Šta će biti
kad ruke
otpadnu od stihova
kada u drugim brdima
budem pio suvu vodu
trebalo bi da mi je svejedno
ali nije
šta će se desiti s pesmama
kada ode dah
i kad bude odbačena
milost glasa
da li ću napustiti sto
i sići u dolinu
gde huči
novi smeh
nad tamnom šumom
Kuda lijepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nježno i svirepo
Na najskrovitijem mjestu svojih želja
Na najdubljem mjestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cijenu i da me zaboravi
Po cijenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugoga
Ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Sačuvaću vječno
Na svojim dlanovima
Do poslijednjeg daha
Blagost njebnih grzdi izvajanih ljubavlju
Neko je od kamena, neko od gline,
ja srebrnim sjajem plenim!
Ja sam od izdaje, ja sam Marina,
ja sam varljiva morska pena.
Za one od gline, za one od mesa –
i sanduk, i kamen nad grobom…
Sred mora sam krštena, i trajem, jesam,
a večno u letu se drobim.
Samovolja moja će probiti svuda,
i mreže i srce svako.
Ukroti de, čik, ove kovrdže luda,
načini me zemljanim prahom.
Nov talas – i vaskrsnem ja, razbijena
o kolena vaša gorska!
Pa – živela pena – ta vesela pena –
ta visoka pena morska.
Dlan dana zadržao se u vratima.
To nije pismo.
Noć mi do koljena jer nigdje me iznad.
A odlazeći sinoć nebu sam bila do ramena
i za svaki prag imala sam trostruk korak.
Zaključavanje je posljednje nevjerovanje.
Ovdje sam pred sobom malena
i hodam na prstima.
Tako je dobro snage imati za kajanje.
Kako ću
ovako ledena
leći s djetetom u postelju
Dječja toplina je nevina.
Sine,
slabija sam od tebe.
Probuci se da opustim tvrdoću obraza,
hoću da se prepoznam.
Kad svane
biću mama u tvojim očima.
To sam noćas opet bila među ljudima.
Ako mi poklopac s glave ikada
Spadne i mozak pusti vani
Drug će otići gdje pripada
Bez ikakvog miga s moje strane,
Svijetu, ako to vidi, znano
Biće da je umu moguće
Da živi daleko izvan kuće
Duša je tamo – neprestano.
Priđi mi bliže, lepotane mladi!
što si mi stidljiv! – Ta zar ženske grudi
to tvoja ruka prvi put sad gladi?
Ti čitav čas u zagrljaju bludi
već ležiš – nikako taj strah da svladaš…
Teže na grudi, no pred noge padaš?
Za tren života tvoga samo molim…
Ta šta je, zlato? – Ja te volim, volim!…
Oh, što si lep! – Uz prozor s prvim mrakom,
dešavalo se, čekah, želja puna,
da prođeš ti, i bivalo je tako –
da l’ pamtiš to? – Dok posrebrena luna
sred oblaka, ko s grešnim anđel sveti,
bludeći, k tebi bledim zrakom leti.
Ja bejah ponosna što najzad treba
na suparnicu da računam s neba.
U svetu prezir prema meni vlada,
no gde je pravda kad te tako vaga?
gde je vrlina, ako je stid pada
ne ponižavanje – već samo ljaga?
Nevinih žena nigde nema, rode,
ne bude samo predmeta il’ zgode.
Kad ljube one k sebi nisu stroge:
Jedna će jednog, ta – sve, treća – mnoge!
Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat ko sto ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko ce naci bolju?!
A majka vasa zemlja vam je ova;
Bacite pogled po krsu i polju,
Svuda su groblja vasih pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, sto je branit znase,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vase.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka place za svojijem cedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u narucja sveta;
Zivite zato da mozete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!
Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas nece;
Bolji su svoji krsevi i goli
No cvijetna polja kud se tudjin krece.
Ovdje vam svako bratski ruku steze –
U tudjem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krse sve vas, sve vas veze:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat ko sto ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…
Sad nek spavaju svi nasi i besmrtni.
Pod mostom, kraj “Druge Zenske” nabujala Miljacka tece.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidzu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kisa.
Dosadna duga sarajevska kisa.
Kako li je bilo Cabrinovicu bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka nece postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa sta? Zbog toga zar manje ce te voljeti
i muciti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja bice moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prete kuga ili rat
i kad jedine rijeci postaju “ne zaboravi” i “zbogom”?
Uostalom, mozda ovo i nije grad u kome cu umrijeti,
ali u svakom slucaju on je zasluzio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naci barem nekog od vas koje volim
i reci vam da sam tuzan do ocajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negde u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoc
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradjanke,
i one cak znace sta je to sto me boli.
Jer ovo je grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome i kisa kad pada nije prosto kisa.
”Da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek. Djeca.
Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.”
Ne gledaj tako, u ljutnji ne mršti se
Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja
Niti pastirka, niti kraljica,
Čak ni monahinja-bogomoljka
U ovoj sivoj sam haljini od tralja
U cipelama izlizanih potpetica?
Ali, kao i pre, dajem vruć zagrljaj
I strah nosim u velikim zenicama
Pismo moje ne paraj, mili
Ne plači zbog laži istinske
I dobro ga, na samo dno, skrij
Na dno svoje torbe sirotinjske.