Jedna se odroni zvezda
sa svoje visine jasne!
Ono je ljubavi zvezda
što tamo pada i gasne.
Sa jabukova stabla
padaju hrpe cveta,
vetri stižu i tim se
igraju, vesela leta.
Labud ribnjakom kruži
i peva, i pesma zvoni,
sve tiše, i pevac beli,
u grob vodeni roni.
Sve je nemo i mračno!
Cvet je razduvan ceo,
zgasla je zvezda i s pesmom
potonu labud beo.
I tvrda, hladna riječ je pala
Na žive grudi, kocka jada.
Svejedno, sve sam to već znala
I smirit’ ću se, bar se nadam.
Još mnogo posla predstoji meni:
Treba i spomen da posivi,
Treba, da duša okameni,
Učiti opet kako da živim.
Svejedno, vrelo šumi ljeto,
Kao da praznik neko slavi.
Odavno ja sam znala sve to,
I pustu kuću i dan plavi.
Iako ima malo ljeta,
Razmišljao je već o mnogom.
Živi u gradu gdje imadu
Dušu tek lopte nogometa –
zato ih i biju nogom.
Al kad mu duh – ekstazom vođen –
Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja,
Ko lopoč u bari rođen –
Tako mu se barem čini.
No ko bi ga izbliza pozno,
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da će ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.
Svijet patuljaka
Autor
Vedad Šabanadžović
1756
Ovdje zastade moje ljeto
A iza toga kakva zrelost
Za drugu scenu i drugu dušu
Ispaštanje je moje počelo
Udaljiti se prema zimi
Miriti se sa zimom – dati
Tvoju Tropsku Nevjestu tvojim
Ledenicama okovati
Ne umara mene
ovaj sadašnji drum.
Ne umara
ni jedan jedini zavoj.
Umara kad cijeli dan,
sat po sat,
i dan po dan, u godini,
i godinu za godinom, čitav život,
okrećem čekrk.
pB
Pjetlov krik
Labudova je pjesma noći
Jednolika i dosadna poruka
Koja mi više
I danas se ona ponavlja
Ali danas eto danas eto
Ne čujem tvoju romansu
I pravim se gluv
I ne slušam tvoj krik
Ipak ustajem srećan
Gotovo svakog dana života
I davim se ne sunčevoj svjetlosti
Najljepše snove mojih noći.
Ne vidim te. Ali znam
da se nalaziš tu,
iza tankog zida
od kreča i opeke, i čula bi
moj glas, kad bih te zvao.
Ali neću te zvati.
Zvat ću te sutra,
kad te ne budem vidio,
kad budem sanjao
da si tu, do mene,
i da je dovoljan glas
koji sam jučer uskratio.
Sutra… kad budeš
gore, iza tankog
zida vjetra,
nebesa i godina.
Gle, vraćaju se; ah gle, kako krzmaju,
gle im spore i plašljive noge,
gle kako se spotiču, gle nesigurnog
vrludanja!
Gle, vraćaju se, jedan po jedan,
prestrašeni, kao napola budni;
ko da bi se snijeg skanjivao pasti
i mrmljao u vjetru,
spreman da se vrati.
To su oni što su se uzdizali
“na krilima strahopočitanja”,
to su Nepovredivi!
Bogovi krilatih postola!
A s njima srebrni psi
što njuše zračni trag!
Haj! Haj!
Ti bjehu brzi na hajku;
ti bjehu oštroga njuha;
ti bjehu duša krvi.
Spori na vođici,
beskrvni vodiči!
Paganski hram vatre
Paganski Hram vatre
Autor
Vedad Šabanadćović