Žensko srce se ne mijenja tijekom vremena,
niti se preobražava s godišnjim dobima;
žensko srce dugo krvolipti, ali ne umire;
žensko srce je nalik na stepu
koju čovjek uzima kao prostor
za svoje ratovanje i klanje – po njoj čupa drveće i spaljuje travu,
stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama,
ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna,
proljeće u njoj ostaje proljeće, a jesen je i dalje jesen,
sve do kraja vremena.
Koračam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu čašu
U tvom odelu tražim odlutalu toplotu
Pogledom dotičem sve što si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad čuvaš svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reči koje smo ikad rekli
Sećam se zaveta tvojih očiju
Tvoj se poslednji dodir još ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suočavam umorna
srca tromih nogu
To što smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sačekala.
Kerolin Ris
Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.
….
O, tebe se vrlo rijetko sjetim
I tvoja me sudbina ne draži,
Al’ mi duša kao da letim
Susret s tobom ponekad traži.
Tvoj crveni dom kao da me mami;
Crveni dom preko mutne vode,
Ali znam da u gorkoj osami
Ne smijem dotaći sunce ti slobode
Ne daj da se sa mojih usana
Čuju riječi koje ljubav mole,
Ni da budem stihom očarana –
Žudnje vječne da me pjesmom bole
Al’ budućnost molim tajno često
Kada noć se sjećanjem zaplavi,
Naslutim nam i susretanja mjesto –
Susret veći nego svi zaboravi.
15
Oni što zlatna zrna skupljaju, predani,
il’ puste da ih nose vetar i gavrani,
nikad ovu zemlju pozlatiti neće
ni ustat’ iz groba, jednom pokopani.
16
U tom sjajnom Karavansaraju*
noću i danju gozbe ne staju,
carevi mnogi prolaze s pompom,
pa svi naposletku tiho nestaju.
Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo …
Tvoja ljepota, Esmeralda,
Cijelog me opčinila.
Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo …
Sunce tamo vani toliko blistavo
— da u mojoj duši zalazi!
Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo …
Alfonso Reyes nas napušta
Mi ostali sjedimo za stolom …
Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo …
Italija se kune u nepobjedivost
A Europa se boji rata …
Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo …
Brazil debatira i politizira,
Poezija mrtva i trune …
Sunce tamo vani tako blistavo,
Sunce bistrine, Esmeralda,
Sunce koje u mojoj duši — zalazi!
ona
moja radost
priprema se 🙂
da ljubnem je
ja
njena sreća
u krilo moje pada
sa osmijehom
gleda me
polako
prati
svaki
moj mig
želi da zna
što je to
vuće
ka meni
približava se
njena
pametna glavica
ljubiti želi me
zauvijek
želim je
zauvijek
polako
nježno
da mazim je
ljubim
dovjeka
ona
zove se
14
Nada što nekad u srcu postane
u prah nestaje, ali i zastane.
K’o snežno inje na pustinjskom pesku
zasja za časak, a onda nestane.
15.
Da tajnu života naš razum shvati,
mog'o bi nam nešto o smrti kazati;
kad danas pri sebi o tom ništa ne znaš,
kako ćeš, kada budeš izvan sebe, znati?
Kose raščupane, smijući se, opijena,
halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući,
sinoć, oko ponoći, do ležaja moga dođe.
Na uho mi tužno šapne:
“Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad’ zaljubljenom daju takvo noćno vino,
ako u njem’ ne uživa, ljubavi je izdajica.
Idi zahide ! Ne prigovaraj pijancima,
jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.
[to god nam je On točio, ispili smo,
bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage,
kajanja su mnogih, pa i Hafizova ismijali!
Cveće zla XXXV
Ratnik na ratnika jurnu u jarosti;
Sevnuše mačevi kroz vazduh pun graje.
Ta buka i dreka behu krik mladosti
koja se žestokoj ljubavi predaje.
Slomi se oružje! Ko što se, o dete,
skrši naša mladost! Al poraze njene
sad nokti i zubi hteli bi da svete.
– O, besna su srca ljubavi ranjene!
Tu, gde ris i tigar kruže, u tu crnu
jamu, hrvući se, borci popadaše,
tu će koža da im procveta na trnu.
– Pakao proguta prijatelje naše!
Amazonko, i mi hajmo s njima, neka
plamen naše mržnje potraje doveka!