Zaboravljene ljepote Božije ljubavi i darivanja ,

zaleđena kistom u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Uvod

Pitali nas kako nastaju mjesečeva i druge slikovne bajke.

Nismo sigurni da bi nas razumjeli,

jer  ponekad ni sami  ne shvatamo kako nam boje pomute um

i misleno se prospu po platnu , sledivši se za vječnost.

Ako kažemo sve počinje s ljubavlju ,

u redu je;  istina je.

Ali ipak , to nije sve!

Mnogo je ljubavi i poetike utkano u svaku sliku.

Prvenstveno Božije ljubavi i milosti,

koje se posredstvom umjentikovih ruku

i zabezeknutog uma pokušavaju prenijeti na platno.

Fasciniranost  Božijim blagodatima ,stvaranjima i stvorenjima ,

djeluje na boje i one postaju  odane i razigrane,

nježne , plemenite , pune radosti i ushićenja.

No , to se  ne može  u jednom zapisu opisati,

ako se ikako može razumljivo objasniti,

jer mi ljudi smo uglavnom neuki i nemamo vremena za takve sitnice.

A i  svaki zaleđeni kadar  ima svoju  priču , osjete  i svoje boje.

Često se zamislimo:

Odrekli smo  se Boga Jedinog  radi žurbe i “egzistencije “!?

Trpamo i trpamo, preko tijela braće gazimo, samo da je nama dobro.

Zaboravljamo da se dobro  samo od Boga dariva, i dobrim vraća.

Dobra koja pribavljamo , a uz koja nije pomenuto Božije ime i Božija milost nije dobro.

Mislite da smo skrenuli od naših slika?

Nismo, nikako nismo. One su dio uvijek ustreptalih damara.

Svi mi imamo/nosimo Božije darove u sebi.

Istovjetne i neslućene, od samog rođenja.

Još u majčinim  utrobama, dok smo  jedno krhko

i prelijepo ništa , tek začetak jednog posebnog mikrokosmosa ,

Bog milostivi nam  udahnjuje dušu ,

darujujući ljubav ,milost i znanje.

Rođenjem počinjemo gubiti ono što nam je dato.

Roditelji, okolina, škola,društvo nas

( upravo tim redom )

počinju sputavati ,braniti nam i ograničavati.

Dok smo djeca ne razumijemo odrasle – “učitelje”.

Želimo se samo igrati i “dječijoj” mašti ,

toj božanskoj iskrici pustiti na volju.

Budi miran,budi dobra,ne prljaj se,

ako ne budeš dobar ili poslušna ukrašće te neko,

oni drugi zli ljudi…

Prosto sluđujemo djecu koja nevino i sa radošću

hoće samo da uživaju u Božijim blagodatima…

Oni koji uspiju sakriti ili sačuvati svoju djetinju dušu

ili dio nje , kad “odrastu” nastave se igrati

i stvarati svoje nove , predivne svijetove .

U narednom periodu ćemo vas , vizuelno i riječima,

upoznati sa nekim  čarolijama i biserima Galerije

Bosna zemlja Božije milosti.

Slika 1.

Mjesečeva bajka

( Slika u porodičnom vlasništvu )

Slika Mjesečeva bajka je vrlo neobična ,

jedinstvena u poznatom svijetu slikarstva.

Po svim značajkama odudara od bilo čega do sada naslikanog .

Bijeg od bilo kog poznatog  pravca ,teksture  ili tehnike?

Jednostvana kombinacija , dvije boje, bijela i plava  u tisuću valera .

Nebo, Mjesec , Planina , golet (možda srebrena zimzelen)

i Modra rijeka u uskovitlanom  zagrljaju snježne noći.

Sve se prelijeva i iskri , obasjano  mjesečevim srebrom,

naizgled statično, a tako puno života.

Predah između dvije sniježne oluje išaran je munjama?

Snaga olujnog  neba koje prijeti ,

uzavrelost nabujale rijeke koja nosi  sve pred sobom ,

nasuprot mirnog ,tihog, dvozračnog mjeseca ,

koji , uz pomoć snježnih kristala prosijava,

svjetleći planinu nadrealnom čipkastom bjelinom  ,

koja blješti i obasjava noć vizurom iskona.

Umjetnikov krhki univerzum nema jasno bojenih granica.

Sve je u naznakama , a tako nježno i jasno tkano i pleteno.

Upitno je  gdje se završava planina , a gdje počinje noć?

Da li na obodima čipkastih zmijica ili visoko gore do samog Mjeseca.

A možda , u tom beskrju  snijeg ponovo počinje bojažljivo da leprša ,

strahujući  da ne baci sjenu na Srebrenu svjetlost ,

koja se vlastelinski ustoličila na blago osjenčenim zidinama

i hridima u vrhovima planine.

Jedino se neukrotiva ljepota , uvijek nestvarne Modre rijeke ,

kao neki perpetum mobile ,

iznova , kao nekim prividom vraća , da  upije milost Mjesečeve bajke.

Posmatrač je u prilicu da sam povuče neke granice

i subjektivnom percepcijom odredi da li se to bjelasaju nebeska bespuća,

goleti planine ili srebrena zimzelen.

Ili , možda , zabezeknuti  slikar , opijen mirisom eteričnog ozona,

bojuom neštedemice posipa krajolik, i ledi tisuće iskričavih zmijica.

A opet ima tih vječito zaljubljenih sanjalica  ,

rukom u ruci,  ljubavlju na usnama, srcem krvavim i živim na dlanu

koji prepoznaju uzvišenu nježnost i blagost ,

kojom se  Božija ljubav, milost i dobrota ,

prelijevaju obzorjem djetinjih snova.

Ipak uputićemo vas u jednu tajnu:

-Svaka ljepota je u oku posmatrača.

A mudraci nas od iskona uće :

– Oči su ogledalo duše.

Bog je Milostiv ,

Hvala ti .