Istinu znam! Bivše istine na stranu!
Neka Čovjeka , čovjeka na zemlji ne glođe!
Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!
O ČEMU – pjesnici, ljubavnici i vođe?
Već vjetar leže i zemlja u rosi bdi.
Skoro će mećava zvijezda u nebu stati.
Pod zemljom ćemo evo usniti i mi
Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati.
Granata raznosi vrata
trgovine s krznima,
Čovjek uliječe unutra
grabi naramak krzna,
iznosi ih prema izlazu i trči.
Na izlaznim vratima druga granata
raznosi tog čovjeka.
prevod Bleki
Kjerkegor je govorio o Hegelu: podseća na nekog
Ko podiže ogromni zamak, a sam stanuje
U prostoj šupi što stoji u blizini zgrade.
Tako isto inteligencija stanuje u skromnom
Stanu lobanje, a one divne države
Koje su nam obećavane, zaklonjene su
Paučinom, zasad moramo da se zadovoljimo
Tesnom ćelijom zatvora, pesmom zatvorenika,
Dobrim raspoloženjem carinika, pesnicom
policajca.
Živimo u čežnji. U snovima se otvaraju
Zasuni i brave. Ko nije našao sklonište u
Velikom, traži malo. Najmanje zrno
Maka na svetu jeste Bog. Raspinje ga
Veličina.
Neko pljačka stan,
Neko voli alkohol,
Neko će da čini bol.
Nekome je posao
Ljudima praviti zlo.
Neko će moralu učiti –
(Time koga stigne mučiti).
Jedan vodi preduzeće,
Drugi pare prima veće.
Da ne pominjem one
Koji golubove gone.
Ova voli ples i slavlja,
Ona ruž na usne stavlja.
Neko je za novcem hud
Učeći sebe šta je blud.
Biro, brojevi, računi –
Ljudi tu su posla puni…
Dosadno je čekat kraj,
Nečim vrijeme zavaraj!
Prevod Bleki
Na obali rijeke, snivanje
prostrana polja ječma i raži
oblače brda i otkrivaju nebo;
Kroz polje staza maršira
ka hiljadama kula Kamelota;
I gore i dolje, ljudi dolaze
gledajući gdje ljiljani cvatu ,
na ostrvu koje plo0vi nizvodno:
To je ostrvo Šalot
Topola drhtulji, vrba blijedi,
sivi vjetrić talasa zrak
i val koji zauvijek puni kanal,
pored rijeke i sa dalekog ostrva
teče li teče, do Kamelota.
Četiri siva zida: sure kule
ndiju prostorom između cvijeća,
i u tišini ostrva se skriva
dama Šalot.
prevod Bleki
Svuda naokolo svježa voda žubori,
dok s procvalih grana jabuka
i njihovih trepetljiva lišća
kaplje, kaplje spokojni san
Negdje u nama uvijek smo skupa,
negdje u nama nikada ne moze pobjeci nasa ljubav
negdje
o negdje
svi su vlakovi otisli a svi satovi stali:
negdje u nama uvijek smo ovdje i sada,
uvijek smo ti do stapanja i zamjene,
iznenada smo cudo cudjenja i promjene,
val sto se rusi, vatra ruza i snijeg.
Negdje u nama gdje su kosti izbijeljele
kad je popustila zedj istrazivaca i sumnjaca
do zanijekanog sklizanja
do zapecacenog napustanja
o oblace utjehe!
Negdje u nama
gdje su njihove kosti izbijeljele a cudesa se sastala
dize se daleka izvjesnost kao talasanje talasanja
zrcalis nasu daljinu kao talasanje daljinu zvijezde
zrcalim nasu blizinu kao talasanje blizinu zvijezde
san uvijek skida masku i postaje ti
sto se u bolu od mene odmice
do ponovnog povratka
do ponovnog povratka meni
sve vise i vise u nama, sve vise i vise ti.
Više te ne volim…Da, banalnog li kraja.
Banalan je ko život, banalan ko smrt.
Pokidaću tu žicu romanse očaja,
polomiću gitaru – čemu savez krt!
Samo naš pas, čupavko naš da shvati neće
zašto ti mudruješ i zašto sam ja nem.
Iz moje sobe – odmah tvojoj dveri kreće,
od tebe, opet, – on skače na moju dver.
Može se skrenuti od raspinjanja stalnog…
Sentimentalna kuco, još si zelen, znaj.
Ja neću da padnem na tu sentimentalnost.
Da muke produžujem – i odlažem kraj.
Sentimentalnost nije slabost – nego zločin,
kad smekšaš opet ko u zaručenja čas,
i probaš, stenjući, predstavu da počneš
koja se zove tupavo „Ljubavi spas“.
Ljubav se spasava još prvih njenih dana
od dečjih „nikad!“, „uvek!“ – što su vatre plod.
„Bez obećanja!“ – vozovi tad viču nama.
„Bez obećanja!“ – zuji telgrafski vod.
Koluti dimnog neba, polomljene grane
uvek su opomena zanesenim tada,
da velik optimizam – otkriva neznanje,
da više ima nade – kad se manje nada.
Humanije je prvo trezveno sve znati,
beočug svaki s lanca metnuti na tas.
Ne nuditi nebesa, al bar zemlju dati,
ne ići čak do groba, al dati bar čas.
Humanije je nikad ne izreći „volim…“,
strašno je kad ta usta izgube svu draž,
kad potom prazna reč, i podsmeh te zaboli,
i lažno puni svet kad shvatiš da je laž.
Bez obećanja…Ljubav je – neostvariva.
Zašto u obmanu da vodiš ko u raj?
Lepo je priviđenje dok nije isparilo.
Bolje je ne voleti kad već sledi – kraj.
Skiči naš jadni pas do umopomračenja,
po mojim vratima i tvojim šapom grebe.
Za to što ne volim te ne tražim oproštenje,
molim oprosti mi što voleo sam tebe.
Moja duša je prazni karusel u sutonu
Poema no 5
Da bi me ti bolje čula,
moje reči
postaju tananije ponekad
kao tragovi galebova na pesku.
Đerdan, praporac opijeni,
za tvoje ruke kao grožđe slatke.
I gledam ih, daleke moje reči.
Tvoje su više nego moje.
Pužu kao bršljen po mome starom bolu.
Penju se po zidovima vlažnim.
Ti si uzrok ove krvave igre.
One beže iz moga tamnog skrovišta.
Ti, samo ti sve ispunjavaš.
Kakva nesreća, a stvoren si
za lepa i velika dela;
ta tvoja nepravična sudba svagda
da ti uskraćuje podsticaj i uspeh,
da te ometaju obične navike,
i tričarije i ravnodušnost.
I kako je užasan dan kada popuštaš
(dan kad odustaješ i kad popuštaš)
i kad krećeš peške ka Susi
i kada stižeš kod kralja Artakserksa
koji te milostivo prima na svoj dvor
i daje ti satrapije i slično.
A ti to prihvataš beznadežno,
sve te stvari koje ne želiš.
Za drugim plače tvoja duša, drugo bi htela:
odobravanje naroda i mudraca,
teško i neprocenjivo bravo;
Agoru, Pozorište, Lovorove vence.
Kako da ti da to Artakserks,
kako da sve to nađeš u satrapiji,
a bez toga kakav ćeš život provesti