Category Archives: Umjetnost

Moj prijatelju, sumnje me ne dave,
Blizinu smrti ja osjetih davno.
U grobu, tamo, gdje će da me stave
Znam da je vlažno, zagušljivo, tavno.

Al ne u zemlji – sa tobom ću biti,
U dahu vjetra, u blistanju zraka,
Kao val blijed morem ću se liti,
Biću u nebu ko sjena oblaka.

I tuđa će mi biti zemna sladost,
Pa čak i tuga, nekad srcu mila,
Ko što su nebu tuđi sreća, radost…
Al ne bih svoju spoznaju žalila,

Mir očekujem… Duša je sustala,
Zove me sebi priroda ko mati…
Kakva lakoća – téža žića spala,
O utješno je, mili, umirati.

I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima;
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

Neki glas, miris neki i jedna lijepa zvijezda ne mogu,
noćas, da dignu iz moje dubine sve što je bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lijepi
konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
Ne drže konci. U dubini svojoj osjećam tegobu
mrtvog Lane i žalost zaborava.
Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
zaboravih značenje svega.
Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.

Imala si noge od kobile ždrebne
a kosu od kučine, tvoje oblike
stolarske proizvodnje tukao sam
siguran u popravak, zamišljajući
– kada bih ti zubima natezao cicke –
jedno nabreklo obilje. Dobro ti je stajala
marinerica, bijela i modra.

Borio sam se na pržini da te otvorim
i da te riješim jedne sumnje, podsuknjo
narodnih vlakova.
Sam Bog zna
što sam vjerovao da vidim, u njezinim nemirnim
očima.
Da je u tome grijeh! idemo
tlapnjo dobi, koja ostavlja znak
i laž: proglasivši odraslim
život, evo me gdje grbim šiju
da kažem: čudna stvar, čudna stvar, kao guska.

Uviđam da sam da ne utonem
upotrijebio tebe kao pojas za spasavanje

Ovdje, gdje je more prepuklo, nema više
sjećanja, i ako me obuze izdaja
dubine, to je samo noć, jasnoća
brak mora i mjeseca u ovim zemljama
niskim, to je samo Villa Serena tako gola,
tišina, zbunjenost pred prijetnjama
zore.

Za nevine si odviše ti mila.
Ljubazna odveć, ljubavi da se latiš!
Za pola svijeta ti bi sreća bila,
al’ sama nikad sreće nećeš znati;

Dvije sreće nigdi nema za čovjeka –
jesi li vidila kako brza moćna rijeka?
Obale cvatu, duž cijelog toka
dna joj je uvjek hladna i duboka!

pB

to se tiče moje djece, volio bih da se drže podalje
Od središta koje se zgušnjava: pokvarenost
Nikad nije bila obavezna; dok gradovi leže ničice
Pred čudovištem, ostaju nam planine.
Čujte dječaci, ni u čemu ne budite tako umjereni
kao u ljubavi prema čovjeku, pametnom sluzi,
nepodnosivom gospodaru.
Jer to je stupica u koju se hvataju najplemenitiji duhovi,
u koju se, kažu, uhvatio Bog dok je zemljom hodio.

Nisam siguran da postojim,
u stvari. Ja sam svi pisci
koje sam poznavao,
svi ljudi koje sam sreo,
sve žene koje sam volio;
svi gradovi koje sam posjetio…
Nisam ni u šta siguran,
ne znam ništa…
Možeš li zamisliti da čak ne znam
ni datum svoje smrti?

Gonjena od čuvarke stolica
u katedrali
jedna noga stolice je pobegla
da proživi svoj život
izvan tih hladnih zidova
Jedan vernik rasejan pobožnošću
sede na stolicu sa tri noge
i sruši se
Na kraju mise podižu ga
naprsle lobanje
i slomljenog sedala
Iz sedala stare stolice
prosipaju se
hiljade bakarnih novčića
i kotrljaju po kamenim pločama
katedrale

Nezamisliv skandal!

Mnoštvo ptica i zamasi krila
Odjekuju šumom nehaja
U ranom jutru na stijenama
Iznad plavog jezera
Gdje sive sjene polagano plove.

U tvojim plavim očima, ti bezbrižno dijete,
Danas sam vidio puno malih divljih želja,
Nestrpljivih poput velikog jutra.