešto malo starija bila, a on pripravnik . Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravničke ispite. Hejbet njih . I šta ti mi znamo , jošten nešto svašta raditi. Možda mu je to je'no te isto. Ali samo ono što je ljucki i što priliči, kao na primjer  kada golubica i golub ostanu sami na osami, a nešto ih zasvrbi. Tada oni nisu krivi za svoja djela i  što perje leti na sve strane. Jok, nipošto. Krivi preci što su ih take rodili. Čista genetika , a bome i priroda.

Dobar plan, ali imo jednu falinku. ( Mahalsku.)

Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci.

Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.

Frka Debi, Deba Baška Baši, Baška Baša onoj svojoj najnovijoj  raspušćenici , ona – ja kome će nego  Lenjem.

Ovom bilo mrsko dalje vehtu novost širiti. Samo uzo megafon, stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije , ća ga on znan ,  njemu sve boje iste . Nije bio daltonista. Jok.  Nego mu lenjo bilo misliti koja je boja koje boje ;  rokno topom i kuiso:

– Biće vino piju age sarajlije , mezetluke  Zlata sprema . Biče dobrog svježeg  mesa, garant . Vakog  i nakog. I roštiljanja, vakog i nakog. Kod Mojsija na dnu Bjelava.

A’ mahala ko mahala. Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju. Dođoše skoro svi.

Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku i mezetluke se da lahko  srediti.

Jedino Dobrog niđe . Jazuk .  Još jedna falinka . (Lutajuća i nevjerna.)

U to doba Dobri nešto sa nekom Vesnom  iz jedne od Avdinih ulica  , na drugom parnom  broju ,  podno Gorice , se finio i šaretio.  Djevojka aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. I gitaru dobro prebirala i još štošta vezla.

Prvi dan Dobri ne dođe. Neko uvaljo ublehe mahali . Nije bio sa Vesnom iako je kreno njoj.  Jadna Vesna ,  magla joj um safatala . Ali po baksuzluku umjesto nje  slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj  i svoj ahbaba  Ibre Piljka   i njegove vesele jatagan  čerge.

Kad peh hoće on se ne da zaustaviti, samo se lomata i mreže plete oko pehli insana. A taki vam je Dobri sa ljepot ženama bio . Peh do peha. Baksuz pa baksuz , da većeg na dunjaluku nije bilo. Pođe onoj , smota ga ova. Ode od ove uhvati ga ona. Ma , nije kreno a potonja ga jami . Joj  pehli insana i belejli žena oko njega , ljudi mili. Za nevjerovat.

Cigani ko i mahalaši , samo im treba razlog za slavlje. Nekada ni on. Namah zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio. Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra , neštedimice  iz zasjede , mere zaskočiti i satrati .

Ehej romalen – tara'buka mali od tarabuka  ; došo Ljiljin mili i dragi u švrakin čergeraj, slavnu Jatagan ma'lu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i nako se razgodilo na sedam dana.

Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić.  Kroz mali pendžer im hranu i tekućine doturaju, da ne pobjegnu. Prisnila im se ciganska svadbu. Ibro i njegovi se vesele  i provode . Kako ne bi , samo bo'ca fali  da se ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.

A zaključani ? Djeca, ko djeca . Mila i draga , a prelijepa . Falinka treća.  ( Nevjernička . Srdašca im nježna i milosna al nevjerna. ) U  halvatiću se  ne  dosađuju. Ne pada im na pamet . Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.

Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Zaboravili šta slave . Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali , ti se ubebali , drijemaju i ništa ne znaju i ništa ne mogu. Oni  drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ma kakvi školsko ! Nego ono što ga cigani uz ćemane  i ples najviše vole. Znali i oni onu latinsku: Ponavljanje je majka svih znanja. 

Daklen ,  šestog dana neznanja ko i šta s kim , anđelak mili , jedna prelijepa , ljuborodna  mala cigančica ključ od halvata ukrala i rođaki  Ljilji kroz  penđer  proturila.

Ljilja u nedoumici: za tijelo i ten  bolje se igrati grlica, za dušu ,  istina i sloboda melem. Srcem dobrim misli ,  takariš danas tijelo, duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još istinu  zna ; njima nije suđeno. Već nauk vidjelice naučila.

Oni kroz prozor,  u prvi taksi ,  pravac Bjelave  . Tek tada , zajednički, ono ko iskreno , skontali da su mogli odavno kroz prozor noge se igrati. Sada ih mrzilo  bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju , šta im je pamet smutilo.

Namjeravali obići njegovu obiteljsku kuću; prazna zvjera , nema mu staraca i oni na morju ko Mojsijevi .  Valja im jastuke, šiltete i dušeke prozračiti i presložiti.  Rekli mu roditelji svaki čas . Nema mu druge . Baš su pehli insani , uvaljuju se u novi takarli belaj .

Skoro depresivno ( ono ko fol ) se pogledaju , smješkaju i  sliježu ramenima :
– A ća mu ga mereš. Roditelji se moraju slušati, sad pa sad …

A ponekad zaborave da Suđaja pomno prati onu mahalsku pamet:
– Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu .
I pravedno sudi. E neka im. Hoće oni pametovati.

Eh, Umo  , prelijepa Umeja , gdje si sad ?

( Tako je Ljiljani po rođenju upisano ime.)

 


















												

Sretna ti nova 2023. godina Bosno naša

 


Bosna zemlja Božije Milosti

 

Sarajevo Grad čednosti

 

Modra rijeka

 

Poštovana rajo, pučanstvo, građanstvo i sugrađani,

Bosne zemlje Božije milosti i šire,

za nevjerovat dočekasmo i ovu Novu 2023. godinu.

 

Zarad neprekidne borbe za opstanak, unatoč svim zlim silama,

Gospod nas svojom  milošću uvodi u novu , treću godinu treće decenije ,trećeg milenijuma.

Puno je to trica. Mnijemo , treća od treće  sreće, pa još triput toliko.

Propuštali smo  eonske šanse da budemo dobri ljudi dostojni  Stvoritelja.

U Njegovpj strpljivosti , blagosti i ljubavi  živimo svoje , kakve , takve  dane.

 

Možda je vrijeme da svijet krene stazama Gospoda Jedinog.

Da voli bližnjeg , a bome i daljnjeg svoga i bude milostiv.

 

Glede tih razmišljanja  i mi počinjemo ovu godinu s ljubavlju.

Volimo sve ljude dobre volje .

Dio naše ljubavi poklanjamo i onima koji to nisu; možda se osvijeste.

 

Sretna vam i blagoslovljena 2023. godina.

 

Alelujah.

 






												

Sretna vam i blagoslovljena Nova 2023. godina





Bosancu su riječi kao snovi koje sanja

kao žena koju voli

svaka je riječ ljepša od one prethodne

pa slijedeća i tako redom

dok ne poteku ko potoci što u  rijeke

 jezera mora svoju ljubav prelijevaju





Sretna vam nova 2023. Godina

i sve potonje do suđenog kraja





Iza tih riječi se skriva sva   ljubav Sarajeva Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti svoj djeci bosanskoj , dobrim  i nama  dragim bićima i svim ljudima dobre volje.





Slavite, volite se , plešite i radujte se,

jer samo jednom se živi.

Marina Cvetajeva,naša Malena i njena bol

 

 
 

Približava se dan koji slavi čitav svijet.

A nama je svaki dan takav.

I mi ih jednostavno , i neizostavno samo volimo i mazimo.

Hiljade pahulja bijelih lepršaće uvijene u snove ljudi koji domu hitaju.

 

U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj. Jedno brzo ćao i

smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.

Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedostaje.Doletjet će ona. Poslije. Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

 

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se poderane skute sakriva.

Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima

ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.

Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već

siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.

Žedni nisu,puna im usta leda.

 

U nekoj ne tako dalekoj daljini čuju se zvuci vatrometa i zvona koji

na misu pozivaju.

Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih četvoro nade nema.

 

Zato mi dane božićnih i novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.

Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu. Ćutili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni okrznu i iskra padnu na nečije

srce.

 

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava, koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i

pokušavali da ih učine živim.

 

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i mirise ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.

Između šadrvana i đula smo postavili široki ležaj od snova.

Obojili  smo ga zajedno , modrinom neba, išarali zvjezdicama i obasjali

putanjama maglica. Mjesec smo zaiskrili čežnojm.

 

Sa nama u društvu, u našem cvijetnom đardinu , okupana mirisima đula i zumbula , TI vječiti tragalac i neumornik putnik kroz vrijeme bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi sa nama podjelila. Bilo bi ti  lakše. Mrven. Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala blesavom Debi kad  bi ti rekao:

– Zbog tebe bih se  saltom mortale sa bembašćanske brane natandario .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri, a Zlata zapjevala. grlice bi joj se pridružile u horskoj harmoniji šumeći Nevski prospekt.

Boljelo bi te, rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas. No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.

Njegove djetinje tužne oči bi te ubijedile.

Pružila bi ruke i lagani valcer ,bi počeo.

 

Ali Dobri je dijete, hoće dodir i sada se valcer prelijeva u tango.

Ti ga gledaš poprijeko, zakrečući glavu. On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi milostiva ,ovo su mirisi naših snenih sarajevskih večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  i predala se pokretima i zagrljajima , sjećajući se ljubavi svojih.

 

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom, jer tango bez pogleda i dodira i nije tango.

Vidjela bi istu bol koju ti nosiš.

Pomislila b i,evo još jedno biće što tuđe boli prti.

Prvila bi se jače uz njega , neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti

taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš kroz iluzije , šapuće:

 

“Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila. “

 

On bi se postidio, iako je znao da samo si nestašna. A stid djetinji,

uvijek poljubce mami. I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

 

Tebi srce malo omekša. I još jedan poljubac mu daješ.

Misliš nisu ni ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila. Odveo bi  te do  ležaja snovima tkanog . Sjeo do tvojih nogu, obgrlio ih i gledao te, ne trepćeći , bojeći se da mu u treptaju ne pobjegneš.

Tvoje ruke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima. Ti bi polako tonula u san , željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Poetesu i Damu Tuge , za gošću imaju. Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja. Muzika ta ima prizvuk Valcera sa Sene , Rjabinjuške i Kaline.

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku Frkicu za ruku i povela je do Zlate. Sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje , one su divlje  tatarke , ljute kozakinje , nježne, razigrane jermenke.

Toliko ljepote , malena naša ti nisi vidjela nigdje . A mi je tebi svu poklanjamo, govorila su ružina tjela milih ljuba.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

-Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja …

Tu bi mu glas zamro. Umorio bi se.

Baška baŠa bi zagnjurio glavu u jedre , grudi nove dame, da mu ne vide suze. Muško je on. Nova se čudi , odakle joj tolika sreća , da zaviri u ovaj đardin ,u kojem toliko   života , snova  ljubavi i muzike  ima.

No , ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto tužna si ti?”

 

Ti bi gorko zaplakala , sjećala se najmilijih.

Svi bi sa tobom plakali.

Samo  ne i Dobri,   Mali Princ. Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

 

Znala si , da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali:

Ni od tuge se ne umire, neko samo presvisne , a mi se zaledimo poput tebe.

 

Mnogo je neukih ljudi na svijetu . Oni te nazivaju „jednim  od najraskošnijih talenata  , a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka” .

Nisi ti talenat , ti si jedna od najraskošnijih riječi poezije . Ne ruske i ne 20.vijeka , već Zemljine poezije od njenog Postanja.

Da , bilo je tragike u tvom životu . I stvarne boli i gladi . Revolucija , ne Majčica Rusija, te odbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si u dom dala da prežive . Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire. Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe . U svakom slučaju si bila nepodobna. Majka njemica-poljakinja,otac  i majka aristokrati, muž bjelogardejac, zet , Arijadnin muž zapadni špijun(?)!

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina .Ona bi te ubila .Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini. Kažu bio je ludo hrabar , kao da je želio da pogine, jer , ostao je neutješno sam na ovom takarli svijetu.

 

Grlice naša,

Nismo progutali njihovu , revolucionarnu “bajku” da si se ubila i ne želimo , sve da je i istinita . Decenije gladi i tragedija  si prebrodila, da bi te tek tako , malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom bilo. Gdje će ti duša  Soso Džugašvili .

Ti, maestresa poetike da odabereš krvnikov kraj: vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske , ruke nježne i ljubavne ne bi dosjetile. I grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci , nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među onim dalekim i neupoznatim , ima i ljudi sa srcem i damarima za ljepotu , uvišenost i vrsnost. Mi smo te iz hladne grobnice zaborava, oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju , preko vaskolikog dunjaluka.

I dolepršaju u naše mahale i đardine. Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo ,čak ni za rata napustili. Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili samog , na cjedilu.

I ne pitaj , mila!

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala. Prag i Pariz , pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi .Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla. Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

“Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.”

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo. I one su kucale na naša vrata, i kod nas je bilo tragike i gladi.

Učila si nas da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta . Otvorila si nam oči. Nismo hudili za svojim životima , koje smo krojili po mjeri nas samih , jer si nam pjevala o slobodi i istini.

Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludne kćeri koja u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

Ne vide bezumnici , svu onu ljubav i zabrinutost za male obične ljude , koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u slobodi . Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti , ne bi li njene riječi , negdje u  pustinjama ljudskog uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.

Ne , ne vide da je to bol svih majki od postanja , koje od nečovječnosti djecu gube…

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život , u ljubav po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

“Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj ne dadosmo jedno drugom spati.”

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju. Grlice su popadale na tlo đardina, sluteći rekvijum.

Njemu su se ruke  počele kočiti . On pogledava ka gošći , ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije , za Moriće još manje , jer ovdje ubijena majka , hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrlio. Laganu kao san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja. Njenih i naših . Prekrio je velovima ljubavi , cjelov joj   na čelo, tamo gdje se sa bujnom kosom spaja spustio , i šapnuo joj:

 

Voljena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali , u  ljudi  kao da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se te uzvišene ljepote  nađu i cvjetaju.

 

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Ljubljuju vas…navsegda .


												

Radujte se – Danas je Božić

Danas je Nedelja 25 Prosinac /Decembar . 2022.  računate po Isusu Hristu.

359 dana je poslano na zasluženi odmor.

 

A sve katedrale   svijeta otkucavaju slijedeći praznik.

10.9.8.7.6

3.2.1.0   –  Božični Big Ben otkucao  do kraja.

 

Ponoćka  je bila prelijepa.

Srca blažena i spokojna.

Duh Gospoda Jedinog  je dotakao srca iskrenih vjerinika

Imamo  vesele  teme danas.Razlog za radovanje.

U mnogim  domovima se i srcem slavi.

Nisu važna predubjeđenja, samo neka se slavi.

Ko slavi zlo ne misli!?

 

Božić je otvorio vrata.

Blagdan je.

Lica su vesela.

Slijede radosni dani kada se voli i prašta.

Svaki dan bi trebao biti takav.

Nije valjda dobronamjernost spala na samo tri dana godišnje?

Želimo radost u domovima. I u komšijskim. Uvijek i zauvijek,

 

Budimo prijatelji.

I ljudi, Bosanski,jugoslovenski , kosmopoliti…

Časni i ponosni.

Dostojni Božijeg Blagoslova, 

Ljubi bližnjeg svoga…

 

Srcem Blagoslovljen i sretan Božić svim iskrenim vjernicima.
 

Bleki – Muzika od iskona

 

 

 

Neke riječi bole

a se  srcu  skršenom

nameću

 

sve počinje  muzikom

tihom od  iskona

iz duše nježne meni hodi

 

milina umu

tiho tiše i još tiše

otvara kapije nebeske

 

postaje jača jača

kao tam tam damara

u krik maglica se pretvara

 

srce ludi ludi

Bijeloj dami

san da zaludi

 

a vrisak od krvi

ništa ne znači mila

u nemaru tvom

 

idem dalje

do iskona do početka

jačam vrisak

 

i vrištim vrištim

da li sam dovoljno glasan

nisu snovi mila

 

muzika je čarobna

koja vrisak tebi

u ljubav hoće da pretvori

 

 


												

Bleki – Trešnja, Žena i Ljubav

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

 

     

 

  

 

 

 

Pjesnik je volio trešnju

Beharli grane, tanane i lepršave kao  Ženina duša

Maksumče je uvijek uživalo u trešnji

Podatna sjajna  obala  sočna kao Ženino postanje

 

Pjesnik  a  maksumče je naučio slikati

da bi mogao ljepotom bojiti  Trešnju i Ženu

A onda je spoznao nju Princezu

Srce mu reče   Ona  je njegova Krhka ruža

 

Slikao je i slikao

Želio je da joj pokloni Čaroliju

U   očima  boje sna vidje dugu

Duga obasja Njen Univerzum

 

Pomisli to su Ah , to su Naši snovi

Moraju biti jer Ona je ljubav

Sve postade čarolija Osvita

Zov ljubavi  Njenih hiljadu velova

 

Miris Cvijeća u plavoj milosti Djetinjih snova

Ples svjetlosti slikama  snivao pjesmama pjevao.

I volio  da   volio kao što Nebo voli.

I bolio da   bolio kao što led boli.

 

U ljubavi    u boli svojoj

zaboravi da   Trešnju obdari   ljuljačkom.

Nedostajala je sasvim mala , obična ljuljačka.

Ljuljačka za Princeze da Krhku ružu ljulja i ljubavlju miluje.

 

I tek tako ode Ona

Što ti je žensko

Prelijepo i  Čedno

Anđeo

Slikar je svoju umjetnost na lomaču rastanka bacio

okrenuo se ka Trešnji

pogledao u nebo

spustio se na koljena 

i nijemo izustio

 

Molim Te

Oprosti mi

Hvala ti