Category Archives: Umjetnost

Zlaćani oblačić noćivaše
na grudima hridi-velikana;
na put pođe još za jutra rana,
po plaveti veselo igraše.

Vlažan trag tek osta u mrštini
starog kama. On osamljen stao,
dubokim se mislima predao,
i tihano plače u pustinji.

Canticum Canticorum ( bibl. Pjesma nad pjesmama=

Ja ne znam što si, sjena ili žena,
Ja ne znam što si, radost ili tuga,
Ja ne znam što si , oblak ili duga,
Ja ne znam što si, žena ili sjena.

U tvome oku , oku svetih muza,
Sve strepi bezdan dubok kao grijeh,
Sve drhti voćka crvena ko smijeh,
U tvome oku blista vječna suza.

Na raspućima – ko Ezekijela
Prokletstvo žene što se nudi – stojiš,
U zagrljaju tuđemu se znojiš,
Ko psalam crna, kao ljiljan bijela.

O,što si reci! Đavo ili dijete?
Što? Zagonetka ili odgonetka?
Početak ti si mojega svršetka –
Ko pčele misli oko tebe lete.

Za zlatom samo tvoje srce teži,
Ti – vražja kćeri skrletnog Sarona,
Ljepota tvoja vrijedi miliona,
A starac k tebi ko k Suzani bježi.

Svježinu imaš, grki miris mora,
Pod njedrom sfinge tajiš gnijezdo zmije,
Ko herub tvoja putenost se smije,
Kad srž mi ločeš vampirski ko mora.

Kad gledam te nezasitnosti strasti,
Taj goli smijeh što kao handžar draži,
Taj hram što laž je digla podloj laži,
Taj sram što dublje ne zna više pasti.

Za štapom, bičem posižem ko jadnik,
U žudnji da ti blato svile svučem,
Pa da te mučim, pregazim, istučem,
Ko kukavicu svoju pijan radnik.

No snaga klone kad me kao pseto
U bestidnosti svoga traga vodaš,
I kad po srcu, srcu mome hodaš,
I još se smiješ, gledajući sve to!

Prokletstvo ti si mojih blagoslova,
Ti blagoslov si mojih svih prokletstva,
Ti posveta i cilj si svakog sredstva
I ludi smiso moga ludog slova.

Već dadoh tebi zdravlje i imetak,
Ja sve ti dadoh : savjest koja stenje,
Sa kesom dadoh dušu i poštenje,
Pa kad te grlim , crn mi sviće petak.

Ti ništa više ne možeš uzeti,
razorila si mene poput rata,
Ukaljala si me u stidu zlata,
A sad mi, Kirko , ne daš ni umrijeti.

Anatem na te, prokleta mi bila!
Kad vidjeh nebo, vidio sam pako,
Zbog tebe, žensko, prvi put sam plako,
prokletstvo na te, tako si mi mila.

I opet dođoh da me kao pseto
Na paučini strasne čipke vodaš,
Da gaziš moje, svoje srce prodaš,
I zabavljaš se , gledajući sve to.

Ja ne znam što si, žena il hijena,
Ja ne znam što si , oblak ili duga,
Ja ne znam što si, radost ili tuga,
Ja ne znam što si, sjena il sirena.

Crveni cvjetovi ljubavi
gore u noći

Prva noć kroz koju idem sam

Slušam:
visoki plavi vodoskoci čeznu
zvijezde koje nikad dosegnuti neće

i u meni crno teško srce
tuče tuče …

A.B.Šimić

Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici

ustrijelio dijete u naramku

prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,

rekla sam, prekrižen si za sva vremena

i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama

u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,

naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba

A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa

na mene sručila ako bih prestala

u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa

Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće

Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo

Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo

Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene

A drugi – kako god hoće

Sve se kotrlja po starome

Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,

bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti

Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama

nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla

Bez boga, nekako lakše se pješači

kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim

da su mi ruke prazne

Prazne, i zato teške.

Želim cvijet što si, ne onaj što daješ.
Jerbo mi odbijaš ono što ne ištem.
Bit će časa da odbiješ
poslije nego budeš dala.
Cvijete, budi mi cvijet! Ubere li te
kobne sfinge ruka lakoma, vječna ćeš
sjeno, lutati besmislena
tražeć’ ono što ne dade.

da otvoren Bog ostane.

Danas bih mogao…
voljeti te kao jucer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao..
otici daleko…puno dalje
no sto je vrijeme,
puno dalje no sto oci dosezu.

Danas bih mogao
pruziti ruku
niz krizaljku zbunjenog
srca
i dotaci zlatnu ribicu za srecu.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam vec tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski zivot obicnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
sto ga tamo daleko
na tvoje celo
smjesta povjetarac
usuljavsi se izmedj´ zavjesa
nosen mojom zeljom…
i srebrnom trakom mjeseca

Koju boginju ide
Najviša hvala?
Ni s kim se prepirati neću,
Ali ja je dajem
Vječito pokretnoj,
Svagda novoj,
Čudesnoj kćeri Jupitera,
Čedu mu najmilijem,
Fantaziji.

Jer njoj on dopušta
Sve ćudi,
Što ih inače
Zadržava sam za se,
I uživa u svojoj
Nestašnoj kćeri.

Nejakim rukama mamismo

ptice na tlo

ali otkud danas zaprijetiše

davni grijesi

slutnjom nepogode

zna li grom šta čini

dok korak nam presijeca

i poglčed u nigdinu uprt

siječe plamen mač?

skončati put

nije mudra kazna!

na ovu bezumnost

mašit će se žezla

i zavitlat bijesno

višnji gromovnik:

zloće putem protjerati

na put prisiliti!

liže vatra staze razastrte

nema ptica

nad glavama kruga niotkud

u razrooka sveca na raskršću

prerušen grom

Svima je na kolenima pomalo sedela

i svima na grudima pomalo ležala.

Sve je strasno obožavala.

I takvim očima gledala –

kao sam Bog na nebesima.