Tvoja se blijeda kosa talasa
Izmedju mirisa tvog tela
Ko zastava nestašna i bela
Čija svila na suncu bjelasa.
Umorno bijuci kroz krike
Napjev bubnja kog voda osvaja,
Od prošlosti srce se odvaja
I, šireci vale tvoje kike,
Juriša, penje se – pijani borac
Kroz močvare krvi, – da zabije
Tu zastavu zlatnu najhrabrije
Na taj nacin i bakreni dvorac
Gde, kad nehaj cjelu je ogrne,
Plačna Nada gladi se i svija
Dok ni jedna zvezda ne izbija
Kroz noć crnu poput mačke crne.
Rasplela sam duge kose
sa hiljadama vitica.
To je bio težak posao
koji nisam mogla privesti kraju
jer su se kose splitale
sa granjem drveća
dok sam prolazila trčeći.
Činilo mi se da ih opet vidim,
svoje lađe,
ali one su bile i otišle,
dok sam spavala one su digle sidro
i otišle su sve
(a ipak
san je tako divlji,
treba ga goniti danima
i danima,
biti strpljiv, ne drhteći, ne dišući,
ne misleći).
Ali dok sam ja spavala
oni su otišli u rat…
I sada –
kome da pišem?
A mogla sam da budem
mala, plava devojčica
u cveću rezede,
među belim krilima golubice,
devojčica koja se igra sa Odjekom
na obali jezera jednog ogledala.
Avaj!
Sačuvala sam svoje detinjstvo
opaljeno od morskih priča
samo u svojim rukama.
Da bih možda ponovo njih stigla
mogla bih da trčim, trčim
brže od svog srca:
mogla bih da pojašem konja
da što manje vremena izgubim.
Ali stvar nije u tome.
Ako bolje posmotrim,
mislim da je njih oluja
odnela
jer oblaci imaju čudnovat oblik
iako zora nije granula.
A ja nisam unajmila posadu
jer su ljudi bili pijani
i klecali su
i tukli se zbog jedne reči,
zbog sitnice, ćuteći.
Videla sam njihove hitre pokrete
na beloj fasadi
crkve.
II
namilice dahću naš glasne žice
slavi stvari
drek na usni
groktanje
i rika
sve u blebet pretočeno
ne sričemo tajne znake
niti slutnju dodiruježzvon kamenadrhtaj vode
pod jezikom truli tepet
tihne govor raslinja i biljažžo ušne školjke vosak
slamaju se čarlijanja ptičija
mru mrmori i gatke
pred besjede bijesnom stražom
pognu glavu plodna šutnja
nesta nijema slova
zijezde nam riječi mjesto repatica
tko li zgriješi
i dade nam pravicu
da govorimo stvari?
O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.
Kako to beše isto:
udisati miris rascvalih lipa,
slušati tišinu parka –
pa tada najednom podići oči,
pogledom se sresti
i čuditi se sve do osmeha.
U tom osmehu
beše uspomena na jednog zeca
što je do malopre skakutao po travi;
to detinjstvo osmeha beše –
već ga ozbiljnije kosnu kretanje labuda,
koga smo videli potom kako na dva dela
večeri neme ribnjak polovi.
A krošnje –
svojim rubovima prema čistom,
slobodnom, već sasvim budućem noćnom nebu,
ocrtaše rub osmehu ovom
prema ushićenoj budućnosti na licu.
O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.
Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.
Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.
O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.
Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava…
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.
Oprosti mi što te tražim
tako nespretno
u tebi.
Oprosti mi katkada moju bol.
To je zato što želim otkriti u tebi
najbolji deo tebe.
Ono što ti nisi videla, a ja vidim,
plivač u tvojoj nutrini, dragocenoj.
I uzeti to,
i držati visoko, kao što stablo
drži poslednju svetlost
koju je našlo u suncu.
I tada ćeš ti,
u potrazi za tim, uzići gore.
Da bi došla do toga,
popeta iznad sebe, kakvu te želim,
dotičući još samo svoju prošlost
ružičastim vršcima nogu,
dok ti je celo telo napeto, u usponu
od sebe samoj sebi.
I neka tada mojoj ljubavi odgovori
novo biće, koje si ti.
Više ti ne vidim, dijete,
u osmijehu jabuku crvenu.
Tuge ti pogledu prijete,
pjesmu ti otimlju grlenu.
Na mrki glas dječaka
stado se moje prenulo.
Ko mjesečeva zraka
poljem je srce krenulo.
Oni koji ne umiju da vole,
neka na Unu dođu –
i zavoljeće
Oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dođu –
i propjevaće
Oni koji ne zbore – prozboriće
kraj Une
Oni koji ne čuju – pročuće
kraj Une
Oni koji ne vide – progledaće
kraj Une!
Kad se pokrenu slike
neke muzike davne
poznate do dna srca
znaš li ti da ja ne dođoh
sa neke druge strane
nego sam uvijek bila tu
kroz istinsku dubinu znana
tvoj pogled na meni štrecne
bljesne svjetlost rana
I poslije kroz vrijeme
ja ne znam
ne znam ni gdje sam
gdje je moja kuća i hrana
kroz snjegove lutam
da nađem mjesto
gdje se sanja
U rudnicima, u Sibiru
Strpljenje vaše nek ne klone,
Jer vaša djela ne umiru,
Ni uzvišene težnje one.
Nada, ta verna sestra zala
U podzemlje će mračno sići
Da bi vam bodrost održala
I željeno će vreme stići.
Drugarstvo, ljubav ce vam doći
Kroz brave što nad vama stoje
Ko što do vas kroz memlu noći
Slobodne rječi stižu moje.
I pašće teške negve vaše,
Sloboda će vas dočekati,
Sve tamnice će da se spraše
I mač ce vama braća dati