Ni gore ni dole
u svijetu snova
živiš ti bjelino moja
kad god tebi naumim
neko mi ne da
jal kiša
jal sni i tiđina
u mome svijetu
između sna i jave
ja ti kapi s lica milujem
u našem svijetu
u snima i ljubavi
mi djeca nevina
se nježno dodirujemo
pomisao
da bih tebe volio
grešna je
svašta na dunjaluku
reklo bi maksumče
ali boli ali boli
kako voljeti princezu
kako reći mila moja
volim te
a je ne uprljaš
idi idi samo idi srećnice
neka boli neka boli
Sinoć šetah trgom oružja
lagano usporeno
ko korakom tanga a snima pleše
zastadoh na pola puta
jako mi se prisnilo
uđoh u dva svijeta
soba pet stotina jedanaest
čudno pomislim
zdanje je boje moje Modre rijeke
a samo četiri sprata ima
premalo za moj san
zato sam izmislio broj za sprat više
đardin u kome se tango pleše
to je već znak mila
da moje srce kao zvona za tobom zvone
ne volim mojitu i daiquiri
ostavljam ih prošlosti
tebi od srca spravljam đin tonik
u čaši od kristala jantara i žada
ja ću kurvoazije
žestok i bolan nalik mom životu
dok čekam tebe
u zagrljaju tuđe žene
uvijek sanjam tango
Vrelo ljeto
Zadivljujuća svjetlost
Djetinja duša
Jesenji vjetrovi
Djevojka sa suncem u kosi
Davnog avgustovskog ljeta
ljubav iznenada procvjeta
u bazilike Sakre Kera nevinosti
ispod kupole bjeličaste svjetlosti
Nježno plavičasto tkanje
dalo mi je krhko znanje
da samo čedna djetinja duša
miluje srce živo krvavo i sluša
Kalendari izlistaše usuda dane
njej i njemu zapisaše bola sanje
uspavana djeva sa moćnog Pigala
odi zaštiti Jeane d ‘Arc samostana
Svake godine pada jesenje lišće
djetinje srce mi čežnjom stišće
stere misli kroz dana daljinu
sanjajući Žanu i njenu bjelinu
Slike se ljube raskošem boja
gdje je ljubljena tuga moja
dal još uvijek živi i rosi
naš smjeh u njenoj kosi
Bijaše jednom jedan suton
Zapis o jednom snu
Mladost
Zviježđe i raskoš
Ledeno jutro
Prilazim ti u sumrak čežnjom zaljubljenog djeteta kada rubinove boje mrijeste snove odlazim ispunjen i sretan samo zato što ne smiješ da me voliš kada naslućuješ žar jutra u mojim smiješnim borama usnula od dodira Jednog ledenog jutra se neću vratiti samo zato što te volim poželjeću da ti vratim mladosti dane kradene u bespućima raskošnih sjena tvojih snova koje želim da pišeš za kraj kada nas taskoš zviježđa bude oplakivao biljurnom rosom naših milovanja
Moje čežnje
Tišina i sni
dosanjaše
zadivljujuću svjetlost
noć nad ravnicom
postade
proljetni vodopad
što nasluti
govor cvijeća
a ti
ko vode plave i duboke
uranjaš se i sanjaš
a ja
stari jedrenjak
ću te čekati
plamičke sna
grijati
u srcu koje tvojim suncem sjaji
poput cvijetne fotografije
u bunilu ljubavi
jedne noći poklonjene
jesen nas pokriva
sjajem opalih velova
ljubavi
zagubljene u trenu
bezazlene nevjere
kovitlajući mramornu bistu
Bijele dame
putevima zaborava
što koliko juče
voljela je
zimu
što mojom kosom behara
Na vrhu ulice strme
odmah tu cantar grada
podrumski stan memljiv
sto mušema ohrndala
na stolu flaša
izvrnuta
vinograd popijen
pijan je čovjek
prazno gleda
ukočeno u vrata zuri
u ruci mu cigar gori
čeka ženu
koja bi trebala doći
Na dnu ulice strme
odmah tu u centru grada
veliki park smrada
popločan bjelosvjetskim šljamom
novcem sirotinje potkoženi
prljave ljubavi željni
sleđena je žena
nezainteresovano se podaje
u ruci joj cigareta gori
muž je čeka
htjela bi kući
Iznad ulice strme
odmah tu u centru grada
oronola kuća
dječije samoće
krevet prekriven
čaršaf poderan
tijelo malo drhtulji
uplakano u zid bulji
gladno je
ukočeni pijani otac
majka sleđena što ne dolazi
njihove slike u očima gore
nada na korici hljeba
Veselite se bogati reče
večeras je Badnje veče
Hristos se rodi
da svijet vodi
zalupi vrata ispred nosa
djeci što i zimi hode bosa
ne boj se mila
ljubičasto sunce moje
ja sam tu
i sutra ću biti
sve do sudnjeg dana
misliću na tebe
i neotplesani san
i poslije
sve dok ocean sni
susrete naše
kad trebaš ruke moje
Blistavi put
Tišina beskraja
Naše nebo
Anđela let
Djetinja duša
Sanak se moj blistavi sprema
jedan dobri um i čovjek
nikog osim tebe jube nema
da se oprostim za navjek
Slika na dlanu gasi dan
kaiš tišinom beskraja samuje
ružin šal rosi jedan san
prelijepo djetinje lice miluje
Oprosti mi jubavi jedina
moram ti poći snu dubokom
opet me vuku leđa ledena
našem nebu krhkom plavetnom
Vrtovima našim anđeli pjevaju
ne brini se za ljepotu malenu
čuvaće je oni koji uvijek tananu
balgorodnu ruku u ruci sanjaju
Vjetar oblake nek ti razgoni
srećom mirise tijela obljubi
umjesto mene nesuđenog
u djetinjoj duši izgubljenog