Kad bi ove ruže male

Na te mislim

Jesenje lišće

U tem Somboru

**

Davno je rečeno:

Neki ljudi ne umiru.Oni samo prebace damare u veću brzinu i odu tamo gdje im je zapisano.

Gdje?

To je tajna koju sami određujemo.

Isto tako rečeno je:

-Nemojte plakati ili žalovati kada se  dobar insan prvede na drugu stranu.

Jes ,kako da ne!
Recite to neutješnoj ženi,koja je provela četrdeset pet godina sa njim. Recite to onima koji će osjetiti prazninu i bol.

Neki će se praviti da su tužni. Mnogi će se odjednom sjetiti ljudine, koju su izgurali iz svojih života upravo zbog ljudskosti. Mnogi će se trpati u mit o Draganu Nikoliću i liti suze:

-E ,što su to bila vremena…Znaš jedared ja i Dragoslav…

Pričaće o svojim sjećanjima, o svojoj “važnosti”, ne o Draganu Nikoliću – Čovjeku.

Mi smo navikli na smrt. Na previše smrti.  A i inače se nismo previše obazirali na smrt. Sve dok nas nije poklopila i dok naprasno nismo počeli nestajati. Tek tada smo shvatili koliko je život dragocjen. I koliko ljudi ne mare.

Dragocjen je i dostojan življenja zbog ljudi kao što je Dragan Nikolić. Kod njega nije bilo barijera. Ma,kako će ih bolan biti , pored onog zaraznog osmjeha; od uha do uha. Bio je to  neki osebujni , neodoljivi kez mangupa i mahalaša   sa Crvenog krsta.

Bili smo ljubomorni na njega.Na njegov šarm je pala krasotica, grlica naše generacije i nije mogla pobjeći od njega.

Ili je zbog njih dvoje vrijedila nepametna  zakletva : ljubav do groba. Zaboravljajuneuki da je jubav vječna ,samo   ponekad promjeni oblik i tok.

Da li je  poetska pravda filma Horoskop odredila dugovječnu ljubav Milene Dravić i Dragana Nikolića ,to ne znamo. Ali znamo , da nam je ponekad dolazilo da pukneme od jed,a što on pleše,igra,grli i ljubi tu migavu pirgavku.

Obraz uz obraz.

A opet se sjetimo  da je bio jalijaš sličan nama,velikog srca i pun  ljubavi što dijelio je svima, baš svima i pravio veliku sjenu u kojoj su se mnogi odmarali i uživali.

Nije nas zaboravljao kad nam je bilo teško. Nije nam mogao pomoći. Barem nije odmogao.

On i njegova mila družica su nam među prvima pružili  ruke ljudskosti.  Ruke ljubavi i nade.

Sada će nam nedostajati njegov osmjeh ,njihov tango i mnogo toga.

Mileni će tuga  dugo kucati  na vrata.  Ona će je puštati da zajedno ćute i sjećanja biskaju. A onda će  starica odjednom shvatiti:

-Bože moj ,pa mi smo se voljeli četrdeset pet godina. To nije za plakanje i kukanje. To je toliko poklonjene ljubavi,poljubaca i snova, da  uspomene ne mogu potrošiti da još jednom živim.

Uzeće sliku,pustiti muziku plesnu, valcer ili tango i slike će oživjeti. Oni lepršaju ,on razvalio usne, nešto šeretski mudruje i kaže joj:

-Bilo nam je lijepo mila. Ovo je samo mali predah,jer umorio sam se od davanja. Ćekaću te jedina moja,pa makar to trajalo vječnost.

Utješena Milena Dravić će pomilovati onu pjegicu koju je češće  od drugioh ljubio. Zatim će naši neki video, možda baš ovaj , malo će se našaliti i nasmijati:

-Ljubio me je uravo ovakvim   zejtin osmjehom i dobrotom srca svoga. Joj, Mili Bože koja sam ja sretnica.

I onda bi se redala pjesma za pjesmom, slika za slikom. Mnogo je tu prelijepih slika. Skliznula bi i poneka suza. Neka, nek zaplače,  prelijepa grlica je to.  Oprostićemo joj tugu. I mislima pružiti ruku ljubavi i utjehe.