U ovome divnom lugu,
dok potoci svud žubore,
bezbroj ptica poje tugu
ljubavi i ljubomore.
Svuda zvone strune vode,
taj prirodni instrument,
i ko kristal pun ugode
rastapaju mrzli led.
Dok žubori potok ubav,
ptice poju, bruji gora:
nema slave što je ljubav
ni patnje što je ljubomora.
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobjegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Ljepa maska se promjenila, ali, kao i uvijek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje riječi koje je koristio oštri sever da opjeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mjera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamili su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donjela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sjećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije vidjela.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.
Čempresi se crne na mjesečini
Osamljeni kao misli moje.
Sama sam, o sama u bašti!
Utišali vjetrovi u granama stoje.
Kako naša kuća čudno u mjesečinu gleda
Ko uspravan mrtvac opremljen u bijelo.
I srce moje šuti
Ko da je crnim zaliveno vinom.
Dragi,
U čije li se bijele noćas zalutao ruke?
O, ne reci! Šuti!
Dugo ću te čekati pod našim jasminom.
Misli su moje
Ko drhtaj sjene od smokvina lista
Na bijelom zidu u avliji našoj.
Dragi,
I tvoje milovanje meko je ko igra sjene.
Bolna sam od čekanja.
O, hoćeš li doći?!
Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu strane mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe
O dragi osjecaju, dodji jos bezbroj puta,
vrati se i zanesi me,
jer se budi uspomena na jedno tijelo
dok drevna ceznja struji u mojoj krvi,
jer se usne i pút moja sjecaju,
dok ruke jos uvijek kao da ljepotu dodiruju.
O vrati se bezbroj puta te po noć i zanesi me,
kad se usne i pút moja sjećaju . . .
Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.
S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.
Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.
Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?
– Koliko dugo mogu biti?
Koliko dugo mogu biti zid, odbijati vjetrove?
Koliko dugo mogu biti?
Praviti rukom zaklon od sunca,
zaustavljati plave munje hladnog mjeseca?
Glasovi usamljenosti, glasovi patnje
zaogrcu moja ledja, neminovno.
Kako ih umilostiviti, njihovu malu uspavanku?
– Koliko dugo mogu biti zid oko mog zelenog vrta?
Koliko dugo moje ruke
mogu lijeciti njegov bol? I koliko jos moje rijeci
mogu biti na nebu sjajne ptice utjehe, utjehe?
Strasna je stvar
biti toliko otvoren: to je kao da je moje srce
stavljeno na lice i seta svijetom.
Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen
I što se moji osjećaji bude kad budimo se mi
I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna,
Skladno disanje
Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom
Koji misle iste misli bez potrebe da se zbori
I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi.
Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti
Nit’ od sumornog tropskog sunca uvenuti
Cvijeće u cvijetnjaku koji je naš i samo naš
Al’ posveta je ova da je drugi čita:
I bliske su ovo riječi u javnost tebi upućene.
Da budeš čovek, krv toplu da imaš,
da misliš glavom i da rukama radiš,
pa opet da budeš mrtvac.
Kroz ceo svoj život – i noću i danju,
da mučiš se i radiš
i da budeš gladan, da stradaš.
Radnik si – patnik:
da ništa nemaš i za sve da stradaš,
a ti i braća tvoja da stvarate sve!
Palate zidaš,
a živiš u kolibi,
od zipke do groba,
da budeš rob.
Od vaše muke
da žive drugi!
O brate! Pljuni na život taj!
Sa braćom svojom, a mukom vašom,
srušite ovaj svet
i stvorite novi –
bratski!
Odletjela si, pobjegla
kao golubica
i nestala si, tamo, prema istoku.
No ostala su mjesta koja te vidješe
i časovi naših susreta.
Pusti časovi,
mjesta, koja su za mene postala groblje
na kojem stražarim.