Nestvarna jesen
nestvarna Jesen je
radost u meni stanuje
tebe ljubavlju miluje
jer svaki pogled tvoj
ljeto je
poljubac radosni
Dolazi proljeće nestvarno
a zima nikad ne smeta
bojama
igraju se dva djeteta
Dolazi proljeće
Znanje mi nije dato o iluzijama
kad vidjeh ljepotu milu na odru
prisni mi se Viktorija iz bajke
Pjesnika sad ne znam kojega
znam samo da je proljeće bilo
ona na odru od plavih ljiljana ležaše
ne stigoh reći ne odlazi malena
već je neko prosuo trešnjine cvjetove
po bjeloj vjenčanici što se vija
na suncu sa hiljadu velova smrti
jedan ples je završen
to nije čarolija
pitanje je kad počinje drugi
samo za mene
umotane u baršunaste mantije
skupine ljudi
mole se idolima
prst na prst iskri
bestidnosti drugima nude
obnevidjeli ne vide
neuki ne osjećaju
gluhi ne čuju
nijeme što vrište
bojte se Boga Silnoga
sa sikstinskog svoda prsti
cerekaju se zvijeri
bludnik sa tijarom je kleknuo
ka svodu pogled podigao
gospodar urbi et orbi
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Sačuvaj me griješnih misli
Amen
ne idi Malena
ostani
još samo jednu noć
pokloni mi
molim te
trebaš mi
san da dosnijem
o našim noćima
a zvijezdama milovana
naša tijela su gorjela
poljubi me
molim te
još samo jednom
za rastanak
i odlazi
Volim te
kao dijete voli me
bez suza i traha
i odlaziš
iako voliš me
neka su sretna radovanja tvoja
nebu poklonjena
a mi šutiš
Luce mila nebesnice
Izviru sjecanja
podsvjest je nemirna
pomalo mutna
nestašno blijeda
nedorečena.
Dimovi ugaslih vatri
razorenih ognjišta
strše ka nebu
opomene plaše
lepršave ovce.
Nevini pogledi
gledaju ka plavetnilu
traže pomoć
život opet
postaje nepodnošljiv
za nestati.
eh moja ti
kako se ti ono zoveš mila
noć uvijek gori
a ne mogu bez tebe
razumijem tvoju čednost
ne i svoju
tebi od neba darovana
meni moja samonametnuta
odoljeti ne mogu
nevinosti tvojoj a se lomi
dok goriš gušim dodire naše
skršenim pogledima ka nebu
Oprosti mi nevinost njenu
Vjernost
Muzika
Ocean
Nevjesta moja
D'brota mila
Tišina i sni
Samo to smo mi
Imam i sjećanja
i osjećanja
godinama ne blijede
ljubav
zahvalnost jaču nosi
bilo je jedno ljeto
sedamdeset i neke
a se pretakalo
u jeseni godina
osamdeset i nekih
sjećanja lebde
ka trošnom halvatu
na prvom spratu
škriputavim daskama
Budakovića dana
kad sretni smo
plesali kraj modre
našeg rastanka rijeke
Mila Mirajana
Blistava moja Modra rijeko
Čudesna Miro V.
oprosti ljubavi
oprosti
mahalašu krhkom tvome
uvijek je morao
tragati za bolima svojim
tamo iza slijedeće rijeke
vraćao sam ti se malena
velika ljubavi moja
i tužan i slomljen
a ti dobrotom
ljubavlju liječila
bolna
slomljena krila moje
a onda
nekako tiho
dok bježah od smrti
umornu od čekanja
u bijeloj sobi samoće
jesen devedeset i neke
zlo te nenadano uze
volim jesen
ljubavi boja plam
dana tih
al’ me tuga svlada
kroz suze
u oblacima vidim tvoj mililik
više ne šetam
kraj rijeke
koraci posustaju
klečim kraj mezara tvoga
dok me topla kiša mije
molitve izgovaram
da Nebo prosti grijehe
sretniku ovom
što volio te
i voljen bio
Sjeti se nas
zavođenja
Izvora Modre rijeke
za nekog vremena
a djevičanske ljubučice
mirisima
prekriju
tragove kiša
kojima sam hodio
kao maksumče
sa nadom u duši
Sjeti se mene
nestanka mog
Aleje platana
iza nekog vremena
a krhka ruža
u ruci
Bijele dame
zarije se
nožem
u srcu
i krv
kap po kapljica
briše damare zavedenih
dan sa snovima
leprša pušta da
Tišina sni
i kad kiša pada
i kad tuga bane
život je prelijep
ponekad bolan
jer ne znam da li me voliš
i nikad saznati neću
a gdje si ti
hrabrosti nemaš
da mi se javiš
a ja ću se brinuti
a je sutra novi dan
uvijek sunčan nasmijan
bez tebe