Category Archives: Umjetnost

Pijem za ugašeno ognjište moje
Za moj život pun žala
Za samovanje u dvoje
Za tebe pijem ja –
Za laž usana što izdaše
Za mrtvi pogled zena
Za to što je svet strašan
Zato što spasa nema

Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene
nema umilnog lica drage voljene žene.
Bez opojna pića, bez dobrog starog vina
ni proljeće ne vrijedi, ni njegova milina.

I nebo je pusto i sva je bašta pusta
ako nema poljupca s toplih rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
nego gledati dragu kad se u licu zari.

I kad se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
a ne brati poljupce, ne milovat’ joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
ako nema ljubavi, sta mogu da ti pruže.

I sva svjetlost uma pa i mudrost sama
bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama.
Divna je ljepota pjesme, ruže i vina,
no, kad nema žene sve je to praznina.

U travi slavni

koboldi se miču.

Vetri pečalni

ko da nariču.

U duši je slika:

ovas se ziva..

Vitki žbun šiiba

oči prolaznika.

Rupe u stijeni-

to nisu kuće.

Željezo je vruće

vidik užareni.

Kakav smrad veje?

Stanice lude.

Oči se čude:

Šarlroa gdje je?

U zraku titra!

Šta se to čuje?

Da l’ žice bruje

ko neka citra?

O vaš grozni li!

Vašeg daha roj,

i taj ljudski znoj

i metala krik!

U travi slavni

koboldi se miču.

Vetri pečalni

ko da nariču.

Tempera

Autor : Vedad Šabanadžović

Ko da prenesoh goru u dol –

bol svoga tela.

Poznajem ljubav: to je bol

drhti put cela.

Polje u meni, tako se čini,

sazdaše za oluje.

Poznajem ljubav po daljini

što svemu blizu je.

Ko da su jamu u meni rili,

u osnovu, ka smoli.

Ljubav poznajem po žili

duž tela što boli.

Promaja kao grive pram

piri na Huna:

Ljubav po kidanju znam

najčvršćih struna

U grlu – tu rđa u tesnacima

i živa so je.

Ne znam ljubav po glasnicama

već po trncima

duž puti svoje.

Kad rastasmo se tada

uz muk i suza breme,

a bol nam srca savlada,

na vrlo dugo vreme,

bled, hladan, obraz ti posta,

ko led sam celov tvoj;

a meni tek tuga osta

kroz ceo život moj.

Tog jutra rosu ledenu

sred svog osetih čela

ko hladnu strepnju jednu

što obuze me cela.

Ti skrši zavete svoje;

sad mnogom pripadaš, znam;

kad ime spomenu tvoje

i mene samog je sram.

O tebi priča svud bruji,

za me posmrtno zvono;

kroz srce jeza mi struji:

što te ljubljaše oni?

Ti nikome od tih ljudi

ne beše tako znana;

bol osta sred mojih grudi

i večno živa rana.

Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede

Poslije ljubavi
ostaju čase sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima

Poslije ljubavi
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini
Poslije ljubavi
ostaje sto u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima

Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6

Poslije ljubavi
ostaje rečenica – dobro izgledaš ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj

Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali
poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.

Poslije ljubavi
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo”
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?”
„Ovaj put ne”

Poslije ljubavi
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.

Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.

Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena sujeta.

Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.

Poslije ljubavi
ne ostaje ništa.

Postoji veče što preko polja dolazi,
Niko ga nikada pre toga ne vide,
Ono svetla ne pali.

Svileno izgleda u daljini, pa ipak
Kad navuče se preko kolena i grudi,
Ugodno nije.

Gde nesta drvo što čvrsto je vezivalo
Zemlju i nebo? Što je to pod rukom
Što ne razlikujem više?

Šta moje ruke dole vuče?
Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
daleko od savršenog siromaštva

Leti, čim dan mine, cvjetna polja tako
Iz daljine miris opojni svoj liju,
Da u snu prozračnom mi lebdimo lako,
Uva skoro budnog, sklopljenih očiju.

Jasnije su zvezde, mrak blaže izgleda;
Polusvjetlost iskon svodom je rasuta;
Da izgleda svu noć nježna zora bleda,
Čekajuć da grane, u dnu neba luta.