Životi prolijeću i nestaju pred nama, tako brzo, da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove Neba koji nas umivaju čim se probudimo.
Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.
Reći ćete : zaokupili su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati. I tako bi došli do crnog platna krojenog po stasu svakog muškarca, rjeđe žene. No, ne žurimo.
Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da se druge stvari više ne primjećuju. Ni u onim prošlim vremenima. U budućim. Ko da zna?
Sve će proći, i bol i tuga. Usnuli će otići tamo gdje vječno proljeće sja i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.
A mi ćemo ostati sami sa nametnutom praznoćom i beznađem.
Ne mora tako biti.
Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.
Hoćemo da pričamo o Crnom, a samo nam je Svjetlost na umu.
Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan, dok ne padne noć i dok ne usnijemo. Kad padne noć i usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti. Ali, ne možemo zanemariti Crno, jer ono postoji , koliko i svjetlost.
I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice . Sve se kreće brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat, ali se ništa ne mijenja.
Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Crnom i bojama pa tek o svjetlosti.
Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.
Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje. I Crno.
Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.
Samo Svjetlost i Harmonija. Koja uključuje i Crno.
Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.
Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu, drugi oblik Crnog, svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to, da bi joj Crna tama pomogla da sve u Univerzumu bude uravnoteženo.
Dok se širila, svjetlost je hodila ka jednom određenom mjestu u Crnoj praznini, koja nije praznina, već nepregledni nizovi Zviježđa, koji u okrilju Crnila, blješte i izviru u prelijepim bojama nezamislivog kolorita, koje je samo Njegova Milost mogla osmisliti.
Svjetlost traži mjesto u Tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.
Prije četiri i po milijarde, nakon osam kao tren dugih milijardi godina lutanja i stremljenja ka jednom pravcu Svjetlost je zakovitlala i smotala Crnu prašinu jedne zvijezde do Crnila. Iz te Crne vreline trebalo je da se rodi nešto jedinstveno i dostojno Božjeg Stvaralaštva.
Samo par stotina miliona godina poslije, osmišljena je i uobličena Plava planeta. Da ,izdvojena je najljepša boja iz spektra boja, koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom. Plava boja . Sinonim svetosti, čednosti i uzvišene plemenitosti.
Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla. Toliko detaljčića, koji su, do u valere, morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.
Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je namjenio svoje čedo. Čovjeka. Znao je da će on stvoriti smutnju i izigrati povjerenje Stvoritelja , ali sve je to zapisano u Knjizi koja pamti svaki tren od nastanka Univerzuma , do njegovog nestanka.
U Svojoj uzvišenoj nakani Čovjeku podari razum i svoje darove: Svjetlost i Ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemljanih planeta ima na svim nebrojenim putanjama i stranama univezuma, a plava planeta je samo jedna.
Njeno puno ime je: Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi. Tako smo je mi , vođeni nebeskim proviđenjem i naukom ,nazvali .
A ta čeda, ljudi, mnogi od njih , toliko nerazumni bivaju da svako malo pretvaraju nebesko plavu boju u krvavu, rubin boju. I stvaraju haos koji Crnilo i Tamu nose njihovog uma
Da, ljudi, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti nerazumom izazivaju. Ti ljudi navuku crne odore ili samo crne košulje i više nisu ljudi. Oni postanu monstrumi. Ali mi opet žurimo.
Ali Bog Milosrđa je i Gospodar traajanja i ljepote njegovog Univezuma.
Svjetlost nije samo dar, ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.
Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću, toliko milosti i oprosta . A biće ima um a ne shvata. Ima srce a ne prima .Ima oči a ne vidi. Ima uši a ne čuje. Ima dušu a darove ljubavi i milosti ne prima.Postaje još bjesnije.
Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i prihvataju njegovu Ljubav i Svjetlost.
Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.
Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku. Ljudi neuko vezuju smrt sa crnim.
Ne bi trebali. Crno nije tužno, a smrt je samo presijecanje korijena sa fizičkim životom.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom Svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.
“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”
Koje li šturosti i bedastoće.
Ima i ona druga malo poetičnije videnje svjetlosti, koje smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama, naročito crnom.
“Svjetlost je boja sunčevog sjaja ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar najljepših duginih boja: crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.”
U prošlosti su govorili da Crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Ispravili su se na vrijeme, da bi mi mogli na miru pisati o oblicima Crnog. Uz Crno vezuju neke grozne i nerazumne pojmove. Neka govore i neka vezuju šta god hoće1
Htjeli smo, ali nam ne ide od ruke da Crno bude sinonim Crnila.
Za nas je Crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik svjetlosti koja ljubavlju drži Univerzum na okupu.
A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav. To se ne da , niti može riječima objasniti.Ni okom obuhvatiti. Objektivno to što oko ima obuhvatiti je Crno, ali Sunce i danje svjetlo ga sakrivaju.
Vrlo teška riječ. I za razmišljanje i za tumačenje.
Višeslojna i višeznačna. Mistična i zlokobna ?
Ne može je čovjek ni pogledom ni riječju obuhvatiti. A još manje o njoj pisati i reći:
-Evo, ovo je crno.
Može samo pokušati nešto smisliti, u neke riječi zaviti i biti zadovoljan ako se barem nisu promašila osnovna značenja.
Crno.
Od iskona ma svoju stvarnu funkciju i ljudsko tumačenje.
Funkcija mu je prirodna i sveobuhvatna. U principu jednostavna. Tu je sve jasno, osim onoga što nije. To nejasno je zaključano u Nebeskim tajnama.
Ljudska tumačenja crnog su oprečna i vrlo često sukobljena. Može se reći da skoro svaki čovjek ima svoju vizuru onoga što crno znači ili pretpostavlja.
Kažu:
-De gustibus non disputandum est. (latinska izreka: O ukusima ne vrijedi raspravljati)
A zašto da ne! Moramo raspravljati. Mnogi ukusi su zapravo neukusni.
I o tome nećemo polemisati. Samo ćemo pregledati pojmovnike o crnom i dati svoje viđenje.
Ništa više.
Možda poneki zaključak iznijeti i ništa više.
Sve je vrlo jendostavno i crno . Osim da počesto nismo ubjeđeni u tačnost i pravilne interpretacije latinluka i prepisivača.
Zapravo napisaćemo malo više.
Imamo mnogo toga zaključanog u našoj mladoj duši. Ne znamo odakle nam. Valjda od neba.
Nero. Black. Noir.
Crno. Mrak. Tama
Sve asocira na tamu, a nije tama kojom je neuki najčešće karakteriziraju i hoće da nam boje svjetove.
Iskrena mladost jednostavno ne može prihvatiti da nešto, poklonjeno od Boga kao milost ljudima, može biti zlo.
Da nam ne bi zamjerili moramo pažljivije odrediti crno, ma kamo nas to vodilo.
Mi ćemo nastaviti ovaj, recimo , emotivni eksperiment o crnom, na način kako to mladost inače čini:
Mnogo je prelijepih stađuna i uvijek novih dana prošlo , pa više nisu novi. Sada su već birvaktile.Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku.
Nisu sebični ko ljudi – ja pa ja. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.
Koliko juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:
-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.
Jah . Vala su jako pametni!
Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba. Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima.
Vjerovatno i sa amebama.
I ovi , a i neki drugi listovi. Kalendarski recimo . Ili papirni.
Neko ima gutu, neki nemaju. listova , dabome. A mere bit da bidne i…
Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju, ali se na njih ne obaziru, upravo zato što ti nemaju gutu. Tada za one koji nemaju gute ne možeš reći gute se. Oni se od stida skupe i nabešaju sebi na leđa gute.
Valja imat bilo kakvu . Jašta radi gutu – milsite vi. Hajd dobro , nek vam bude. Mi svoje gnanje imamo. Recimo valja imat gutu love. Jes , vala valja. Ne mre insan niđe prispjet brez penezi.
Po džamijskim i crkvenim kuloarima pričešćuju neuke utješnom havom::
-Imaćete i vi jednog dana ako budete robovali i prepisivali kako valja.
Prićešćeni u međuvremenu pjevaju borbene.Nikako ne mogu skontat’ da jedino mogu biti zgućeni.
I žene vole dobre gute. Bilo kakve. Samo nek je berićetno i dobro gućeno. Ostalo će se sve posložiti.
I mi volimo posložiti.
Šta ste se zabezeknuli?
Volimo red i mir. To znači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto.Joj da samo znate šta se sve može mere na pravo mjesto dobro turiti.Tada se naše partnerice nemaju šta buniti. Kad god se sređene ustanu vesele i raspjevano cvrkuću , jer svuda oko sebe vide mir i ljepotu. Neked se euforično pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao da bude siguro da je sve dobro urađeno.
I jopet. Samo turaj. A neke stalno traže da se nešto slaže.
Te su perfekcioniste.
Ponekd pomislimo joj naša leđa. Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti.
Recimo neki ud ili neka kost. napriliku pubična ili krstična. Iako nismo sigurni da ih imamo. Mislimo nije to za nas. Mi nismo nikad bili stidni. Niti nismo kršteni. Pametni nam roditelji bili. Svaki pričešćenik u svetu vodu umače svoje crno ispod noktiju , i skida grijehe sa uprljane savjesti. I tom vodom su hotjeli nas krstiti.
Babo reče :
-Bjaž ba. Nisam levat prljat djete. Kad odraste nek se samo kupa i sveti , po sedam puta ako treba , sa ljubama u Modroj rijeci. Hem sveta , hem čista , hem vječna voda.
Kad smo odrasli skontali smo – nije to za nas.Valjda. Mnijemo , nismo pubertetlije da umačemo glavu u hladnu vodu. Mere se čojk prehladiti i eto belaja. A opet , gluho bilo posvećeni moramo paziti šta radimo. A virusa na sve strane. Ne moreju nas nacijepiti kolko se virusa iskotilo. A i mi ne bi , ali moramo zgriješiti koliko one traže da griješimo. Joj plahih grijehova ljudi naši. Džab , džabe nam nauk da smo iz raja išćerani zbog istih falinki. Ne mere čovjeka niko pameti nadolmiti kad mu ona začevrta mali mozak. Veliki se uvijek sakriva od velike pameti. A mali se uvijek buba . Normalno mi mislimo na mozak. A vi? Baš ste brezobrazni.Šta hudom insanu neće sve pasti na … Um dakako.
A opet privlačno nam posvećenje u Modroj rijeci. Znamo , one posvećena opetovanja traže za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene i urednosti. I kuveta.
A tek kad je žena uređena , tj. sređena – onda je sve u najboljem redu. Isto ko da je po rođenju svetom vodicom poškropljena. Pravi anđeo bez grijeha ikakvog. Koliko se zna. Ono što se ne zna ne mere se ni trtljati.
Crvkuće žena ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura.Moš joj vrata otvoriti , neće ti ona pobjeći. Ni jena. Nije blesava. Opija ih miris posvećivanja.
Joj ,kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena i posvećena.
Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena , kad nije razodjevena, hem je čarolija kad je razodjevena.Normalno da bi se odjela mora se prvo razodjenuti ili ustati razodjevena. Zakon svete vodice. Ne mere se u vešu vršit posvećivanje. Na čaršafu ili u plahti – tako mere. I tada , joj ljepote.
A kad se odjene , bome se diskretno smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše. Zato mi rokamo konjak. Radi tih štiklica kad se izuju. Joj , rahatluka ljudi mili. Ali tek poslije gonga : Finito!
To mu znači sredilo se sve što se treba srediti, posvetilo se sve što se ima posvetiti , kolko god je puta trebalo . Dakle finitiralo se na obostrano zadovoljstvo..
Ipak u tom sređivanju , posvećivanju i finitiranju dolazi do nesporazuma među ženama. Svaka navija za brojčano uzvišenije stanje po starim kalendarima.
Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno. I vole oktobar i da se octo ponavlja svakog dana u mjesecu.Da li ta cifra uključuje i noć. Nisu se izjasnile i hinjski se smješkaju. To nam šuveli . Ne smijemo ni jene zucnuti ili sve isponove ide na kvadraturu kruga.
Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe), opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije. One su za decembar.
Bilo octo bar ili lista pad , bilo osmi ili deseti , bilo Julija ili Georgija listovi ,ženama je najbitnije sređivanje. I to svakodnevno. Sređene i nacifrane ko zvižde.
Zato muškarci zvižduću ko zvižđe, a žene pištuću ko pišće.
Što bi rek'o naš drug Bleki , sve je u nijansama. Sređivanja, dakako.
Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna. Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi. Takva joj narav. Ljubimo joj posvećeni i nesređeni karakter.
I sve ono što ide uz to. A to vam je otprilike tisuću velova.
Prava pravcata raskoš đardina.
I onda će nam neko reći da žena nije đardin.
Pojma oni nemaju!
Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća. Nešto kao Ever grin Blues. Blista i sjaji , prelijevajući se u tisuću valera .
Normalno ako se redovno sređuje i posvećuje minimum septe. I to nježno , ali energično , onako muški. I sa ljubavlju.
Što bi poete rekle: -Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , volio ko’ da je iz raja izašla.
U prevodu:
-Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog … , jabuke – insani izbačeni iz raja.
One … , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet.
Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:
-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao i na grudi privijao. A bome i pažljivo , na tanane , mimo očiju inkvizicije i malograđanštine konzumirao.
Jopet ,i jopet , i… Jabuka je baš slasno rajsko voće.
Ha, valja ova pučanstvo.
Izvinjavamo se .Mi smo čestiti , iskreni i razgovorljivi insani. Ne mere nama i u nama ništa ostati skriveno. Mi sve dijelove , koji nam odgovaraju prepisujemo iz svetih knjiga i vjerskih običaja. Ne bi mi ništa skrajnuli ili propustili. Sve iskantamo.
Nema ljutnje ako nam se neka nevaljasta omakne. Ma ne žena boni ne bili . One nam se nikad ne omaknu, niti promaknu. Ponekad se okliznu i po baksuzluku trehnu na leđa . A pođahkad hekne na sve četiri , ko svaka mačka. Al to je dio njihovog urođenog , prirodnog šarma.
Dabome da smo mislili na eventualne nesuvislosti koje se omaknu. Ko sređuje , mislimo pisanije , mere i da pogreši.
*
Dopisano
I nemojte misliti da je za sve kriv oni Gutenberg od tiskanja i da je svaka gućevna priča krenula od njega.
Ni slučajno!
Sve je zakuhala ljepot Eve , pa vi , ako ste imalo pametni , ufruštuljite kako. Ne meremo vam mi sve crtati.
Četrnaesti je sptembar/rujan. Umilni je jesenji dan , okupan plavetnilom nebeskog prostanstva i Božijom milošću. Sve ruja i sanja. crvene i zlaćane snove. Nestvarni krajolici odišu vječnošću i bude emocije , zapretene u najbolnijim zakutcima srca.
Tada shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Ponosno dignem glavu , a srce drhtulji. Nadiru sjećanja obojene mirisima smrtnosti ,vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kiša i nestašne igre kristalnih pahulja bijelih….
Sjećanje na Mariju Magdalenu
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali. Nema se vremena za tiho umiranje.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju oproštajnu feštu svojim prisustvom i belajli ugursuzlukom. Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog moralie smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio i zabilježio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; skoro deset dana i devet punih noći.
Dani su , zna se prolazili u spavanju . Noći ko noći ! Duge i besane , proticale se u nespavanju.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična , milostiva i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna.
Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i nagovještene ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj…grabusio .
Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Ničim izazvan , Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , Deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna i blažena Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali provodađijskog posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez jezičine i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu i čitabu koji se , možda , mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , kristalno prozračnija.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari . U njemu je toliko radosti i darovanja , da ih još uvijek sređuje i oplemenjuje. I nikad neće ostariti jer ja sam , uvijek za uvijek , kako to voli reći, navsegda, njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom: -Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.
Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje, mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena blaga pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.I oprosti mi što se nismo ranije susreli. Znaš , uvijek neki grlupi razlozi se ispriječe. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a mi bili zaljubljena djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Čvrsto mi stisni mi ruku , ne puštaj me. Ne daj mi dati bježim. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao … nije prestajao pričati.
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i čvrsto držao joj ruku . Ni jednog moneta joj nije ispušta ruku. Nije joj dozvoljavap da mu opet pobjegne. Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog snu , jedne bajke koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti mahalske kaldrme.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav jedna uzvišena i vječna .Godinama. Voljeli se jedan mangup i jedna djeva čedna. Navsegda.
Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , do vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ganuta , rukom mu dostakne usne , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje nježnosti i opraštanja bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene sretnika . I ja nju . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja Bijela dama ne odgovara , život kao i uvijek neizostavno mora ići dalje.
Dok bol klizi sleđenim vodopadom, dobro je srce očajno Navsegda
Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama , nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.
( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )
Ljudi zaista tako malo znaju o duši da se to graniči sa nerazumom. Neupućenost i nemanrost nepoznavanjau ženske i djetinju , duša dobrote ljubavi nije nikakvo opravdanje :
Znanje o dušama je u Boga Jeidnog.
Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i nanđeoske djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište .
U traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlost nalik svojoj potrebno je mnogo sreće , podrške Usuda i bar dekiku samosvjesti. Ako nešto od toga izostane , poslije prvobitnog uzleta sve se preokrene u onu čuvenu :
-I pad je let.
A jopet , ako sve krene i vako i nako , treba se zadovoljiti iskreninm pokušajem u kojem obitava barem podnošljivo dohodište..
U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :
-Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.
Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim, konstanta π je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek , ama baš uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno. Suđaje tvrde – oba učesnika u tom vrlo takarli odnosu moraju nositi poslijedice nenalaženja.
U tom kolopletu putanja , susretanja i raskantavanja – nekom se ”osmjehne” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnosti ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.
Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti Takva , tegobna i nerazumna stvarnost baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po najmilosrdnijoj zamisli Jedinog Stvoritelja.
Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da Borhesovu bespolnu , samonaglašenu individualnost namah skrajnemo u zaborav.
Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u raznim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma … Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog, on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koje bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .
Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrata stvarnosti izroditi u Kafkin neponovljivi i neprocesuirani Proces . Osterovo Putovanje u skriptorijum ili viđenja/gatanja Orvela i njegovih inačica , odnosno bilo kojeg Orvela .
Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine , Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.
Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .
No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile zauvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo
Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .
Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanovih Bel Amilica i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary , Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove …
Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost i vjernost , marije Magdalene, lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zone Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatmi , Ljiljane …
Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.
Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tijelima presvjetle Taide , nadnaravno čedne Remedios La Belle , Blažene Luce …
U nemogućnosti nabrajanja tisuće i milijatde drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .
Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:
“-Kako i šta treba naučiti?”
Mi dodajemo : I pisati !
Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću , koja nimalo nije ružičasta. Ni sada , ni u bilo kom vremenu..
Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života.
Nema vaćno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih , magličastih impresionističkih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.
E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima .
Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.
Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam časno srce i djetinja duša, onakv kakvi su Bogom dati , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!
A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno harmonija , ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.
Možda će nas se sjetiti i nazdraviti nam za prošle dane.
I buduće.
Sretan je Ivica čovjek.
A nije dobro krenuo njegov život.
Bio je dijete kada mu je umro otac.
Nije ga previše zapamtio jer je radio u tujini.
Morala je otići i njegova majka , kad je ostala samohrana.
Trbuhom za kruhom.
A Ivica?
Ne pitajte.
Ipak reći ćemo, iako ga boli , on to ne pominje.
Osta dijete kod rodbine, daleko od rodnog grada.
Nisu ni neka rodbina bili.
Stranci ,komšije.
Rodbina je rodbina, a siroče je siroče.
Dijete je , odjednom, samo .
Oca nema. Zna da se neće vratiti.
Majku ima, ali je daleko.
Još ne zna dijete da se ona nikad neće vratiti.
Navratiće jednom , ajd’ recimo dvaputa godišnje.
O , da.
Dobro se ona brine o njemu.
Sve on ima.
I igračaka više nego drugi.
I đeparac za dva-tri dječaka.
I novu vestu , pantalone i cipele.
Čak i sat.
Marvil ili darvil?
Obadva.
Jedan za jutanju , drugi za onu laku noć suzu.
Ne , ne plače on.
Nikada.
Nego ništa ne pitaju dijete te suze.
Samo krenu.
Čiste i čestite kao kap rose.
Nisu baš poslušne te dječije suze.
Zar ne , Ivice ?
Mnogo bole.
I slane su.
A milovanje po kosi?
A poljubac za laku noć?
A dobro jutro sine, da li si lijepo sanjao?
Toga nema.
Insan se na sve navikne.
Dijete malo teže.
I ne zaboravlja.
Lažemo!
Bude toga .
Dvije sedmice ljetnog ferja.
Ponekad za Božić.
Za uskrs , već ne.
O blagdanima dođe dodatna novčana uputnica.
A uputnicu još nisu naučili da pomiluje i poljubac da.
Da zagrli, nemoćna je.
Da je priglliš srcu.
Ne ide.
Srce se nikad ne navikne na novac umjesto nježnosti i ljubavi..
Ima i mnogo lijepih i iskrenih želja i pozdrava.
Bude na kraju i ono:
Budi dobar.
Dijete slegne ramenima i pomisli:
“-Neuk svijet.
Šta mi drugo preostaje!
Jedino je Mili Bog stalno sa mnom i dobroti i milosti me uči .
Onako nježno.
Roditeljski. “
Odrasli znaju samo savjete davati.
Budi poslušan.
A svako dijete se rodi takvo.
Sa Božjom milošću i ljubavlju.
Odrasli ih stegama kvare.
Ivicu nije imao ko da kvari.
Nažalost.
Ne sjeća se dobro dodira , milovanja i poljubaca u djetinjim danima.
Kasnije je odrastao , pa nije bilo zgodno.
Snova se sjeća.
Svih.
Svi su vezani za majku , dodire, milovanja i poljubce.
Ti snovi najviše bole.
I ostaju urezani zauvijek , jer su neispunjueni.
I tamo u tujini je sestru dobio.
Nikad upoznao do kraja . Onako bratski , po naški , Bosanski .
Da je povuče za kiku ili je malo gurne.
Ali i zagrli od srca , djetinje.
Rekli smo naš Ivica je sretnik.
Sve je u parovima.
Usud uvijek plete mreže.
Ali on samo izvršava ono što mu Nebo kaže.
Poslaše ga u naš Grad čednosti.
Drugi i veći su bili bliži mjestu odrastanja.
Dobro je ispalo za Ivicu.
Poslaše ga u Sarajevo da uči i postane čovjek.
A Ivica je postao čovjek
i prije nego što se ustoličio kao podstanar u našem gradu.
Grad i ljudi su mu u početku bili malo strani.
Barem neobični. Nekako su se složili.
Kasnije se navikao.
Usamljena djeca se lako naviknu na sve.
Grad i Ivica su utjecali jedan na drgugoga.
Podjelili su suđenu im dobrotu i plemenitost.
Usamljeno dijete je postajalo ljudina.
Nedostajali su mu oni nedosanjani valeri i nježnosti
A onda je jedna grlica sletila u njegov zagrljaj.
Ne znamo, ko kome nije dao mira
i ko koga nije ni za tren puštao.
Šalimo se.
Za sve treba dvoje.
Ljubav im bila suđena.
I to je bilo to i ništa više.
Jedina i prava ljubav za čitav život.
Imaju dvoje djece. Dvije prekrasne grlice.
I tast mu Eso Mrak ima dvije djevojčice.
Jednu je Ivici od srca darovao.
Eso nije Ivici bio samo tast.
Bio mu je najbolji prijatelj, kao drugi otac.
Prije godina malo poslije Uskrsa ode nam Eso Mrak.
Iznenada. Skoro nečujno.
Malo ga zaboljelo , mislio ništa važno , pa usnio.
Tako odlaze Dobri.
A mogao se još malo družiti sa Ivicom i porodicom.
I sa nama. Bilo je nekih dogovora, ali…
Ivica i porodica su tužni.
Ni ovaj Uskrs , ni bilo koji slijedeći neće biti isti bez Ese.
Ali mjesta za tugu u Ivičinom domu nema.
Gospod uvijek raduje dobre ljude.
Obradovao je Ivičinu porodicu za dvije djevojčice i tri dječaka .
Unučad. Nora i Vedran. Prije toga Vanja.
Bokor prekrasnog Cvijeća.
Rastu mašala.
Vidi se biće oni i lijepi i dobri.
Kao i svi u Ivičinom okruženju.
Čestiti i Blagoslovljen Uskrs Ivice ,
tebi i porodici.
Nećemo ti mnogo toga zaželjeti.
Samo zdravlje i sreće.
Ljubav i snove si sam sebi uz Božiju Milost
i s ljubavlju ljube ispunio.
Ne treba ti ništa više.
Dopisano Aprila 2018.
Ivice,
Znamo , zasigurno znamo,
kao i uvijek prije
biće sa vama , vaš i naš , Eso Mraković.
Mora .
Ljudina je to.
I uvijek je znao gdje mu je mjesto.
Kome pripada.
Uz Aišu , svoje djevojčice i Porodicu.
I sve vas voli.
Ako osjetite lagano ježenje , mirisan dah ,
znajte da je to od miline i dobrote kojom vas Eso grli i voli .
Dopisano Aprila 2019,
Danas je tri godine od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.
Aiša bijaše, ali više nije neutješna.
Skoro tri godine je čekala da joj Eso kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje će ponovo biti zajedno .
Skoro tri godine je bila tiho sa blagim osmjehom , koji joj je vječno titrao na licu.
Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjena tuge bi joj preletjela nježnim licem.
Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.
Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.
Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.
Povukla se u svoju tišinu i mir uspomena. Skoro da i nije pričala.
Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu, da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im je darovala.
A bijaše veoma jaka žena . Lijepa, stamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.
Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.
Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.
A ona čestita, tiha bosanska žena i majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.
Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu, samovati , gore u obiteljskoj kući nadomak Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk Esine gitare i zavodljivog poja.
I pozove je.
Ove zime kćeri i zet je prevariše i zadržaše kod sebe u gradu.
Ali Aišino srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.
Skršilo se. Odjednom . Kao grančica.
Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.
Položiše je odmah do Ese.
Proljetni dan bješe sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.
Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.
Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha, to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode krenula.
Znamo, da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju pogledima, držeći se za ruke. Znate ono njihovo mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj …
A u Ivicinom domu nisu tužni ni zabrinuti . Kuća je puna unučadi ; sada ih je petoro . Alek i Mila upotpuniše svijet Ivice M. Prelijepi život odi dalje i tko zna …
*
Mir s vama vjernici i dobri ljudi , sretan uskrs i blagoslovljeni bili.
Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelike miline i ponosa , pa boli do suza radosnica.
Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote, koje je isto vi, i malo više vi, nego što ste to ikada bili.
Htjeli bi da tu ljepotu, tu milinu nosite na rukama, kao nekad. A ne možete. I onda vas nešto jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro pa na pola vas presječe .
Bože Milostivi , boli, kako ta djeca brzo odrastaju.
Koliko prekjuče , jednog 28. aprila , moje djetence je bilo malo veće od starinskog mlina za kafu. Ružičasto i krhko kao kristal , da me je bilo skoro strah uzeti ga u ruku , bojeći da ga ne povrijedim .
Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja zamanta mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.
Čitav svijet je vaš. Ma kakv svijet . Univerzum . I život pride.
Pune vam oči suza kad dižete pogled ka Nebu i zahvaljujete. I plačete. Ničim potaknuti i obaveznao , svaki put kad gledate tu ljepotu..
U mahali se to kaže plačem k'o godina, ma šta mu to značilo. Ne znate zašto , ali plačete i boli vas. A nikad sretniji niste bili.
Ne žuri vam se misleći ima vremena.
A nema!
Zaboravili ste da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.
Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba,
Juče je grozni , genocidni rat tutnjao ovim dunjalukom.
Danas imam velikog , odraslog sina. Ljudinu .
A taj zli , nesretni rat ukrade vašem djetetu četiri godine djetinjstva i odrastanja. Četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. Braniti svoju rodnu grudu – Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti . A čereči se srce, čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.
Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati “kauboja i indijanaca „, dobrih i zlih , monstruma i nevinih . Učestvovati u umobolnim umom skladanom beskonačnom ruletu , u kojoj samo smrt nevinih ima dobotni broj .
Dijete ne shvata zašto oca nema i po sedamdeset dana. Odi na teren , jer i tamo se Čednost i Milost brani.
Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji. Nijansu pogrbljeniji i bjelji.
Ne zna dijete , iako djetinjim bilom sluti , da svakog dana nestaju ljude . Mnogo ljudi koje on zna , i one mnogobrojnije koje ne zna , samo zato što su na ognjištu svome ostali i što iskreno vjeruju u Boga jedinog..
Ne zna dijete kako je svakog jutra umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i veče. Dok krici molitve ne prispješe u svaki damar . Svake sekunde. moliti se da se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima skita i luta . A u očaju pojma nema u kojoj mahali danas mala nevina djeca i žene djeca ginu.
Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je roknula i koliko je djece poginulu. I kako se zovu .
Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve. A o djeci koju ubijena djeca neće roditi , niko nikad ne govori.
Dijete vidi da mu otac blijedi , bijeli , muči i škrguće zubima, Stišće ih toliko da se oni lome, a ono ne zna zašto. Ali brzo uči i uskoro će sve znati. Jedino neće imati odgovor na pitanje :
-Kome je on , nevino dijete išta skrivio ? Ko će polagati račune za izgubljeno djetinjstvo.
Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao petnaestogodišnji mladić.
Ne možeš se miline i ljepote nagledati. Ali bol što se više ne možeš igrati sa vlastitim djetetom muti sliku . Ne moš ga krilo ga staviti, na srce prisloniti, u kosu poljubiti i reći mu:
– Volim te djetešce , moje milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama u susret . Oprosti mi , što me nije bilo.
Eto , to je rat učinio. Ali Hvala Bogu Jedinom, živi se.
A opet , safata vas neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.
Mahinalno kreneš ka djetetu, pa sa zatomljenim krikom na usnama , bolom u grudima staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš. Samo gas pomiluješ po stomaku il grudima , i milošte pljesneš po gujici.
Kažu prošo voz.
Kako boni prošo voz?
Koji voz, boni ne bili?
Ko ga je vidio?
Niko !
Dijete je uvijek dijete , i hoću da ga uvijek volim i milujem kao da je ono malo , prelijepo i krhko mlince dijete.
A taj prošo voz se uremizio u grudima , zajedno sa ledenom kompozicijom dugom četiri godine nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, :što bole čitav život. Mogu se dva kruga oko istoka i zapada napraviti. Pride još jedan i po oko polova.
Parkirala se sa bolom i čemerom, tegobna kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala sve riječi, zagrljaje i milovanja.
Kako djetetu reći:
-Izvini sine, imao sam preča posla.
Ne možete to reći , jer sin može upitati:
-Zar nije najpreči posao otac biti.
Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage. I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.
Džaba ti oče. Prošo voz .
Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi. Ni jedan jedini poljubac. Ni jedan jedini zagrljaj. Ni dašak pogleda.
Sada , to moje dijete , koje su mi nekako ukrali, ima tri prelijepa sina sa milom Grlicom jednom.
Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.
I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam djetinju ljubav morao staviti na drugo mjesto..
Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.
Ne znam zašto , ali i danas ponekad , u tišini i osami , po molitvi zaplačem , željan tih nemilovanja i nemaženja , punih ljubavi i sreće . U mahali se kaže :
-Neutješno plače ostarjeli ratnik i blentovija k'o godina , ma šta mu to značilo.
Sretan ti rođendan , milo , maleno djetence , sine ljubljeni moj.
Ponekad zastani i zaustavi vrijeme i uvijek voli i miluj te tri svoje ljubavi . I onu Grlicu što ih , uz Božiju volju , donese na ovaj prelijepi dunjaluk.
Ponekad im , neobavezno , tiho da ih ne probudiš sviraj uspavanku , onu o bolu , kojom , Hvala Bogu , ne stigoh te uspavljivati.
Sarajevo,je glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine.
Metropola.
Da metropola u globalnoj vizuri.
U povijesti ,od mezozoika do danas, poznat kao Grad čednosti, kasnije Saraj Ovasi i na kraju samo Sarajevo.I ponovo Grad čednosti.
Ugnijezdio se taj, da prostiš Grad Čednosti na obroncima Trebevića , da bi njime tekla Miljacka i uronila u Bosnu , rijeku po kojoj je naša domovina, Bosna zemlja Božije dobila ime svoje.
Tu Bosnu jedan nazva Modrom rijekom, a ona šapće o iskonu Zemlje Božije milosti i Grada Čednosti.
Znanom i neznanom.
Dobronamjernom i zlom.
Grad je poznat po svojoj tradicionalnoj kulturnoj i religijskoj raznolikosti.,
Pripadnici islama, pravoslavlja, judaizma , katolicizma , u tolerantnom suživotu egzistiraju i persistiraju stoljećima.
Zbog svoje duge i bogate historije, vjerskih i kulturnih raznolikosti, Sarajevo se ponekad naziva “Jerusalem Evrope” ili “Jerusalem Balkana”.
Mada, mi više volimo kada kažu Sarajevo je Grad čednosti
Jedini je veliki evropski grad koji ima džamiju, katoličku crkvu, pravoslavnu crkvu i sinagogu u neposrednoj blizini,jedne uz druge.
I tom gradu čednosti su od pamtivjeka nicali:
-Sveučilišta, Akademija, .muzeji, Narodna knjižnica, Državni arhiv, Galerije,mnogobrojni kulturni, arhitektonski ,povijesni spomenici,i bukadar crkvi ,džamija ,sinagoga, …biulesim i piramida…
-Poznata historija bilježi da je odručje grada naseljeno još u neolitiku na povijesnoj arheološkoj lokaciji Butmir.
-Krajem brončanoga doba naselili ga Iliri.
-9. god. Ilire su pokorili Rimljani i podigli naselje u Ilidži, koje je u 3. st. dobilo status kolonije.
-Poč. 7. st. područje naseljavaju Slaven, mada je ovo naseljavanje naučno sve sumnjivije .
-Sredinom 10. vijeka to područje je pripadalo je »zemljici Bosni« (K. Porfirogenet)
-1244. u sastavu je župe Vrh bosne.
-Gradove Hodidjed i Vrhbosnu Turci su zauzeli 1435., a oko 1460. počeli su izgrađivati novo naselje poznato pod nazivom Saraj-ovasi (Sarajevo se prvi put spominje 1507).
-1878–1918. Sarajevo. je pod austro-ugarskom okupacijom izraslo u administrativnop središte BiH.
-28. lipnja 1914. u organizaciji → Mlade Bosne u Sarajevu je ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand.
-1918–41. S. je bilo sjedištem Pokrajinske vlade, sjedištem oblasti Bosanske i potom bana Drinske banovine.
-1941–45. u sastavu NDH.
-od 1945. administrativno i kulturno središte jugoslavenske republike BiH.
-1984. godine u gradu se održavaju 14. Zimske olimpijske igre.
-od 1992. glavni grad samostalne BiH. Za rata u BiH 1992–95. se našao u potpunom okruženju srpskih genocidnih nacionalfašističkih zločinaca i izložen svakodnevnom granatiranju. Sporazumima u Daytonu s kraja 1995. Sarajevo Grad čednosti je. je deblokiran.
Sarajevo je grad Ive Andrića, Vladimira Preloga, Meše Selimovića,Maka Dizdara i Indexa.
Turistički vodič Lonely Planet svrstao je 2006. godine Sarajevo na 43 mjesto najljepših gradova svijeta, a 2009. Sarajevo je postalo jedno od deset svjetskih gradova koje je vrijedno posjetiti.
Harmonični zakoni Bogom date prirode su neumoljivi.
Svako živo biće ima svoj početak i kraj.
Ima srce i dušu
Između toga život.
I ovaj Grad. I ovaj narod . I ova mala plava planeta.
Na kraju krajeva i Univerzum.
Ko te udari po obrazu ti okreni drugi. Bolje ti je.
Božja zapovijed , sasvim logična poslovica,
izgovorena ustima skromnog Nazarećanina.
Trebević .
Ta malena planina iznad Sarajeva grada čednosti peristira
i prije nego se Grad čednosti rodio.
Nikad mu nisam poklanjao veliku pažnju.
Prihvatao sam ga nako prirodno.
Jednostavno postoji ,
pride par časnih starina iznad grada.
Ali…
Jednom u mom potonjem životu ,
vraćajući se poslije dužeg odsustvovanja , zanijemio sam.
Odmah poslije Blažuje , sa strane podnožja monumentalnog Igmana , nadvožnjak se naglo spušta ka Ilidži , tim ugodnim vanjskim vratima Grada . U njegovoj blizini vri mnogo hladnih i bistrih , modrozelenih vrela, kojiima Modra rijeka počinje da plovi i sni , kroz zemlju po kojoj dobi ime – Bosna zemlja božije milosti.
Saputnici rekoh da zakoči na vrhu tog betonsko-asvaltnog zdanja. Moradoh stati i izači. Želio sam pogled smiriti. Nisam želio fatamorganu.
Nestavrno je bjelasao Trebević izlazežim suncem okupan.
Odjednom me posred čelenke , među rogove , u velji i u mali mozak ,i hipofizu zapljusnu i spzca drevna istina.
Trebević nikako nije planina !? To je dobra , nježna, brižna i plodna žena prekrivena plavetnim velom , u čijem se krilu, poput fetusa, skoro stidljivo, smjestio moj rodni Grad.
Obronci , razliveni u jednu čvrstu, a ipak, titravu bjelinu ženskih skuta obgrlili su Čednost poput nezaštićenog dojenčeta.
Okolina i više planine mi se učiniše kao neki dekor za nadrealističku sliku bremenitosti:
-Dobrota majke , i blagost njenih bedara , a u njima uronjeno nejako dijete, štićeni okolnim planinama , pretvaraju se u sliku iskona.
Ipak , tuga me preplavi. Atavističke seni mi priču zbore.
U neko prethodno doba , dekretom nekog nadobudnog došljaka, koji se močugama i opancima uspentrao na čelo došljačke oligarhije koja je uzurpirala vlast , u kojoj nije bilo rođenih Sarajlija , zabiše u vrh glave , u čelo usnule planine Majke, ružni TV toranj. I dan danas strči, kao glogov kolac zabijen u mozak , u grudi nevine žene, umjesto u grudi mentora projektanata zla.
Tako, godinama unaprijed , označiše zli nevjernici i najaviše skrnavljenje, mučenje, silovanje i ubijanje Majke – planine i njenog djeteta – Grada čednosti. Silna , zla ,monstruozna želja za ubijanjem Majke – progovara nakana da se taj Grad – nevina beba učini nebranjenom i nehranjenom, ugušena u vlastitim suzama.
I na tom nadvožnjaku od željeza i betona Grad zaslijepljen zatvara oči.
Zatvorivši oči , Grad vidi sve, jer zna sve, zna to iskonsko znanje koje Majka i beba Grad nutrinom svojom prenose dušama svoje krvi.
A te duše , ta srca čedna, lete letom čudesnih gradskih visokoletača , golubova vjernika i vjesnika sa grančicom malsine u kljunu.
sa svih strana nadolazeći manijaci zla – mračnih sila neolita , krede i jure,
homo primogeniusa , aveti i pošasti starog i novog vijeka.
Zatim rimljani, avari, huni, slaveni , hadumice Vatikana i krstaši ,
bijeda srednjeg i kasnijeg vijeka, pa opetovani krstaši,
za njima turci, austrougari, srbalji i kroatjanci ;
te Njemačka pošast, sa bagrama četnika i ustaša,
raznih Jahići aljija, Izetija.
Sve sami nacista , fašista i sotona.
Neprimjetno se privukoše svjetske i bjelosvjetske kurve,ubice, zločnici i silovatelji pod maskom mirotvoraca.
Molimo vas prestanite, dosta , dosta više.
U ime Boga ,prestanite.
-U ime ljubavi i milosti zaustavite se i idite s mirom , svojim paklenim domovima.
Tiho jeca bremenita Majka. Jauče beba grad Čednosti. Vrišti Bosna zemlja Božije milosti.
Niko se ne obazire na izbezumljene i epohama mučene Nevinosti .
Pomen Boga Jedinoga , milosti i ljubavi još više raspomamljuje krvavu, pobješnjelu rulju izniklu iz đavolove glave.
Kada se nekim čudom , jedni bezbožnici zamore od brutalnih radnji, a drugi bogohulnici još ne skupiše snage za zverinje rabote, malo se odahne.
Majka planina i Dijete Grad i njihova rijeka i zemlja koja po njoj dobi ime , malo se odmore , prikupe snagu. Valja opet vojevati i čednost braniti.
Ta čuda , ti potomci Bogu milih ljudi , od iskona, postanu mlađi , ljepši, nježniji, čestitiji , neviniji. I mogu biti i goli i bosi , i gladni i žedni, ali su i prkosni i čedni ; uvjek okupani Njegovom svjetlošću , ljubavlju i snima .
Zlo ne može ubijati , u crno zavijati, koliko ta nevinost može voljeti i Bogu Jedinom se klanjati.
Milošću Božijom rode se novi ljiljani od zlata.
Ta ogromna , čista , iskrena vjera i ljubav , široka , univerzalna , neuništiva , uvijek iznova i iznova ozeleni i olista,
Išara prelijepim , nježnim Božijim bojama svoje krajolike, nadomak plavetnog neba i zlaćanog sunca.
Zatitra osmijeh čedne majke jer čuje veselo gugutanje svoje bebe , Grada čednosti.
Nebeski glasnik mira može da odahne i gleda rađanje novih bogumilskih života i novih ljubavi.
