Iz Arhiva – Bosna kolijevka civilizacije slavi jedan od rođendana

Bosna kolijevka civilizacije slavi jedan od rođendana

 

 

 

Nevina strast  Bosna zemlja Božije milosti sanja  Grad čednosti Čežnjia  Livade pokraj Modre rijeke

 

 

 

Bosnu oduvijek nazivaju kolijevkom ili pupkom civilizacije. Ona to uistinu jeste. Bosna je zemlja na kojoj se prelamaju sva dešavanja svijeta , od davnina.To nije zbog toga što se nalazi na razmeđi istoka i zapada; razmeđi novih i starih civilizacija, orijenta i okcidenta.

Razmeđa u Boga nema. U Boga su dva istoka i dva zapada.Gdje god staneš tu je istok, gdje god se okreneš to je zapad.Razmeđa je stvorio čovjek.

Bosna nikad nije trebala razmeđa.To su joj nametali ljubomorni zli ljudi;zato što je u Boga samo jedna Bosna, divna mila,zemlja Božije milosti.

Bosna je blagorodno i prozirno neba punog zvijezda,maglica i putanja koje zadivljuje. Bosancu ne trebao huble da vidi ljepotu neba i zviježđa.

Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.

Bosna je ona kiša što pada a sve miriše, sve oživi i ljubav i bol, i krik i suza, tajne velikodušnosti i patnji. I blagost i dobrota i plemenitost.

Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova.

Bosna je ona Modra rijeka i ona druga i sve njene blizanke. Čiste su, nevine i bistre. Svi one modrii srebreni velovi što lepršaju njenom usnulom ljepotom . To su izvori ljubavi i sreće. Nebo im daruje onu modro-zelenu umilnost, iskričavost sanja koju čovjek ne zaboravlja.

Bosna je jedna jedina snena šuma srebrenog sjaja; koja se prelijeva po blagim brdima s kraja na kraj Bosne. Njom tiho žumori sevdah čežnju.

Bosna su i  blagorodne ravnice rumeno-zlaćanog sjaja što zbore bajke o plodnosti i dobroti.

Bosna su tratine i polja kojim šire se mirisi djevičanskih ljubičica, ljepota ljudskosti i smrti, ktomu uvijek su obasjena zalazećim sunčevim sjajom.

I more Bosansko je kao i Bosna maleno a veliko, toplo, slano i ljekovito.

Bosna je  svojim ljudima utkala sebe i svoje darove. Zato je Bosna isto što i Bosanac. Zato je Bosna ono što Božjim čovjekom slovi.

To je samo djelić onoga što je Uzvišeni u svojoj neizmjernoj Dobroti i Milosti; Bosni darovao.

U srcu opijajuće predane ljubavi Zemlje Božje Milosti smjestio je : Grad čednosti – Palatu milosti – Dvor ljubavi -Bosna Saraj.

Djelići tih darove , ponekad brižno pretopljenih u snove, sanje i ljubav, iskre u tekstovima, crticama, pjesmama, humoru, bajkama, basnama i historiji i svemu onom što slijedi na ovoj stranici.

Nadamo se da smo bar  nekog  zainteresovali, možda razveseliti, ili čak rastužili. To nam je krajnji cilj.

Nažalost,izrekli smo i neke druge riječi koje možda neće biti toliko lijepe i svidljive, nježne i blage ;već škrte, opore, ironične, reske ali iskrene i bez mržnje. Riječi istine kao opomena svijetu koji razumije, a kao podsmijeh, prezir , ogorčenost i prijetnja zlu i onima koji ga tvore.

Sve riječi na ovim stranicama su zapisane u prijašnjim, a nastale su kao svjedočanstva potomaka onih koji Bosnu doživljavaju onakvu kako ona jeste: Zemlju Božje Milosti i svoju domovinu.

Napisano nije predstavljeno po vremenskom, hronološkom, tematskom, uzročno-posljedničnom niti „lirskom“ redosljedu. Nije  zagarantovan ni kvalitetu jednake razine. Kvantitet je skoro neiscrpan, garantuje šarolikost – za svakog ponešto.

Nekad je govor biti izravan, nekad neizravan, nekad pomiješan. Nekad je govor u jednini, nekad u množini, nekad pomiješano.Nekad je tekst biti razvučen i usporen, nekad kratak i ubrzan, nekad zakukuljen-zamumuljen, zavisno od raspoloženja riječi i teksta.

Upamtite i bez zamjerki:

„Autori nisu bitni. Oni su odlučili da ispišu svoje misli, bilo to neočekivanom čitaocu pravo
ili ne.“

Na nove pravopise, riječnike i jezičke smicalice ne posvećujemo previše pažnje jer ga kroje neznalice i maloumnici , koji ne dozvoljavaju prirodni tok jezika. Neznalice koje nemaju Bosanskog bila. Maloumnici kojima je Bosna strana. Mi pišemo govorom Bosanca koji nije razmeđen. Naš govor je govor stećaka i Bogu milih ljudi. Naše riječi su Bosanske.

Naši ogledi su  eklektički i dosta laički, ali zato izuzetno istorijski, filozofski, naučni i istiniti. greške su moguće, ispravke slijede.

U Bosni i šire naš govor  se može sasvim jasno čitati i razumjeti.

Vjerodostojnost zapisanog nije sporna, samo će je neko prihvatiti, a neko odbaciti.

Za sada u ubuduće ,neki će nas mrzjeti, neki neće. Nekima će pucati prsluci. Neko će nam vjerovati,neko neće. Bićemo hvaljeni i kuđeni. Sve to i nije važno.

Svi tekstovi su povezani i međusobno se isprepliću.To će biti vidljivije  ako uspijemo da predstavimo prvih pet-šest  tisuća i nešto pride stranica.Te stranice su du dijelovi  Knjiga o Bosni Zemlji Božije milosti, Sarajevu Gradu Čednosti i Modroj rijeki.   Sedmoknjižje koje će se rascvejtavati,dio po dio. Ako Bog Milostivi bode zadovoljan nama i našim riječima.

Nizovi slika pričaju priču vezanu za tekst.Kada su slike vezane za muziku,ponekad imaju biografska ili simbolična značenja. Uzročno zročno posljedična veza.

Mi jednostavno moramo izreći ono što mislimo.Odmah i sad. Ne smijemo dozvoliti da ikad više, neko  drugi govore u naše ime. Ti drugi govore bezočne laži i siju zlo.

Bosna to više ne može podnijeti.

Reći će se:“Puna im usta Bosne.“

Mi njima. “Okrenite se oko sebe,pa pogledajte, pa opet pogledajte oko sebe i gledajte.

Šta će te vidjeti?

Samo ljepotu i sjaj, blagost i blagorodnost.Nestaće riječi, ublijediće oči,a nećete se moći nagledati ljepote Bosne. Da se skupe sve vaše riječi, neće moći opisati blagodati Zemlje Božje Milosti.

To je naučno – historijska realnost u kojoj je kao što znate (ili ne) sve relativno, dualno, ponekad višeznačno.

Realnost u kojoj je jedina singularnost Bog Milosti i Ljubavi.

( Tekst je obuhvatio  i godišnjicu postojanja stranice. Oprostićete. Stranica se identifikovala sa našim viđenjem Bosne , od iskona do danas.)

Peti korpus

21.10.je  godišnjica osnivanja Petog korpusa Armije BiH.Prošlo je dvadeset pet godine.Nikad nije kasno ispričati neku riječ o dobrim stvarima koje su se dogodile Bosni.

Djelovao je u potpunom 0kruženju i izolovan od ostalih hrabrih djelova Armi9je BiH ,kjoji su već šest mjeseci odoljevali genocidnoj zvjeri.

Osnivanje je došlo u pravi čas; da malo odmakne pažnja koljača sa ostalih ratišta kojim je trebao bilo kakav predah.

Peti korpus pod vodstvom Atifa Dudakovića je ispisao slavne stranice u Zlatnom dnevniku Armije BiH.Dnevnik su ispisali ljudi koji su nosili imke Boga Jedinog u duši i ime Bosne ,jedine u srcu.

Jeseni 1995. Peti Korpus je krenuo da skrši i obezglavi glavu đavoljeg sluge. Čizmom joj nagazio vrat. Mentori ne dadoše i dadoše nalog da se heroji zaustave. Neke poslušne minderpuze opozvaše heroje i ioni zastadoše neobavljenog posla.

Nisu trebali stati,Atif nije smio zaustaviti heroje.Imali su nebesku pomoć.Nevidljivu ali moćnu.Hiljade Meleka su unosili strah u srca kukavičkih koljača.Oni su bježeči ko prljave kučke za sobom ostavljali kužni bazd vlastite nemoći i izlučevina.

Da je Peti kjorpus završio svoj posao priča o Bosni bi završila po Božjoj pravdi.

Peti je dobio nalog sa Neba , poslata mu je sva potrebna pomoć. Hrabrost, žestina i meleki silni što sz krvoločnoj zvijeri nanosili sve zamkekukavičluka i bijede.

Poslušali se neke sumnjive kreature i nisu do kraja ispunili svoju misiju. Žao nam je reći ,ali neispunjenjem Božje nakane oni nisu postali sila nebeska i ne smijemo je tako zvati.

To je hula.Tako neuki ljudi vide ono što ne smije tako vidjeti.U Svetoj knjizi je jasno označeno šta je vojska nebeska.I stvarna i figurativna.

Peti korpus je samo dio herojske Armije BiH koja je četiri godine odoljevala,krvarila i ginula za svoju čestitu Bosnu zemlju Božje milosti.

Čudo zvano Modra rijeka

 

Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koju sam ja u njoj prepoznao ,nisu iste rijeke.
Kažu, prava hita ka Jadranskom moru ,druga brodi ka Crnom Moru.
Geografija,toponimi,armosfera uopšte nisu bitni za Modru rijeku.
Ona je sve to.
Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam ,
da Bosne zemlje Božje Milosti plovi,
zajedno sa njom,
tisuće godina duboka cvjetna svježina ,
Sarajeva Grada čednosti –
plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .

Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere.
Ona je put što život nosi.

Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku ,
ja sam je čvrsto prigrlio ,
u duši odredio njen bitak ,
ne želeći ubiti njenu mističnost.

Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.
I pogriješio?

Ne priznajem da me je zavarao stih :
Tisuć ljeta duboka je…

Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna postoji,
to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.

Svi analiziraju Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.

Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša,
Milostivi u svojoj uzvišenosti da joj podari rajske đardine,
mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:

„Za Kuran i istinu ti nije potreban vodič i tumač.
Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi,
da to nekom drugom proda.
To može svakog skrenuti sa pravog puta.
Moj ti savjet Kuran i Svete knjige u osami,
u tišini čitaj,ako ga ne možeš učiti.
Čitaj ga polako i tiho,ne jako ni nijemo,
već od srca nježno i razgovjetno.
Bog je milostiv i prašta.
Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti.
Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“

Poslušao sam je.Dugo sam lutao.
Još duže mi je trebalo mi je da shvatim.

A onda odjednom rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto.
Nestalo je bjelila iz očiju,
čepova iz ušiju,
bujice presahlih riječi potekoše.

“Mi ti pričamo najljepšu priču,
time što ti je objavljen ova Kur'an.
Ti zaista to nisi znao prije.”
/Kur'an , 12.Jusuf 3./

Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju i Modru rijeku,za Bosnu?

Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sebe.
Toliko je zaronio u Modru rijeku,
toliko se zakopao u stećke tragajući za voljenim bićima,
izgubljenih u paklu jasenovačkih kama,da se osamio.
Tragajući za njima, počeo je tragati za onom izgubljenom Bosnom ,
koju su svi napustili i ubijali ,sa željom da ona nestane.
Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala,
većme je većom postajala,
krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost,
od skrnavitelja,silovatelja i ubica.
Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača
i svoje djece Bosanaca,Bogumila.

Mak je pošao od njemu bliske Modre rijeke.
U njoj je našao Mir.
Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača.
Dok je hodio ,umivao se u mirisnoj rosi bosanskih livada.
I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja
i otiče širom bosanskog dunjaluka.
I očaran. ljepotom rose, vidio je da se ona mije dunjaluk svoj,
da skuplja suze i pretvara se u Modre rijeke ,
što miju bol Bosne,majke njihove.
Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost,
u u svoje teške i ponekad gorke riječi.
Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva.
Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi.
Tako ga odgojila majka,Bosna.
U njeoj ljepoti nema bola,samo prkosa i sna i Modrih rijeka.
Ktomu planina i gradova nalik njima.
Vješto ga kriju.

Takav je Mak Dizdar bio i nije htio biti tumač ljudima.
On je želio biti samo svjedok,
i postao je jedan od Kamenih spavača.
Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači?
Tko da zna?
Samoproglašeni tumači su plaćenici,
a plaćenici ništa dobro ni mudro ne nose.
Oni su plaćeni da vam kažu ono što vam pričaju.
Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini
od vas ništa ne traže.
Ne traže ni da ih razumijete.
Očekuju da će te sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.

Prošlo je četrdeset osam godina a u meni još uvijek leži mistika Modre rijeke.
Ili Modrih rijeka.I Bosne zemlje Božije milosti.
Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna,
al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna.

Kao što ih je Jason spojio, tako će ih i Sredozemno more spojiti,
jer valja nama preko rijeke.
A nad Bosnom još uvijek behara miris Božije milosti.

Josip Broz Tito – Mahalska reminiscencija

 Sedmog maja 1892. godine , u trošnoj kučici zagorskog seljaka Franje  Broza  i žene mu Marije, rođena Javoršek, Slovenke, rodio  se sin   Josip .

Svijet ga zna kao Tita, možda najvećeg državnika dvadesetog vijeka.

Nećemo reći da smo indiferentni prema tom imenu i ličnosti koja se iza njega krila.

Ne mrzimo ga svakako.

Da li ga volimo?

Ne bismo rekli.

Ništa lično.

Otac, majka i njin porod su one ljubavi po naslijeđu dobivene.

Nekad ni one ne blistaju.

Ljubavi srce bira.

One prave , jedine,  duša.

Ako ti se posreći imaš mnogo pravih , jedinih ljubavi.

Nama se uvijek posreći.

Da, poštovali smo ga.

Neki jako mnogo.

Mi ‘nako,  srednje.

Možda nijansu , dvije više.

Nekad  nam žao ,  ali smo više ponosni , što njegove štafete , nikad nisu rukama mahalaša nošene.

Za štafetu, plavu kapicu , bijelu košulju i tamne pantalone ili plave plisir suknjice mi nismo bili predviđeni.

Ne zato što ih nismo imali.

A bilo je i toga.

Sistem zlatne kašike.

Zvuči vam poznato.

Komunjarska i nacionalistička navlakuša.

A nama su naše otimali  još uvijek otimaju dok  ne otmu i poslijednju zlatnu prašku.

Onu u duši nisu znali pronaći.

Malo naših očeva je imalo crvenu knjižicu. A to je bio uslov.

Ne zato , što nisu htjeli.

Možda.

Već zbog stigme.

Mahala  je bila oblijepljena plakatima, a svake godine su višekratno  letke  iz aviona bacali.

Ukratko, Agitprop je  pisao:

-Nazadni, antiprotivni.

-Neusklađeni sa crvenim bojama, srpom i čekićem.

-Zaljubljeni u sevdah i ljubav.

-Neizostavno vjeruju  i predaju se Bogu Ljubavi i Milosti.

-Izolovati i zaobilaziti u šitokom luku.

Ipak, zhvalni smo Titu.

Nije dao na Bosnu.

Po njenoj duši je krojio bratstvo i jedinstvo.

Nažalost, pokazalo se neuspješno.

Nije dao da  u mahalu buldožeri i kranovi zalaze.

Nije dao ili nije smio, nije bitno.

Hvala mu što nas je odvojio od radnih akcija, parola i borbenih pjesama.

Znao je da mi ne bi išli, uzvikivali i pjevali produkte ruralne  masovnosti.

Nije to nikada bio naš svijet.

Niti će.

Nije ni ovaj, još čudovišniji i svirepiji.

Niti će.

Tito je bio vizionar i osjećao je sve to.

Znao je i ono sve što će doći.

Tu ništa nije mogao.

Bio je mrtav.

Ostaće za zapisano :

-Imao više časti i poštenja nego  sto svi  Tuđmani, Miloševići, Janše, Izetbegovići, Dodici, Čovići i njihovi jataci, pride religijski slugani.

Imaju i što će ikad imati.

Ovi mrzitelji ljudskosti, su nadigli  sve moguće pošasti poganluka, kojeg im  duša puna, protiv  Časnog čovjeka.

A pjevali su mu: Druže tito mi ti se kunemo,od Vardara pa do Triglava,nosili mu štafete, bili uvalakači…

I nosili crvene marame i plave kapice.

Crvene kapice i plave marame i plisir suknjice.

No, oni su samo nebeski popušlići.

Zbog njih bi Mi mogli Tita ,  skoro  voljeti.

Ipak ne ide nam od srca.

Mi, mahalaši  smo osuđeni da volimo nježne  Grlice  i živimo sevdah .

Što bi  rahmetli Deba rek'o:

-Joj , majko mila , plaha usuda. Moglo bi se hejbet  ljepot diseratcija za desetku napisati.

Za kraj smo ostavili notornu glupost  i laž petparačkih novina, trule, ofucane, evropske animir dame  Velike Britanije.

Deba bi rekao  engleske sifilističke kurve. Mi moramo paziti kako se ponašamo, jer drotovi    iz Hulla prate svaku našu riječ.  I, đeš ba prostitutku nazvati sifilističkom kurvom, uvrijedila bi se. Ona je osuđena na HIV, ma šta mu to značilo

Daily Maila, je  Josipa Broza Tita  svrstao 13. mjestu rang liste .

Sve da i prihvatimo njihovu listu, Tito nikako ne može biti trinaesti.

Nabrojaćemo ( samo ) pet britanskih državljana koji se rangirani na listi najgorih masovnih ubojica 20.

stoljeća a koji su   barem  koju poziciju prije južnoslovenske Gromade: :

Albert Edward (Edvard VII)

George Frederick Ernest Albert (Đuro V)

Albert Frederick Arthur George (Đuro VI)

Elizabeth Alexandra Mary ( Elizabeta II)

Winston Leonard Spencer Churchill  ( Pijanac I)

Nećemo dalje da mozgamo. Ovih pet individua su potisnuli Broza na 18. mjesto. Po britanskim  genocidnim mjerilima, oni su se dobro plasirali:

– od šestog do 10 mjesta.

Nažalost do kolajni su  ih dijelili  milimetri.

Znate onaj sistem :

Oni nama, mi njima.

A bilo je lijepo i časno biti Jugoslovenka i Jugosloven.

 

 

 

Zaključno slovo o Povelji Kulina bana

 

U ljetošnjim pomen  tekstovima o Povelji Kulina bana od 29.08.1189 smo zamijetili da neki žele da se u Bosni ustanovi dan povelje.

U našem  tekstu o Povelji,koji je upravo danas osvanuo na našoj stranici nismo komentarisali prijedlog o danu povelje iz više razloga.

-Nije se uklapala u kocept našeg pismena,
-Nije se uklapala u estetiku i sveukupan umjetnički dojma našeg pismena
-Iziskuje vokaciju koju je naš prethodni tekst sasvim ograničio
-Prijedlog nam se činio potpuno netaktičnim i pomalo provokativnim

Pomisao na prijedlog da povelja ima svoj dan u prvi mah ne izgleda sasvim loše. Međutim takav prijedlog bi moglo izazvati burne negativne reakcije i lavine prijedloga za usvajanje nekih dana kojima bi se slavilo nešto drugo. Sve to bi vodilo u novo nerazumno klupko podjele, netolerancije i mržnje. Toga već previše ima.

U Bosni ih ima koji ne vole Bosnu i sebe ne smatraju Bosancima. U Bosni ima onih koji mrze Bosnu a ona im domovina htjeli to oni ili ne. Mrziti svoju domovinu je u Boga Silnog jedan od najvećih grijehova. To je isto kao ne voljeti majku koja te rodila. Takvo nepoštovanje prema domovinu iskazuju samo bezbožnici i zločinci.

U Bosni ih ima koji lažu da su bošnjaci i pljačkaju Bosnu i njen narod i izgladnjuju ga. Sebi kule i dvore prave, a ništa u pržun neće odnojeti. Nek pitaju očeve.

Pogledajte oko sebe i znaćete koji su to. Utovljeni kao uškopljeni hajvani. Razrooki bez strabizma jer ne mogu ljude u oči pogledati zbog silnijeg zla koji počiniše. Skoro da su jednoruki. Jedna ruka,lijeva im je oduzeta. Druga desna ruka im je znatno produžena i kanđe ima.

Uprincipu to su oni koje narod ,raja i pučanstvo zovu gladna fukara.

Bez obzira šta Bosanci mislili susjedi sve njih karakterišu kao glupe i primitivne bosance. Neka susjedima to služi na čast koje nemaju. Izgubili ih u genocidu i klanju ruku svojih.

-Kad su toliko pametni i časni što ne napraviše svoje neke povelje koje bi mar malo ličile na ovu Našu Bosansku Kulina bana Povelju?

-Kad su toliko opametni i časni zašto trunu po Hagu i zatvorima svijeta i bivaju obilježeni kao genocidni narodi?

-Kad su toliko pametni i časni zašto otvoriše genocidne klaonice i stratišta tipa Jasenovac,Sarajevo, Srebrenica,Drina,Sava i Bosna?

-Kad su toliko pametni i časni zašto dozvoliše da ih svijet identifikuje sa nacistima i Hitlerom, hunima i barbarima, mesarima i krvolocima?

Nama ne trebaju ni odgovori ni komentari. Pitanja su hipotetička, tek zbog potpunije slike o susjedima i njihovim sluganima u Bosni i zato što sve takve humanoidne kreature ne zaslužuju ništa drugo osim sudbine koje su oni drugima određivali.

Ti zločinci i zvjeri imaju svoje ekspoziture zla u Bosni. Prepoznaćete ih : oni prange i gusle jašu i na obraz i  grudi zvjerinje pašu.

Mi nismo sudije i mi ne sudimo. Mi samo upiremo prst u ono što je istina i što se dešavalo i dešava.

Kada bi se uveo dan slavljenja Povelje svi oni kojima je Bosna mrska bi tražili svoj :

-dan deklaracije,

-dan hanefija,

-dan načertanija,

-dan memoranduma,

-dan šahovnica,

-dan kokardi,

-dan šerijata,

-dan ustaša,

dan pijanih salveta,

-dan četnika,

-dan genicida,

-dan konc logora,

-dan krvavih jama,

dan pljačkaša,

-dan ” iz i ilmija ” ,

dan ubica,

dan silovatelja,

dan zvjerinja…

Malo bi im bilo 365 dana.Morala bi se izmisliti godina sa preko tisuću dana.Tada bi se u Bosni neprestano slavilo, dijelilo, zlo prizivalo, klalo i ubijalo od gladi umiralo.

Uostalom zločinci uz pragnge i guslo te dane svakodnevno slave.Tako im njihova časnost i humanizam nalažu.

Ne ide to tako i nije to dobro. Zato Povelji ne treba poseban dan. Ona je duboko utkana u historiju, povijest i istoriju čovječanstva. Ona je sebi obezbjedila vjčnost. Koliko znamo to je nešto malo više od jednog dana godišnjeg slavlja.!? Samo treba raditi na njenoj potpunoj valorizaciji.

Odboru za dodjeli Nobelove nagrade i Ujedinjene nacijama smo proslijedili prijedloge.

Ako u tim isntitucijama ima imalo humanizma, časti i iskrenosti njihove odluke moraju biti pozitivne. Ako ne budu? To će više govoriti o njima nogo o Povelji, Kulinu Banu i Bosni.

Mi smo ukazali na neke njene neistražene dubine i suštine. Humanizam, tolerancija, mir, prijateljstvo i dobrobit među ljudima koji povelja nudi je daleko iskrenija i čestitija od licemjerne i besplodne povelje UN. Jedna rezolucija kojom bi se preslikala povelja bi svjetskom miru pridonijelo više nego hiljade već donešenih a toalet neproduktivnih odluka UN.

Bosni su potrebniji neki dani koje bi svi njeni građani slavili a koji se mogu izvući iz poruka i pouka povelje Kulina bana.

-Dani tolerancije, –

-dani suživota,

-dani mira,

-dani poštenja vlast0držaca

-dani sitih,

-dani slobode,

-dani blagostanja,

-dani prosperiteta,

-dani međusobnog razumijevanja,

-dani praštanja

i možda onaj najbitniji praznik:

Dan Božje ljubavi i milosti.

Taj dan bi trebao trajati  365 dana kako je od neba zamišljeno..

Kada Milosrdni Božanski dah zaposjedne ljude ne trebaju im nikakve povelje i nikakvi posebni dani slavlja.

Svaki dan postaje dan blagodati, radosti i ljubavi . Bosna ne traži i ne treba joj ništa više. Sve ostalo će se samo posložiti.

Povelja za Nobelovu nagradu

 

Svake godine oko 29.08. raspišu  se o povelji Kulina bana. Neka tako i treba. Zaslužili i ban i povelja. Vjerovatno i srednjovjekovni Dubrovčani (?) , kada je čestiti Bosanac i Bogumil tako mislio.

Ovo Bosanac i Bogumil treba posebno naglasiti. To znači on nije bio ni katolik, ni pravoslavac, ni musliman, ponajmanje ono hrvat, srbin ili bošnjak (u današnjem smislu).

Bio je Ban  Bošnjanin kao i svi Bogumili. U Bosni tada nije živjelo druge vjere i nacije. Samo Bogumili i Bosancii; dobre bošnje.

Hrvatski i vikipedijski istoričari mogu mačku o rep i o zadnjicu svoju ”časnost” okačiti tvrdnjom da su Borići i Kulin Ban kroatjanci.Valjda im to sva pamet što su je natakarili za trianaest vijekova robovanja i slugarenja raznim evropejcima.

Bizantinci su 1164-1165.god. porobljavali Bosnu i protjerala Bana Borića (Boriće) u Slavoniju. Njegov sin Ban Kulin je od Bizantinaca dobio status vazala i naslijedio očeve, da bi vladao Bosnom od 1180-.2004.god.

To službene činjenice povijesti i historije govore. Borići su Bosanci iz Bosne protjerani u Slavoniju i ne mogu biti hrvati. To što su u Hrvatskoj živjeli petnaestak godina ne može im uzeti Bosanštinu i nikako ih činiti hrvatima; ma koliko to hrvati željeli.

Dosadilo bi nam govoriti kako vikipedija,Vatikan i urotnička bagra bezočno laže, podmeće i podvaljuje neke svoje kukavićke mučke. To u Bosni dok je Bosanaca neće moći proći.

Bosna je postojala i prije hrvatske i drugih balkanskih zemalja (južnoslavenskih). U Bosni ima najmanje slavenske krvi ( o tome neki drugi put).

Povelja Kulina bana je ono što jeste : prvo vladarsko pismneo – pisano svjedočanstvo na ”južno slovenskim” prostorima. Ništa izvan toga. Povelja je samo diplomatska akreditacija jedne države drugoj, banovine drugom gradu  – državi.

Čudi nas,žalosti i brinu sagledavanje Kulinove povelje iz druge perspektive:

– rodni list BiH
– rodni list bosanske državnosti
– povelja treba imati svoj praznik

Bosna je po ostojala četiri vijeka prije Kulina Bana i njegove povelje.

Za to vrijeme je svoju državotvornost ojačala i potkrijepila argumentima moći i sile da je predstavljala respektabilnu državu na prostorima južnog Balkna. Božja Milost je odredila njeno rođenje a historija ga upisala. To što datum nije tačno u bocu jasnu određen nije ni čudno. Niti jedna stara država ne može reći kada se tačno rodila.

Od rođenje do punosvijesti svakog dijeteta treba da prođe neko vrijeme. Da ono prohoda, da progovori, da se opismeni, da se organizuje, zauzme i odredi svoju ulogu u životu, preboli dječije bolesti, ojača i stasa, da se nametne i da kaže ja sam zrela osoba. Zatim to potvrdi, ovjekovječi ženidbom i regulama to je to.

Tako vam je i sa svakom državom. Kada se povelja desila Bosna je bila fazi  mladića pred ženidbu kojemu se nije žurilo ženiti. Mladića koji je želio prvo život kušati, iskustvo steći i tek tada ljubu naći i i oženiti.

Taj čestiti mladić, ne bježimo od toga da je bila čestita ljepot vila , ta Bosna da prostiš je imala skoro četiri stotine ljeta ( odnosno dvadeset sedam godina u ljudskim godinama) u momentu izdavanja povelje.

Zbog toga Bosni niko ne možete određivati nove datume rođenja i državnosti. Kulinova povelja nikako ne može biti rodni list BiH ili rodni list bosanske državnosti.

Kako nešto što dolazi četiri stotine godina iza rođenja , može biti njen rodni list po bilo kom osnovu.Oni što povelju krste danom rođenja neka uzmu kalkulator u ruku ili neka se vrate u školske klupe.Možda se nauče brojanju i opamete.

Nemojmo se igrati figurative. Časnost Bosne to ne dozvoljava.

Tako govore neznalice, neupućeni i zlonamjerni. Nije bitno iz kog razloga su donešena preuranjena i nelogična htijenja, ona nanose štetu Bosanskojm kontinuitetu, opstojnosti i državotvornosti.

Vjerovatno nije tako, ali čini se kao da neko hoće da ukrade četiri stotine godina bosanske državnosti ili četiri stotine godina opstojnosti i kontinuiteta Bosne. To ide u prilog negatorima Bosne i svega Bosanskog.

Povelja se figurativno može shvatiti kao ženidbeni dar ili miraz kojim ban Kulin u ime svoje potvrdio, ovjekovječo svoj i Bosnin status, zrelost i faktičko stanje. Ništa drugo.

Povelja , odnosno darodavac govori: eto mi smo snažna družina od karaktera koja samostalnio može određivati šta joj je raditi, čak i darove poklanjati. Ova poruka je upućena svima ; jer je dvadeset pet godina prije Bizantinac u krvi htio ugušiti i uništiti Bosnu.

Kao što nam historija priča i slavi: Bosna se ni tada niti ikad kasnije nije dala i poslije svakog krstaškog rata, krvi i boli , joj i uh jača i ljepša postajala.

Naš savjet je :

Ako hoćete da nešto pišete, provjerite i utvrdite činjenice i manite se bombastičnih naslova i tekstova radi skretanja pažnje,a koji u suštini ne korespondiraju sa istinom. I prije printanja u javnost još jednom pročitajte šta ste napisali i pokušajte osjetiti kako to pismene zvuči.

I još nešto!

Ne može se o povelji napisati pet-šest rečenica, naslikati povelju i reći eto to vam je povelja.

O Povelji se mogu tomovi knjiga pisati i opet bi se nešto propustilo. I naše pisanje je samo malecki  pokušaj da se čitaocu približi dio priče o Povelje Kulina bana.

Povelja je mnogo značajnija i dalekosežnija sa stanovišta humanosti, psihologije, filozofije, poetika, religije i politike koje niko nije uspio da zapazi (?!) i svoje zapažanje prenese čitaocu.

Kako bi izbjegli sve nedounmice u otkrivanju novih, čudesnih dimenzija prenosimo vam tekst povelje u cijelosti:

” U ime oca, sina i svetog duha, Ja,bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i do vijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle god budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, sa pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sila, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi,koliko se može,bez ikakve zle misli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

/tu se povelja završava/
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset deveti dan,(na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

/ova rečenica je lično svjedočenje banovog pisara/

Da vidimo o čemu povolja govori i što to daruje:

I.obećanje i darivanje prijateljstva, pravde i povjerenje,
II.neograničena sloboda kretanja (gdje god žele kratati, gdje god koji hoće)
III.nenapadanje (nema časnika sile)
IV.jednakost i uzajamna korist (voljom poklon i davanje pomoći)
V.miroljubivost (pravim povjerenje i pravim srcem bez ikakve zlobe)

Od dana pisanja povelje nas dijeli period od 826 godina. Čitava jedna epoha se poslije nje desila.

Zna se da je tekst Povelje prevod bosančice kojom je povelja pisana. Svaki prevodilac se maksimalno trudi da što vjernije prevede tekst kojim mu se nudi.

Povelja počinje i završava pominjanjem Stvoritelja. To svjedoči Kulinovoj iskrenoj i nepokolebljivoj vjeri i predanost Bogu Jedinom, Bogumilskom. To potvrđuje i povelja i banov život.

Neko će reći tako se pisalo u onim vremenima. Nađite bar jedno jedino pismo iz onih i potonjih vremena koje pišu tako rječito, humano i bezuslovno čestito  nudi ono što povelja daruje i do kraja želi da ispoštuje.

Povelja odiše jednim visoko sofisticiranim stilom koji bi i danas bio vrlo efektan, aktuelan i moderan i nadasve poetičan. Riječi su vjerodostojne, milozvučane , blagonaklone i prijateljske. Upućuju na nepatvorenu dobrotu čovjeka koji poveljom poklanja najveće darove ljudskosti.

Upravo tako!

Kulin ban ne piše povelju radi odobravanja i političkih poena. Oni mu ne trebaju. On je već silni Ban koji ima najsnažniju podršku; Boga Silnoga. On povelju ,iz dna srca i duše; bezuslovno poklanaja Dubrovniku i Dubrovčanima koji su mnogo slabiji od Bosne.

Povelja je obligaciona, ekonomska ,politička i najprije humana darovnica.

Povelja je i filozofska poruka Vatikanu i cijelom svijetu,dalje prste od Bosne.

Povelja ukazuje na čestitost u dubokoumnu ljudskost Njega, Kulina. To nije moglo biti drugačije. Ban je dijete Bosne. Bosna je Zemlja Božje Milosti. Kome Stvoritelj daruje svoju milost i svjetlost taj može sjati samo ljubavlju, dobrotom, iskrenošću i zanosnom snenošču.

Kraj prvog dijela

Drugi dio ide oko 10 30 sati.

 

 

Elizabeta Kotromanić Kraljica Ugarske,Poljske i Hrvatske

 

16.01.  1387. ubijena je Elizabeta Kotromanić, kraljica Ugarske-Poljske, a kćerka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića ,

Davno smo primjetili da hroničari nemaju osjećaj za realnost i vrijednote. O besmislenim događajima i ljudima mogu šupljati naširoko i nadugačko.

O povijesnim likovima kojim su ostavile trag na regione ili pola evrope tek nekoliko riječi.Nije to ni poštena rečenica.Mizeraj,pa to vam je šta se tu može.

Elizabeta od Bosne (u engleskoj literaturi Elisabeth of Bosnia, u poljskoj Elizabeta Bosniazka) je bila:

-kraljica vladar Mađarske,Poljske i Hrvatske najveceg i najuticajnijeg  kraljevstva Evrope  XIV stoljeća.

Elizabeta , bosanska princeza, rođena je u 1339. kao kći bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete od Piast, iz dinastije koja je vladala Poljskom.

Prema nekim historičarima Elizabeta je bila jedino preživjelo dijete svojih roditelja.

Drugi vjeruju da je celjska grofica  Katarina bila Elizabetina sestra.Mnogi ,nezavisni izvori potvrđuju ovaj drugi navod.

Njen prvi rodjak je bio i Tvrtko I, buduci kralj Bosne.

Kao mlada bosanska princeza boravila je takodje na ugarskom dvoru. Zaprosio ju je ugarski kralj Ludovik I.

Prije ju je zaprosio  srpski car Dušana ,koji je trazio za miraz podrucje oko Hercegovine, ali je bosanski ban odbio tu ponudu.

Čuj molim Dušan Slinić vehti ,očeubica da ženi njjegovu krasoticu za sina.Ne ide to tako.To bi bilo  poniženje.

Mi zabrzali malo.Da usporimo i da se stabilnije vratimo ljepotici, počećemo štorijom ( par citata ) iz historijskih zapisa Mavra Orbini ,gdje se spominje bosanska princeza Elizabeta, potonja  ugarsko-poljska kraljica:

” Stjepan Dušan Slinić stupi u Bosnu, tobože da banu bosanskom Stjepanu II Kotromaniću, Humsku zemlju otme, i povede 30.000 konjanika i 30.000 pješaka – silu strahovitu – te poče Bosnu nemilo harati i plijeniti, neprastajuć nit dvoru banovu, koji se bijaše odbio u planine da Dušana dočeka.

Vlada Dubrovačka i Mletačka htjedoše posredovati, ali bez koristi! Dušan je zahtjevao da mu ban dade Humsku zemlju, – i priplemenitu Elizabetu od 13 godina, ili bar nju samu ; a ban ništa nije dao – tako mu je silu prezirao!

– Dušan se vrati u Srbiju preko Dubrovnika, u Bosni ništa ne opravivši.

– Mati ugarskog kralja Ludovika, čuvsi za izvanrednu mudrost i ljepotu kćeri banove, zamoli bana da joj ju u dvor dade. a da ce ju ona kao vlastitu kćer držati; to ban odbije; što ona videći dođe u Usoru, i poruči po bana, te ga najiskrenije za istu milost zamoli, obećajući i kuneći mu se da će ju ona najsjajnije udati, kao sto to dolikuje tako izvanrednom stvoru “promettendo, e guirando di maritaria nobilissimamente, come giá conveniva un par suo.”

Poslije dužeg oklijevanja, ban joj želju ispuni, i ona krasnu Elizabetu odvede.

– Tri godine poslije, umre žena Ludovika, i on vjenča lijepu Elizabetu.

-Tad poruči da mu ban punac dodje na veselje, i taj se zaputi, ali na putu umre (sto je bilo za Bosnu velika sreca, jer da bude umro u Ugarskoj, ostala bih Bosna u tisucu zamršajah!)

Naslijedi ga ban Tvrtko, te i ovoga Ludovik pozove, da se sa stričevkom razveseli. Tvrtko s odličnom pratnjom dodje…”

Trinaestogodišnje dijete odlazi u stranu ,nepoznatu zemlju,dvor i društvo.Možete misliti te tuge i hladnoće.Ali očevi,pogotovu vladari su se tada morali slušati.

Tako se Elizabeta Kotromanić udala za ugarsko-poljskog  kralja.  Ona nije rodom zaostajala za ugarsko- poljskim  kraljem. Oboje su poticali    poticali od velikih familija Piast, Mecklenburga i Pomeranije.Bosanska plemenita krv je bila na cijeni na Evropskim dvorovima.

Nakon sklapanja braka, međutim, otkriveno je da su kralj i kraljica rođaci u četvrtom koljenu preko jednog poljskog vojvode, zbog čega je papino odobrenje braka bilo neophodno za njegovu valjanost. Papa je izdao nalog za odobrenje braka i time priznao njegovu valjanost, unatoč tome što se to protivilo crkvenom zakonu.

U braku s Ludovikom, bilo je sedamnaest godina neplodnosti.A onda je  1370.-tih rodila je tri kćerke,  zaredom :Katarina, Marija i Jadviga.  Najstarija, Katarina (rođena 1370. godine), umrla s osam godina. Dvije mlađe kćerke koje su nadživjele roditelje bile su Marija (rođena 1371. godine) i Jadviga (rođena 1373. godine).

Kad je Elizabetin suprug kralj Ludovik I umro, ona postaje kraljica vladar velikog kraljevstva, uključujući područje Hrvatska i Dalmacije koje su bile dio Ugarske monarhije.

Moderni historičari je opisaju kao tešku ženu, dok su je njeni savremenici smatrali učinkovitom, ali i nemilosrdnim političarom koja je koristila političke spletke kako bi zaštitila interese svojih kćerki-nasljednica kraljevstava, Marije i Jadvige.

Ljubomornici zaboravljaju njenu anđeosku ljepotu,profinjenost,sanezibilnost ,izobraženost ,lingvinističku raznolikost i poznavanje historijskog-kauzalnog slijeda vrijednosta.

Skoro svi zaboravljaju neke životne stvari koje su je moigle odrediti kao ličnost.

Elizabeta od Bosne, smrcu njenog supruga ugarskog kralja, postaje de-facto Vladar Kraljevstvom Ugarske-Poljske pod kojima je bila i Hrvatska.Vladarica najvećeg carstva u Evropi.

Kao dijete odvedena iz doma u strani i surovi svijet.Otac joj umire a da je nikad nije vidio poslije odlaku.Za majku nemamo podataka.

Čitav njen svijet su bile njene kćerke.Ona je bila glavna lavica na tuđoj teritoriji,koja je morara da štiti kćeri,a zaštitnika nema.Oko nje sve sami krvoločni lalovi koji čekaju samo trenutak nepažnje.

Elisabeta Kotromanic je bila u isto vrijeme samohrana majka i žena-vladar koja je efikasno i suvereno vladala jednim od najvećih evropskih kraljevstva tog vremena.

Iako je Elizabeta ubijena nakon što je zarobljena od strane pobunjenika, ona je uspjela odbraniti prava njezinih kćerki na Krunu.

Nakon Elisabetine smrti nijedna žena nije vladala ugarskim kraljevstvom do Marije Terezija od Austrije (1740-1780), sto je je 400 godina kasnije.

Elisabeta od Bosne je bila kraljica Ugarske pune 34 godine! Normalno je da se mnogima nije sviđalo stijeg vladarke porijeklom iz jedne plemenite ,male zemlje ,kao što je Bosna.

Život Elizabete Bosanske je tako buran i pun obrata da se jednostavno ne može sagledati iz jednog letimičnog pregleda.

Da, trovala je  i ubijala. Iako nema dokaza ,vjerovatno jeste.Da ima vatikan bi je spalio.Ako ni zbog čega,ono radi preuzimanja i realizacije njihovih ideja.Takva je bila moda.Svi su učili od Vatikana.

Charles Durazzo ,kralj napulja upada u Mađarsku 1385 i oduzima krunu, te su Elizabeta i Maria bile prisiljene da prisustvuju njegovoj krunidbi.

Vladavina je bila kratkjotrajna.

Elizabeta je pokazivala lažne prijateljske osjećaje za Karla Durazzo, dok se njegova svita nije vratila  u Napulj.  On ostao je bespomoćan. Elizabeta je djelovala trenutno.

Pozvala ga u posjet u jeduj od svojih palača, gdje Karlo Durazzo biva izboden u njezinoj nazočnosti. Napad se dogodio 39 dana nakon njegove krunidbe. Tako je Elizabeta uspjela vratiti krunu svojoj kcerki Mariji.

No to je ne čini ništa lošijom od drugih.Zakon Vatikanske  đungle nalaže ubij da ne budeš ubijen.Jedino se tako moglo vladati u hrišćanskom svijetu.

Kraljica Ugarske,Poljske i Hrvatske Elizabeti Kotromanić/ Elisabeth of Bosnia/ Elizabeta Bosniazka je bila jedna od najznačajnijih žena  u svjetskoj povijesti. O njoj bi trebalo pisati tomove knjiga.Neki drugi put ćemo se javiti barem sa esejom o našoj Divi,čiju ličnost historičari, istoričari,povjesničari potcjenju.Uglavnom tendenciozno.

Hroničari je svode na jednu nemuštu rečenicu .

A smrt?

Elizabeta je s kćerkom odlučila krenuti u Hrvatsku,obići dio svog i kćerkinog kraljevstva.Tamo ih je otela grupa ljubomornih plemića, koji su se željeli osvetiti za smrt kralja Karla. Dvije     kraljice su bile odvedene na obalu Jadrana, u Novigrad blizu Zadra. Elizabeta je 16. januara 1387. godine, na zahtjev Karlove udovice Margarete, zadavljena pred očima svoje kćerke. (Prvi  izvor).

Bila je tajno sahranjena u Crkvi svetog Krševana. Na treću godišnjicu smrti, njeno tijelo je prevezeno u Székesfehérvár.

A kćerka Marija?

Majka lavica Elizabeta ,prije smrti uspjeva prokrijumčariti plan za oslobadjanje Mlečanima. ali biva zadavljena po nalogu hrvatskog plemića Ivana od Paližna.(Drugi izvor).

Trupe Marijinog supruga Sigismunda izbavljaju Mariju iz zarobljeništva, ubrzo nakon što joj je majka Elizabeta ubijena.

Oslobadjanje se desilo iz pomoc bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanica (Elizabetinog stricevica s kim je odrasla). Za svoje ućešče u događaju Tvrtko je dobio pocasno zvanje gradjanina Venecije.

A kćerka Jadviga (Hedviga)?

Ona je postala voljena i blažena Poljska kraljica.

I Marija i Jedviga su dostojne kćerke svoje uzvišene majke.

 

Zaključno slovo o Povelji Kulina bana

U prošloljetnim pomen  tekstovima o Povelji Kulina bana od 29.08.1189 smo zamijetili da neki žele da se u Bosni ustanovi dan povelje.

U našem  tekstu o Povelji,koji je upravo danas osvanuo na našoj stranici nismo komentarisali prijedlog o danu povelje iz više razloga.

-Nije se uklapala u kocept našeg pismena,
-Nije se uklapala u estetiku i sveukupan umjetnički dojma našeg pismena
-Iziskuje vokaciju koju je naš prethodni tekst sasvim ograničio
-Prijedlog nam se činio potpuno netaktičnim i pomalo provokativnim

Pomisao na prijedlog da povelja ima svoj dan u prvi mah ne izgleda sasvim loše. Međutim takav prijedlog bi moglo izazvati burne negativne reakcije i lavine prijedloga za usvajanje nekih dana kojima bi se slavilo nešto drugo. Sve to bi vodilo u novo nerazumno klupko podjele, netolerancije i mržnje. Toga već previše ima.

U Bosni ih ima koji ne vole Bosnu i sebe ne smatraju Bosancima. U Bosni ima onih koji mrze Bosnu a ona im domovina htjeli to oni ili ne. Mrziti svoju domovinu je u Boga Silnog jedan od najvećih grijehova. To je isto kao ne voljeti majku koja te rodila. Takvo nepoštovanje prema domovinu iskazuju samo bezbožnici i zločinci.

U Bosni ih ima koji lažu da su bošnjaci i pljačkaju Bosnu i njen narod i izgladnjuju ga. Sebi kule i dvore prave, a ništa u pržun neće odnojeti. Nek pitaju očeve.

Pogledajte oko sebe i znaćete koji su to. Utovljeni kao uškopljeni hajvani. Razrooki bez strabizma jer ne mogu ljude u oči pogledati zbog silnijeg zla koji počiniše. Skoro da su jednoruki. Jedna ruka,lijeva im je oduzeta. Druga desna ruka im je znatno produžena i kanđe ima.

Uprincipu to su oni koje narod ,raja i pučanstvo zovu gladna fukara.

Bez obzira šta Bosanci mislili susjedi sve njih karakterišu kao glupe i primitivne bosance. Neka susjedima to služi na čast koje nemaju. Izgubili ih u genocidu i klanju ruku svojih.

-Kad su toliko pametni i časni što ne napraviše svoje neke povelje koje bi mar malo ličile na ovu Našu Bosansku Kulina bana Povelju?

-Kad su toliko opametni i časni zašto trunu po Hagu i zatvorima svijeta i bivaju obilježeni kao genocidni narodi?

-Kad su toliko pametni i časni zašto otvoriše genocidne klaonice i stratišta tipa Jasenovac,Sarajevo, Srebrenica,Drina,Sava i Bosna?

-Kad su toliko pametni i časni zašto dozvoliše da ih svijet identifikuje sa nacistima i Hitlerom, hunima i barbarima, mesarima i krvolocima?

Nama ne trebaju ni odgovori ni komentari. Pitanja su hipotetička, tek zbog potpunije slike o susjedima i njihovim sluganima u Bosni i zato što sve takve humanoidne kreature ne zaslužuju ništa drugo osim sudbine koje su oni drugima određivali.

Ti zločinci i zvjeri imaju svoje ekspoziture zla u Bosni. Prepoznaćete ih : oni prange i gusle jašu i na obraz i  grudi zvjerinje pašu.

Mi nismo sudije i mi ne sudimo. Mi samo upiremo prst u ono što je istina i što se dešavalo i dešava.

Kada bi se uveo dan slavljenja Povelje svi oni kojima je Bosna mrska bi tražili svoj :

-dan deklaracije,

-dan hanefija,

-dan načertanija,

-dan memoranduma,

-dan šahovnica,

-dan kokardi,

-dan šerijata,

-dan ustaša,

dan pijanih salveta,

-dan četnika,

-dan genicida,

-dan konc logora,

-dan krvavih jama,

dan pljačkaša,

-dan ” iz i ilmija ” ,

dan ubica,

dan silovatelja,

dan zvjerinja…

Malo bi im bilo 365 dana.Morala bi se izmisliti godina sa preko tisuću dana.Tada bi se u Bosni neprestano slavilo, dijelilo, zlo prizivalo, klalo i ubijalo od gladi umiralo.

Uostalom zločinci uz pragnge i guslo te dane svakodnevno slave.Tako im njihova časnost i humanizam nalažu.

Ne ide to tako i nije to dobro. Zato Povelji ne treba poseban dan. Ona je duboko utkana u historiju, povijest i istoriju čovječanstva. Ona je sebi obezbjedila vjčnost. Koliko znamo to je nešto malo više od jednog dana godišnjeg slavlja.!? Samo treba raditi na njenoj potpunoj valorizaciji.

Odboru za dodjeli Nobelove nagrade i Ujedinjene nacijama smo proslijedili prijedloge.

Ako u tim isntitucijama ima imalo humanizma, časti i iskrenosti njihove odluke moraju biti pozitivne. Ako ne budu? To će više govoriti o njima nogo o Povelji, Kulinu Banu i Bosni.

Mi smo ukazali na neke njene neistražene dubine i suštine. Humanizam, tolerancija, mir, prijateljstvo i dobrobit među ljudima koji povelja nudi je daleko iskrenija i čestitija od licemjerne i besplodne povelje UN. Jedna rezolucija kojom bi se preslikala povelja bi svjetskom miru pridonijelo više nego hiljade već donešenih a toalet neproduktivnih odluka UN.

Bosni su potrebniji neki dani koje bi svi njeni građani slavili a koji se mogu izvući iz poruka i pouka povelje Kulina bana.

-Dani tolerancije, –

-dani suživota,

-dani mira,

-dani poštenja vlast0držaca

-dani sitih,

-dani slobode,

-dani blagostanja,

-dani prosperiteta,

-dani međusobnog razumijevanja,

-dani praštanja

i možda onaj najbitniji praznik:

Dan Božje ljubavi i milosti.

Taj dan bi trebao trajati  365 dana kako je od neba zamišljeno..

Kada Milosrdni Božanski dah zaposjedne ljude ne trebaju im nikakve povelje i nikakvi posebni dani slavlja.

Svaki dan postaje dan blagodati, radosti i ljubavi . Bosna ne traži i ne treba joj ništa više. Sve ostalo će se samo posložiti.

Povelja Kulina bana II Dio

 

Povelja za Nobelovu nagradu

 

Riječ je o povelji Kulina bana od 29.09.1198.godine.

Kulin vladar Bosne valikodušno i bezuslovno nudi i poklanja suživot, toleranciju, pravdu i mir susjednboj državi i njenim građanima. Posredno svakom dobronamjernom čovjeku. To je bjanko akreditacija. punomoć i otvoreni kredit Dubrovniku i dubrovčanima.

Ne, nismo previdjeli jedan jedini uslov, samo se čekalo da se stekne okolnost za njegovo isticanje:

– svi vi Dubrovčani (i drugi tujini op.a.) možete doći ali sa ” pravim povjerenjem i pravim srcem,bez ikakve zlobe ” .

Ban ne traži mnogo, samo jedna iskreno Božansko pravo : Ljubi bližnjeg svoga.

To se dešava u dvanaestom vijeku, ranim ljetima srednjeg vijeka. Takvih primjera tada nije bilo; neče ih biti ni kasnije, do današnjih dana.

Ban se nije obazirao na to što su njegovi crkveni dostojanstvenici djedovske Hiže iz Mila vatikanske tvorevine zvali đavoljim crkvama. Oni nisu izmislili ništa novo. Jovan evanđelista u svojim otkrovenjima proročanski vidi Rim kao zvijer bludnicu.

Nije se obazirao što je Dubrovnik od prvih dana Bosanske opstojnosti bio uključen u široku frontu krstaških ratova protiv Bosne koju je osnovao Vatikan.

Svoju veličinu i vjerovanje u Boga i ljudsku dobrotu , Bosna i Kulin ban pokazuju slijedeći Božji nauk:

– Ako te neko progoni ti milostiv prema njemu budi.

– učenje Isusa Hrista:

-Udari li te ko po tvome desnom obrazu, ti mu i drugi okreni (Mat 5.39) –

– ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone (Matej 5.44)

Vatikan je krstašku frontu uvukao sve Bosanske susjede: Mlečane, Dubrovnik, Hrvatsku, Ugarsku, Srbiju, Zetu (Crnu Goru) i Bizantiju. Istorija je pokazala da Bosna nikad nije prestajala biti meta tih krstaških ratova, samo se fronta učlanjenih krstaša proširila matematičkom progresijom.

Još za Kulinovog života; papa Inoćentije IV je ozvaničio inkviziciju i pokrenuo krstaške i inkvizicijske ratove protiv prvo protiv Bosne ,potom i Francuske. Dubrovčani i ostali susjedi Bosne su kao i uvijek bili na strani Vatikana i zdušno ga pomagali, i silom i materijalno.

Dakle inkvizicija i krstaški ratovi su vatikanski i dubrovački odgovor na humanost i toleranciju Bosne i njenog bana Kulina.

Inoćentijem IV, Vatikanom je skrojena zlohuda sreća koja Bosnu prati kroz čitav srednji vjek i kasnije kroz novi vijek do ratova 1992.-1995. Te huškačke igre da prestanu. Vidite zakulisane radnje po vikipedijjama i sredstvima informisanja javnog mnijenja ” novog svjetskog poretka “.

Poretka koji ljudi od uma jednostavnio karakterišu kao novi imperijalni sistem globalnog porobljavanja i tlake.</br></br>

Moramo ponoviti da je značaj povelje Kulina bana drugačiji i višeslojniji ,nego što se to misli. Povelja ima poetičniju, savremeniju i humaniju dimenziju ljubavi i prijateljstva , nego što to sikstinski oci mogu zamisliti i prihvatiti.

Povelja Kulina bana predstavlja prvi zabilježeni javni, jednostrani , bezuslovni diplomatski poziv jedne zemlje, Bosne za mir, suživot i toleranciju među državama koje imaju različite poglede na svijet, religiju i koje pripadaju ratličitim etničkim grupama.

772.godine poslije datuma objelodanenja povelje tzv. pokret nesvrstavanja plagira ideje Kulina Bana.

Osnivač nesvrstanosti J.B.Tito je volio Bosnu zbog njene tegobne prošlosti i iskrenosti. Kada bi se umorio, dolazio je da se odmori u snenoj ljepoti i blaženosti. Uvijek se protivio njenoj podjeli kojoj su neprestano težili fašistički i nacistički elementi u Hrvatskoj i Srbiji; četnici i ustaše.

Broz je jedan od faktora koji su spriječili rastakanje i destrukciju Bosne.

Ti zvjerinji gladni fićfirići , šljam ljudskosti i pogančeri , krojači ”novog bosanskog poretka” zboravljaju, bosansku opstojnost.Bolje rečeni svjesno metu pod tepih i hoće da mažu oči gladnog naroda kojeg porobljavaju i pljačkaju.

To im ne može poći za rukom. Historija,istorija i povijest se jasno određuje prema svakom. Pravedno i istinito. A nebo sudi.Pravedan je to sudac.

Mi se samo trudimo da ponešto od toga objelodanimo.

Tito je, kao poznavalac istoriju Bosne bio je upoznat sa Poveljom Kulina bana. Bilo mu je jednostavno preslikati preformanse povelje u osnove pet principa pokreta nesvrstanih.

Pokret nesvrstanih nije opstao, pokloni iz Povelje se još nude. Nesvrstanost je uništila fašistička-arijevska zvijer.

Citiramo pet osnovnih principa pokreta nesvrstanih:

1.uzajamno poštivanje teritorijalnog suveriteta i integriteta
2.uzajamno nenapadanje
3.uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove
4.jednakost i uzajamna korist
5.miroljubiva koegzistencija

Vas ćemo zamoliti da uporedite stavke od I.-V. Povelje Kulina Bana i stavke 1-5 osnovnih principa nesvrstanih.

Mi nećemo komentarisati jer:

To je ona naša Bosna i Bosanski čovjek o kojem pokušavamo da pišemo, branimo i zle ruke koje se prema njima pružaju pokušavamo da žigošemo i odstranimo. Prošlosti radi i još neizvjesnije budućnosti.

Uvijek nam je velika pomoć pomisao da je Bosna Zemlja Božje Milosti i da je povelju pisao Veliki Bosanac Kulin ban.

U svrhu poboljšanja nepodnošljive stvarnosti i poremećenog mira u svijetu predlažemo Odboru za dodjelu Nobelovih nagrada da hitno i bezuslovno dodijeli Nobelovu nagradu za mir Povelji Kulinu bana ; svijetu darovanu od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Povelja Kulina bana je Dar koji  još uvijek persistira, samo ga treba ubrati.

Čista poetika je ta pismen ta Povelja da prostiš. Kameni spavač,govor  stečaka  je to. Puno je tu simbola i skrivenih značenja. Ne može ih ljudski um odjeraded proniknuti.

Kulin Ban na pladnju nudi Bosnu njenim krvnicima i bludnicama Vatikanu i Dubrovniku i ostalom svijetu.

Za uzvrat Vatikan i Dubrovnik i zle horde fronta Bosni na pladnju daruju krstaške ratove. Na isti način kao što je Irod Antipa Salomi i njenoj majci Herodijadi darovao glavu Jovana Krstitelja.

Jedna žrtvovana svetost je previše za nebo i zato je Bosna pošteđena i spaseno.

826 godina opstojnosti, kontinuiteta i koegzistentnosti Povelje Kulina bana na principma bezuslovnog poklanjanja prijateljstva, pravde, povjerenje, neograničene slobode kratanja, nenapadanja, jednakosti, uzajamne koristi i miroljubivosti su najbolja moguća preporuka za sve miroljubive nagrade i počasti svijeta.

826 godina poruka mira i ljubavi koje neće prestati da se glasaju, mole, nude i daruju dok je vijeka i svijeta.

Povelji , Kulinu i Bosni podarena Božja milost jer je njen usud zapisan (Mat.5.):

4.Blaženi oni koji žaluju; oni će biti utješeni!
5.Blaženi krotki; oni će baštiniti zemlju!
6.Blaženi gladni i žedni pravednosti; oni će biti nasićeni!
7.Blaženi milosrdni;oni će milosrđe zadobiti!
8.Blaženi koji su čistog srca;oni će Boga gledati!
9.Blaženi mirotvorci;oni će biti nazvani sinovima Božjim!
1o.Blaženi progonjeni zbog pravednosti;njihovo je kraljevstvo nebesko.!

Ne, nismo izmislili da su Bosna i njen narod Zemlja i djeca Božje milosti!

Toj svetosti poklonjene su riječi Jevanđenje po Mateju. I ostala tri jevanđelja o Bosni, Kulinu banu i narodu Bosanskom potvrđuju tu svetost. I Jovanova apokalipsa 11.1.i 2. . Stari zavjet i Kur'an isto sveto slovo o Bosni kazuju. Nećemo nabrajati milosti i riječi što su Bosni date i darovane. Za to bi nam trebala nova sveta knjiga, a nama nije data vlast to činiti.

Kada bi sabrali učinke svih dosadašnjih dobitnika Nobelove nagrade za mir vidjeli bi da se oni ne mogu uporediti sa učinkom Povelje Kulina bana. Iz ove bezlične hrpe moramo, hitno i neizostavno , sa dužnim poštovanjem zbog svetosti, izuzeti čestitu i voljenu majku bolesnih, gladnih i potlačenih, blaženu Mariju Tereziju.

Iz istih razloga tražima od Ujedinjene nacije da donesu rezoluciju koja bi bila obavezujuća za sve njene članice. Tekst rezolicije bi glasio:

-Pozivaju se sve članice UN;bez izuzetaka i protekcionizma; zaraćene i nezaraćene, da svoje međusobne odnose obavezno grade na principima povelje Kulina bana od 29.8.1189.godine.

Ujedinjene nacije bi trebale 29.08. proglasiti : danom suosjećanja i molitve za Jovana Krstitelja i danom slavljenja Povelje Kulina bana.

Povelja Kulina bana

Povelja za Nobelovu nagradu

 

Svake godine oko 29.08. raspišu  se o povelji Kulina bana. Neka tako i treba. Zaslužili i ban i povelja. Vjerovatno i srednjovjekovni Dubrovčani (?) , kada je čestiti Bosanac i Bogumil tako mislio.

Ovo Bosanac i Bogumil treba posebno naglasiti. To znači on nije bio ni katolik, ni pravoslavac, ni musliman, ponajmanje ono hrvat, srbin ili bošnjak (u današnjem smislu).

Bio je Ban  Bošnjanin kao i svi Bogumili. U Bosni tada nije živjelo druge vjere i nacije. Samo Bogumili i Bosancii; dobre bošnje.

Hrvatski i vikipedijski istoričari mogu mačku o rep i o zadnjicu svoju ”časnost” okačiti tvrdnjom da su Borići i Kulin Ban kroatjanci.Valjda im to sva pamet što su je natakarili za trianaest vijekova robovanja i slugarenja raznim evropejcima.

Bizantinci su 1164-1165.god. porobljavali Bosnu i protjerala Bana Borića (Boriće) u Slavoniju. Njegov sin Ban Kulin je od Bizantinaca dobio status vazala i naslijedio očeve, da bi vladao Bosnom od 1180-.2004.god.

To službene činjenice povijesti i historije govore. Borići su Bosanci iz Bosne protjerani u Slavoniju i ne mogu biti hrvati. To što su u Hrvatskoj živjeli petnaestak godina ne može im uzeti Bosanštinu i nikako ih činiti hrvatima; ma koliko to hrvati željeli.

Dosadilo bi nam govoriti kako vikipedija,Vatikan i urotnička bagra bezočno laže, podmeće i podvaljuje neke svoje kukavićke mučke. To u Bosni dok je Bosanaca neće moći proći.

Bosna je postojala i prije hrvatske i drugih balkanskih zemalja (južnoslavenskih). U Bosni ima najmanje slavenske krvi ( o tome neki drugi put).

Povelja Kulina bana je ono što jeste : prvo vladarsko pismneo – pisano svjedočanstvo na ”južno slovenskim” prostorima. Ništa izvan toga. Povelja je samo diplomatska akreditacija jedne države drugoj, banovine drugom gradu  – državi.

Čudi nas,žalosti i brinu sagledavanje Kulinove povelje iz druge perspektive:

– rodni list BiH
– rodni list bosanske državnosti
– povelja treba imati svoj praznik

Bosna je po ostojala četiri vijeka prije Kulina Bana i njegove povelje.

Za to vrijeme je svoju državotvornost ojačala i potkrijepila argumentima moći i sile da je predstavljala respektabilnu državu na prostorima južnog Balkna. Božja Milost je odredila njeno rođenje a historija ga upisala. To što datum nije tačno u bocu jasnu određen nije ni čudno. Niti jedna stara država ne može reći kada se tačno rodila.

Od rođenje do punosvijesti svakog dijeteta treba da prođe neko vrijeme. Da ono prohoda, da progovori, da se opismeni, da se organizuje, zauzme i odredi svoju ulogu u životu, preboli dječije bolesti, ojača i stasa, da se nametne i da kaže ja sam zrela osoba. Zatim to potvrdi, ovjekovječi ženidbom i regulama to je to.

Tako vam je i sa svakom državom. Kada se povelja desila Bosna je bila fazi  mladića pred ženidbu kojemu se nije žurilo ženiti. Mladića koji je želio prvo život kušati, iskustvo steći i tek tada ljubu naći i i oženiti.

Taj čestiti mladić, ne bježimo od toga da je bila čestita ljepot vila , ta Bosna da prostiš je imala skoro četiri stotine ljeta ( odnosno dvadeset sedam godina u ljudskim godinama) u momentu izdavanja povelje.

Zbog toga Bosni niko ne možete određivati nove datume rođenja i državnosti. Kulinova povelja nikako ne može biti rodni list BiH ili rodni list bosanske državnosti.

Kako nešto što dolazi četiri stotine godina iza rođenja , može biti njen rodni list po bilo kom osnovu.Oni što povelju krste danom rođenja neka uzmu kalkulator u ruku ili neka se vrate u školske klupe.Možda se nauče brojanju i opamete.

Nemojmo se igrati figurative. Časnost Bosne to ne dozvoljava.

Tako govore neznalice, neupućeni i zlonamjerni. Nije bitno iz kog razloga su donešena preuranjena i nelogična htijenja, ona nanose štetu Bosanskojm kontinuitetu, opstojnosti i državotvornosti.

Vjerovatno nije tako, ali čini se kao da neko hoće da ukrade četiri stotine godina bosanske državnosti ili četiri stotine godina opstojnosti i kontinuiteta Bosne. To ide u prilog negatorima Bosne i svega Bosanskog.

Povelja se figurativno može shvatiti kao ženidbeni dar ili miraz kojim ban Kulin u ime svoje potvrdio, ovjekovječo svoj i Bosnin status, zrelost i faktičko stanje. Ništa drugo.

Povelja , odnosno darodavac govori: eto mi smo snažna družina od karaktera koja samostalnio može određivati šta joj je raditi, čak i darove poklanjati. Ova poruka je upućena svima ; jer je dvadeset pet godina prije Bizantinac u krvi htio ugušiti i uništiti Bosnu.

Kao što nam historija priča i slavi: Bosna se ni tada niti ikad kasnije nije dala i poslije svakog krstaškog rata, krvi i boli , joj i uh jača i ljepša postajala.

Naš savjet je :

Ako hoćete da nešto pišete, provjerite i utvrdite činjenice i manite se bombastičnih naslova i tekstova radi skretanja pažnje,a koji u suštini ne korespondiraju sa istinom. I prije printanja u javnost još jednom pročitajte šta ste napisali i pokušajte osjetiti kako to pismene zvuči.

I još nešto!

Ne može se o povelji napisati pet-šest rečenica, naslikati povelju i reći eto to vam je povelja.

O Povelji se mogu tomovi knjiga pisati i opet bi se nešto propustilo. I naše pisanje je samo malecki  pokušaj da se čitaocu približi dio priče o Povelje Kulina bana.

Povelja je mnogo značajnija i dalekosežnija sa stanovišta humanosti, psihologije, filozofije, poetika, religije i politike koje niko nije uspio da zapazi (?!) i svoje zapažanje prenese čitaocu.

Kako bi izbjegli sve nedounmice u otkrivanju novih, čudesnih dimenzija prenosimo vam tekst povelje u cijelosti:

” U ime oca, sina i svetog duha, Ja,bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i do vijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle god budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, sa pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sila, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi,koliko se može,bez ikakve zle misli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

/tu se povelja završava/
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset deveti dan,(na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

/ova rečenica je lično svjedočenje banovog pisara/

Da vidimo o čemu povolja govori i što to daruje:

I.obećanje i darivanje prijateljstva, pravde i povjerenje,
II.neograničena sloboda kretanja (gdje god žele kratati, gdje god koji hoće)
III.nenapadanje (nema časnika sile)
IV.jednakost i uzajamna korist (voljom poklon i davanje pomoći)
V.miroljubivost (pravim povjerenje i pravim srcem bez ikakve zlobe)

Od dana pisanja povelje nas dijeli period od 826 godina. Čitava jedna epoha se poslije nje desila.

Zna se da je tekst Povelje prevod bosančice kojom je povelja pisana. Svaki prevodilac se maksimalno trudi da što vjernije prevede tekst kojim mu se nudi.

Povelja počinje i završava pominjanjem Stvoritelja. To svjedoči Kulinovoj iskrenoj i nepokolebljivoj vjeri i predanost Bogu Jedinom, Bogumilskom. To potvrđuje i povelja i banov život.

Neko će reći tako se pisalo u onim vremenima. Nađite bar jedno jedino pismo iz onih i potonjih vremena koje pišu tako rječito, humano i bezuslovno čestito  nudi ono što povelja daruje i do kraja želi da ispoštuje.

Povelja odiše jednim visoko sofisticiranim stilom koji bi i danas bio vrlo efektan, aktuelan i moderan i nadasve poetičan. Riječi su vjerodostojne, milozvučane , blagonaklone i prijateljske. Upućuju na nepatvorenu dobrotu čovjeka koji poveljom poklanja najveće darove ljudskosti.

Upravo tako!

Kulin ban ne piše povelju radi odobravanja i političkih poena. Oni mu ne trebaju. On je već silni Ban koji ima najsnažniju podršku; Boga Silnoga. On povelju ,iz dna srca i duše; bezuslovno poklanaja Dubrovniku i Dubrovčanima koji su mnogo slabiji od Bosne.

Povelja je obligaciona, ekonomska ,politička i najprije humana darovnica.

Povelja je i filozofska poruka Vatikanu i cijelom svijetu,dalje prste od Bosne.

Povelja ukazuje na čestitost u dubokoumnu ljudskost Njega, Kulina. To nije moglo biti drugačije. Ban je dijete Bosne. Bosna je Zemlja Božje Milosti. Kome Stvoritelj daruje svoju milost i svjetlost taj može sjati samo ljubavlju, dobrotom, iskrenošću i zanosnom snenošču.

 

Kraj prvog dijela

/Drugi dio ide oko 16 00  sati/