Moja duša je prazni karusel u sutonu
Poema no 5
Da bi me ti bolje čula,
moje reči
postaju tananije ponekad
kao tragovi galebova na pesku.
Đerdan, praporac opijeni,
za tvoje ruke kao grožđe slatke.
I gledam ih, daleke moje reči.
Tvoje su više nego moje.
Pužu kao bršljen po mome starom bolu.
Penju se po zidovima vlažnim.
Ti si uzrok ove krvave igre.
One beže iz moga tamnog skrovišta.
Ti, samo ti sve ispunjavaš.
Kakva nesreća, a stvoren si
za lepa i velika dela;
ta tvoja nepravična sudba svagda
da ti uskraćuje podsticaj i uspeh,
da te ometaju obične navike,
i tričarije i ravnodušnost.
I kako je užasan dan kada popuštaš
(dan kad odustaješ i kad popuštaš)
i kad krećeš peške ka Susi
i kada stižeš kod kralja Artakserksa
koji te milostivo prima na svoj dvor
i daje ti satrapije i slično.
A ti to prihvataš beznadežno,
sve te stvari koje ne želiš.
Za drugim plače tvoja duša, drugo bi htela:
odobravanje naroda i mudraca,
teško i neprocenjivo bravo;
Agoru, Pozorište, Lovorove vence.
Kako da ti da to Artakserks,
kako da sve to nađeš u satrapiji,
a bez toga kakav ćeš život provesti
Očekujem spajanje s tobom,
da se života odreknem,
ptica sam rajska,
da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem,
ko roba me svoga primi,
pa da se vlasti zemaljske
odreknem.
O Bože,
od oblaka vodilja kišu pošalji,
prije no što poput prašine
nestanem.
Na mom grobu
s vinom i sviračem sjedi,
da za mirisom tvojim
iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se,
o ljepoto krasna stasa da se života i svijeta odreknem,
plešući ustanem.
I ako sam ostario,
čvrsto me zagrli,
da kraj tebe zorom
pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi
da se časkom s tobom sretnem,
da ko Hafiz, od života se,
i svijeta okrenem.
Čas u zmička obmota se klupče,
Oko srca koluta i čara,
Čas cijeloga dana ko golupče
Sa prozora guče, zagovara.
Čas u inju razgori se, sjevne
Iz cvjetova uspavanih boja.
Čas potajno usred duše pjevne
Zaleluja niti nespokoja.
Umije tako slatko da zarida
S ustreptalih struna violine,
Zagonetkom srce da iskida
Iz osmijeha što nenadno sine.
Neka mi one neugledne oproste, ali
ljepota je temeljna stvar. Neophodno
je imati nešto od cvijeta u svemu,
nešto od plesa, nešto od visoke mode
u svemu tome, (inače,
žene se usklade u plavom, elegantno,
kako to već rade u Narodnoj Republici Kini).
Nema srednjeg puta.
Potrebno je da sve to bude lijepo. Neophodno je
da iznenada imaš utisak da je čaplja sletjela,
da s vremena na vrijeme
lice poprima onu boju koja se može naći
u trećoj minuti svitanja.
Da to sve bude neprimjetno,
ali da ostavlja odraz u prostoru, kako bi
procvjetalo u muškim očima. Neophodno, apsolutno
neophodno je
da ona bude lijepa i nepredvidiva. Neophodno je
da se spušteni kapci prisjete
stiha Eluardovog, da zagrljaj bude više
od sudara tijela: da dodir ima
puninu sunčevog poslijepodneva.
Da je lijepa, ili bar da njeno lice nalikuje hramu, i
da je laka poput tračka oblaka: ali da je oblak
s očima i bedrima. Stražnjica je jako važna. Oči
van svake sumnje, taj
pogled nevine zloće. Svježe usne
(ne vlažne!) isto su od velike važnosti. Bitno je
da ekstremiteti budu tanašni, da se ukazuje nešto
koštanih pregiba, posebno koljeno, kada prekriži noge.
I kosti karlice pod strukom koji se miče neovisan, izuzetno ozbiljan;
ipak, problem je ključne kosti: žena bez ključnih kostiju
poput je rijeke bez mostova.
Prijeko je potrebno malo od pretpostavke trbuha, i onda
žena prerasta u kalež, njeno poprsje poprima
grčko-rimsku ekspresivnost prije negoli gotičku ili baroknu.
I mora biti sposobna osvijetliti tamu s minimalno 5 vata.
Oblik glave treba biti primjeren, vrat malo
otvoren odostraga; i neophodna su leđa:
veleposjed!
Ruke i noge mogu završiti poput drška, ali treba
biti i nečega u bedrima,
i trebaju biti meke, meke poput cvjetnog filma,
pahuljaste prema vani,
ali i osjetljive prema dalekosežnijem dodiru.
Preporučljivo je imati pazuha zaslađena
Samosvojnom aromom
(minimum proizvoda parfumerije!) Nesumnjivo
prednost je u dužem vratu tako da glava daje,
s vremena na vrijeme,
dojam kao da nema ništa s tijelom, i
žena nikada neće cvijeće prihvaćati
razdvojeno od misterije. Ruke i noge trebaju
sadržati diskretne gotičke elemente. Koža treba biti hladna na rukama, ramenima, leđima i na licu
ali ulegnuća i uglovi trebaju imati temperaturu
nikada nižu od 37° Celzijusa, sposobnu
eventualno nanijeti opekline prvog stupnja.
Oči su poželjno velike s rotacijom
sporijom nego zemljinom;
ona mora uvijek stajati ispred nevidljivog
zida strasti, koji se pri potrebi,
može premostiti. Neka žena ispočetka ima,
bila visoka ili niska,
mentalni sklop planinskih vrhova. Žena bi uvijek,
trebala ostavljati dojam sa s prvim treptajem oka,
ona može nestati, a s njom
i svi njeni planovi i osmijesi.
Ona ne treba prilaziti, treba se pojaviti,
odlaziti, a ne ići,
i mora imati izvjesnu moć za iznenadnim zatišjem,
moći nas opčiniti da probudi u nama
gorčinu sumnje. O, iznad svega,
bez obzira na okolnosti, bez obzira na svijet, njena
beskrajna govorljivost, ptičja promjenjivost,
kada dodirnuta duboko u sebi ona postaje divlja,
ne gubeći ništa od ptičje krasote,
treba uvijek izdisati nemogući parfem;
destilirati opijat medovine i uvijek pjevati
bezglasnu pjesmu svojeg uzbudljivosti; ne prestati
biti vječnom plesačicom kratkotrajnih dana;
i kroz svoje bezbrojne mane postati
najljepša, najsavršenija stvar u cijelom
bezbrojnom stvaranju.
Moje knjige (koje ne znaju da ja postojim)
isto toliko su dio mene kao i ovo lice
sa prosjedim zaliscima i sivim očima
koje uzalud tražim u prozorskom staklu
i koje opipavam zgrčenom šakom.
Ne bez izvesne logične gorčine
mislim da se suštinske riječi
koje me iskazuju nalaze u ovim listovima
što ne znaju ko sam, ne u onim koje sam ispisao.
Tako je bolje. Glasovi mrtvih
reći će me zauvijek.
ilo je nečeg dobrog,
ranije,
negde drugde.
Šteta
što je tako teško
setiti se nečeg dobrog.
Znati
kako je stvarno bilo.
Koliko je bilo stvarno.
Bilo je, čini mi se,
nešto sasvim obično,
čudesno.
Ja sam ga,
čini mi se, video,
ili omirisao,
ili dodirnuo.
Ali, da li je
bilo veliko ili malo,
novo ili staro,
svetlo ili tamno,
to više ne znam.
Samo da je bilo bolje,
mnogo bolje
od ovoga što je sada,
to još znam.
Daleki su putevi koji vode u Vreme – drugi mesec sam gledao na visinama
Na zelenim prostranstvima isti plac slusam kao da dolazi iz vecnih ocekivanja
Ostar vetar pokrece senke akacija nad sjedinjenim nagim telima koja se vole
I u mom telu svi pokreti nestaju poput glasova umirucih polja.
Ah, cemu sluzi ljubavniku ljubav koja nece nici na neplodnom tlu
Cemu sluzi pesniku zarobljeniku da se otvori nad mocvarom i zapeva
Nista se ne moze uciniti jer se radjaju nesrecna deca poput kaktusa
Iz zlog semena koje je mahnito telo prosulo u tihim sumama.
Ne preostaju ocima ni prijatne slike – jedino se proslost budi ako se budi bol
I proslost je poput poslednjeg mrtvog koga treba zaboraviti da bi se zivelo
Sve ponoci zvone, i opruzeno telo je napustilo svoj lezaj
Na nocnim ulicama dusa seta napustena i sama, u potrazi za Bogom
Ja sam kao stara ladja koja cuva u svojoj utrobi vecitu huku ustalasanog mora
Ipak, kako je more daleko i kako je tvrda zemlja poda mnom…
Srecne su ptice koje pre mene dosezu uzvisenu slabost
I koje u letu padaju, male i blagoslovene, u parkove vecitog proleca.
U okrutnom secanju dvadeset godina prati dvadeset godina na jednom ljudskom putu
Daleko od ljudi pustosi su i dalje neosetljive prema smrti
Zitna polja koracaju prema seljaku i znoj na zemlji
A iz popadalih, prezrelih plodova radja se cudno, mirno drvece.
Ah mnogo prodjoh i uzalud… obmanjujuce reke su nosile moje telo u sve epohe
U prvoj zemlji niko nije znao za Gospoda srece…
Kad mi je telu zatrebao odmor, odmorih se, kad mi usta ozednese pih
Kad mi bice zatrazi put, dadoh mu je, ali postadoh prosjak.
Daleko su prostori velikih letova gde muzika neobuzdano treperi
Napusteni grad je prostor u kome pesnik sanja velike usamljene letove
Ali kad ocaj dodje i pesnik oseti da je mrtav za noc
Zenske ga utrobe upijaju i uspavanog predaju zori.
Jeziv je bol koji baca zarobljenog pesnika u uzvisenu bedu
Jeziv je mucan san coveka koji je bezbozno oznojio telo
Ali je dobra lutajuca saputnica koja donosi zaborav jednog minuta
Dobra je zaboravljena koja daje mrtve usne ocajnickom poljupcu.
Gde je daleki poj okeana?… Nad zelenom sumom se sunovracujem i tragam za beskrajem
Na povrsini talasa ima kosa otvorenih poput cvetova – to su mladi koje je vecna ljubav iznenadila
U sumama trazim vecne sokove ali stabla umiru
Na tlu vidim mrsava isprepletena tela od kojih je poezija pobegla kao miris od mrtvog cveta
Isuvise sam jak da bih mrzeo nesto osim zivota
Mnogo sam slab da bih voleo nesto osim zivota
U srcu mi nezainteresovanost i nostalgija nekih dana me unistava
Jer necu biti nista kao mrznja i ljubav ako nista nemam i nista ne vredim
Mene Bog nije stvorio i nemam njegovu dusu i lik
Ja sam nikao iz zemlje i pripala mi je samo bol zemlje
Ja sam mahnito telo koje drhti pred golobradom mladoscu i puca nad stvorenom slikom
Ja sam demon dobra i cilj zla, ali nisam nista
Nista ne vredi coveku nevino shvatanje svih stvari
Ako ga lisice sputavaju da podigne ruke
Nista ne vrede coveku plemenita osecanja ako pociva na niskim
U tvom devicanskom krilu mene nikada nece biti, Gospo…
U jezivoj noci drvece place nada mnom i gleda me…
I ja koracam… nad mojim telom drvece prolazi…
Ko je umro ako sam ja ziv, zasto drvece place?
U meni je sve nepokretno, ali sam ziv, znam da sam ziv jer patim
Ako neko ne bi trebalo da pati, to sam ja, ali patim i sve je isto
Ja imam ljubav i blagoslov, ali patim poput ocajnika i ne mogu nista
Patim od nemoguce cistote, patim od male ljubavi ociju i ruku
Patim jer mi mucnina istrosenih grudi stvara gorak ukus u ustima.
Ne zelim zenu koju bih silovao niti dete koje bi podiglo ruku na mene
Nista ne zelim jer ostavljam za sobom trag suza
Hteo bih samo da me prezru zbog slabosti
Ali, za ime Boga, nikad me ne ostavljajte samog!
Ponekad dusa za trenutak uroni u veliku smirenu ekstazu
U naletu tisine i lepote prodje i ljubi celo nepomicnog coveka
I onda se pesnik pojavi i iz njegovih se grudi zacuje cudesan glas
Koji kuca u ustreptalom vazduhu i sve jauke pretvara u jedan jedini.
Ali posle, kad pesnik pobegne i covek se vrati kao iz sna
I na usnama oseti nepoznat smeh
Bes mu ispunjava srce i on odbacuje poeziju
Koja je sa sobom ponovo donela pocetak svih predjenih puteva.
Svi su trenuci prosli i svi su trenuci vec prozivljeni
Miris ruza ispunjava covekove grudi i smiruje ga
Ali ako bor zavija na vetru covekovo se srce zatvara u nemiru
Ipak, spavace ispod borova koji zavijaju i ruka koje odisu mirisom.
Mene Bog nije stvorio i ne mogu pobeci telu i secanju
Ja sam poput stare ladje daleko od mora, s tuzbalicom u praznoj utrobi
U mom bicu svi pokreti zamiru – nista ne ostaje zivotu
Samo ja ostajem nepomican u vremenu koje prolazi, prolazi, prolazi…
Zaljuljat će zora plamen na svijeći,
opeći čiopu i pustit je zrakom.
Tu ću uletjeti jer moram reći:
Neka i život svjež bude tako!
Zora je kao pucanj u tminu.
Bum! – i oganj što šipka ga rinu
iz puške trne u letu polako.
Neka i život svjež bude tako.
Vani još – vjetrić, što se u noći
stiskao k nama, tresuć se jako.
Već promrzla kiša sprema se doći.
Neka i život svjež bude tako.
Smiješan je on, sam sebi se smije!
Zašto se gura na stražu svakom?
Pa vidi – ulaz slobodan nije.
I život neka svjež bude tako.
Naređuj samo, rupčićem mahni
zasad još – dok si gospođa, dama,
sve dotle – dok mi smo još u tami,
dok ne ugasne vatra u nama.
Moj otac je uvijek govorio: “rano lijeganje i
rano ustajanje, daje ti pamet, imanje i
zdravlje.”
u našoj kući svjetlo se uvijek gasilo u 8
i ustajalo se u zoru na vonj
kafe, jaja i pržene slanine.
otac se pridržavao ovog načela
cijeli svoj život i umro mlad, golja
i, mislim, ne pretjerano pametan.
zato sam odbacio njegov savjet, pa je
to, za mene, postalo kasno lijeganje i
kasno ustajanje.
ne kažem da sam osvojio
svijet, ali izbjegao sam
bezbrojne jutarnje gužve u saobraćaju,
zaobišao neke od uobičajenih klopki u životu
i upoznao neke čudne, predivne
ljude
među kojima i
sebe – nekoga koga moj otac
nikada nije
upoznao.