Kad se pokrenu slike
neke muzike davne
poznate do dna srca
znaš li ti da ja ne dođoh
sa neke druge strane
nego sam uvijek bila tu
kroz istinsku dubinu znana
tvoj pogled na meni štrecne
bljesne svjetlost rana
I poslije kroz vrijeme
ja ne znam
ne znam ni gdje sam
gdje je moja kuća i hrana
kroz snjegove lutam
da nađem mjesto
gdje se sanja
U rudnicima, u Sibiru
Strpljenje vaše nek ne klone,
Jer vaša djela ne umiru,
Ni uzvišene težnje one.
Nada, ta verna sestra zala
U podzemlje će mračno sići
Da bi vam bodrost održala
I željeno će vreme stići.
Drugarstvo, ljubav ce vam doći
Kroz brave što nad vama stoje
Ko što do vas kroz memlu noći
Slobodne rječi stižu moje.
I pašće teške negve vaše,
Sloboda će vas dočekati,
Sve tamnice će da se spraše
I mač ce vama braća dati
Postoji sigurno neko
Ko me jednom ubio
A zatim otišao
Na vrhovima prstiju
Ne narušivši svoj savršeni ples.
Zaboravio me položiti na krevet
I ostavio me da stojim
Svezana čvrsto
Na putu
Sa srcem zarobljenim kao i pre
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi još čist.
Zaboravio izbrisati lepotu sveta
Oko mene
Zaboravio sklopiti moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast.
l.
Još uvijek, u meni, živa je iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:
Na stotine sazvježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko posve se smiješalo.
I ko Njemcu se onom javi naslut: iz skita
Promatram, al ne jedan grad nego svijet čitav.
I pamtim: niz bistričku ulicu, neznamkoju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju:
Ko da je duša, od straha skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.
Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.
Ne gradom već prajezom ošinut bijah tmulom
Da sve pod nebom u lednu vodu se prometnulo.
Tren potom pojmio sam iz džigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me!
Jer u moru tog svjetla – gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).
I sam sebi se činim ilegalan ko koza
Dok slazim u samoću sa uskotračnog voza.
2.
Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.
Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.
Isprva, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od svoje Crne Gore.
Od Crne Gore u kojoj duša je moja bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.
Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,
Živio poluživot, u gradu polustranu.
Živio ko flauta. Ukoso i ustranu.
Da mi je lađom da krenem preko vode
onamo kuda otplovi mnogi kralj
i kuda mnoga kraljevska kćerka ode,
i da se iskrcam u gostoprimljivi kraj,
na travnjak gde se svira u frule i igra, gde su
naučili da je vrhunac ispunjenja
kada se nova ljubav otkriva u svakom plesu
i kad se poljubac za poljubac menja.
Da mi je da nađem na toj obali
zečju kost koju je istanjila voda
a talasi izbeleli i oprali,
svrdlom da je provrtim, i kroz rupu onda
pogledam u stari svet gde u crkvama
venčavaju se u svečanom odelu,
pa se grohotom nasmejem svima vama
kroz zečju kosku istanjenu i belu.
Toliko gledah ljepotu
da se moja vizija izjednači s njom.
Obrisi tijela. Crvene usne. I čulnost udova.
Kosa kao sa grčkih statua, uvijek ljupka,
čak i nečešljana, njen pad preko blijedog čela…
Likovi ljubavi, kakve ih moja poezija
žuđeše u noćima mladićstva, srećem ih tajno,
u dubini noći…
Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni, crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome , o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.
proći će ljeta
nedosanjana
daleka vremena
neugasla
nakon minulih godina
ja tek jedan slomljeni ram
ni eha dolaska ni proljetnog sutona
žene koja sve zna
i stih ubicu
i boju kristala
a će se pitati
gdje je ta ruka
nakon minulih godina
u praznini tišine
kad vazduh zastane
sleđen
bez ljubavi
jer mene u vrtovima ni
da ti srce kao nekada
brže zakuca
ruka uprljana bojom krugova
nježno zadrhti
a slika neuzvraćene ljubavi
niz basamke osmjehom pala je
Ne može se više vratiti tren sjaja u travi,
i zato ne treba žaliti za raskoši jednog cveta koji nestaje,
već treba naći snage u onome što nam je ostalo!
Ako se ikada budemo morali rastati, neka to ne bude u proleće,
jer teško je gledati kako se nove ljubavi rađaju,
dok naša zauvek umire!
I onda, kad više ništa ne možemo vratiti, nećemo tugovati,
već ćemo naći snage u ovome što nam je ostalo i živeti s tim!
Svaka ljubav u sebi nosi težnju za nežnošću,
a umreti u ljubavi znači živeti u njoj!
Odbaciću svoj greh, odbolovati tvoje oči!
Gledaću kako odlaziš i nestaješ u seni jesenje trave,
sve dalje i dalje…
Zaboravimo sve što nas je bolelo, radi nas i radi zaborava!
Zaboravi da smo se voleli, da smo se smejali i… da smo krivi bili!
Poći ćemo ka sutrašnjem danu, koji će doći, a u prvi sumrak
zatvoriću oči i neću misliti o tebi!
Biće kasno kad se jednog dana okreneš iza sebe!
Poželećeš uzeti sve pogažene i ubrati sve mirisne cvetove,
ali nećeš moći, a niti ću ja više moći natrag!
Čovek koga nikad nisi video
onaj je koji te održava,
onaj koji će možda doći jednog dana.
On nije napolju na ulicama
niti u zgradama
niti na stadionima
ili ako je tamo mora
da sam ga promašio.
On nije neki od naših predsednika
guvernera ili glumaca.
Pitam se ima li ga negde.
Hodam ulicama pored radnji
i bolnica, bioskopa i barova
i pitam se ima li ga tamo.
Tražim već skoro pola stoleća
i nikako da ga vidim.
Živog čoveka, istinski živog,
kad recimo spusti ruke
pošto je pripalio cigaretu
kao oči tigra koje zure nekud u vetar.