Pogledom ugasila je plamen dviju svijeća Desilo se obratno Nestala je tama Riječi neke govorila je tiho Nije mogao razumjeti je nitko A stvari oko nas počele su igrati i pjevati
Molio sam nju, vrati me u svijet Gdje vrelim plamom vatra gori Gdje ljudi danom svakim bar Za dan taj jesu stariji
I nebo ako je gore Tada zemlja dolje mora biti
Molio sam nju za svijet U kome topla srca kucaju
Pogledom ugasila je plamen dviju svijeća Desilo se obratno Nestala je tama Riječi neke govorila je tiho Nije mogao razumjeti je nitko A stvari oko nas počele su igrati i pjevati
Molio sam nju, vrati me u svijet Gdje vrelim plamom vatra gori
I nebo ako je gore Tada zemlja dolje mora biti
I nebo ako je gore Tada zemlja mora biti dolje
I nebo ako je gore Tada zemlja mora biti dolje …
Dama pod velom je Džuna Jevgenija Juvaševna Davitašvili.Moćna žena,naturalizovana ruskinja porijeklom iz Irana.Pomalo nesrećna,siroče.Kada je imala jedanaest godina umro joj je otac,godinu dana kasnije majka.
Džuna je upoznala Indexe kada su oni drugi put bili na turneji po Rusiji.Indexi su bili (blago rečeno) fascinirani ovom magičnom ženom.
Pjesma Fadila Redžića Ugasila je plamen je (1972) je izlepršala kao nizovi prekrasnih nježnih velova i sjećanja na to predivno stvorenje.
Nažalost dama nas je napustila 1o.juna ove godina.
Danas bi ,da je kojim slučajem živjela malo sporije imala sto sedam godine. Ovako , živjeće vječno.
Ostavila je toliko ljubavi u svojim da pjesmama ,da njen glas jednostavno ne tamni.Svaki put kad slušamo njene pjesme mi se sjetimo njenog kratkog ali burnog života.Za razliku od drugih ,smatramo da je proživjela bogat i lijep život. Takav vam je život.Nešto vam pokloni,za uzvrat traži nešto.
Mlađe generacije i ne pamte ko je ona.Osjećamo potrebu da ih upoznamo sa par detalja koji karakterišu život Male/Velike Edit Pjaf.
Au revoir mon ami
Danas slavimo tvoj uzlet među sestrice i sjećamo te se, sa ljubavlju. Tvoje pjesme su zavjet što si nam milosrdno ostavila.
Da nije Mali vrabac mi bi je grlicom ili Ljubavlju zvali. Živjela je ko vrapćić, sve nešto na mrvicu, na slamčicu dobijala, većme otimala. Kada se davala, bila je to nježna grlica bijela, nepresušan izvor ljubavi i milodarja.
Ovih dana će mnogima u sjećanje doći i o njoj će se puno pisati. Riječi neke govoriće o njoj. Pisat će o bolu i nesreći jedne divne žene, i jadikovati nad njenom sudbinom.
Neće biti u pravu. Vrijeđat će njene uspomene.
Rječi će izgledati kao otužni med i mlijeko. Biće to nabrajalice o usudu klinke. Vi im ne vjerujte,jer oni su neuki i ne znaju šta pišu. Njihovi životi ih nisu niti mogli mnogo čemu naučiti.
Edit Giovanna Gassion Pjaf je samo žena koja je ljubit i pjevat htjela, a jedino je to znala.
Pjesme i ljubav su ispunile njem život. Šta će joj više?
Bilo je u tom životu i neimaštine, suza i dosta i dosta hladnoće i zime. Pa šta? Mogla je još gore proći.
Mnogo gore, zverinje i morbidnije stvari svijetom besciljno lutaju i užasnije sudbine kroje.
Do šesnaeste godine je sve kušala. I bolesti i boli i ljubavi. Kažu da je ćesto gladna bila i da se za novac podavala. Neka, oprostit će joj se. Moralo se, da bi se na ulicama grada svjetlosti preživjelo.
U toj šesnaestoj godini, jedna i može se reći jedina prava nesreća joj je dala pravu slobodu i vjetar u krhkim krilima. Krenula je ka vrhu.
To je usud Klinki poručio: uzeću ti ponekad nešto što ti voliš. Za uzvrat dobićeš zadivljujuću milost; obilje onoga što ti najviše srcu pristaje: muziku i glad za ljubavlju.
Sa dvadeset godina je snimila prvu ploču, to je bio san svake djevojke sa trotoara. Njen se ostvarivao i počela je izvoljevati. Godinu dvije poslije, njenih 142 cm su mogli dozvoliti luksuz da je optuže za ubistvo i da se tog belaja rješi.
Taj trenutak je ono što je ona trebala . Postaje slavna; toliko da se drugi mnogo poznatiji počinju “starati” o njoj.
Krhkog stasa,senzualnog snažnog glasa, Edith Piaf, pjevala je o siromaštvu i bijedi ulice, ali i o magiji ljubavi: “Ljubav je jedina logika koju poznajem, a voljeti jedini glagol koji znam mijenjati po svim vremenima”, govorila je ona.I u svim vremenima;dodali bi mi.
Neko je zapisao da su je “jednako voljeli nakinđureni snobovi i običan narod… Čak i da je pjevala ‘la, la, la’ vama bi zastao dah…”.
Živela je svoje pesme. Svaka njena pjesma ,bila je kao djelić njenog velikog ,ali bolnog srca. Pričajući o sebi. pričala je o malom čovjeku koji za ljubav daje sve;i život ako treba.
Glumila je i pjevala i uvijek se zaljubljivala. Neko bi rekao u pogrešne ljude. Možda. Nisu bili ljudi pogrešni. Njihova ljubav je bila pogrešna. “Voljeli” su iz sebičnih razloga; osim jednog. Taj nesrećnik joj je iskreno srce poklonio i ubrzo poginuo.
Klinka je duboku bol u sebi nosila, ne zbog nesrećnih ljubavi , već zbog ukradenih,otetih sreća koje se vežu uz ime Marsel.
Marsel Đovana Gasion ( Marcell Giovanna Gassion ) Editina kćerka,njena mala radost umrla je tek što je pogugutala, 1931. god. Niko nije kriv , bol time nije ništa manja. Editina neishranjenost i gladovanja u odrastanju su meningitisom uzeli mali cvjetak.Vrištala je do neba; da bi se Pjafovoj vrisak i bol ,nošeni povjetarcem suza u pjesme njene slivali.
Marsel Serdan ( Marcellin Marcell Cerdan) grubijan dječijeg srca joj je pravu ljubav poklonio. On je poginuo. Niko nije kriv. Avionska nesreća. Žurio je da ljubav svoju voli i ljubi, jer nije mogao živjeti bez nje.Ljubav je kratko trajala; dovoljno da da se ledom tetovira u srce vrapčića malog.
Nije bilo vrištanje do neba, ona je zvijezda, to njoj ne priliči. A kako će i biti kada se srce u santu pretvorilo. Bez ljubavi nije mogla pjevati ni disati. Činilo joj se da ne živi.
Svi drugi grebali su se o njenu slavu i umjetnost, da bi sebe učinili slavnijim. Bila je čast biti malog vrapca prijatelj ili ljubavnik. Ta čast slavu i novac nosi. Pjafova je to dobro znala,ulica je svemu poučila.Ipak nije mogla ,niti se htjela od muškaraca kriti.
Drugačije, njeno djetinje srce nije znalo. Bila je klinka gladna ljubavi i ona se iznova i iznova zaljubljivala i svoju nevinost djetinju poklanjala.
Ostale njene tjelesne sreće i ljubavi su joj bile manje važne; uglavnom. Svi, baš svi, su se o njenu slavu grebali i ljubavnici joj bili.
Ona im je sebe beznadežno davala,iako su bili samo bezimena lica koja su defilovala njenim životom. Nije bitno ako su se zvali Moris Ševalje, Žan Kokto,Iv Montan,Šarl Aznavur,Žorž Borže,Žak Brel,Sačmo ili neki drugi, manje poznati i slavni. Svi su se češali o klinku što je u krhko tijelo glas i bol i tugu unosila,da bi se raskošniji i jači nama vraćali i ka nebu odlepršali.
Nije ona ni mali Vrabac što mrvice kamči, ni grlica što u nebo leprša.Ona je jedna od slavujki što je toliko divnih pjesama, balada o ljubavi snila. Ona je ponosna i prekrasna žena koja je znala da „ ne treba čekati da ljubav umre, već se dostojanstveno treba povući na vrijeme“.
I povukla se jednog sunčanog dana . Ne kao Koktov crni anđeo, već kao blistava klinka mala; što je sve u životu kušala i imala. I mnogo radosti,još više ljubavi i normalno mnogo tuge i boli. To je sasvim prirodni karmički reciprocitet poklonjen prijateljici naših ljubavi.
Samo je tiho dlepršala u susret Marseli i Merselinu, daleko od sjaja grada svjetlosti i vreve prljavih pločnika turobnog djetinstva.
Bog Sveopći Dobročinitelj naš u uzvišenosti svojoj nam je podario savršene, zadivljujuće milosti.Gdje god se okrenete ostajete vi vidite ljepote ; univezumu i ljudima darovane. Svaki Njegov, nama poklonjeni dan treba slaviti , moliti se i zahvaljivati se Bogu a Jesam Jedinom. Mi se svaki dan zahvaljujemo molitvom , muzikom i istinom.
