Category Archives: Oni jašu

Frka Frkica i rastanak sa Dobrim / Rozaklije i grožđe

On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom, zatim , stišava se i glas mili samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima? Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli:

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’ tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..

U predahu, dok bi ona smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne prelijepo dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu ponovo počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno nema suza.

Zato je samo grčevito stišće , u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriče se u jecaj u krik i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe.

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna? Izvjesno je da ga pušta u meane, i da više ništa ne moli.
-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.
Mudruje Dobri tonući u san.
-Život je bol i tuga, a suza je sve manje.
Žaluje Frka ne tonući u san.
Budna je.
Jezivo je budna

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se, idu da spiju. Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu , pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.
Dobri , kučkin sine, srećan si ti bekrija jedan. Dva su ti djeteta i život i ljubav poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet ona sama , ljubav je?
Čudi se odakle mu ona pogana psovka!
Frka polu budna usni, neki zbrkan san. Srce jeknu jeknu joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.
Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.
Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Da ga utisne u sjećanje.
Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti.
Jutro je svanulo.
Dobri sanja da se na zdjelu natandario gvaran i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista jedan gavran smokvicu kljuca.
Što ti je san! I uživot se petlja i zadire.
Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati, nije gavran , to njega plač budi.
Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice.
Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže.
Malo je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega i još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca.
Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ne sluti na dobro. Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan herco u konziliju.
Nalakti se, pa zbunjeno češka po kosi. Ono naopak desnom rukom iza lijevo uveta. Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se raspored poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.
Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran i pogled klizi dalje.
Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvena ribizle i dvadeset pet rozaklija izvezeni u srce. Bijele ljubićice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok i jedna svjetlucava kameja od žada . Na kameji uplakano dječije lice.
On miriše ljubičice, predivan je to miris, još sasvim svjež. Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku i diže ih usnama, tek slabašno dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica prestaje plakati i velike crne oči se smiješe.
Kako je taj osmijeh dobrote , blagosti pun!
Uvijie kameje u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.
Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.
Pere ih , pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.
Dvadeset peto zrno stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom, desne ruke desnom rukom. Izravna ih .
Tačno na njegovom srcu , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i spoji sa onim na šalu i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Srca se smiruju se i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena podigla glavu i više ne jeca.
Zinule i bulje zaprepašteno.
Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle. Kao da je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se da je miran i razborit.
Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kraj V dijela

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.  I vide ona trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti  i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito plače , ne plače riče i rida ,  ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:

Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.

Gubi svijest i  klone na mramorni pod jevrejske kuće.

Kraj II dijela

Treći dio

Bjelina na ružičastim gravurama kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.

Dobri , skamenjena gromada, omamljen polako ka kući ide, približava se vratima hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda; oh usude , usude .

Tri  kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju veoma krupna  krupna. To je ona ženska krv koja ima boju koja nije zdrava.

Šuti veliki tajac, šuti tišina. Ništa ne govori, novu ogromnu bol ćuti. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami do peškuna. Stisnut je, nešto ledenije izgleda, nešto nalik okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu otvara cigare. Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jemenka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i  i čistu dušu da može snove i pjesme  dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli nam pohrle dva nježna safira,  što su  sjetne oči zarobile i sa iskrama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak ona četiri stađuna više, što ih Meri Cetinić ima prave tu razliku.Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu .  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud  za sve se pobrine.

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo li,to vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.

Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenom stađunu , koji je eto vrlo blizak ovom vaktu.

Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Uzima nove,stavlja ih među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje veliko, pogladi ga po licu.Iz ustiju mu vadi svoju cigaru pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi, ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju , a se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju piće.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kameni u kamen se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva,mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla u moj svijet, mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj zasljepljine.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni, rubin tekučine . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa , krasotice moja.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ; jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru  i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male, uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti , kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

Ona se meškolji i polako se uvlaći na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge,  jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće , nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ona zna da će ovaj put biti u pravu.

Noć ribizli i rozajklije

Mi ne tugujemo,mi slavimo ljubav i kada nas smrt nečija mori.

Mi Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nismo zvali.Jedino bi tako došla.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke uzele u kuću uvele.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinja. Imala ih je plavih , bijelih i ljubičastih .I hejbet  kombinacija .Plavih- bijelih i bijelih -plavih,pride ljubičastih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Bila krhka i malena, a noge mrakuša. Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonice.Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.

Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice stvarao.

Bijelu bi joj anterju obukle. Prema duši miloj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

Ljepota mala, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu, kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste! Zasigurno jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo , kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa  se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek ukadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak pojljubcem orosio. Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Na lice prislonio.Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali ,niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla , mila moja, evo mene ništa se ne brini ,sve će biti u redu ; malena moja čini mi se da te malkice volim i  zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio, niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu rane moje, nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni  , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi,zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi,čekaju.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvor svezali. Tada bi se nasmijali, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga   nikad, za života,  nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok te ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjetiš se tako sitno i bespomočno, u grudima te nešto probada i stišće i pomoći nema. Ne želiš je ;suze same liju. Nebo, jedno jedino,neponovljivo , samotakve molitve prima. Stvoritelj se za to pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra.

Ona je mudraca naučila; podučila kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom, koji pjesmu uznosi do boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, neda. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od te neizliječive bolesti , bolne ljubavi.Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.

Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, ljubomorni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.

Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih, kad saznaju, da sve su znali.

Univezumu je to, sve  tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje više nije par, to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo, i poklanja se djetinjoj ljubavi.

Klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić,natopljen mirisom ljubavi.  On stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć, maestro ga podržava. Akord – dva  ,nijansu snažnija se glasaju pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno, a tako bolno počinje i objavljuje:

Ponoć već je prošla

Vrijeme je  da se spije

Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu;zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje ,ali se ne da.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći,njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

Srce joj je budno

Davnu želju krije

Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema. Ona i šeće,  i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo, jer ona otvarajući vrata želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre , kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da za njega je on kriv.I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On;  on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti.Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spalilo.

Dobri pribra misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo.

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol skršene ljubavi ,  zapletena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon slomi i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ovaj put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna ,da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila ,kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak u snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

Ona zna, on zna , da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?

Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo

Kraj I dijela

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

****

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem,  jer znam da me osjeća , vidi i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo, mala  Velika Frko ,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda.Svako od nas na svoj način,  iako to nekad nismo znali pokazati . Jedan mnogo više od ostalih.  Ti si uvijek sve znala. Oprosti Maksumčetu lutanja njegova.

****

Četvrta epizoda

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio.Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Ili pospana ili umorna , taji joj glas. Može kaže, sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne sve natenane, po mahalskom tabijatu.

Žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i prsluk od kadife, glanc cipele, kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću. I stigoh.

Nije bilo veselo.

Nimalo.

Četvrta epizoda III dio

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada. Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji, plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, žeđ za životom sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim. Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli , čini se sni.

O Frko,Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara. Umorna od čekanja mene neuviđavnog, umorna bila,  pa spije

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna . Sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude, i kad se zbilo a kasno bilo vodu na stari mlin vratiti. Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba,  na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela.Ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla.Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama,kao meleka među djevojkama.Anterije su mogle biti svečane,  kućne i djevojačke. Ova svečane treba  raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.

Kućne  i djevojačke su bile namjenjene oku pojedinačnih posmatrača.Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju.Nikako ,jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.

Kućna anterija,eh. ta je u samom raju skrojena.Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira,zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela.Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti.

Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom,srebrenom i zlatnom svilom.Druge boje su se uglavnom izbjegavale,ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta bila potrebna svila neke druge boje,ona se vezla.

Zamislite sada boju rubina,safira ili brilijanta,zatim ružičastu,srebrenu,zlatnu,modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke.Koji je to spoj ljepote,mladosti,ljubavi i strasti i vještine.

Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje.U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.

Nekad se vezlo šutke,nekad se šalilo i tračalo.Nekad bi se sve zabibalo i  prolomio bi se ženski glas:čist,kristalno jasan,veseo,vrckav,čeznutljiv i nježan,nekad blag i umilan,nekad opor i ogorčnen,nježan i tužan,ponekad čulan i strastan,najčešće veso i razuzdan.Ali uvijek,baš uvijek,pri svakom vezenju se morala više puta ,od srca,otpjevati ona:

„Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga joj,mamo mamice…“

Rjeđe ona

„Moj dilbere,kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“

Kako i ne bi?!

Često pominjemo anterije i nevinost.Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno znaju.

Epizoda Anterije i nevinost II dio

Muzika teče, mozak ubija. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše,samo se prelijevaju u pahulje ledenih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Ono skoro. Jedna izdajnička u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu jer  ” Ona ” ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj. Mislim da  u onoj mojoj  suzi Frka  može vidjeti   naše dane.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile.  Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava  me. Sretna je što me usrećila izgledom ,  koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija. Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiže i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte . kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.

Sluti se, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore. Ona je mlada, što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Njen budući muž, nije njen  dragi , vać očevog prijatelja iz neke druge  varoši sin. I ona ovo ne pleše za njega.  Pleše za mene,  svog jedinog , nikad prežaljenog.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku . Gdje god krene,gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi  htjela je da živi.

Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati, ili ona mene prije svojih posrtanja.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno nesretnije bilo, ako je to moguće.

Njoj suze na licu, meni suza na licu, valjda se pahulje tope. Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet. Sreća njena ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj  mi se  dobroto moja,  milosti puna.

Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

– Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati, i tuđe brige voditi. Sve tračaruše u džamije odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju . I kakav glas nas grlice  vaše bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze, samo  što sa nama nisu bile. Još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju..

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja,  me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljupce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta, mogli smo  barem dobri glumci biti.

Ja se šalim;  nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo, očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim,uzvraćam joj za sve naše neljubljene dane i noći. I njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

Ona se odvaja, suze joj u očima. Nije dobro , mislim ja!  Ove suze nisu dobre. Nikad ona nije plakala. Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ,  evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti. Neka ih, muzika ljubavi je to, takve više nema. niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima.

Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu, dugo, grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Kroz onu suzu vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekog novoga, a već bajatog milenija. Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima : ne , ona ulazi u kućicu malu, trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim, dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug, skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka. To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

Anterije  i nevinost

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo . Šta ću, ne izlazi mi se, pripeklo, ali Frka mnogo toga zaslužila. Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Drugi put je prevarili. To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je. Mladost ludost.

Sjeli mi u Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz,svijet gkeda. A u nama damari biju. Još uvijek. Nije lako. Četrdeset tri godine se baš tih dana navršavalo. Nečega. Puno nečega. No najbolje ići laganice. Po redu.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  na sa usred kafane. Ona se smješka.

-Još uvijek na strani konja, mili konju jedan.

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se i kaže hoće kurvoazije. Može velim.

Konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove, koja je tu nekad davno radila. Ona što mi je   htjela srce derati ko Musa jarca, al na živo:

-Mila donesi nam štok  i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Žao mi što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednom nije konzimiralo..

Ima još jednog i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili ,pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično. Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život jal otac.

I sebe ubrojih među njih. Možda nisam trebao. Kao nisam kriv. Kako nisi kriv kad ti ponos ponos i neznanje pomaglo da pustiš dijete da se koprca u čemeru života.  Možda si upravo ti , najkrivlji od svih. Ti zvani Dobri. gdje ti je onda dobrota bila.

-Nemoj , mili misliti o onim vaktima. Ša je bilo , biilo je. Niko nije kriv. Ti ponajmanje.

Uvijek me je čitala kao bukvar, mislim ja. A falilo nam je …

-Ništa nam nije falilo. Imalo smo koliko smo mogli . Koliko nam je suđeno. I to je više nego drugi imaju.A bilo je lijepih vremena. nekad i prelijepih.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno. Mislim puce.Ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi. Jal’ nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih , dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha,kao ambeba na rok koncertu.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako će bolan.Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz ušiju .Sve Frku razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto, tako rekuć knjiški  govorila.Nije mumljala poput međeda, kao ovi današnji svijet.

Ima jedna molba, kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti. Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop, koji će joj vrag. Provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da koju epizodu o jahačima, harmonikama i njoj preko reda nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala. Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali. Ne pita za nikoga. Ja ne pričam o tim nikoga. Od kako joj poginuo sin muško je dotaklo nije. Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim.  Jednostavno zato što nikad više  nikome osim meni , nije imala opjevati ono na uho ,jal tiše jal glasnije:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno. I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. Ono poslije je bilo u redu , ali tijelo je zaplatilo, jer je znalo da su to bili prohujali vozovi bez povratne karte.

Krajnji voz smo  propustili dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik.Povelo i tri druga.Jedan dječak doamac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan ubila.Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gori od njenog muža postao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo:tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.

Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se sa mađara sklonim.Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo.Ponekad jedno drugom ruk stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu ,ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Htjela mu Zlata novi ramunjik kupiti ,kaže uštedila.

Zna  to Mojsije , kako neće čifut znati uštedjeti. Samo on, jedini od čifuta nikad ništa da uštedi. Kako će ba uštediti.Majka i otac su mu čifuti, on nije. On je mahalaš. Kad si ti ba vidio da je i jedan komunistički mahalaš cvonjka uštedio. Neda ni komunist ni socijalizam, svaki penezi iz usta mahali otima.

Ne mere nova harmonika ni za živu glavu. Grehota lovu bacat. Čim se Deba pojavi na vrata, ja bi se na jedan od ova dva jablana popeo i sa vrha harmoniku hekno.

-Nemoj tako Mojsije,mili moj ,grehota harmonike bacati.

-A nije ti grehota što ja mogu pasti sa jablana, na to ne pomiišljaš.

-Normalno da bi mi bilo žao. Ali gdje ćeš ba harmoniku bacat, a ja se uvalila toliku lovu.

-Šta će ti sto harmonika kad mene nemaš. Nije muzika i sevdah  u harmoniki, u meni je bona. I kad te oni jame nema mi pomoći.

-Ma ja nako. ža mi para što sam ih mislila potrošiti.

Deba se presamitio dvije ga brige more. Ditka i  centifolija sa jedne bande, Frka sa druge strane. Vidi se da je na mukama ,ko da ga umnjak, koji mu nikad nisu izrasli bole. Frka ga strelja očima,a Dobri onako ko usput:

-Čujem neki problemi sa slovenačkim centifolijama. Nešto ti Frka spočitava.

Deba razgoračio oči, vidi hoće da ga uvale . Naoštrena Frka odmah napada,sva je u pokretu ko da đugum traži.

-Kakve slovenačke centifolije te spopale, o našim se sarajevskim ,bjelavskim centifilijama radi.Ni jedna sto lista nema.

Ustade i i ubra jednu bijelu ružu. Za njom Deba ubra šarenu.Zlata ne mogaše odoljeti pa i ona ubra rubinovu, zna neće joj to dobro kod Mojsija biti primljeno.Već fulila sa penjanjem i njegovim padom sa jablana na jablan . Kod Mojsija tri žuta i kazna.Njene misli ko da  podstreknuše  Jelu Lelu Jelenu da ubere plavu.Ostale ženske se digoše da i one beru đule.

Odjednom pištolj zapuca: Daga ,daga i daga. Ko da je neko kamene ploče na kaldrmu bacio.To Mojsije red uspostavlja.

-Stoj ,ni makac, što dalje od ruža.

Samo što to reče mrtva vrana na ruže pade. Pala, jal  sa  trista , jal tri tisuće fita, niko in nije brojo. Kako ćeš brojati kad nisi znao da će pasti.

Lenji progovori

-Nikako nije dobro.Mrtva vrana na ružama na smrt miriše.

Oma ga kori:

-Šta se fačaš u moj pos'o . Ne na smrt, već na mnogo smrti,na pokolj miriše.

Kako god uzmeš pogodila obojica, jal na kratke, jal na duge staze.

Neovisno o incidentu Dobri nije svoju misiju završio. Ali on je Dobri i mora se imiđ održati ,pa brata u pomoć pogledom vabi.

Baška baša se glasa:

-Naj ti je bolje da svi po jednu centifoliju uberemo i brojimo.

Svi ubraše po ružu ,samo Frka  našla sto lista ali ne prijavi. Deba izbrojo sto jedan list,konto jedan maknut,ali ga Mojsije strelja pogledom ne može opepeljit.Ostali devedeset osam ili devedeset devet maksimum.

Mojsije i Dobri nisu brali , a ni Ljilja. Ona već imala znanje. A i Dobri je skonto. Nije to Ljilja nego ljubomorna Vesna se preobukla u Ljilju. Nalik joj , ko rahmetli dajđinca ,one Šuhre iz Drine.

Kaže Deba:

-Danas sam se džaba istrošio nekih šezdeset in sto dinarjev, pa sam šenkrat plaho u minusu.Nakupovo se ovih ruža što se oko njih ja i Frka kačimo.

-Biće kačenja još više ako mi ne objasniš zakaj i od kaj  ti tovariš po slovenski.

-Ma znaš ti bona Dobrog,čim progovori meni mozak smota. Eto od kada pomenu slovenske centrifolije meni se u mozgu vrti pepel in kri.

-Kakv ti pepo i krv mozak popio, fićfiriću jedan.

-Ma ima tamo jedna Ditka prelijepa i krhka haman ti, i ja  sinoć naganjivo čeljade koje se takvo zvalo,i sve tvoje ime pominjao. Ne mogu ja bez tebe ni kad sanjam, ni kad Ditku tabam.

-E sam mi je lakše.Ih, ti si mi muštra za neke Ditke ,da se insan zavali od šege.

-Jes vala dobro kažeš,ne daš čovjeku ni da slaže, i ja sam se zavaljivo.

Lenji:

-Ih , ti i ruže.Kome si  to matereti  pojklanjo ruže .Nisi valjda Ditki.

Dobri je mirotvorac:

-Ma ohanite sa tom Ditkom dobri ljudi ,još će Frka pomisliti da je nešto stvarno bilo.

-Nisam bolan nikom,nisam frajer bacat pare.Nego hoću Frki da dokažen da san u pravu ,a skoro nikad nisan.Kupovo i provjeravo ,list po list,cvijet po cvijet,za šest in  pedest kinti , šest in pedeset ruža i ni je'na nema sto lati. Jedna ba ima osam in devedeset  ,jedna jedni in  sto ,mnogo njih  manje od devet in devedeset  ,ostale in mnogo manje.

Jedna imala sedam in pedeset lista.Ta najtanja  ko neki levat ispala.Nju sam više puta obrnu nekako mi najlakša bila,prava Ditka in mi na Frku ličil.Više ne kupih ni jedne,pa nek bude kako treba biti, nek je Frka u pravu.Ali neće proći,ove noći , nikako.

-Šta bi sa ružama?

-Kako šta bi,ništa ,eto šta bi .Kako će šta biti, kad sam ih list po list očerupo, ko Herco čurku za Božić ili Jelu Lelu Jelenu,  kad mislimo da o poeziji piše i sa konzilija odsustvuje..

-Joj majko moja levata.On pare bacio , a nije pokupio listove i majci odnio da opravi jal slatko,jal hošaf  neki ili parfem ako je vičnija.A i bašte u Nećka  pune ruža i kadifica.Sve džabaluk.Od Mojsija posudiš bateriju,jer se to noću bez svjedoka radi  i trgaš  u brojiš dok ne nađeš stotku ili hiljadarku.

-Što jel’  to ima i neka ruža sa milju listova.

-Nema,ja to onako radi poetike.

-E , jebala te poetika.

-A šta znaš možda neko izgubio lovu.Čuo ja neko izgubio nekoliko milja dinara dok je takario  onu novu starku. Nije ovu najnoviju,nego onu prije nje.Ne mre ih čovjek pobrojati.

-Nataslačila te poetika blesavog kad Baška bašu pred novom ofajlom prodaješ.A i jesam hablečina,pored tolikih džab džabe kadifica i đula ja  gengu zalud baco.Nećemo više tako,smisliću nešto.Samo mi nije jasno kakve sad veze imaju centifolije i kadunice.

I smislio je Deba. Ali prije toga se moro Mojsije pokazati.

-Imaju, kako nemaju i nemaju.Eno Nećkova ti bašta primjer,dobro zapazio Lenji.

-Ne anlaišem te ništa i zašto i tebe ta Nećkova bašta spopal.

-Nikakve blento,samo kažem kod Nećka ima kadunica.Ništa više, samo to kažem

-Nemoj me  zajebavati k'o harmoniku ili Zlatu,reci mi molim te.

Lenji se cereka,sve je loj. Dobri će po običaju miroljubivo,kompromisno:

-Mojsije slaži mu nešto,povjerovat će.Ovako neće prestati kumiti cijelu noć.

-Čuj laži mu;nisam  ja vesla siso.Mojsije hajd'reci mi molim te.

-Dobro,evo ovako:kod Nećka ima kadifica,kod mene đula ima,a kod Živanovića bulbul pjeva.

-Kakve sad bulbul veze sa centifolijama ima.

-Nikakve. Ja te samo obavještavam da kod Nećka  kadifica ima,kod mene ruža,a kod Živanovića slavuj pjeva.

-Ja mislim da ti mene taslačiš.Za kadifice i centifolije mogu ti  vjerovati,ali za bulbula nikako.

-Kako hoćeš,ja bih provjerio. O'šo  bih kod Živana da ti pokaže slavuja.Ne da će zapjevati ,nego će živahno zacvrkutati

Živan do nas živio,šeret bio,ženskast smijeh imo, iako peder bio nije,sve cvrkuto.Dan dva poslije komšiluk pričo, kako se Živan po sata grohotom smijo ,crvkučući.

Ono što je bitnije uslijedilo je slijedeću  veče.Neko Nečku,Živanoviću i i Mojsiju sve đule i kadifice počupao.I to lat po lat.U svakoj bašti lati na hrpu skupio i dobro uvaljao.Mora da se radilo cijelu noć i to najmanje dva insana. I neka cika , ko pjev bulbula se čula.

Ljutnje nije bilo. Ono ko fol.

Neki na kažu anterije su starinske anterije i njih su izraživali terzije.Mere biti. Da su starinske nisu.Kad se te dvije ljepotice  žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti.I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to.Hoćemo,ali kasnije.Polako,po redu.

Ma jok boni. Ne ide to tako. Priča je o anterihjama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici kad joj se noš nije anterija izvezla ni natandarila. Pa onda kad se obuče mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli.Hoćete sve nešto preko reda,bezbeli. Mora sve redom.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada.Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote.Ponekad bi im se posrećilo pa bi nešto nalik našim anterijama naprevili.Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene.Đez ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš?Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli,ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali,čak i baterije poneko upotrebljavo, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli.Ako ne znamo protumačiti i skontati,znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati.Tako je najlakše i tu zabune nema.

Pravu i najljepšu anteriju može žensko čeljade samo sebi i prema svome tijelu izvesti.Ko će bolje od nje znati kako tijelo ima,koliko krivina i oblina i na kom mjestu ima?Niko,pa ni dragan. Ima on čitav život da to upoznaje, pa ne upozna , niti domozga,  kako ta ljepota biba i uzbibava.

Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje  štedile i u vezu i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.

I danas ženama tijelo iste želje sniva,da je dragi ljubi i miluje. Ima toga, ali urijetko.Neki srketli vakat; žena može samo stat pa plakat. Svi negdje jure i žure, ali zaboravili da se igraju.

A nekada?!

Ljubav je sve što se imalo, bez obzira na bogatstvo i usud. Uz ljubav je išla i sreća i nesreća. Danas je sve to zaboravljeno.

Konzilij je bio sretan što je bivstvovao i uživao na izdisaju tih sretnih i prelijepih dana. Konzilij u našim pričama nije toliko bitan. Oni su samo blentovije natandarene u priču, da bi se istakla ljepota grlica, anterija, nevinosti i ljubavi.

Da li su oni znali nešto o ljubavi?

Tanko.

Učili i učili, al ko pačićići mali urijetko šta naučili i najčešće kvarili. Ovdje ne govorimo o takarenju.To imaš ili nemaš.Sa tim se rodiš ili ne rodiš. Mere se nešto i naučit, ali od žena. Zato se konzilij družio samo sa ženama.

Da li su znali vezove? Poneki je i nešto ko nabado. Ovdje ne govorimo o takarenju. Riječ je onoj nježnosti što povezuje ženu i muškarca,  na putu kada za njih ništa na ovom svijetu ne postoji , osim njih dvoje i ono što oni tvore , a što se ljubavlju i sevdahom zove.

Šivenje i vezenje anterija se znalo otegnuti oho, ho.  Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio umjetničkom djelu.

Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi,  za ljubav rađena. To nije bila još jedna,  duga vezena ženska haljina. To je bio krajolik skladan po tijelu žene domaćice joj i mjeri ljubavi, što u susret te žene jedri i brodi.

Sve zaradi onog nekog blente, mahalaša il’ čaršijca.

A šta je on znao?

Skoro ništa!

Nasmijati ljubu dok joj se usta u zejtin ne pretvore.

Muziku pristaviti da je suza gane i natjerati je da joj svaki damar  plane. A ona uzdrhtala samo hoće da lebdi i pleše da velove ljubavi traži i da se preda.

Praviti se da mu nije stalo, a mjesec i sunce mu srce može stati koliko je. Ali kada se preda , žena znade rašta je anteriju vezla.

Po najsitnijim detaljima  tijela koji će biti prekriven, brižljivo su birani detalji, boje,linije, zavijuci, krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom. A bome i rukom đuvegije.Nije ona uzimala mjeru ruke, ona je u njenom krhkom biću , u žardinu,  u  dojkama njenim ucrtana.

Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine, da istakne dio  tijela koji se vidi ili koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo,  ženo,  bježi  i sakrivaj se da bi sebe poklanjala.

Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju  je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. Predio oko nogu  do svilenkastog đardina,  što je konzilijev omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo da posebnom pažnjom.

Jel to onaj raj za koji se mre; jeste. Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti od kojeg se čovjeku sve zamanta i on ,aman,  hajven biva. Čovjek ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, sve i kad bi poželio da ga nađe.

E taj vrt treba poslijednji da zatitra u nagovještajima , dok mozak blenti nekom ne smuti. Zato se vezu na tom dijelu najviše pažnje posvećuje.

Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.

Svečane anterije su  imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja  i šara i svih mogućih ženskih nošnji  i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.

Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što se kriju,što bježe,ali što hoće i da izlete i da se daju. Čari zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla. Kada se divota,taština i želja jave , šta će ti bolan onda anterija.

Neka nje.Sve bi bilo mlako i nekako reda radi. Skine se ona , skine se on pa udari. Nije to to. To samo seks i ništa više. A to brzo dosadi i eto belaja; il'ona il’ on,u ovom srkletli vremenu najćešće oboje; uzduđenja nova koja doma ne mogu naći , negdje drugo traže.

Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime, uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko krajolika kao snijeg oko brdašaca i dolina.

Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.

Ne , to nema smisla i priča o anterijama gubi veo i draž.

Oma nije došao,htio je ali nikako nije mogao naći zdravstvenu.Dok je izvadio novu konzilij izašao,samo Deba osto još mesec dana.Kad su ga drotovi pendrekali,grizo se za jezik da ne vrišti , pa ga vaskolikog podero.

Dvije stvari tada nisu razjašnjene.Zašto je Dobri zalego na maksilofacijali

i kako je Deba završio sa njima?Mnogo kasnije se to u nečijim dnevnicima pronašlo.

Dnevnici su tuđa intima i njima uovoj priči nema mjesta.

Dosadilo Mojsiju oni stalno u zatvor ,i vazdan  neke belaje tegare, koji im prolaze  kao neke van take fore.

Jednog dana ide ti on Titovom sa Zlatom prema akademiji,ona kasni na posao,on na predvanje.Njemu u glavi Hercine,Lenjivca i Dobrine fore i zatvori.

Komšije kažu za sve bila kriva sevdalinka Joj,Crven Fesić mamo.Znaju to oni dobro;vas cijelu noć nisu mogli spavat od Zlate.Ona svako malo zaleleće:Joj,mamo mamice. A Mojsije samo malo glasnije ukće,ko puh;uh ,uh. Mislili da je zub ili stomak boli,pa je on lijekom nudi.Zato kasnili na posao.

Na uglu Kulovićeve, u žurbi prešli ulicu van pješačkog.Drot ih zaustavio,traži ličnu i pare za nesaobraćajni prelaz preko ulice.Prekršaj je to.Mojsije ni jedan ni dva i fljas drota u čelenku.Zajeban štos imao.Glava boli.

Drot se složi ko Lenji, kad se gangrenira.Namah ,na mjesto obeznanenja.Nema ti u Mojsija zajebancije, kao što je nije bilo ni kod onog biblijskog.Ako je neko njegove visine,niži ili zeru viši, ni jedan ni dva nego fljas u čelenku.Ako je viši ili krušniji nogom u bijele bubrege,pa fljas u čelenku.Rezultati isti,KO u drugoj sekundi.Nema brojanja do osam,samo se hitna pod hitno mora  zvati.

Spengaše Mojsiju dok si reko ašlama.Narod kaže dok siu reko kritva ili keks,ali mi nećemo.Prvo keks asocira na seks.A drugo Mojsije mrzio britvu više od pjesme jesen dođe,januke i kruške zriju.Mirisala mu na krkane i papke.

Odleža on petnaest dana u bajboku.Pokvari  planirani petnaestodnevni odlazak na more sa Zlatom.Ona jadnica svaki dan u centralni mu dolazila i ponude nosila.Te godine nisu na more otišli. Završila se sezona dok je Mojsije svježu havu ponovo počeo disati.

Poslije se Mojsije u poverenju izjadao Dobrom.Grizla ga savjest.Deba po običaju spavo,Lenji dobijao vještačko disanje,Herco se ganjo sa Lelom Jelom Jelenom po šiltetima i jastucima.Jal se šilteto,jal se jastučio,ne mre se prokužiti.

Neko bi reko to mu je isto.

Deba bi mu reko nije,konju jedan.Hajde probaj takariti na šiletetu,pa onda na jastuku i št ćeš skontati?Skontat češ da se na šiltetu šilteta,a na jastuku jastoči.A to nikako nije isto.Jer ako se prvo šiltetaš,pa udariš jastučiti,sve vičeš jesam blesan ko me navali na ovaj belaj.A ako se prvo jastučiš pa promjeniš na šiltetanje,lakne ti duši i sve vičeš ;joj rahatluka  mamo,mamice. A onoj tvojoj takarneki sasvim svejedno.Njoj je samo do joj,mamo mamice.

Oma tugovao za kosarom Kosom Bibanović,preminula prelijepa djevojčica.Jadnica ,mila grlica naša.Galopirajuće je u petnaes dana pokosila.

Mojsije nije   imo love da plati kaznu na licu mjesta niti love za ljetovanje.Sve spisko u drvenu džamiju onu ,dva mjeseca kada je bila disko.

Tako ti on duma o tome i priča Dobrom.

Godinama kasnije Deba ga izdo.Sjedi se ,muzika leprša.Mosije navalio na Dimitrije sine Mitre i Vranjaku.Bilo se u fazonu vranjanskom.Onom fazonu , kada se Dobri opiči i hoće da vrati barem jednu iskricu srebrenog srca ,vezenog rozaklijom,ribizlama i ljubičicama.

Tada bi on čopio neku pjevaljku u kafani,najčešće kod Mehe ili Zize,nekad,u domu milicije,kineskom restoranu,osminama.Nikad sa čaršije.Nije morala pjevaljka dobro da izgleda,morala je  samo dobro da pjeva Mito bekrijo.To je bila izuzetna rijetkost koja se dešavala na priliku jednom godišnje.Da je zlatna bila , Dobri je ne bi ni treščicom dodirno.Bar bnije pred rajom.Uvijek im garantovo da ih neće niko prstom taći, ako one neće.One su manje više htjele ,jer bi  se veče  Frke krasotice ,pretvorilo u veče uspomena, ljubavi, tuge i boli. Pjevaljke to itekako razumiju i osjećaju.Tada se savim jednostavno i sasvim prirodno budi želja  da te neko nježno miluje i ljubi.

Debu stari pritisno da ide u armiju.Tri godine ga izvlačili drugari.Mojsije ni jednom da zasvira onu voćnu.Kaže gdje si ti vidio da se kruške i jabuke miješaju.Ljut Deba na Mojsiju.Gdje ćeš ba ići u armiju, a drug ti,može se reći,najbolji neće želju ispuniti.Ljut toliko da je samo čeku dobru priliku da mu zaviče.

Prilika nikako da se ukaže. Ili se zapjeva ili se prepije,a  najčešće neka ili više njih  zajauka,pa se nema vremena za belaj. Tako vrijeme prolazilo,on taman skonta fol kako da ga provali a Mojsije hekne ramunjik o ledinu i nema harmonike ,baš kad je Deba htio da zucne.Prosvijetli mu se;Mojsije prorok pa sve vidi.Uradiće on to nenadano kad se Mojsije zadevera.Jedne večeri probudi se on bunovan ,u nekoj bašti,muzika treperi i on dreknu.

Jebalo te Mojsije pašče. Ti nisi imo kinte pa tres drota i u bajbok.Svu lovu za Zlatu .spisko kod drvene đamije u disko.Nisi htio da se stidiš pred njom,  što nemaš love.

Svi zanijemili.samo jedno od njih pojma o tom imo.Mojsije nadrko obrvu na Dobrog ovaj samo sliježe ramenima.Mojsije shvati da ga Deba čuo kad je priznavao.To mu namjera bila.Svima znano bilo da se Deba znao uhinjiti i nalik vaojeru pokazati.Samo nije znao da će konjina voliko čekat.Kad ti žensko čuje da se neko za nju žrtvovao ,zahvalna je  i spremna na žrtvu  ko slatka krofnica.A ovoliko se žrtvovat ko Mojsije, to je barem za zdjelu medenih krofnica.

Zlata pita;jel tako,on ni jedne ,zacrvenio se ko bulka,sageo glavu ,samo što je ne pokrije rukama, ko jungferli curetak kad se pomene crveni fesić.Diže se Zlata za ruku ga jami i pravac odaje.Ne prođe predugo , taman onoliko koliko njoj treba,a Zlata cvrkuće:Joj ,mamo mamice.

Poslije maksilofacijalne više ni jednu nije tebalo zvati.Ni pjevačice,ni sestre,ni polusestre,ni dalje  i bliže sestre,čak ni najudaljenije,ni bilo koju žensku.Tada se Lenji malo razvrijednio i sa Debom naplačivao ulaz.Nije to bilo ništa strašno.Morali su ,inače bi bankrotirali i od sevdaha ništa.Toliki promet bio.To se nije smjelo dopustiti.Flaša žestokog po izboru za ženu koja ulazi.I ništa više.

To se malo po malo pročulo da su počele dolaziti i iz drugih gradova i država. Pančevo, Beograd kraj Pančeva,Priština,Knić kod Kragujeva,Rijeka , Leskovac, Priština,Mitrovica on Šćipetr.Bilo je tu Poljakinja,Čehinja,Njemica, Francuskinja, Italijanki, Norvežanke,zalutaše i dvije Japanke,Francuskinje se opetovale i navadile.

A šta je bilo na facijali?

To  je već duga i druga priča.

-Opet ti. Koji  si sad pa ti i šta trebaš?

-Niko i ništa mi ne treba, nego poslo me Semiz sa ovom hablečinom da nešto ne zabrlja.

-Pa gdje mu je uputnica.

-Nema je.

-Što je nema ?

-Otkud ja znam,zato me Semiz poslo s njim,Kaže vodi ovu budalu na makilofacijalu.

-Što mu nije dao uputnicu?

-Nije ga mogo ništa razumjeti,pa je nije ni dao.

-Vodi ga nazad Semizu da mu da uputnicu.

-Bogami je neću,znaš kakav je Semiz kad poludi i eto ti odmah otkaza.

-Gdej radiš?

-Nigdje.

-Pa šta ti može?

-Sve,ima ti taj pamćenje ko  slon,kad god se zaposlim eto ti njegova habera i ja otkaz.Poslije bi haber stizao i prije nego što bih pomislio da se zaposlim. I zato se ja i ne zapošljava. Nisma lud tolike otkaze nabešati. Nije ljucki.

Konta dotur vidi budaletina , ali zna da se valja se kačiti se Semizom, pravo natakaren  čovo, Ipak  nema mira .nego mora da pita:

-Semiz je na abdominalnoj,kakve to veze ima sa srcom?

-Nikakve , ali ga poslo ga onaj Solaković sa kardiologije kod Semiza ,jer ne smije da ga operiše,više puta izmasakriro pacijente.Neki umru,niko ne preživi. Nema treće u Sole.A i očelavio pa prešo u okarinoglavčeviće- U njih niad pameti nije bilo.

Ovaj se razumije u medicinu konta doktor ,ali ga ipak pita:

-Ovaj tvoj ,neka budala kažeš.

-Nije moj,ne poznajem ga, ali je lud ko struja.

-Kako znaš?

-Ništa ga ne razumijem,ja samo poslušo Semiza.

-A šta si ti radio kod Semiza?

-Ništa,donio Musti Ominu knjižicu.

-Ko je sad Musto i šta će mu Omina knjižicu?

-Musto je bio jedan pjano i Semiz ga nije htio operisati, jer je u njegovoj knjižici njoj pisalo ,da je on lično, Musti operisao slijepo crijevo.A nije,operiso je meni,na Mustinu knjižicu. Zanmo to i Semiz i Musto i ja. Ali se svi pravimo mutavi. Takav vakat.Musti trebala knjižica na kojoj piše da nije operiso crvuljak.Ja knjižicu zdipio Omi.Njemu ne treba ima đozluke  i odnio je Musti  ali ni njemu nije više trebala.Rikno čovjek.

Doktor zove sestru,ona ulazi,on joj pokazujući na Hercu kaže, vodite ovu budalu na peti sprat,papilome lingve i ne dajte mu da priča,sve pretrpite,samo mu ni za živu glavu ne dajte da priča.Pomutiće vam mozičak.

Vidi dotur da se ovde baš ništa neće završiti kako treba,ali mora da pita:

-Dobro,sve je to u radu,ali  tebi nešto fali debeli?

-Ništa ,ja sam zdrav ka slon.

-Onda razlaz da te moje oči ne vide.

Vidi  Deba  da se i Herco  uvalio.Uvaliće se i on , u tren skonta rješenje i smije se doktoru u lice.Doktor ga prati na vrata,izgubio strpljenje samo što ga ne gura.Izlaze oni u hodnik.Vidi doktor nekog pacijenta guraju na krevetu,a ovaj nešto očajnički gestikulira.

Deba se još više rzavaljuje od šege,ne može da se kontroliše  i valja se po podu čekaonice.

To je Lenji zalego u kauč,četiri hamala ga nose ,a on obadvjema rukama pokazuje na otvorena usta i krklja.

Doktor ga ništa ne razumije,samo odmahnu ruku i kaže peti sprat,pepiloma lingva.Sestra nije na svom mjestu.

Doktor konta,glupača , sigurno joj sada   onaj nešto priča i nek ga ona sluša i ne razumije.

Deba ode sa planom u glavi i brzinom u nogama,a doktor sam sebi naglas  kaže.

Luda li dana i još luđih insana,ljudi moji.

Gleda na sat,dvadeset do dva,a on doručkovo nije.A svijet pun hajvana, koji se baš danas došli uvaljivati  na maksilofacijalu sa papilome lingve.On je  u svojoj praksi imo jednu papilomu u pet godina,a evo danas pet u dva sata.Nije pet nego četiri,prešo sam se.Smuntali me manijaci ni sam sebe više ne može razumjeti. Garant ćer se peti preko štele uvaliti.

Kad evo ti Semiza ,gura kolica i kaže mu:

Evo ,jedna sasvim obična papiloma lingva i dobro mi ga pripazi.CK i Branko M. mi dali izričit nalog da ga skrbim.

-Ali ti si na abdomalnoj,šta imaš sa papilomom.

-Ništa,ali znaš kakve su over hablečine iz CK,pogotovi njihovi glupaci iz SKOJ-a.Oni ti pojma ni o čemu nemaju,a zemlju vode.Naravno u propast.Sve sami goli papak i vukojebinaš.

Neće ovoj lijepoj zemlji na dobro izaći.Nego ni jedne nikom i ima da ovog   paziš ko malo vode na dlanu.I da znaš da je i Luca već zvala i pita da li je Baška Baša ordiniran.

-Ko je sad Baška Baša?

-Uzmi uputnicu sve će ti se prosvijetliti.

Skoro bijesno se otrese Semiz i na vrata mrmljajuči:

-Ja ,hajvana, majko moja.Nakotilo ih se ko maćića poslije vijanja po veljači.Ne more ih svijet više tegarit.Ne sluti na dobro.

Smjestiše petu papilomu,odjednom tišina i mir.

Uh,- odahnu dotur -očas će kraj smjene , ne bi valjalo da šesta zakuca na vrata.

Ne prođe  ni minut minuta,  a četiri drota nose  Debu i pravo kod onog dotura koji je odahnuo.

Deba  se u rukama drotova  presamitio i drži za usta,iz njih krv na sve strane, ko da ima menstruaciju,treći dan.

Doktor sliježe ramenima,nikoga u prijemnoj čekaonici nema.Primi glavnog drota,onog sa tri pruge  za ruke,u lift ,pa na peti sprat.

Papiloma lingve.

Konzilij na okupu.Ko bi reko.Začudo svi leže u istoj sobi. Po hodnicima bolesnici vijaju sestre , traže smještaj. Kažu neka rulja ih izbacila.

Sestre u sobu i počnu se sa varat smijati .

-Blentovije , ma gdje ste vi dosad. Samo smo na vas čekale da fešta može počet. Ovaj vaš najavio rapsodiju u plavom u verziji Bjelave bles. On već solo partituru izvodi.Sa'ćemo mi , moramo one papke u podrum turiti , da se ne žale hećimu zna nas. Ne može nam on ništa. Nikad nije mogo, ali ima veze u administraciji. Tamo uvijek zlo od gore matere.

Odoše cvrkučići.

Debi s eosmjeh razvalio od uha do uha.

Mojsije ga pita   šta mu je bilo,on nešto frljfa. Začudo, Mojsije ga ništa ne razumije. I sliježe ramenima. I odi vratima:

-Idem tražiti Sestre.

Herco pita Debu šta mu je bilo,ovaj nešto frljfa. Začudo ,Herco ga ne razumije , ali ne sliježe ramenima boji se srce će ga heknuti, ali odi vradima:
Idem tražiti  i Mojsija.

Lenji šareti Debi šta mu je bilo,ovaj nešto frljfa . Začudo Lenji klima glavom,ali ga ništa ne razumije. I odi vratima : Diže tri prsta u vis i kaže:

A, aa…

Deba skonto, to Lenji kaže ide tražiti Hercu.

Dobri ništa ne pita.Deba mu zahvalan do kragne.Bole ga usta i sve u njima gori. Isto k'o da je  po kile pečene mlade janjetine, tek skinute sa ražnja pretvorio u jedan zalogaj.Htejde da se oblizne, ali ga toliko zaboli da se počeo previjati , ko da ima PMS. Nema to veze sa anamo onom ženskom boljkom. To je kod Debe uvijek značilo Pred Maestralno Serundanje.

Morali ga prvo odvesti Semizu,jer se ustanovilo da je fenomen i da je imao dva crvuljka. Tako piše u bolničkim papirima. Svi osim Semiza se ibrete . Svi se počeše čuditi Semizu.

-On samo poviče to je kod ovih bjelavskih mahalaša sasvim normalno. Oni su tako obdareni organima i pomagalima , da se ne bio čudio da je večina njih rođena sa dva ili sa viškom anamo onih.

Sestre na abdominalnoj zinule ko žene ko žene koje nikad nisu vidjele anamo onog. I pitaju šta će sa debom.

– Namah ga vrnite na maksilofacijalu.

Vrnuše ga  na maksilo facijalu tek  tri četiri dana. Skrivale ga svojim tijelima da ga Semiz ne prokuži.   Pravdale se trebalo je takog bolesnika malo pomaziti da se prije oporavi. Deba se nije mogo buniti. Zna , frfljo bi, a nije red pred damama frfljati. A činio mu se taj tretman sasvim zadovoljavajući..