Bilo je nekoliko Mara u našim mahalama.Uglavnom su to bile skraćenice imena Marija.Samo je jedna Mara imala puno ime Mara.I još jednu . Marinu smo zezali da je Mara.Ona se ljutila,a nama je to bilo vrlo simpatično.Kada se prestala ljutiti ,znali smo da se zaljubila i mi je više nismo zvali Mare.
Mara koja se najčešće pominjala u našem komšiluku su zvali Mara Gatara.Nećemo vam otkriti toplu vodu kad kažemo da je ta znala gatati.Nikad nije fulila.Nema svjedoka da je išta potrefila.
Narod ko narod.Ode kod mare i debelo joj plati za gatanje.Sve što ona izgataoni obrnu naopako i ibrete se kako ona naopako pogađa.
Gatara je bez gatanja sve znala.Ko s kim,koja je ovo,čija je ona-Čak ni koja je i ovo i ono joj nije moiglo mašiti.Svi svetski šund mediji tog vremena prenosili njena zapažanja i komentare i tračeve.Čak i ono „ozbiljni“ mediji je počeli ozbiljno shvatati.
Opet onu drugu zvali Mara Daskara.Ona nije znala gatati,ali olajavati je mogla po čitav dan.U tom faxu je bila i ispred Mare Gatare na top deset gatara svijeta.
Prvo mjesto su ubjedljivo držali Vatikanski jal bećari,jal hadumi,jal tetkice.Nikako ljudi.Ne mo'š biti čo'ek ako nisi ženjen.Njihova olajavanja i laži i mali vrapčići znaju pa ih nećemo pominjati. A i bliže se blagdani.Nije vakat dušu griješiti olajavanjem.
Drugo mjesto drže glavno svećenici Jehovinih svjedoka .Od sanstefanskog mira 1878.godine laju na sav mah oglašavajući apokalipsu.Od tada svake godine o tome kukuriču po više puta godišnje.Mi izbrojali do sada su 411 puta najavili smak svijeta.Merete skontati koliko su puta fulili.
Treći si bili Buš i Bler,oliti kapiciner i drekavac.Iako su oduvali fenjer nije zgoreg ih pomenuti,jer imaju naslijednike.Oni su kevčući obznanjivali da su upucali Bin Ladena, zaboravivši obznaniti da su ga stvorili.Njihov lavež su mediji u stopu pratili.Irak gomila hemijsko i atomsko i oružje prijeti Izraelu ,njihovoj mazi.Sadam je bez njihovog dopuštenja nekoliko puta pustio vjetar.To rokanje im je posebno išlo na živce.Zbog toga su nalajavanjem ujedinili zapadni dunjaluk da porobe i razruše Irak.Irački narod još uvijek u krvi plaća njihovo olajavanje.Olajavali oni i Iran ,no to je malo čvršći orah.
Trenutno treće mjesto drže kreacionisti.Oni olajavaju starost Zemlje.Kažu da su svi drugi ludi ako misle da je Zemlja stara koliko je stara.Jojk ona je stara 4006 plus 2015 godina i nema druge.To je tako jer oni tako skontali da bi pučanstvu lovu otimali.I jošte svake godine ,zadnja 64 stađuna otkrivaju po jednu Nojevu barku.
Mara Daskara je ili olajavala ili slagala daske po dvorištu.U intermezzu bi se falila četvrtim mjestom svjetskih olajavača.Iako je slagala daske po vas cijeli dan, nije dobila ime po daskama.Jok.Ime je dobila zato što je bila obla k'o tabut tahta.
I tako neprimjetno se prišunjasmo temi koja nas zaista tišti.Moglo bi se reći ne da nam mira još od pubertetskih dana.Stariju su to tada zvali jutroklik dani.Danas se vabe kao tinejđerski dani.Mi bi prije rekli dani zbunjene mladosti.
Oni nama plakat – Beskućnici postaviše.Godinama nas gledao i ljeti i zimi i nikom ništa. Niko da reaguje.Šuti i nijemi sve i svako.Čekali,ali ne dočekasmo da bilo ko progovori barem je'nu.A-a. Goveda bar muču.
Oni nama plakat – Beskućnici postaviše.Godinama nas gledao i ljeti i zimi i nikom ništa. Niko da reaguje.Šuti i nijemi sve i svako.Čekali,ali ne dočekasmo da bilo ko progovori barem je'nu.A-a. Goveda bar muču.
Pogodite kako su beskućnici predstavljeni?
Za nevjerovati: Kao lego kockice!
Plakat je postavile Ujedinjene nacije.
UN ima Savjet bezbjednosti u njemu su velike oblokane zvjerke.
Osnovni cilj UN je da preko savjeta bezbjednosti obezbjedi mir i sigurnost u svijetu.
Jedan glas protiv – veto i UN ne funkcioniraju. Predivno pravilo smišljeno da ne bi došlo do nedemokratskog preglašavanja i da bi se izbjegla mogućnost neprincipijelne koalicije.
Mi ćemo to predstaviti jednostavno ali ipak humano, nismo djeca da se igramo lego kockicama.
Slučaj prvi:
Neko je siromašan i gladan i treba mu pomoć. Četranaest odluči za ,jedan kaže:
” On mi se ne sviđa; previše mu srce obraća pažnju ledu koje samo na polu i i slad koji smo mu mukrali; neka sam riješi problem. ” Petnaestog ne interesuju uzroci gladi suša, rat, epidemija.
Ostali šalju poruku siromahu žao nam je ruke su nam vezane.
Da Ujedinjenim narodima su ruke uvijek vezane
Siromah pristaje na sve da bi preživio i uvaljuje se u dugove. Zemlja širomaši, stvaraju se kolone izbjeglica.
Petnaesti ushićeno kaže četrnaestorici:
” Misija obavljena, šampanjac molim,može i kurvoazije.” Slučaj drugi:
Prodavci oružja , sijači zla ili jednostavno bogovi rata (a to su uvijek oni od Savjeta) zavade dva ili tri naroda i nagovore ih na rat. U ratovima je neko supreiorniji, neko ugroženiji, neko slabiji. U svim ratovima glavnu riječ neprincipijelne koalicije. One su snabdejevene oružjem. Prodao mu ga neko iz Savjera UN.
Slabiji moli za pomoć. Četrnaest odlući da se da pomoć, petnaesti ne pristaje ali odlučuje da se priključi četrnaestorici ako se slaže da njegov dil bude malo veći.
Pertnaesti ponovo veselo kliče:
” Posao obavljen, članice kurvoazije – molim.” Rat čini svoje izbjeglica nisu više kolone to su već gradovi i nove zemlje.
Desetine, stotine miliona izbjeglica.
Zato UN mora imati ogranke: atom, death, fao, fire, genocid, holokaust, Jack the Ripper killers, konclog, meit, unesco, unhcr, unicef, war, welth, who, žica i etc. Ne možemo daljem nismo mi Deba konjskih žicvaca.
Kako baš nismo vični pretragama na društvenim vezama ove smo nazive našli na stranici: slike za UN. Pogledajte je možda vi otkrijete dublji smisao ili barem novi ogranak ili organ UN.
SAD i Vatikana tvrde da su najveći humanitarci današnjicei zato su preuzeli patronat nad UN.
UN šalje pomoć i plakate:
Svaki deveti čovjek na slici je izbjeglica. Taj čovjek na plakatu nije ćovjek. On je lego kockica
Šta očekivati od abortusa demokratije?
Njima čovjek nije čovjek, žena ili dijete!
Nije čak ni životinja!
Njima je čovjek postao lego kockica.
Više to ne kriju.
Evo Bosanci moji, pošto niste htjeli da nestanete mi vas promoviramo u lego kockicu.
Tu užasnu nehumanu bijedu prosipati nama, narodu koji je tek izašao iz vremena ratnog vihora i genocida ne zaslužuje ništa osim protupitanja :
” Na čiju incijativu, pomoć i lično zalaganje i ućešće su ti ljudi silovani, ubijani, postali žrtve ibeskućnici…?*
U sjećanju živi Srebrenica. Razdvajanje. Po muškarce dolaze vojni kamioni srbaljski koljača i vode janjad na klanje. Krv još teče Srebreničkim kraje. Kolone izbjeglica lutaju i bježe.
UN i Svjet i Holandski bataljon mirno posmatraju i nude kreker bajat pedeset godina star. To je sva pomoć koja im je ostala. Ostalo su poslali kući. Njihova djeca nisu gladna i nisu lego kockice. I moraju da jedu.
Lego kockice nemoraju da jedu. Ako se bune probjlem je lako riješiti. Pozoveš odio Jack the Ripper i on nađe svoje koljače i da im kame i bombe, drvosječke sjekire i macole, gusle i prengije i klanje može da počne.
I još nešto, lego kockicama se igraju djeca od tri – četiri godine. U kasnijim godinama su one djeci neinteresantne.
Znači oni (un, sad, vatikan, zapad) nas beozočno i bez imalo ustručavanja poistovječuju sa djecom uzrasta do četiri godine.
I ne samo nas već sve beskućnike svijeta. I stotine miliona onih njihovih, u njihovim zemljema koje ne broje. Za njih su pripremili poseban tretman, izgladnjvanje pa istrebljenje, pogotovu ako im boja nije bijela.
Utješno je to da u svakom zlu ima neko dobro. U ovom slučaju ljudi su dobro prošli. Mogli su ih predstaviiti kao likove sa toalet oznaka. Ili jednostavno izbrisati.
Dakle oni nama plakat!
Mi njima: Aferim humanitarci sa kvocijentom ravnim roli toalet papira sa ucrtanim UN grbom uz preporuku:
Sklonite te lego kockice sa sunca i nosite ih cvojoj pederskoj braći što se po sikstinskim kapelama mole.
Kažemo na nagovor ” demokaratskog ” zapada nastaviše rat protiv Bogumila što nikog više i ne čudi,jer zaradi te demokratije i ostali (nepodobni) hrišćani i nehrišćani su umirali tokom nove ere. Kažem nastaviše jer od nastanka Bosne preko dedovske hiže i povelje Kulina bana, sve do današnjih dana taj rat nikad nije prestajao.
O’ javiće se dušebrižnici i nabacivati se nekim floskulama o govoru mržnje, netolerancije i sijanja razdore.
Umjesto tih floskula samo se zapitajte gdje su nestale stotine miliona ljudi, mučenih i ubijenih na najstravičnijim načinima. Potražite vjerodostojna svjedočanstva indijanaca Južne i Sjeverne Amerike, Aboriđana, crnog afričkog čovjeka i crnog afričkog roblja rasijanog planetom , zatim pokoljenja arapa i azijaca.
Šta reći o dvomilejnijskoj šoa holokaustu Jevreja širom svijeta. A jedino ih Bosna bezuslovno prihvatila. No jevreji to zaboravljaju.
Sećate li se djece cvijeća i 1968. i godina poslije. Neman ih sasjeće. Bez milosti,bez izuzetaka uništi jednu mladost, savjest i nesuđenu budućnost planete. Cvijetnu ljepotu koja je samo htjela da voli i da pjeva o miru i ljubavi. I ljubavlju da mjenjaju svijet.
O tugo moja!
I danas u samoj Evropi u ime “zapadne demokratije” krvare i umiru ;Irci, Baski, Katalonci, Flamaci ,svi bivši sssr-ovci , Ukrajinci ,Rusi i Čečeni, srednja i južna amerika, Afrik Bliski i Daleki istok; ali ponajviše muslimani.
To su historijske činjenice i realitet sadašnjosti, odnosno budućnosti jer sadašnjosti nema ona se svakog trenutka migolji iz proščosti u budućnost.
I zato nemojte se deguntatirati i zamarati govorom mržnje.
No, vratimo se Bosni.
I u ime odbrane demokratije spektakl , TV šou licemjerja i cinizma:
Priznaše Bosnu a uvedoše joj embargo na uvoz oružja!
U ime čega? U ime i zaradi koga?
Jedini koji bijaše goloruk je bio narod koji je trebao nestati i oduvijek “svetoj šćemlijici” , Vatikanu mrzak, a Bogu mio.
To je kao dovođenje nejakog i golorukog djeteta u situaciju da se bori protiv dvojice do zuba naoružanih , vjekovno osvjedečenih , genetski izopačenih , profesionlno genocidnih ubica. Ujedno to je samo putokaz i uvod u perfidni i stravični skoro četvorogodišnji igrokaz pod naslovom:
Nestajanje jednog naroda i oduzimanju prava na postojanje i opstanak tom narodu.
” Ustani i izmjeri hram * Božji i oltar,
i izbroji one što klanjaju u njemu,
ali predvorje hrama ne izmjeri,
jer ono je dano paganima i oni će
će sveti grad četrdeset dva mjeseca gaziti.
(Otkrivenje 11.1 i 2.)
II.)Četrdeset dva mjeseca nestajanja nalik Danilovom snoviđenju koje je tako zorno prepisao ” maherica” mali Jovica oliti Ivančica:
Na očigled i u režiji ” demokrata “, takozvanih hrišćanskih otaca i njhovog zaleđja, a u stvari pljesnjivog i usranog pogana i antihrista, upakovanog u celofan mirotvorca i humanitarca, celofan providniji od vazduha poče rat. Rat je samo blaži naziv za koljačku žurkata na akrepite. Uz budnu pažnju sluge UN i nadzor mentora, koji iz utvrde grada bludnice iz Otkrovenja skoro istrijebiše jedan narod.
I sada nam taj đavolji sluga , kojeg čuva švicarska garda, sebi dozvoljava moralno pravo dan šalje poruke mirotvorstva.
Neki put ćemo se vratitri temi misli evropski. Kako i na koji način su brojni narodi natjerani da misle evropski i kakav je bio epilog te poduke.
Definitivno mi Evropi ne vjerujemo i ne smijemo da vjerujemo. Ne vjerujemo im jer u genima imamo sjećanje otaca, sjećanje djedovske hiže koji su Evropu i Vatikan označili kao slljedbenike sila tame i đavolju crkvu i haračlije siromašnih naroda.
I zato neka zadrže i zbiju sebi u hladovinu ono ” misli evropski ” ,mi se tih misli velikodušno odričemo.
A mi ćemo se već nekako sanći sa ili bez KM. Tako smo svikli.
Nacrtao Leonardo da Vinči Poslijednju večeru prije 52o-tak- godina.Još uvijek se o njoj koplja lome.
Neko napisao i knjigu Da Vinčijev kod.Po knjizi napravljen scenarij i snimljen film.Koliko je utemeljen po stvarnim činjenicama nije bitno.Bitno je da se Vatikan nije previše bunio.
Pitali i razmišljali ,nikako da skontamo.Uzmemo ponovo Novi zavjet da čitamo i pronađemo ono što smo pronašli prije pedeset godina;i svaki put kad smo Jovanovo jevanđelje čitali.
Ima mnogo stvari po kojima Jovanovo jevanđelje odudara od drugih.Prvo nije autentično.Drugo sumnjmo da ga je Jovan evanđelista napisao.Ako ga je napisao sam je sebe u bulu uvalio.
Sva jevanđelja se slažu samo u jednom.Za svadbenom,odnosno poslijednjom večerom je sjedio Isus i dvanaest apostola. Znači, jevanđelja tvrde da Marija Magdalena Isusova mezimica nije bila na tajnoj večeri.
Ništa neobično.Savle i Vatikan su isključili žene iz crkvenog / javnog života.Zbog toga su se vremenom feminizirali.Ako ne vjerujete pogledajte strop Sikstinske kapele.Ne morate ni posjetiti baziliku sv.Petra jer je prizor pogan. Pederske bljuvotine možete vidjeti gdje god hoćete.
Vi ste sigurno pomislili da smo greškom večeru nazvali svadbenom . Nismo pogriješili. Stvarno je to bila svadbena večera.
Po Isusu to veče je bila i momačka i svadbena večera. Momačka, skupili se ljudi i momci da slave skorašnje Isusovo vjenčanje sa nebom.Zasjeli ljudi za trpezom.Hastal pun meze i pića,samo im harmonika nedostaje. Slavljeniku nije bilo do muzike pa je zato Mojsija harmonikaša nije ni pozvo.
Kako se vjenčanje završilo postoje četiri verzije.
Ukratko:
Hrišćani: Rimljani Isusa na nagovor Jevreja na krst razapeli i on je Božji sin.
Jevreriji i dvostruki konvertit Savle/sveti Pavle: Mi smo Isusa objesili i zbog toga on ne može biti ni mesije ni Božji poslanik.
Hindusi: Isus nije ni razapet ni obješen.Umro je u Indiji u diobokoj starosti od 82 god,
Muslimani :Isus je bio samo Božji poslanik i nije ubijen.
(A o nauku : Sveto trojstv , tri Boga u jednom; žena rodila boga , Bog Vječni i Živi ima zemaljskog sina od krvi i mesa …i svim religioznim kontradiktornostima , nek svaki insan svoje razmišljanje i breme o vlastiti vrat meće.
Isusova smrt nam je zbog nesuglasja u drugom planu, jer nismo teolozi ni sudije, a ni žreci. Više nas interesuje tajna večera , naročito ona slikana da Vinčijevom rukom.
Na slici se sasvim jasno se vidi žena pored Isusa sa njegove desne strane. To je Jevanđeljski đentlmenski raspored.Muškarac sa lijeve strane,bliže ženinom srcu.
Ima još slikara koji su na taj način slikali tajnu večeru. U svim dostupnim slikama lice osobe sa desne strane nema naznaka brade,čak i ako lik izgleda ko muško.
Dolazimo do pitanja: Ko je osoba do Isusa , sa njegove lijeve strane?
Vatikan i Jevanđelja jednoglasno tvrde : Jovan evanđelista
Teorija zavjere i film tvrde : To je Marija Magdalena.
Mi nemamo svoje mišljenje,već samo razmišljanje o mogućnostima.
Ako su Vatikan i Jevanđelja u pravo onda su Vinči i neki drugi slikari u krivu.
Ako je da Vinči u pravu onda su Jevanđelja i Vatikan u krivu.
Vi sada likujete,joj mu logike, boli glava. Mi nismo gotovi sa našom analogijom i molimo da se strpite.
Leonardo je bio homoseksualac i vjernik što je nespojivo sa Biblijom. Po njoj bi trebao biti nevjernik, pogančer, licemjer i po inkviziciji na lomači zaglaviti. Međutim zbog njegovih majstorluka pape su mu kroz prste gledali.
Leonardo je bio veoma obrazovan i kao homoseksualac nastrano senzibilan muškarac.Nažalost njegov senzibuilitet je otišao na stranu Sodome i Gomore. Ali kažemo znao je čitati i pročitao sv.Jovana skroz na skroz i prozreo kao Malu Ivančicu .Ta Ivančica je bila uzor papisi Ivani . Namjerno pravimo zamjenu identiteta radi utvrđivanja mogućnosti da Vinčijeve indentifikacije.
U svom jevanđelju na više mjesta sebe je označio kao učenika kojeg je Isus tajno ljubio. U vrijema Isusa tajno su se ljubili ljubavnici, preljubnici ( muško i žensko ) i pakleni potomci Sodome i Gomore. Jovan ili Jovančica je stalno kaskao za Isusom ,ne bi li pobrao kakve simpatije ili nešto više.
Druga tri jevanđelja ne gledaju na braću Jakova i Jovana Zabedejeva sa simpatijama. Vidi se da su braća i majka im tražili od Isusa više časti nego im je bilo namjenjeno.Jovan se u svom jevanđelju hvasta kao da je sam Isus. Zato je Isusov odgovor majci Zabejdejevih osoran i poražavajući .
Isus nikad ništa nije radio tajno.On je farizeje i saduceje ružio , proklinjao i omalovažavao,prevrtao stvolove u hramskom predvorju.Izabranica njegova srca je Marija Magdalena. On se gnuša homoseksualca.On se gnušao svih bestidnosti i svakolikog zla.
Zato je Da Vinči odmakao Isusa od Jovana; čovjeka koji se nameće. I onaj zaštitnički gest Petra koji Ivanu prijeti. Petar i Jovan imaju nešto zajedničko,što niko sem jevanđelje ne smije da dirne. Ako je Juda izdao Isusa,a nije,Isus mu je svjedok, Jovan i Petar ,Matej i ostali apostoli su se se odrekli Isusa.
Petar tri puta prije prije kukurijeka,ali u kratkom periodu.A Jovan se hvastao da je bio u dobrim vezama sa sinodom i sveštenstvom koji Isusa predadše Pilatu.I sam reče bio je prisutan u hramu kada se Isusu sudilo i sudbina mu se krojila.Ne progovori Jovica tada ni jedne da zaštiti svoga rabija.
Jovan se odricao Isusa čitavi veče tokom suđenja pred Kajafom. I nije ga stid to napominjati u svom jevanđelju.To nam daje povoda da sumnjamo da je Jovanovo jevanđelje Jovanovo. Ako jeste, vjerujemo da je pod prijetnjom smrću pisao svoje ucifrano jevanđelje.Jovanovo jevanđelje i otkrovenje odišu stilom književnike i smutljivih farizeja.Nipošto ne liče na riječi nepismenog ribara.
No kako bilo da bilo, slika nikako nije dobra za Vatikan ,Jevanđelja i Jovana.
Pristavila se tmurna i hladna noć. Polako plete svoju mrežu. Vjetar zavija, granje lomi, crijepove ruši. Sijeva. Na sve strane zmije sijevaju. Prelijepe su,vrcave i blještave. Nebo grmi i atakuje. Zmije udaraju gdje stignu i gdje im je ćeif. Udari zaglušuju i plaše. Poneko ih ne čuje i ne osjeti. Taj je gotov, zreo za rekvijum. Zamalo pa avetinjska noć.
Traje to tri četiri dana. Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje. Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću. Oluja posustaje,na izdisaju je. Vazduh je pun ozona, svježine i čarolije proljeća .Mirisi svježine putuju eterom i sve će uskoro početi da se budi ili umire. Možda već od večeras. Al , haj ti znaj šta će biti kad nisi prorok.
Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj u kaminu vatra tiho pucketa . Pokraj topline sa suprostnih strana dvoje sjede. U sobi , pa ni u drugim sobama se nikad ništa ne dešava. Ne od ove noći ili ove zime, već odavno. Od početka. Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena, kao da se nije ni dešavalo.
U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje. Lordica i lord. Zamišljeni i tužni ljudi. On priglup izraz ima, ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.
Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.
Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom nestvarnom vremenu , njeno tijelo bilo raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.
Lord je u ružičastoj kravati, indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.
Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali lord, pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina, pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje. Slijede njegov način odjevanja i kombinacije. Anamo oni. ne pitajte koji. Poganluk.
Lordica u čipkastoj, djelomično prozirnoj crnini. Haljina naglašava nejnu mramornu bistu i bjelinu ljepotu i senzualnost. To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro. Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje; ona počela nositi modifikovanu crninu.
Ljudi misle žaluje za rodom nekim, ali ne mogu skontati kojim. Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih. Kako je bila poprilično diskretna, introvertna i nepovjerljiva, niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu , za čim žalim i bol.
Ni mužu. Njega to nije interesovalo. Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe. Bitno je da ga ne dira i uznemirava.
Svako od njih zadubljeni u neke čitabe, svako u svom filmu. Kad ne veze ona ponekad spusti čitab, duboko uzdahne, skoro pa jeca i opet uzme pletivo. On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je. Ponekad se zamisli i slegne ramenima.
Drigi put se nimalo lordovski, tipično pederski, počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti. Tamo sada skoro ničeg nema, Nikad nije ni bilo; sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.
Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja je jako gusta kao magla u močvari. Podsjeća na berlinski zid, iz vremena kad se lord tajio sa rusima, vatikanom, amerima i drugim natoanijelima. Oni su uvijek glavni za tajne stvari, raditi ljudima iza leđa.
Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurnu noć.
Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog i proširenog kalibra. Miris sličan barutu, samo žešći, poput ciklona B ili iperita, ispuni pozamašan prostor.
„ Jadna zemlja.“ – kratko promrmlja Lord.
Ne bi; ni koja zemlja, ni što, ni zašto, ni kad, ni kome?
Uplašena Lordiaca i kriknu i vrisnu i jauknu:
-Ah, taj Bah . padam u sevdah.
Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.
Kasnije, tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala. Sjećala se , vrištala i pjevala.
“Joj,mamo joj, mamo mamice , crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice, da mi ga hoće bar još jedared nakriviti, joj mamo mamice.“
Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko, a stvari oko nje počele su igrati i plesati;
A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’: joj mamo mamice.
Što ti je usud. Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare treba nekoj ženi da shvati gdje je život.
Sutadan je sjela u prvi avion i pravac modro zelena, srcasta zemlja. Ona što predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.
Naravoučenije postoji, ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti. A opet mi smo đentlmeni :
-Ni krst nije ono što je nekad bio. A ljiljani su uvijek ljiljani – baršunasti; i zlatni i bijeli .
Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :
-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No , glasnija je guši i pobija.
Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.
Darujem..
Darujem…
Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.
Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.
Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.
Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.
Grlica mi na lijevo rame doleprša.
Čitamo.
Dobri moj,
Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.
Davno nekada , dok sam “dijete” bila,nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.
Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka, koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.
Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.
Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.
Te tvoje skoro crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.
Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.
U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. Jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…
Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.
Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.
Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.
”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.
Dogodilo se , to što se dogodilo.
Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.
Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.
Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.
I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka one noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.
Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.
Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.
Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.
Htjela sam da se sjećaš one Frke, one tvoje malene djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.
Mili moj
uvijek sam samo tebe voljela
Ti
oprosti mi.
Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.
Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.
Zauvijek tvoja mala Frka
P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti, našoj Bosni zemlji Nožije milosti – Novi je vakat , dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.
Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.
Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.”
Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.
Noć je bila trptaj sna i ljubavi.
Dijete je samo to od života htjelo.
Ljubav i ništa više.
Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.
Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.
Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i rumori. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa neba mojoj malenoj Grlici šalje.
Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.
Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.
Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.
Spremna je.
Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje. Mnogo.
Odleti i dio moje duše sa njom.
Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .
Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.
I nek ti druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.
Muzika utihnu.
Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.
Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.
Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.
A u međuvremenu? Tajac. Tišina.
Tišina i tajac.
Samo pitanja.
Kako, šta i zašto?
Odgovori ?
To će poslije doći, kontam.
Ili neće. Bolje da sniju.
(Frku, moju Malenu ljepotu i Frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…
A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)
Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći , posla imao. Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.
Prekrasan dan bio , na blistavu Modru rijeku me podsjetio.
/ In momoriam jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/
Blistava Modra rijeka
/ In momoriam jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/
„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.
Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.
On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.
On želi da vi nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I too je velika ljubav.
A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.
Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna svoga Stvoritelja.
Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.
Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?
Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?
Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?
Možda su nas neki rastanci boljeli?
Možda nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?
Možda!
Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.
Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemamp vremena?
Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.
Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.
Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?
Kad roditelj umre, ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.
Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.
Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.
Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.
I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao djeca.A djeca sve znaju ili osjete.
Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.
Nije njima žao mrijeti.
Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali, svaki dan, svaki tren pokazivali.
Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali roditelji.
Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U životu mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.
Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.
Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav jedine bezuslovne ljubav. U životu se dese i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom, ne prođu sasvim dobro.
Kad smo srećni ,zašto misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.
Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.
Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.
Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.
Zašto insan plače nad danima kada je sretan bio?
Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.
Lav je car životinja , kažu leksikon i riječnik. Tu nema ništa sporno.
Zoologija nije baš ubjeđena i sumnjičavo vrti glavom.
Sporna je tamo neka poetika. Ona se čini tako groznom jer tjera neke ljude da se nerazumno ponašaju i vide ono što nevide, a ono što vide pretvaraju u nešto drugo , što drugi ne vide.
Krivac je i izreka – Sve je u parovima.
To lave dobrim ljudima znači razum, muzika, ljubav i :
Lav je Bubanj što o jednom proljeću sanja.
Lav je Glas što o jednoj ženi sanja.
Lav je Klavir što o jednom izvoru sanja.
Lav je Bas što o jednoj rijeci sanja.
Lav je Gitara što o jednoj vjeri sanja.
Lav je onaj liljan bijeli, onaj ljiljan zlatni što o jednoj zemlji mira i sreće sanja.
Ej’ orkestar – Lav'a je to; što u ljubavi i ženi, radosti i bolu,sreći i tuzi, zemlji svojoj muziku je sa neba lio i snio.
Orkestar lava to su Indexi. A Indexi to je akademija lava.
E’, i mi sa njima smo pjevali i učili o ljubavi.
……
Ima i onih drugih koji se sa poetikom i ljubavi nisu na svojim predratnim, razrookim pijacama sreli. Oni su uvijek siročad života bili. Poneki i abortusi.
Njima vlada ogromni vjekovni strah i njima to lave znači nerazum, zlo i smrt, čak i kad:
Neko jednu nevinost dječiju siluje – a oni to lave zbore kao čekajuć’ u redu.
Neko nekog drvosječkom sjekirom ubije – a oni to lave kao sjekirom zamahuju.
Neko nekog na kamu kolje – a oni lave to lave kamom sjeku.
Neki neke ubiju i zakolju – a oni to lave kao ruke krvave brišu.
Neki još više nekih nestaše – a oni to lave kao ne znaju mjesto nestanka.
Neke to tam – tam gusle i pranga junaštvom zovu- a oni to lave kao zverinje luduju,i sa zverima šuruju.
Nema tu šta da se misli : nekih je lav omiljene bludnice zvijer.
Da volimo proklinjati ovim drugim bi rekli : prokleti bili.
Priča o Bosni zemlji Božije milosti počinje sa Visočkim piramidama.
PRIČA O ILIDŽI
04. 2015.
Na prostranoj ravnici Sarajevskog polja, od strmih padina Igmana i brojnih vrela rijeke Bosne, do njenih pritoka Željeznice, Dobrinje, Miljacke i Zujevine, a okružena velikim lijepo uređenim parkom i čuvenom Velikom alejom, Ilidža je banjsko i klimatološko lječilište, rekreacijski centar i izletište.
Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba
Reljef područja Ilidža različitog je oblika – od tipičnog ravničarskog do brežuljkastog i krškog u području planine Igman koja je prirodno ograničila s jugozapadne strane, s najvišim vrhom (Crni vrh 1499 metara nadmorske visine). Smještena je na 490 metara nadmorske visine, 12 kilometara jugozapadno od centra Sarajeva. Upravo padine planine Igman čine prirodni amfiteatar od Krupca na istoku, preko Hrasnice do Blažuja i Raskršća na zapadu.
U tom međurječju koje obiluje izvorima slatke vode, na površinu zemlje izbijaju i topla vrela, zagrijavana magmom u dubinama zemljine kore, ali ljekovita zbog soli, klorida, kalcij-karbonata i ugljične kiseline.
“Pretpostavlja se da je rimsko naselje na Ilidži nosilo naziv Aquae Sulphurae (Sumporne Toplice) zbog blizine termalnih vrela, ali je to nemoguće sa sigurnošću utvrditi. I riječ ilidže (ilice) na turskom doslovno znači banja ili toplice.
Ovaj dio Sarajevskog polja najstariji je naseljeni dio današnjeg grada.
Na lokaciji poljoprivredne stanice u Butmiru otkriveno je 1893. godine prahistorijsko naselje, najveće neolitsko nalazište na prostoru južnoslavenskih zemalja. Prema radiokarbonskim analizama, život u ovim naseljima trajao je od 5100. do 4500. godine prije naše ere.
Nešto dalje od sumpornih vrela u ravnici živjeli su pripadnici čuvene butmirske kulture, zemljoradničke zajednice kamenog doba čiji se prestanak postojanja veže za najezde ilirskih naroda koji su poznavali metal.
Iliri su stanovali u gradinama na obroncima Igmana, Bjelašnice i Jahorine, a počinju se spuštati u ravnicu u 1. vijeku, kada Rimljani osvajaju Balkan i uspostavljaju trajni mir. Tada započinje prva prava urbanizacija područja Sarajeva”, kazao nam je historičar i arhivist Velid Jerlagić.
Pokraj sumpornog vrela nastaje multietničko naselje domaćih ljudi i isluženih rimskih legionara raznih rasa i religija. To je bila općina Aquae S… (Toplice S…), izgrađena uz cestu Narona (Metković) – Argentaria (Srebrenica) i rijeku Bosnu.
Arheolog J. Kellner otkrio je impresivne nalaze koji govore o luksuzu žitelja ovog mjesta. Prostrane terme i upravne zgrade krasili su mozaici vanredne ljepote koji se danas čuvaju u Zemaljskom muzeju.
“Stari Slaveni naselili su zgarište rimskog naselja poharanog u naletima Gotskih i Avarskih hordi. Iako nisu koristili terme, u 9. stoljeću u Vrutcima grade malu preromaničku crkvu, a u 11. stoljeću i šestoapsidalnu crkvu dalmatinskog tipa u Rogačićima.
Osmanlije tu zatiču naselja Blažuj i Lužani, te stari rimski most preko Bosne koji obnavljaju. Bosanski vezir Rustem-paša na Ilidži gradi karavansaraj i most preko Željeznice na čak 15 lukova, a bogate Sarajlije u okolini grade svoje kule (odžake) i ljetnikovce zbog posebne klime i prirodne ljepote”, dodao je historičar Jerlagić.
Austrougarske vlasti shvatile su vrijednost termalnih izvora i 60 vrela koja čine rijeku Bosnu, pa Ilidža postaje izletište i ljekovita banja (Bad Ilidže).
Gradi se reprezentativni kompleks hotela: Austria, Hungaria i Bosna okružuju jedan od najljepših parkova u Sarajevu, a velika aleja s 3000 sadnica kestena i platana vodi ka nekoliko kilometara udaljenom Vrelu Bosne i Zoološkom vrtu.
Sarajevo je 25. maja 1895. godine spojeno s Ilidžom uskotračnom prugom, kojom je popularni vikend-voz subotom i nedjeljom vozio stanovnike grada na izlet. Uz željezničku stanicu izgrađena je i pošta, dovedeni struja i telegraf, pa se Ilidža počinje formirati kao zaseban gradić.
Poslije Drugog svjetskog rata Ilidža se razvijala kao turističko i lječilišno, ali i industrijsko mjesto, pa je bila jedna od najbogatijih u bivšoj Jugoslaviji, s kontinuitetom naseljenosti od preko 5000 godina. Sa Sarajevom je povezana tramvajskom prugom u januaru 1960. godine, a danas je spojena s gradom i čini njegov nerazdvojan dio.
Polije potpisivanja Daytonskog sporazuma veći dio općine Ilidža ušao je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušla su naseljena mjesta: Gornje Mladice i Kasindo, te dijelovi naseljenih mjesta: Krupac i Sarajevo-dio. Od ovog područja formirana je općina Istočna Ilidža.
Spomenici i znamenitosti
Katolička crkva Uznesenja Marijina na Stupu, Ilidža, historijska građevina
Mezarje Velika drveta (Stari nišani) na Stupu, grobljanska cjelina
Prahistorijsko naselje u Butmiru, arheološko područje
Spomenik borcima NOR-a (Spomen-kosturnica u Velikom parku na Ilidži), graditeljska cjelina
Željeznička stanica Ilidža, historijska građevina
Zildžića kuća, historijska građevina
Navedene znamenitosti su proglašene nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Prilikom opravke Rimskog mosta u osmansko doba, kada je i dobio današnji izgled, korišten je kamen s obližnjih ruševina iz rimskog doba.
