Nejakim rukama mamismo
ptice na tlo
ali otkud danas zaprijetiše
davni grijesi
slutnjom nepogode
zna li grom šta čini
dok korak nam presijeca
i poglčed u nigdinu uprt
siječe plamen mač?
skončati put
nije mudra kazna!
na ovu bezumnost
mašit će se žezla
i zavitlat bijesno
višnji gromovnik:
zloće putem protjerati
na put prisiliti!
liže vatra staze razastrte
nema ptica
nad glavama kruga niotkud
u razrooka sveca na raskršću
prerušen grom
Svima je na kolenima pomalo sedela
i svima na grudima pomalo ležala.
Sve je strasno obožavala.
I takvim očima gledala –
kao sam Bog na nebesima.
Pa ipak biva ponekad da cujem
Nesto kao molitveni sapat u sebi.
Nešto kao molitven šapat u sebi.
To se moja stara i vecno ziva zelja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom trazi malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle nasao ono
Sto sam oduvek uzalud trazio ovde:
Sirinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodnog daha.
Ne cuva se tako obraz i postenje!
Ko hoce da narod i vodi i brani,
Taj u dusi vjecno muski ponos hrani, –
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.
Zastavu ti svoju bjese narod predo,
I za tobom pode i u borbu stade,
Al’ ti eto, vodo, posrnu i pade…
Gdje ti oci bjehu? Sto nijesi gledo?
Zar ti sto do juce bjese oro smjeli,
Ti u kog je vjera zalozena bila,
Zar blatom da sada kaljas svoja krila?
Pred tiranom nasim da pokleknes, je li?
On ti pruzi casti, on te u vis dize,
A do juce, znas li, s njime si se klao!
Gdje je ljudski ponos? On je eto pao –
Prevaljeni soko u prasini gmize.
Moze li ti narod prostiti to djelo?
Jesu li to puti dusa svijetlijeh?
Ne, to je znaj, vodo, jedan teski grijeh
I ljaga sto kalja junakovo celo.
Ne cuva se tako obraz i postenje!
Ko hoce da narod i vodi i brani,
Taj u dusi vjecno muski ponos hrani, –
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.
1907.
Volim te, Čuvar, nevidljivi moj
Što si uvek sa mnom na zemlji toj.:
Zato što mi sjajna ti nevesta bi,
I što mi oduze tajnu snova svi’.
Zato što nasa veza i tajni i noć,
I što si mi sestra, nevesta i moć.
Zato što dug život imaćemo mi,
O, čak – muž i žena što smo ja i ti!
I za vernost tvoju, moj okov i spas.
I kob naše porodice, što je iznad nas.
Zato što ne voliš to što volim ja.
O bednim što brinem i što me je stra’.
Što se ne slažemo u životu svom.
Što hoću, al’ ne smem ubit rukom tom –
Da odmazdim mlakoj, mračnoj hulji toj,
Što je ponižavao mene i rod moj!
Što strpa slobodne u ’apsane tma,
Što mom ognju nije verovo da sja.
Što mi novcem htede kupit život vas,
Pa da mu budem veran kao pas…
Zato što sam slab i što je već tu grob,
I što mi je svaki predak bio rob.
Što dušu mi smrvi ta nežnost uz plač,
Što nikad da digne ova ruka mač…
Al’ volim te i za… slabost moju svu,
I za tvoju snagu i sudbu ti zlu.
Što je čelik slio i ognjeva sto –
Nikad niko neće rastaviti to!
S tobom sam gledao zoru i njen sjaj –
S tobom sad i ambis gledam crni taj.
I dvojnu zapovest sudbina nam sli:
Slobodne smo duše! Robovi smo zli!
Miruj! Odvaži se. Stani. Idi ti.
Oganj ili tama – šta l’ pred nama bdi?
Ko viče? Ko plače? Kud li će naš let?
Zaj’dno, uvek zaj’dno, gremo mi kroz svet!
Da l’ ćemo vaskrsnut? Propast? Il’ umret?
Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugog?
O, kad bi mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?…
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči,
Dva plamena crna
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime;
A ne znam gdje si
Ni kako ti je ime!
Kucam o zatvoreni tvoj prozor, a procvalom granom,
Što su joj cv'jećci modri kao i oči ti, Annie.
Gledaj: treptavih zraka poljubilo osm'jehom sunce
Oblak; reklo je njemu: “Oblače b'jeli, pust’ me!”
Slušaj: vjetar s planine uz šumore pozdravlja svježe
Na moru jedro; veli: “Jedrašce b'jelo, plovi!”
Motri: na procvalu krušku s nebesa se vlažnijeh spušta
Ptica; cvrkutom kaže: “Crvena biljko, diši!”
Silazi iz misli sad mi poezija, boginja vječna,
U grud; stoji je vika: “Matoro srce, kucaj!”
A srce poslušno moje u vilinje oči ti krupne
Na glas taj gleda; zove “Djevojko slatka, pjevaj!”
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.
Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu sa tvojom. Ne znam da li me
shvatas: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.
Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
Strašno je voljeti tebe na mjestu tako krhkom
kao što je svijet.
Mučno je voljeti tebe u tom kraju
punom nesavršenstva
Gdje nas sve lomi i ušutkuje
Gdje nas sve vara i rastavlja.
Noć te uništava da bih te tražio
kao luđak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se otvorio.
Kakva samoća i mrak, kakav suh mjesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim tjelesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvoga srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su riječi uspravne tražeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao rijeka sa samotnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjećanje.
Tišina gradi svoju neobjašnjivu istinu.
Svijet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.