Oj, jesenske duge noći, oj.
Oj, jesenske duge noći,
rek’o dragi da će doći, oj.
Oj, dragi moj.
Da l’ ce doći, il’ ne doći, oj?
Da l’ ce doći, il’ ne doći,
čekaću ga do ponoći, oj.
Oj, dragi moj.
Zaspale su crne oči, oj.
Zaspale su crne oči,
doš’o dragi do ponoći, oj.
Oj, dragi moj.
Ospi, harmoniko. Dosadno… mrsko…
Sviraču, ko vali, prst za prstom vri.
Pij sa mnom,o krastava kučko,
Pij sa mnom ti.
Izljubili su te, izakali-
Do iznemoglosti te.
Što sjevaš očima plavim, upalim?
Zar hoćeš po njušci, bre?
Za vrane u bašti već si dozrela
Da ih plašiš, zle,
Džigerice ti si meni pojela
Do kraja, sve.
Ospi, harmoniko. Ospi sitno samo
Pij, akrepu, pij.
Više bih voleo tu sisatu, tamo-
Gluplja je neg’ ti.
Međ ženama meni ti nisi prva…
O, takvih je tma,
Al’ ko ti što si, uz takvog strva
Prvi put sam ja.
Što bolnije, krici zvučniji izlijeću,
Čas tu, čas tamo, zvuk nag.
Al’ da ubijem ja sebe neću,
Nek te nosi vrag.
Prema vašem psećem čoporu svačijem
Vrijeme je da se ophodimo svi…
O, draga moja, ta ja suze lijem,
Oprosti mi… oprosti mi ti…
Rijeke su bile svjetlije
mora su bila čistija
hljeb je bio dobar
godišnja doba sezonska
Da je vjernost
Nazdravi – i ne tuguj za životom što je prošao,
Predahni i uživaj u trenu što nije otišao:
U varljivoj prirodi – da je vjernosti bilo
Nikada na tebe red da se rodiš – ne bi došao!
Koliko ispaštamo
Nebesa, osim patnje – šta su dodala drugo:
Uzdigla biće jedno – da bi srušila drugo?
Kad bi nerođeni znali – koliko ispaštamo
Osim da žive – sve bi odabrali drugo!
Maza i deda
Autor
Vedad Šabanadžović
1764
Najhuđa buka, najslađa buka,
Najluđa buka što se diže –
Nju ptice prave u proljeće
Kad ljupki konac noći stiže.
Mart je odvojen od Aprila
Onom granicom čarolijskom
Za kojom ljeto oklijeva,
Gotovo odveć nebeski blisko.
To podsjeti nas na sve mrtve
Što skitali su tuda s nama,
Okrutno dražim učini ih
Rastanak svojim vradžbinama.
Podsjeti na sve što imasmo,
A za čime se sad uzdiše.
Skoro želimo – sirenska grla
Da odu i ne poje više.
Hitro, ko koplje, uvo može
Slomiti srce čovječije,
Pa zaželimo da uvo srcu
Tako pogubno blizu nije.
Šizofreničar je iz pijeteta na katu dijelio
život svoj na još na više na još više
uzgajao dane u zalascima sunca i magličastim jutrima
međutim smrt mu je priredila neprijatno iznenađenje.
Od tada ne vjerujem vlastitoj šizofreniji
provjeravajući izvrsnost ličnosti.
pB
Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijih, proslijih ljeta.
Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noći i vjetar
S radosti mojom i bijedom.
Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.
I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uzo!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!
Autor
Hajro Šabanadžović
Pretežno plavo
Bosna sanja Ona sanja
Plavetna duša Mjesečeve iskrice
Profil Čarobna noć
Dvije šljive Blagost
Noć nad đardinom Ponoćna čarolija
Vejte snjegovi Snježne gore Bosne zemlje Božije milosti
Mjesečevi cvjetovi nad Modrom rijekom Led se topi
Svijet maglica Mjesec je plovio
Ovog puta me pustite da budem srećan,
Ništa se nije desilo nikom,
Sve što se dešava to je da sam srećan
Sa sve četiri strane srca,
Kad hodam, spavam ili pišem.
Šta da radim, srećan sam.
Bezbrojniji sam od paše na livadama,
Osećam kožu kao cerovu koru
I dole nadu, gore ptice,
More kao kopču na svome pojasu,
Od hleba i kamena stvorenu zemlju,
Vazduh raspevan kao gitara.
Ti, pokraj mene u pesku, pesak si,
Pevaš i pesma si,
Svet je danas moja duša,
Pesma i pesak,
Svet su danas moja usta,
Pusti me da u tvojim usnama
I u pesku budem srećan,
Srećan što dišem i što ti dišeš,
Srećan što dodirujem tvoje koleno
I tad mi se čini da sam dotak’o
Azurnu kožu neba i njenu svežinu.
Danas me pustite samog da budem srećan,
Sa svima ili bez ikog,
Srećan sa pašom i peskom,
Srećan sa vazduhom i zemljom,
Srećan sa tobom,
Sa tvojim usnama srećan.