Category Archives: Oni jašu

Hana ćuti ,suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona  sama je,  koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo  luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno svetila.

Lenji jeca i u zemlju gleda.

Deba ništa ne ajnlaiše pita se šta je  mahnitulji  i kaže Mojsiju

-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.

Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski i ljudski. Hek čelenkom u doksat. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se i sam sa sebom psosvkom razgovara:

-Konji jedan  pas mater konjsku , ko si ti jebote da jedno dijete blatiš i ubijaš .Gdje ti je pamet odrtino morička bila?

I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.

I samo ponavlja o konju,  psu i pameti nikad  ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina,te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala ;  ej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.

Da zna Deba šta se desilo reko bi: e eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.

Mojsija kavonoz  boli, poplavio i vas otekao. On je  derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi i ode i još brže se vrati. Bijesno za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube.I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku pogledava. U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i sto dva'eset  basa.

Gdje nađe harmoniku od šest basa zamislio se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu kažu mu da je poslijednja u Evropi pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju mogli bi joj šta nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.

Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu  ukočeni i kao uhabljen meiti stoje i ni mukajet.Uši ih bole ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se  nikad ne događa. Znaju  takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.

Frka još vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On je samo u vrh čela ljubi i govori.

-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence..

Papaga'j načisto posto, nema druge neko od prisutnih zaključi i pita:

– Hoće  ta milja.

Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom okupani, slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:

– Hoće  ta milja.

Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Odlazi do trešnje uzima gitaru vraća se do Frke nježno,sasvim lagano   žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi. Nijemim pokretom moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga.

Zatim se Frki naklanja, ona prestaje da vrišti ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci, on ne zna da svira niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečini svjetluca. Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je. A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog  tugujućeg princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo zna da je njemu  na tren darovana. On se spusti se na koljeno, neugodan položaj, prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj  i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže, znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se kao da otkucava treću uru. Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki ko potoćić srca što krvari počeše da klize. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna  preko druge da se u sred svakog akorda susretnu. Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju. Znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje uslišavaju.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen:

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe

 

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

 

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavi

jastuk od snova.

 

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

u morno čedo slomljeno.

 

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

 

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih odagnati.

 

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij morno dijete je spij

milo moje je usnilo.

 

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

 

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

 

Uz umorne duge

o suzo iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

 

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

 

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi snivaju

Za ruke male se drže cjelove biju

Bolom i tugom što pomalo vriju.

 

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

 

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju

 

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

 

I nježno lagano umiru.

Harfe. Pianissimo. Srce moje spije.

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

 

I miluju i miluju

I miruju i miruju

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru

 

Orgulje.

Pianissimo Immpossibile

Dušo moja mrije

Ne dam je nek sa mojom snije.

 

Ljubav moja spije

Bešumno diše

Dok sniš  snovi  ću ti doći

Sunčice moja malena.

Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Dobri kad  htjede da je spusti samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila. Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini

Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila u ruke je diže , ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti. On odlazi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja kad joj njih dvoje prilaze. On pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i čvrsto ga stišće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju i sve nešto isprekidano diše i uzdiše kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi i misli još uvijek miriše na bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše. Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju. On joj još uvije nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru. Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba: pita hoće li ta milja.

On ih nimalo ne  iznenađuje i razočarano kaže:

-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.

Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku,  stegnu je već stegnutim kaišićima;  prvo gornjim zakopčanim,  pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi  mokre krvave ruke. Harmonika poludjela, spengana a plače. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija  što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmu kaldrmu u dubinu. Više čuše nego osjetiše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih. Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo..

Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto, još uvijek mu čelo krv rosi. Sjeda,  cigar pali, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo drka onu obrve desnu crvenu, iznad oka desnog krvavog. zatim iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:

-Evo ti milja, uuhhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.

Frkin usud

Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju ,riječi nemaju jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:

– Ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo.Idi molim te ,Dobri; nevinosti ti moje.

Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže. On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa plačom,jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja. Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrek mu zbijen.

Tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da ga djetinja duša kida.Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i ka bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla san za danom.

Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok bolan. On je svoj bol  i svoje suze prigrlio i navikao se na njih.Njegove boli i suze  više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna  ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci što su bila i što će biti ubijana.

Sebe je posmatrao onako uzgred, kao kolateralnu neku štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati  Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !

More biti da bi zastidio bol  grlice mile i ona bi se prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je  ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri je gleda u oči :

Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

Dobri se ne sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.

Nevinost na jauk to histeriji vodi. Dobri to zna, prilazi joj, zagrli je blago, zaštitnički. Polako je vodi u sobu, ne vidi  upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:

-Ako iko zna, ti znaš da je ubiti nevino dijete a da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?

Prelaze sobu; oni su jedno čini se, na verandi se na zid kuće se naslanjaju. Vazduh je svjež i prozračan, mirisav, kako ne bi bio; ljeto je.Noć je predivna,bagremi mirišu i cvatu samo bulbul neki tuguje.

Dolje u daljini rasula se žmirkajuća  svjetla tisuću džamija  kao odraz  maglica što žmirkaju sa  neba. Dobri saginje glavu u vrh čela je ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja, dašak vjetra joj rosu miluje , noć se zaštitnićki uvlači u njih dvoje. Povlađuje im.

Gore nebo se pripremilo za njih dvoje. Nebo sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se  tuga nesmetano popenje do maglica i prospe rosu krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih maglice sjaje i žive.

Dobri ne želi da poremeti ovu  Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da su je vrijeme da prošapće:

-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači maleno moje, sve će biti u redi.

To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bio vrišteća bol što ledi um; što snagu  tijelu  otima. Frka na drveni pod pada. Uvija se i grči  i plače. A onda , krik djeteta kome razdiru utrobicu , trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i o ledene gromade bucaju.

Grči se dijete vrišti i doziva:

-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila dođi pomozi mi,boli me majko moja, šta mi to radi. Ja sam samo dijete, hoće li iko da mi pomogne.

Dobri se nježno spusti pored nje.Leže i čvrsto je grli, sada su njih dvoje samo ranjiva  djeca u fetalnom položaju, on suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru i kidaju, kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.

Frka kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači,djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.

On je samo čvršće stisne  i još tiše  ponavlja:

-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj plači djevojčice mala.

Ona ne prestaje vrištati, odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i  tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastura, mali pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu  bol zadaje, srce na komade sjecka.

Dobri  se ne brani , samo joj šapće :

-Plači dijete, plači maleno moja djetešce, nebo te gleda i piše, samo dođi i plači djevojčice, ja sam tu.

No, čini se da ona nikad prestat neće, samo vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da bije.

-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete što hoće da se svidi i da voli.

Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo ponavlja i ponavlja:

Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, j a sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači  se djetešce malo..

-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijati. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ  kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da  neku ljubav hoću ,snove hoću, bolero hoću; sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu  lomite, u duboko blato me gurate.

I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačim vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala.Stiže do čaršije,tu krug oko Vječnice pravi pa se uz Bjelave vraća zužni vrt na Sederniku.

Frkin usud

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica(dofati se Deba klope nije bilo druge),drhtava ko đigerica,sočni bubrežič,nalik na rumeno srce iz srca,k'o pihtijasto pače,meka ko pohovan mozak,reš brizle(moro Deba  malo mezetiti,ogladnio),ko zvrk bureka,ko sogan dolma,japrak,sarma ili fil paprika,neki pikanto papričice umak,ko baklavica,ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima,tufahija (Debinim mozgom bajramska sofra se kotrlja),krem pita i šampita.Uh beiden dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut.A sevap bi bilo čifu po džepu klepit,to ga najviše boli.

Kad sve razdvojiš i složiš ostane bi bolan sevdah duše,srce treperavo,mozak raspomamljeni, bubreg razigrani,brizle uzdrhtale,jetra krvava,bijeli bubrezi  hrskavi…nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti,pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio,očito je.valjda crijeva bubnjaju..

-Stani bilmezu usra ljepotu i ogadi nam mezu.

Mojsije se sveti.

-cjepati,cjepkati,nemoj mi upadati:obješnjenje dajem :jel  takariti,tandarati,jebati  isto što i jebuckati?Garant nije!  (moro Deba je i be sastaviti bez kaznenih para )čerečiti,

-Ti k'o biva nalik mesarima Raši i Raletu,samo da ti je klat i čerečiti.Kakve  veze  čerečenjem i deranje imaju?“  – Mojsije baksuzira i lecnu se kao što bi na to Oma reko i učinio.Obojica ko neki proroci bili,Mojsije onaj umjereni i pravdeniji.Oma onaj zlogukiji i baksuzniji.

-Imaju i te kako imaju,ja po abecedi išo pa čerečiti prije deranja došlo.A znaš ti onu kako Mojsije međeda dere i za ribom ruke pere.- dodvorava se Deba i nastavlja

-Prvo uhvatiš hajvana ,samo pogančerima ide ruka na insana.Dohvatiš recimo ovcu,zakolješ    pa ga o drvo objesiš,ako nema na pod ga položiš pa onda čerečiš.E tako se žena povali i čereči.Normalno ne satarom nego nečim tupljim i nježnijim,

Nastavi dalje  nadglasava ga Mojsije,osjeća ako se Deba navadi na onu nježnu tupost nigdje do zore neće prispjeti.

Debati,derati ,dubiti,dumdumirati,dušečiti,điđi-miđi, irgetiti, jahati, jastučiti, karati, karinđati, kerisati, kitariti, kotirati, kraterisati,lengerovati,logorovati, logoriti…

-Stop ne mrdaj kakve veze ima logos sa meračenjem i magarčenjem- vrati se ponosni bjelavski barba živ i zdrav iz ćenife.

Dobrom nešto šuveli Lenji se nešto dugo zadržao u kuhinji.Kaže Hani;idi vidi treba li šta pomoći .Ona ne bi zinula u nabrajalicu.Uhvati je za ruku i čvrsto diže:idi kad ti lijepo kažem.Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo,a nikad prema ženskoj sila nije.Ode ona,pa se vrati.Ništa sjede i pričaju.Idi na vrata i pripazi,ako nešto ne bude u redu samo migni.Uvrijeđena šiparica ode,brzo se okrenu i isplazi mu jezik,uze malu šćemlijicu,ali pazi kako sjeda.Pristojnost ova dobi jedan poen.Što ti je dijeta,nasmija se dobri.

Deba prokonto osmijeh,pa tiho komnetariše:

-Što ti je dijete ha,ha,ha..Jes'ti to neka finta,a mogo si je natakarit.Nisam brojo ,ali bilo hejbet puta.Tri dana pečila noge. Marš pogančeru ,ni jene,šutka ga ćenifar.

I nije nauka,mada ime veze sa naukom sa onim kada te neko uči..T logorovati,kampirati u šumi šumici,gaju,đardinu.Pa se čovjek uznese, kampira danima,iz šimice na proplanak,pa u šunicu,uz brdicu,niz brdicu,gore dole.Ha nešto ti poznato?

-magarčiti,meračiti, mesariti, minderlučiti,Mojsijati,nabadati, nabijati,nadoštiklati,

-Kakva štikla te sad spopala,otfikarili ti neku stvar.

-Znaše koji trač žene vole;kolika je muškima anamo onaj.Pa valiki pa mali,pa debeo pa kratak

(ne da Deba da ga tupan smete o tupanu).Kad čo'ek čuje take stvari svaki se upinje i nadoštiklava tupsona da bude veći,pa opet nadoštiklava,nadoštiklava dok se be obarabati.

nafikariti, naguziti,nakalemiti, naroštiljati,našteliti,natakariti,navigacija(navigavati),pobucati, poderati, povaliti, prčiti, pricrvljiti, pritusnuti, razvaliti,rasturiti, rokati, roštiljati.

– Hajd ti meni reci kako ćeš objasniti to roštiljanje kao seksanje

-seksati, slitiniti,strugati, stucati ,suknuti,ševiti, šiltetiti,štancati,šteliti, štelovati, štukati,takariti,tamtamovati,tandara mandara, tandarati,tapatirati, taptapirati, taslačiti,tucati,ulogovati,

-Stan malo ulogovati ne mreš triput brojit u upucavanje.

-mogu, prvo je logorovati, za logorovanje, ovo ulogoriti je za kompjetersku logu. Kad se uloguješ u kompu pa naletiš na recimo Silvanu ,Meri, Konđičku, Vasiliju, Brenu  ili Jasminku Mujkanović ne bi čovjek do zore prestao ulogavati se, upucati,zabalčakovati,zabiberiti, zabijati,zakantati, zakucavati,zornjačiti.

Deba završio još nije, kaže.Ne može sebi pripisati one što ih Dobri rabi:

bolerisati,baildisariti,cjelovati,elegirati, delfinisati,dobrisati,divaniti, finisati,sevdisati,natenanisati, eglembeglerisati,ljubav dijeliti,ljubav sniti,ljubav voditi i slična i druga manir i estetli ptice umiru pjevajući poentiranja,iako mu sve to dođe isto ko takariti ili tandarati.

Hana više ne obraća pažnju,oči ko krofne, lice ko mak,rukom preko lica maše ko lepezom.Dobri konta vruće je ,blizu je kuhinje,zove je on odamahuje,ko stražu čuva.Odjednom sa šćemlije pade.Poleti Dobri,preskoči preko nje uleće u kuhinju.Ima šta vidjeti.Lenji misionarski pricrvljio Fraku.Vidi se nije savim dobrovoljno,ona plaće,ali čuti.

Ružne  pederske analiti,analne igre,alkariti,čmariti,govnariti, guziti,naguziti,izguziti, stražnjičiti, svinjariti,zadnjičiti,homovati, gejovati, lizati,trljati, rukati, nogati,picikariti, cvajtovati, brljaviti, pogančiti, kenjatisati mi ne pada na pamet da mislim o njima kamo li šta drugo.Sve bi ja to inkvizicijski rješavo, ili barem u Potokatapetl  puštao da leti.

U zanosu trtlja i nabada riječi

Dobri ni sekundu ne razmišlja.Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa Frke,ovaj pade međ šerpe i lonce,viseći  pade i poklopi Lenjog. Frka bježi iza vrata , gačice diže , namješta , prilazi fijakeru , uzima tiganj sa brizlama  , nebiberenim, koje cvrće i prosipa ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio, rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.

Frka gleda Dobrog  u očima joj očaj , ovaj nju ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije  je odbiti, u Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.

Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiše, da Frka ne čuje:

„Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj , jasno ili ima da te nema. I ni jedne , ni da pomisliš, kamo li progovoriš ,ili ima da te ni zuca ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da  plaho ljutnje imam. A možda bi bilo bolje da te ne vidim kada se vratim.“

Lenji je bio deset centi viši od Dobrog , ali ovog momenta se snuždio da se čini deset centi nižim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.

Nije on  Lenji mogao biti lenj  koliko će ga stid još više ulenjiti.Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši izbijao.Tada je imao sedamnaest godina.Poslije je očvrsnuo;nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.

Kraj trećeg dijela.

Četvrti ide u  19 h 07 ‘.

D

Frkin usud

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica koja će te večeri postati samilosna i predana žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

Dobri ih izradio. Ne voli on da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo onu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica,rukavi aba kemo M. Minjake počela nositi. Jes da joj stoje,  ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . I previše se otkriva, pa je i vulgarno i dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena  da se nose i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Debi drago oko srca, što mu drugari dolaze. Naložio da se iće i meza spremi, obavezno brizle. Normalno u talu su Mojsije, Lenji i Dobri. Frka sa povrćem, voćem i mliječnim proizvodima iz bašte i štale, sofru začinila. Sjedi se vanka puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda.

Deba se uvijek hvalio da niko bolje od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje,tandaranje i taslačenje.

 -Nabroj ta tvoja tatlačenje bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete dobijaš deset dinara.– jedan put će iznebuha Mojsije Debi.

Tada se za deset dinara moglo kupiti:

Natur šnicle    2  puta 3 din   jednako      6   din.

Davida /piva   4 puta  o,50 din jednako   2   din

Kafe                2 puta  o,5 din  jednako    1   din

Kiselu niste imali 1 puta o,5  jednako     o,5 din

Bakšiš             o,5 puta o,5 jednako         0,5 din

Ukupno   :                             lo din.

Muškarac obavezno plaćao,žensko samo trebalo ponijeti sebe i cigare. Može i bez cigara, dragi će kupiti , refundacija u naturi.

Poče poker.

-Malo je to,može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije,dajem četiri.

„Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be  petodinarka.Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža, pruža ruku a ne sanja  da se opačina sprema,znao je Deba uzvratiti.No Mojsije će uzvratit i to kako.

Debeli hraknu u svoju ruku.Biljeg ko nov novcata  petodinarka.Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci.Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade.Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog,kišu,maglu i pužev trag povraćao.Deba obrisa ruku o stolnjak,ni briga ga za Mojsija; k'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja,

-kaže Deba i odmah počinje.

“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“

„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenifa,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju,ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba da prostite.

„Još si živ,čuješ znači,lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš,može dalje i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gamti,amaliti,anabazirati,baildisati,baždariti…

-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.

Brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići.Da li se nekad promjeni?Zna se promjeniti i te kako,naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab.Da li se desi pa ti neka kaže:nisam dobro,boli me glava ili danas sam poremećena,nakrivo nasađena,nešto mi fali il’ nešto slično?Stalno se dešava.I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa i ima da te nema!Moraš bolan instrument u ruke uzet,mjeriti,podešavati i ukrivo,i upravo,i udesno i ulijevo, i gore i dole i u sridu,pa ponovo i do dvadeset ćetiri puta.A vidiš da opet neštima a ti opet štimaj.A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča,sam sebi pitanja i odgovore daje.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom kada se  ovi kači za astrologiju,mogo bi mu nešto loše izgatat.Srećom te večeri nije bilo Ome.Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije vrati.

-Pusti Debu neka nabraja a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat,molim te,ko hodža, ko rabin za sadaku.Hem zna što zna,hem svaku Debinu fintu zna,hem ga uvijek brani.Ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit,idi Germanu pa se njemu moli.Nego idi svojim i mojim poslom,zovi Frku .

-Dobri,Deba i ja ćemo se riječima zabaviti,ti i onako nemaš šta naučiti.Što si naučio naučio,dosta ti bilo i previše.Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti.Ova bivša niko tako nek sluša i nek uči.

Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema iznebuha slutim ja.

Ode Lenji Frku tražit,Mojsije dođe:

-Joj rahatluku,nigdje kraja nema.Od one večeri kad nestade sto dvadeset basova,nešto me muči,ždere,evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo.Poslije mi bi žao hladnjaka,grehota onu divotu ogrebat.A i đule i kadifice prežalit ne mogu.Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati.Sve se bolan skupilo.Ne možeš distati ni u halu ići.Hoće gore na usta pa neće,pa opet gore pa se vrati.I tako danima.Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe,samo on,dobri i Mojsije sjede.Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife,koji te ljudi spopali  ti vidiš čo'eka,samo ti ja i Dobri ovdje sjedimo,koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju,ko kurbana.Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze,radi posao,nastavi,malo uspori, a ti Dobri pazi malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop,ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega,sve čito,kristalno jesno,ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba,kupuje ga,debelo plaća.

„Šta je sad? -pita Deba,od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku ,capin je neki planinarski čekić.Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem,ali capin sa njima veze nikakve neme.“

Dobri nabraja riječi,gomila ih iako zna da nije u pravu i da će pobijen lako biti pobijen.Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi carpin otvoren bio.Kako je Deba znao da planinar Mojsije capin ima to on pogledao šta o capinu piše.Pogledao,buljave oči zašiljio,pogled satima dizao.Čitao i čitao,i opet čitao,i opet i opet.Tačno dvadeset četiri puta.Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše.Sve napamet naučio.

Moijsije se smijuri a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura,koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako.O tom bi da imam škole diplomski dobar napiso.

Capin može ko metal tvrd biti kad je od metala.Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta.Onda je capin malo metalan,malo gumenast,može mnogo čemu podlužiti.A neka je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast,polu metalan je.Taj capin odmah baci,drvo ne valja ,začas ga polomiti.Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave.Nisu svi planinari vješte drvodelje.Tada capini liče na topuzine ili tojage.I onaj metalni možeš baciti,ni on nije planinarski skoro ničemu ne može poslužiti,osim geolozima.A ako zapadne kiša može munja ili grom  strefiti.dakle ako si planinar ti ona gumeni ili tojagu primi i ka planinama i planinarkama hodi.I nema belaja.Samo frka,cika i vriska.

Jel capin planinski čekić,jeste.I sam,malo prije reče.Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko,i ubrdo i nizbrdo,i u ravan i u sridu,a moš’ ga zadhenut za uho,za pojas,ispod pojasa,na pantale,na haljinu,ispod haljine,čak i na leđa,ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.Pa kad stigneu na kotu ili logu možeš sasvim slobodno njime logirat.Pa kad se kući vraćaš,opet isto.Minimum dvadeset čertri puta za vikend.Ako se ženska prije piritanka bila,eto ti belaja,mora se i više.“

Deba mili! – zove Frka tiho,ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta  je,šta se dereš ? – dere se Deba,hem ga u ekspozeu prekida,hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

„Može,kakvo je to pitanje ,pusti me ,bona,idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se,a i kako do jedne riječi nije došo,ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran sto posto.

-Dvjesto posti i dvaput ako treba.

-Zatim jel’ capin čekić,jeste.Ima li dva kraja,ima.Jedan oštri i jedan tupi.Jel’ tupom stranom ekser zakucavaš,jest,zakucavaš.Kjolko ćeš bolan u životu zakucava to niko živi izbrojiti ne može.U Bosni se to sigurno ne može izbrojati.Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ,jes čeprkaš i odvaljuješ.A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.Nekiće drugi ćeprekat.Žao mi je ljudi,profulili bosanski grb pri rođenju.Neće im otac Bosne,majke ne smiju pisnut.I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.Jel capin veći od bosanskog grba,skoro da jest.Nije bitno bolan našta je nešto nalik,bitno je na šta on ukazuje,šta podrazumjeva,šta je pisac htio kazat.

A ti se k'o pametan praviš,riječima barataš,pa slušaj  i ovu enigmu:

Capin pet slova ima.dva parna plus dva i jedno neparno.Ono neparno izbaci,ova dva para šatro složi i šta ti ostane.

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet,ako ćemo pravo i lotos haremski,đula đulbašte,bagrem razigrani,jorgovan mirisni,boliglava vatrena,kadifica svilenkasta,ljubićica blažena,karanfil rumeni.

Ostade ti jaro onaj edefasti brežuljćić,lugasti bregić,cvijetni đardin,vlažna dolinica,dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada,ples bolero,muzika harmonike;svaka čast Mojsije lave;opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica,stidnica i opajdara,ali uvijek  jedna jedina,neponovljiva, anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta,može i jad,čemer i bol nostiti,može se i anamo ona zvati,al bez nje ti života ne m're biti.Ni u pravo ni u krivo.Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj samo kad pomislim na nju ja poludim,hoće mozak da mi pukne,duša da uzleti.Od silnog bola i želje neka milina,punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini.

Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoci.

Kraj drugog dijela.

Frkin usud

Deba je bio mršav k'o girica,a mogo pojest k'o vo.Vrckav  k'o kokot u parenju;uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela.Ponekad u šali zvali Fićfirić.,najčešće Mojsije.Mršavi ko girica,prgavi ko’ kokotić, tada bi poludio.

Njegova sreća spasio ga spasio ga Mojsije,dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio.Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo.Znao je Mojsije šra radi.Pukao bi od jada kad bi neko na ulicu ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja,to Fić…Deba neda nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio, jer ga je on na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju pa ga za ova priča retrospektivno,ab ovo prati kao Najdebljeg ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro,sabah in the morning zorom vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate,Ibrik Lele,Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka,Tuberoza Berki,Levi Ankica,Epi Kurejki…Nije sad ni bitno razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali.Zaista su to bila prelijepa vremena joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz đadu kad odjednom Deba nestade.Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po baštama krast i cvijeće i voće i povrće,nekad iz šale,češće iz potrebe.Otac mu dobro zarađivao, moler bio,ali puno  lošiji od Mojsija.Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila.Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio.Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio.

Evo debe nosi buket neke kiselice,jal jagorčevine,a merebit da bidne i visibaba.Sve smješo.Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili puno boja i svjetlosti,a narod ne razabire šta je šta.Možda neki bleso nalik njima.

Došli do pod hrastove,a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja.To je ono mjesto gdje se sada četrnaeska okreće.

Dobri zino,gleda u konje,ne trepće. Uzima cvijeće bez riječi i nosi konjima.Njima to zrno ječma,ni lizalo nije.Obiđe konje jednom ,pa drugi ,pa treći put.Zasto pa se zamislio,a osmjeh ne silazi s’ lica.Pa ih još jednom obiđe.

Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći.Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja.Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje,ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan ne laj.Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim  čovom,vidi se da nije sa ovih meridijana,klimnuše glavom i rukovaše se.

Četiri mladića sa Bjelave spusti še se ka kućama.Jako je podne,idu spiti.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila.Nekad,ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne,sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim.Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom..

Niko ti ,bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom,sa njim živi i spije,sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo.Hiljadu džamija,hiljadu jedna gasulhana,pet hiljada ezana i  pride tisuže i tisuće.Nasilno nikad.Umiralo se  onako,polako i po istilahu.Samo se naprsno umiralo od sevdaha.Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga.Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko,ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje,đule,snijeg i behar,jorgovan,zumbul,ljubičica,kadifica,bijela janjad male ,djevojčice i nježne žene,i brici  i kahve.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori,zelene gore,đardini,bekrije,meraci, fesići,pogačice,vino,šljiva i kiseljak.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali.Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kišeBatrbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana .

Nekih se sjećamo, nekih ne.Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo –Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

 „Sevdah,ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove.Još luđe biti zaljubljen u njih.“

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo,da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola. Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio.Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Oni oni još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalio dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka,Živana i kod njega.Otac mu reče neka životinja.Mojsije šuti i klima glavom i zna da nije životinja,već Deba i Frka.

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centiforija.Tu loše prošli:nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantat im išlo od ruke u tu su se svojski dogovorili.Ne zna se šta je veću štetu napravilo,jal brojanje jal reckanje.

Kraj prvog dijela.

Drugi dio se očekuje oko 1705  kvarcnih dekika.