IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito ) u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.
U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .
U Parizu je pučanstvo 1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :
” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”
I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.
Jedina krivica Marije Antoanete je bila što je tu izreku vrlo često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer glave.
Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom i njegovim trijumfima .
E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ” vremena , i za pučanstvo neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.
Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas, za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.
Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji smještaju u psihijatrisku bolnicu da se liječi od alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.
U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu visoku staleš , nastaju mnogobrojne skice na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.
I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede se slio u okrilje grada Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.
Davno prije toga neumorni stvaralac je shvatio da je život lutajući i vrlo prolazni cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.
Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije zanemarivao ljude oko sebe.
Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su protagonisti svsjesno glumili slijepce.
Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.
Da , Ririjeva izrazita ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu imao.
Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili iz prekrasnog i bogatog markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz.
Vječito naslonjen na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja. Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu, ali ipak slućenu smrt,
Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode. Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom umjetničkom ergelom Pariza , i uživanje u tada jako popularnom apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti su ga vodile u propast.
Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?
I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ” mecenisale umjetnost tog doba.
Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo. Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija viših slojeva , to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .
Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela usprotiviti strogom likovnom akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase. Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.
Oslobođeno od akademskih klišea, slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne zasluge prvenstveno pripadaju impresionistima , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .
Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek nastavljaju pobunu i uvode jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.
Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom uresu,
Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.
Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.
Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.
Od alkoholizma , opijata i istrošenog organizma je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć
“Matora budalo!”,
Upućene su njegovom ocu .
