Jednom kada sve bude daleko od nas
kada prođu sva proljeća moja
ostane ukus pelina u srcu bolnom
tražeći dvije ruke oko vrata
koje sada daleko nebo naše grle
u srcu mome nada zatreperi
pa zaboli do neba do zvijezda
do tebe ljubavi moja jedina
što bježiš za dobrotom svojom
i nevjernom rječju mojom
ne moraš mi reći boljele te riječi
nevjerstva moja koje neće vratiti
naše prelijepe dane kad bili smo
milosti djeca i ljubavi snene magi
igrajući se protiv svijeta i struja
na lahoru letu zavidješe nam laste
i labudovi svakog onog ljeta
kad mi dade čisto srce tvoje
o krasoto bjelokosnog tijela
na tragovima uspomena naših
u duši mi blista ljepota tvoja
kap na dlanu dalekih sjećanja
bijela tijela uronjenih u oceanu
kao vrijeme a vodili smo ljubav
a se krici spajanja u bol se lomila
i sada dani se vežu jedan po jedan
teški kao nesporazumi i bjezi moji
ali ti mi prostiš i ja se vraćam
zagrljaju mramor grudiju tvojih
blaženi sretnik milovanja tvojih
a
