Neke slike se
tek tako
same od sebe
naizgled
ničim potaknute
u bolu ljubavi rode
žive u vremenu
kojeg sve manje preostaje
ali postoje
opstaju u sjećanju
u bojama
u ehu budućih vremena
ukoliko kao dar sa neba
zarobe oko slučajnog posmatrača
Jednog sunčanog avgustovskog dana prije 67 ljeta nestadoše medija , moju bebicu , moju ljubav.
Medi i crni
Imao sam psa
Bio je meden
Rundav i crn
Nisam ga zvao rundavi
Tako sam mu tepao
Nisam ga zvao crni
Tako sam ga mazio
Zvao sam ga Medi
Tako sam ga volio
Pas i dječak
Medi i Crni
Igra i radost
Jedno ljeto mnogo smijeha
Tri mjeseca sna
Dječaku bješe šest godina
Psu četiri mjeseci
Mislili su zajedno će rasti
Živjeti čitav život snom
Dođoše ljudi neuki
Dođoše ljudi zli
Dođoše ljudi sa plićakom uma
Žicu oko psa staviše
Žicu oko vrata Medenog saviše
Žicu oko života moje bebice zategnuše
Zacvili štence
Zacvili dječak
Zacvili nebo
Nije se dao Medi
Nije ga dao Crni
Ugrizoše dvojicu od neljudi
Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri
Zvijeri djete na zemlju bacaju
Jedan monstrum hvata rundavog
za zadnje noge
Diže dječakovog medenog dugara
Visoko najviše
I Crni očajnički
Nemoćno
Osjeti zlo se sprema
Sa zemlje vrisnu
Joj Mama mamice
Šućmuraste okice Medenog
Očajnički gledaju
Cvile nevinost svoju
Pomozi Maleni
Ni oči nisam zatvorio
Ni Bogu Jedinom se pomolio
Ni pomoć pružio
Glavom Medija protrese ubica
trotoar
Prosu se mozak
Crvenkasto bijela masa
Na sivom asvaltu
Drhtulji duša djetinja
U zvejrinjem smjehu
I prođe vrijeme
O'čas
Samo šezdeset sedam kuka
Sanjam iz noći u noć
Ljepot okice Medijeve
Kako Očajnički gledaju
Cvile nevinost svoju
Pomozi Maleni
Možda me zato zovu Dobri Bleki
Slike , poetika i muzika su uz Božiju Milost naumilniji i nezaobilazni dodaci ljubavi i životu. Harmonična poveznica je čestitost čovječije duše u pristupu svakodnevnoj datosti . Kao i sve u životu ljepota i ljubav je pitanje ličnog izbora.
Izbor muzike određuje tematski prosede poetskog zapisa. Poetski zapis nastaje na događaju , priči , bajci , viziji , trenu … iskrslim u sjećanju poete. Priča počesto odredi glavnog aktera kao nosioca (s)likovnog uobličenja date kompozicije .
Muzika i fotografija ne ostavljaju ni trun sumnji o čemu se u zapisu radi. Dječak i pas u svojoj umilnosti su u debelom otklonu od stavrnosti i svijeta. U nevinosti i ljepoti svojih bića , vezani su dubokim emocijama i pripadnosti do smrti , i na javi i u snu. Muzika sjetna , tužna , ali uzvišena i u svojoj blagosti slavi ljubav i daje nadu da se svi ljudi mogu isto tako voljeti .
Poetski zapis ide korak dalje , uobličavajući odnos dječaka i psa kroz ničim , osim zlom izazvanu tragediju , koja obilježava čitav jedan život. Psa nestaju , a dječak živi , oplakuje i slavi svoga malenog druga i ljubav.
I kako to u bajkama biva , eonima poslije dječak više nije dječak , ali djetinje srce još uvijek živi u njemu , voli , boluje i nosi nam oplemenjena sjećanja na tragiku djetinjih dana. Da , i zahvalan je Milostivom na jednoj velikoj ljubavi i tri mjeseca neizmjerne sreće.
Na , kraju autoru ne preostaje ništa drugo nego da vam se predstavi onako kako najbolje zna. Slikom i riječima koje govore o onome šta je osjećao dok se sjećao i slikao ; i kako uvijek gleda i vidi sebe na jednom jedinom autoportretu.
Da bi se slika shavtila treba slušati muziku i pararelno pratiti emocije na licu koje kao da su suglasne i titraju sa njom. Neprikosnoveno ; veoma je tužan , ali ne i konačno. Osjećamo da se tuga i sjeta sjećanja i muzike prelijeva u njegovim očina, zagledanih u nutrinu sjećanja. Suze , dvije kapi u zakutcima očiju ne slaze niz lice , jer ih kapci grčevito stežu. U lijevom oku je tuga , u desnom sjeta i čežnja i iskrica dobrote koja će čini se na kraju pjesme obasjati umorno lice.
Nesporazum između lijevog i desnog oka pojačava neznatno otvereni , desni ugao usana koji , skoro da je mangupski ironičan. Ima se osječaj da nešto zagonetno ( ljubav?)šapće ruži ( ili tamo , neodređeno nekoj ), daleko od pogleda svijeta , zavodeći je na “krivu” stranu .
Ruža je čedno bijela , skoro pupoljak koji samo što nije procvjetao. Nježno miluje autorove usne , dozvoljavajući mu da je laganim poljubcima dotiče. I ruža i njen sjajni list , oličenje trajnosti , ljepote i života , su duboko zaronjeni u žilu kucavicu dobrog čojeka.Rana nije zarasla, kap krvi još uvijek je svjež i živ. Simbioza? Vjerovatno , ali to je za neku drugu bajku.
Dok muzika leluja , ponekad se učini da se oči na tren zatvore , lice obuzme umor , trepnu , tugu izbriše nada i prospu se rijeći:
– Hvala vam mile moje!
Dodatak
Rijetko pišem o slikarstvu .Mnijem , nema potrebe slike govore sve, a ljudi znaju ili ne znaju šta je umjetnost. To je već lični izbor. Ali ponekad sam iskreno zaibrećen neukošću prosječnog likovnog posmatrača i osjetim potrebu , izuzetno rijetko , da objasnim ono što neposlušna ruka hoće da zabilježi , a što što se naizgled ne primjećuje.
Imam galriju prelijepog , uzvišenog imena:
Galerija Bosna zemlja Božije milosti
U stalnoj postavci ima oko 400 slika. Nije veliki broj , ali zbog relativne skučenosti ne može se iznijeti pred sud javnosti željene tisuće slika. Rest , usamljen , neizložen i tužan čami u umjetnikovim seharama samoće i ljubavi.
Danas uz nadolazeću obljetnicu postavismo samo jednu sliku, zapravo digitalni kolaž autorovog autopreta.
Vrlo rijetko se služimo drugim metodama slokarstva osim klasičnih. Međutim, kada su u pitanju portreti , zbog posebnih olakotnih okolnosti i potreba radimo neke digitalne korekcije i intervencije.
Autor
Hajro Šabanadžovič
Nevinost
plesom svjetlosti
topi led
dovoljno da moj čamac
nježno kroz vrijeme zaplovi
raznježenog srca
rijekom vjernosti
ka izvorištu lotosa
Ima dana i dana
Dani imaju noći
Noći imaju snove
U snovima je uvijek dvoje
Kroz vrijeme beskraja plove.
Tiho i lepršavo
Ljubav nikad ne prestaju
A mi
samo smo se igrali
i ljubili i jurili
i opet igrali
i ljubili i jurili
igrali
i jurili
i ljubili
sa osmjehom
za nebom
suncem i mjesecem
jedno za drugim.
za vjetrom i zvijezdama
za morem
i opet
jedno sa drugim
igrali
i jurili
i ljubili
sa pjeskom
sasvim sami
oko nas kao da nije bilo nikoga
nije nas bilo briga
ta bili smo djeca
skoro pa djeca cvijeća
Mi možemo sve
zaista
i bukvalno i realno
samo malo snage
malo hrabrosti
zažmiriš
skočiš i …
Suđaje vode na pravo mjesto
A ako se odlučiš skočiti
neka to bude u suton ,
svakog dana koji boji proljeće
u mirisne livade poljskog cvijeća
gdje krhke ljubičice ljubav sniju
Sve lađe otploviše
u novi plavetni dan
samo moju stavih
na tvoj dlan
jer ti si brodarka
moje smrti
dva srebrenjaka ti pripremih
da me prevezš
putevima tvojih uzbibanih vala
raskošnih brda i dolina
do konačišta vječnog moga.
Takve su vam Grlice bile
Jesenje sivilo , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako klize, i ne pitajući um raduju srce. I snovi samo trepere , kao nestašni leptiri i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.
Danas nam je jedan milosni šarenko zastao na prelijepom ljetnom danu 1994. godinu, kada su naše Grlice mile , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.
Htjedosmo o tom nebu i tuzi da pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, drhti i zato ne može da drži plajvaz.
A i suze nam liju. U mahali se to kaže k'o godina. Ako znate šta to znači. Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku, što iz očiju vrije . Zaklonili ga oblaci. Ili da ne znamo zašto suze.
A opet, kada se sjetimo njih, kako uzdignutih ljepot glava, sa tijelom Fidijine statue , na kojoj bi im svaka bijela vila pozavidjela , hode našim Sarajevom, Gradom čednosti i uzdahe mame, ne pada nam na pamet da žalujemo.
Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći i Rici bilo i one su ih svima poklanjale.
Njima posvećujemo ova sjećanja ukradena is Spomenara naših ljubavi. Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takve su moje Grlice bile.
Nije zgodno
Tamo niže
u ulici Prkosa
moja mila Grlica
usnila a zaspala ni
uvijek zaboravna ona bi
granata monstruma je napala
glavu joj milu načisto otfikarila
Grlica tijelo ispotiha moli i kumi
priđi mi bar malo bliže molim te
nije zgodno da nas dvije atraktivne
na pute nebeskih putanja hodimo odvojene
**
Da se ne zaboravi!
In memoriam Šeći D. i Rici O.
Onima koji odu
sretno im bilo
Oni koji opstaju
zahvalnost krcaju
Oni koje je ne upoznaju
tužni bili u neukosti
Iskonom opstaje Bosna
zemlja Božije milosti
Onima koji odu
sretno im bilo
Oni koji ostaju
zahvalnost krcaju
Oni koje je ne upoznaju
tužni bili u neukosti
Iskonom opstaje Bosna
zemlja Božije milosti
Ima jedan mali nestašni
a prelijepi vrpčić pirgavi
i u pravu je
kao i uvijek
a koliko samo ljepote
i dobrote u njoj ima
a opet sve je polovično
sve je dato u parovima
I dobro i zlo
Radost i tuga
Ljubav i bol
( Poznato!)
Jutro zaista ne može promjeniti ništa
od onog što se desilo
niti bilo ko
Ali dan sa jutarnjim ezanom se rađa
čini se
život počinje nov
Novi dan nova nada
Let ka slikanju novih uspomena
u kojima ljubav obitava