Category Archives: Poezija k'o fol

 

Mila Krhka ružo

mnijem gotovo je

a ti bi da ponovo  počnemo

 

Ne ide to tako

 

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima

ti uvijek negdje bježiš

pa se vratiš.

ne mogu više dolaziti u njih.

i nikad ne pitaš kako je bez tebe

 

I znam

opet ćeš otići

kako li  sve miriše na tebe

nestanak moj

ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

a to boli mila

kao da te neko metalnim kanđama po grudima  šara

pa onda žiletom sjecka

turpijom struže

 

Na sve te krvave rane

još dodaješ   vodu iz očiju

i čisti etanol

 

No to nije ništa

fizički se bol još može podnijeti

sviko sam tome

 

ali ima ona tupa bol

zasjedne u grkljan

pa ga stišće

mengelama zavrće

pa se poput kame u mozak zabija

i nade burgija

ko vađenje zuba kovačkim klještima na zdravo.

hoće   da vrištim od nedostajanja jube

a ne mogu.

stid me je odrastao sam

učili me samo djeca plaču kad ih boli

a u mene djetinje srce

nevine prozračne  duše

i ljubav čista kao bebica

što je tek proplakala prvi put

ne i jok

ne smijem plakati

I sve nešto mislim

ako bih počeo plakati

isplakao bih čitav život

 

a ne može to tako

ta bol je ništavna.

jes’ da je moja  ali zaborav je ne stiže

kako ćeš je zaboraviti

kad te svakog trena pritišće i boluje

i još uvijek imam one svoje poslove

 

treba pomoći djeci i djevojčicama.

svuda  okolo,i bliže i dalje čujem

vrišteće boli kako pomoć traže

sav se svijet pričešćuje u krvi i bolu

 

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti

 

usta im začepe

nož pod grlo

u grlo im stavljaju

i šta im još sve rade

mila moja

stidim se ljudskosti svoje

 

koliko djece ima jedina moja

koja ne upoznaše koricu kruha

ni majčinu ljubav

morao sam bar jedno dijete spasiti  ljubavi moja

ispalo je da sam ih spasio više

nisam ponosan na sebe

nimalo.

nisam mogao spasiti sve

nisu mi dali

ovdje na zemlji

meni tjelesnom

prostor i vrijeme su ograničavajući

ispred njih se ispreče ljudi zla

ili imam vremena

a prostora nemam

ili imam prostora

a vrijeme je davno isteklo

 

mene malo ljubav potkačila

pa otkačila

i ja bih da plačem

kažem boli me

neće moći

svaker duge noći

i potonjih sve kraćih dana

bez sna

ne dam da me boli

ne hvala lijepo

 

ljubav je radovanje

i kad je tužna i bolna

rastanak muhura

neko je volio i voljen bio.

šta će ti više

voljen bio i snove snio.

milovao i ljubio

igrao se i jurio.

znači sretan

presretan je neko bio

 

ljudi su sebični i nestrpljivi.

hoće sve

odmah i zauvijek

nisu svikli odricati se

moliti i poklanjati.

 

kako bih jadan i siromašan bio

da te kojim slučajem nisam sreo

i sve one grlice mile

što su mi se na grudi oslanjale

grlile i ljubile

mene raznježenom blećku ljubav poklanjale

 

sve sam ja to shvatio i to davno  jedina moja.

istog trena kad su tvoje riječi presahle

 

ali jednom godišnje

na dan našeg poslijednjeg susreta

avgusta mjeseca  bol se nenadano vrati

poput bumeranga me posred čelenke strefi

pa se spusti u grkljan

pa burgija do srca.

ja mu ne dam da vrišti

a ti se i ne sjećaš naših susreta

 

.

Uvijek sa sobom nosim

dvanaest pupoljaka bijele ruže

orošene suncem i titram

ne hodim

ne lebdim

već lagano nabadam

mic po mic

korak po korak

titraj po titraj.

to srce ne želi kraj

usporava

misli

ako sad odem i ne vratim se

ono će morati ostati na splavu

usred uzburkanog mora

bez škripe dušeka

pa se pita kako ću je bez mirisa plahti

koje je bojilo tijelo tvoje

 

kažem srce će morati ostati na splavi

opkoljenoj modrozelenom tišinom

djevojčurak neki drijema.

liči na tebe

ali srce ne titra i ne pleše

znam nisi ti

 

malo je pogurena i ramena joj se tresu

kanda plače

šta ima plakati na mom splavu

nemilosrdno srce moje me pita

Ja ga korim i kažem

nisi se samo ti pretplatio na bol

pusti djete da svoju tugu isplače

more veliko  a Rijeka Djetinja

a Modra je i  velika

zahvalno primiće suzu i proslijediti dalje

možda stigne do onoga kome je najmjenjena

 

ne obazirući se na ramena koja se tresu

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukružno

dvanaest pipoljaka to je mnogo trnja

nisam pažljiv zato što ne želim biti

trnje me bode

ruke mi krvare

i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog

 

na kvasnim daskama  javlja  se novi cvijet nalik srcu

nisam siguran   tvojem ili mojem

no

kad zadnji pupoljak legne

sve zaigra

sve zatitra i …

 

ja požurio prosijavati bol

kao da mi život zavisi od toga

 

srkletiti ne valja

već sve po redu mila moja.

ništa mi više ne može pobjeći

 

ponosan sam je

niko meni nije kriv što te toliko volim

možda mrven  ti  mila moja.

a onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem

ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te prebiti biti

ako ne zadržiš život zauvijek

trebaš mi da me voliš i juriš

 

jurio sam te mila moja

čitav život svoj

ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu

A i svjetlosti  ima toliko mnogo

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

opisujem krugove oko sebe

 

jedan za nas.

drugi  za ljeto i proljeće

treći za pijesak i more

četvrti za sunce i mjesec

peti za putanje i grlica let

šesti za zvjezdice i maglice

sedmi za Svjetlost i Milost.

 

tada bih zastao

Neparan broj???

nešto mi ne štima

očešao bih se desnom rukom iza lijevog uha

zamislio se

kakav me neparan broj u blentaru potkačio

a opet

sedam je i simboličan i formilističan broj

i zato svakako je paran

 

uostalom svaki moj krug je dat u parovima

i svaki još po dva osjećanja nosi.

tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene

i dvadeset osam značenja za tebe

mnogo  je to parova i ljubavi mila moja

sasvim dostatno za nas

 

kamo su nestala cvijetna proljeća naša mila moja

kamo su nestali naši nesusreti

 

nikad se to nisam pitao

nisam ni trebao.

imao sam ih u sebi

to mi je bilo dovoljno

 

tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

oni drugi koji vole takođe ubijaju one prve koji vole

ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestajanja   kupuju  pupoljke ruže

 

bezbroj  pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane

za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni orošeni pupoljak

što u nježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu  mila

 

pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja

nije važno jer znam da voljeću te do groba barem

možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći

radili smo sve i svašta

ja napose

i zbog toga ću možda u vreli  pržun leći.

tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno

pretoplo

magneti bi tu radili

a to ne želim.

tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje

naizmjenično prošaranih suncem

za svaku godinu ljubavi naše

prvi put neću poklanjati tebi jedina moja

 

položiću  ih na odar ljubavi naše

koji okićen snovima i pjesmama mojim

blješti u duši tvojoj djetinjoj

 

sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,

što na ležaju decenijama miruje i samuje

čekajući  tebe da joj život udahneš

već miriše na tebe

tvoje tijelo bijelo

tvoje tijelo mazno

 

ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao

da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao

 

da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja

nije važno jer znam da voljeću te do groba barem

a možda i poslije

to ti ne mogu zasigurno obećati

radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći

a tamo biti i tebe voljeti ja ne bih smio kriti

i garant ću zgriješiti

zato ta nježno plave anterija što na odru ljubavi leži

nikad neće biti na tebi jedina moja

ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim tvojim

da me sjećaju na dane praznika neponovljenih naših

praznovanja  kada sam htio tvoje  cvjeće brati

krasti kupovati otimati  da bi ga sebi poklanjao

 

ne bi to bilo tek tako neko cvijeće

bile bi to ljubičice nježne i mirisave,neubrane

ruže snene i opojne na grmovima sanjive

na oluje i munje svikle

 

tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju

koju si upravo primila na dar

igrali bi smo igre mazne igre iskonske

dva bića a jedno tijelo

ponekad dva tijela a jedno biće

ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.

uzimao i milovao govoreći da te volimljubavi moja

ti bi mi vjerovala.

govorila bi mi da me voliš

ja bih ti vjerovao

onda bi onaj vječni sumnjivac u meni

dodao jedno blijedo možda

 

pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja

nije važno

ono ko fol

znam da voljeću te do groba barem

možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći

ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša

djetinjih i srca što volješe se

milovaše i maziše

ljubiše i paziše

diraše i radiše i jošte tražiše svašta nešto  priko toga

u travi i cvijeću

u snovima  i na javi

u halvatima ,na podovima toplin in hladnin

ležajevima bračnim francuskim  mračnim

otomanima starim i novim

ishabanim i polovnim

slomnljenim foteljama i dušecma sjajnim

svilama sjajnim i mekim turobnim i zaboravljenim

jastucima izgubljenim i željenim

Voleći se mnogo mnogo

preko nekoliko i još više puta

i još više i još jače

i još bliže i još dalje dalje

jako nježno ustreptalo

sneno  silovito zaljubljeno

voljeti se htjeli,

i mazno  i toplo

dječije i ljudski

bratski svojski ljubavnički

 

ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe

puštam riječi da mi same klize

a na uskrs kad Hristos se rodi

na dan kada od mene tujini ti hodi

 

nisi vjerovala da tada izgubi mene,

sa vlakova pare lelujava sjena

bježeći od samoće

ti pobježe od mene

džab džaba si tražila  vrištala pomoć

ne pomogoše ni sunčeve mjene ni mjesečeve sjene

zvjezdice i maglice glavu okrenuše

izdala si ih mila moja.

meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila

 

nikad ti nisam pričao za suze mojih jada

onih što rodih te sa njima dvanaest godina prije tebe

i dvanaest godina poslije tebe

 

sve je u parovima

sve dvije po dvije letješe

dok ne postaše jedno tijelo

a polovice dvije nevine

Snovi i java uranjanje u tijelo bijelo

tijelo čedno neveselo,

na podovima nekog halvata što ima snove

da nas njima ubuhvata

 

Oh Anđelu Mili

koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati

koliko ljubavi i nježnosti

sam  ti poklanjao

da bi radosna bila.

A ti to nisi znala

 

Toliko sam te volio

jedina

tako mi ovih sjedina

i pjesama nježnih ,

okean bi ta ljubav ispunila

i sva mora tvoja

a himelajske gore male bile

a da je ne potopi

da je ne zaguši

 

Činilo se da nikad neće

ljubav moja izvor  da presuši.

Ipak i opet

unatoč svemu i protiv

čak i lav je lakše krotiv

sve se uroti protiv ljubavi

o ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi

što rastanak boji

pitam se

da li se ja to opraštam od tebe

o jedina moja.

 

Nije važno ???

Znam da voljeću te groba barem

A možda i  poslije

to ti zasigurno ne mogu obećati

imamo svoju malu planetu

spremnu i blagorodnu

čeka na nas dvoje

o jedina.

 

Jedino se borama  pitam

grijesi ljubavni bjehu veliki

da li nas isti puti ka njoj vode

ili će svako na svoju stranu da ode

 

Kao i uvijek prije

Anđelu moj

 

Činilo se da nikad neće ljubav moja da presuši.

Ipak i opetunatoč svemu i protiv

čak i lav je lakše krotiv

sve se uroti protiv nas ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi

što rastanak boje ledom

pitam se

da li se ja to opraštam od tebe

o jedina moja

 

Nije važno ???

Znam da voljeću te groba barem

A možda i  poslije

to ti zasigurno ne mogu obećati

imamo svoju malu planetu

spremnu i blagorodnu

čeka na nas dvoje

o jedina

sve se nešto pitam

da li nas isti puti ka njoj vode

ili će svako na svoju stranu da ode

 

Kao i uvijek prije.

Anđelu moj

 

**

**

 

Oprosti mi nesuđena nevjesto mja

u oku mi nešto zasuzilo

valjda ovi  proljetni cvjetovi

što mirišu na ljubav

moram prekinuti

bojim se da te ljutnja hvata

a ne volim kad se  Nježnost  lepršava  ljuti i tuguje

ako poželiš

završiću priču o našem prvom sastanku

koji znači rastanak

kasno si došla mila

 

Prekasno.

 

a ni ime ti više ne znam

ni kakve snove sanjaš

 

ugodnu i laku noć  ti želim

i mnogo lijepih sanja

Proljeće milo