Umire stari pjesnik
samo što nije
ako još nije
usniće
ostaće ti pjesma
u hladu trešnjinog cvata
da ti usne gore
na dodire riječi
njega bezumnika
nakon vremena
kraj mramornog šadrvana
plamtiće ti grudi
uzdrhtale od čežnje
ko da usne nikad
im prinosio nije
nakon vremena
i vremena
ostaće ti sanje
kojim kitio je
tijelo tvoje
ko da vatru nikad
u stegnima obljubljenim
gasio ti nije
Ležah kraj potoka
zaključan u dverima smrtnosti
dama sva u bijelom
vrč vode sa izvora modrog zagrabi
mislim evo spasa
bijela nevinost otkri grudi
bjelokosne
zali ih vodom
kristalno hladnom
ote joj se glas čarobni
zanijemiše slavuji
čuše pjesmu o ruži
suzama zalijevanoj
i onom nesretniku
što ne vraća se
vidjeh bjelinu u očima
prepoznah je
moja draga
mene nevjernog čekala
oči i život isplakala
i evo samrtni roptaj
me nosi voljenoj
da joj ljubavlju život vratim
Ljubav i fantazija
Čaša od kristala , jantara i žada
*
Dva su cvijeta
prelijepa
jedan od srca
krvlju rumeni
Dva su cvijeta
bezbrižna
drugi od bježanja
trnjem posvećeni
Jedan cvijet
kreposni
od nježnosti
tišine koju sni
Drugi cvijet
nevjerni
od lutanja
prazna brda prelama
vremenom
doletjeće cvjetak od lutanja
srce plavetnih suza
isplakati odru zlatnih ljiljana
Vrišteća kraljice boli
Vrišteća kraljica boli
Znate li onu plahu srnu
Frku proljećnu
Pa još Frku frkicu
Nesrećnu
Lirik pjesnikinja
Reći ćete – kanda
Frka da – nikad luđakinja
Donekle – valjda.
Ali – vapaja ljubavi
Krika ljubavi
Željna
I posne korice hljeba
I gladna ljubav traži
Hoće da se da
Njen očaj krik
Plaši
Muškarce
– biti kukavice
Bola krik
Plaši
ženskinje
– zle vučice
Muškarce na kuje sviklih
Ne na Srne u ljubavi niklih.
Žene na grubosti obučene
Na prinčeve male naučene
gutat i blatit
Ne na ljubav frkičavu
Neštedimice što se daje
Ljubav majke preplašene
Bol-žene ostavljene.
Bol djeteta dobrote
Anterija od safira
Nježne mile krasote
Let malog leptira
Bol srne ljubavnice
Što u jadu vremena
Što u jadu jada
Što u jadu sjemena
Što u jadu pada
Ne želi potkovice.
Bol košute majke
Troje djecu što ljubi
Dvoje spašava od hajke
Sina od istih neljudi gubi
Put rubina želi da kroči.
Srna Ljubavnica
Srna prijateljica
Srna poetesa
Srna umorna
Uvijek samo nježne žene
Bijelini anterije da iskoči.
U ljubavi uzlet vidi
A bila je samo – lane
Što hoće da se svidi
U proljeća snene – dane.
Golubica u sve dane ružne
Kraljica vrišteće boli
U sve njene snove tužne
Nikada nikoga ne moli.
Starog a novog zadnji dan
Dragana milog spoznala
Ostvari se djevojčaki san
Al’ se njemu nije dala.
Dugo se molilo i snilo
Za hiljadu pahulja dan
Nekako se dockan zbilo
Iako bio je dugin dan.
In momoriam jednoj anteriji – jednoj nevinosti,
Poetesi što umire u bolu usamljenosti.
U Mariji se
u slomljenom srcu
neočekivano rodi glas
u jadu vremena
u jadu jada
u jadu sjemena
u jadu pada
u bolu ljubavnice i prijateljice
golubice i grlice
princeze dobrote i milosti
Rodi se glas
vrišteće kraljice boli
rodi se jecaj
rodi se krik
kao pahulja bijelih kristalni let.
ah da Marija
Frkice mila
i pad je let
Kad bi Marija pustila glas
kad bi pjevala
o Dobrom čovjeku svom
ptice bi ušutjele i plakale
drveće je stiskalo lišće
rijeke su prestale da šume
more se nije talasalo
toliko ljubavi i tuge
utkanih u safirnu čistoću jecaja
u brilijantnoj jasnoći bola
ledilo je ljude
i nebo
takvo nešto nikad nisu čuli
u Mariji Magdalene rodi se glas…
Djevojka purpurnih snova
Muzika stara
Đardin ljubavi
Moje ljubavi u noćima dugim
Moje tuge
Modra rijeka sanja
A opet
kao i uvijek
negdje kiši
mraz neumitno bije
a stari ofucani ker
koji je nekada
možda bio nježni
poeta i slikar,
ljubavnik
je tako sam
bespomoćan
u odlazećem vaktu
Nekad
ni snovi
ni uspomene
ne pomažu a polako
dertli kalendari a sneni
eho života čudesnog ističu
poput zalutale proljetne pahuljice
Umorno dijete
milosti puno
umorno leglo
i sada sanja
ljubav i vječnost
A ja ?
pod pendžerom njenim
svako veče
molitvom
njene djetinje sne bdijem
daleke su duboke vode Oceana
koji se svaku veče preplivati mora
ka našem malenom univerzumu
Tišina i sni
da se željena vratiti
Eh reče suđaja
nikad se ne zna
zašto je D'bro dobro
a se rukom malenom nježi’
uzbrkano srce moje
Lane moje…
Tišina i sni
kao eho ljubavi
rođeni da traju
dok oceani šume
njeno ime
valovi njenom ljepotom slamaju
u srcu živom i krvavom
iz nutrine pokonjenom
radost buja danima
kada su kišne kapi
kao sjenke rose
život milovale
u snazi bića
koje nadu
vječnosti
prinosi
Ona pod velovima
Djetinje srce
Ruža ljubavi
Poslijednja molitva
Boli nas i ubija
ta jedinstvena
nedorečena
iza vremena
nečujna
Tišina sni
a ničim izazvane
suze grunu
kristalima leda miluju
nutrinu srca živog
neumoljivog
a shvatiš
više nemaš kome
oditi
bol nositi
ni cvijeće brati
klekneš
pružaš ruke
dlanovima okrenutim nebu
i čekaš…
nedolazeće sutra
a
tišina sni
Nekada davno izgradih
Hram snova naših
Za tebe mila moja
A u njemu izvajanu
Ljubav našu od kristala
Za tebe ljubavi moja.
A’ su se djeca cvijeća pobunila
Upoznah na godišnjicu godine
Tebe željena moja.
Bez muzike skladana bajka
Petnaest dana proljeća i sna
Tebi jedina moja.
Za ljubav vječnu
Riječi napisah nježne
Tebi ljubavi moja
A tebe nema
da mi dođeš
jedina moja