Večeras će moja Princeza biti u društvu
bučnom i razdraganom
a usamljena
Večeras će usmaljenost biti tužna
lica osmjehom orošenog
s kamom u srcu
Večeras je bol lična svojima
ne djeli se neukima
ne bi razumjeli
Večeras će kristalni Mjesec
obojen jantarom i žadom nazočiti
ponovnom rađanju gorde djevojčice
Večeras ja ću biti sam sa srcem
veselim i ludim
na dlanu
Šačuvaj jednu ružu za mene
iz prošlosti bliske
a ne vraća se
i ne želimo
nemamo vremena za boli
živi'mo za ovaj tren
u kome nas ljube sni
ne samo želim već volio bih
ručice tvoje oko vrata
tvoju djetinju ljubav u srcu
dal’ previše tražimo
ne znam
u tebi su ključi tajni
nebo ti ih podarilo
Iako meni sni te bole
znače život
ne želim te ukrasti
volio bih da jednom
nakon vremena i vremena
stidljivo kažeš
d'bro tvoji su glupko
samo se dobro brini o meni
a ti tako čudesna
u dobroti svojih vjerovanja
najnježniju od svih
sačuvaj jednu ružu za mene
za sadašnjost daleku
Ne nikako mi nije svejedno
što mi ne dolaziš
što puti ti više
mengelama malograđanštine skršeni
ne dolaze meni
boje tijelom da mi kradeš
a bijaše dijete plemenito
vjernošću oplakano
snova orošenih
bole te
znam
šest godina
zvjezdanih
ljubavlju bremenitih
a bješe šest stađuna
previše
i isto toliko premalo
voljelo se
a nije smjelo
u plamtećoj vatri
kradenih noći
umiralo
neuki braniše
i zato
budi ponosna
stisni zube
i više nikad
ne plači zlato
izađi na prozor sretni
kad mahala si
proljeće milo
željeznom mostu
gdje ono drugo dijete
neumoreno čeka vjernu ljepotu
sa krvavom suzom
u očima s okusom boli
slika aleju platana
iskonu što odi
Modroj rijeci od kristala
ljubavi našu snije
Jube . malena moja
nemoj plakati
kada te poljubim
rečem neću se vratiti
vjeruj da ćeš me sanjati
sjećati se livade
izvora boje behara
obasjanog milošću
gdje je tvoja djetinja ljubav
bojila dane sretne
mirisom rastanka
Jube , jedina moja
nemoj plakati
u snu ću ti reći
volim te malena
puti su tako skrojeni
da se voli i rastaje
obećavam
iza vremena
jednom ćeš meni doći
da ti suze kristalne brišem
Da , da
zaista
bilo je to vrijeme ruža
Modre rijeke
livade sa djevičanskim ljubičicama
lahorac u kosi
ruka u ruci
cjelovi leptira
snovi
ljubav
pa boli
netom nova vrteška ljubavi
i onda stade
zatišje
i onda uminuše sni
preplavi tuga
tišine
kraj
mir
ne nikako ne
sni sretoše tišinu
tišina dobi lik
Male Velike princeze
od kraljevskog roda
nađoše
dijete ubogo
na talasima Modre rijeke
miriše
djevičanske ljubičice
Zagledan u rijeku
vidjeh oblake
kojim plovi njena tuga
Zagledan u nebo
vidjeh snove
kojim lebdi njena nada
zagrlih je nježno djetinje
kao malu izgubljenu macu
što milost čedno prede
zagledah se u njene oči
vidjeh ljubav
kojom obasjava mene
Ti koja si čarobna sjena
nježna kao vala pjena
Ti koja si ocean tihi
kao snovi mojih sanja
Ti koja si Krhka ruža
a ka meni ruke pruža
ti koja si pjevanje desno
za moje srce bolesno
Ti koja si suton zore
u kome moja duša odmara
Ti koja si pobješnjelo more
koje damare moje smara
Ti koja si mjesečeva bajka
koja mojim oprostom sniš
samo dođi da ti rečem
D'bro mi došla i uberi me
jer ti koja si…
znaš to
jedina si
Tragajući za izgubljenim rajem
mnogo putovah đardinima srca
sanjajući Ženu
protjeranog Anđele
u ljepoti njenoj
a zemlju mirisima stere
a nebo milošću sjaji
Zadivljen zastah
sjena zahvalnosti me dotaknu
nada me obuze cijelog
pomirisah krhku ružu
sa hiljadu velova
upih milinu njenu
na latima proljeća davnoga
Dok ležah na samrti
ljeto me zateče nespremnog
u sjeni trešnje
nesretna duša mi se javi
poput sunčice
što ka meni dobrotom iskri
molitvu Nebu podarenu
Jesen me zateče
međ’ raskošnim bojama
tijela sedefom optočenog
mirisima djevičanskih ljubičica obljubljenog
nemajući znanje
zaljubih se
jer kalendari humor vole
Srebrom se prekri kosa
valjda ih sutra dotiče njenih
hiljadu pahula bijelih
one zimske večeri
kada mjesec se sakri
da ne čuje bol
Princezo ti meni pripadaš
Želim
djetinje snove
na tvom licu Mila
želim
čarobno nebo
u tvojim očima snenim
želim
sedefasti smiraj dana
u našim dodirima nježnim
želim
uzburkani đardin
u srebrenim noćima duge
želim
našim srcima čednim
čaroliju jesenje fantazije
ne želim
naznake svitanja
bojim se nestaće snovi
i da volim te
do neba do zvijezda
do dana kada svijet nestaje
Dosta je slobode
nasilnog bježanja
umornom očaju
skrivanja jecaju
nadobudne krivočasti
nestajanja oku orošenom
nemanja hrabrosti taktilne
kruženju ruku malenih
plavom krvlju obojenih
što teče milovanjima tvojim
a pitalicu snivaš
hoće li dodiri
igru ljubavnu ikad završiti