Autor
Hajro Šabanadžović
Praskozorje Srce duginih boja
Pogled djevojke sa francuskom kapom Drvo života
Grlica bijela Ona sa cvijećem u kosi
Zbranjeni đardin Akt
Duša lebdi Čari proljeća
Ne cuva se tako obraz i postenje!
Ko hoce da narod i vodi i brani,
Taj u dusi vjecno muski ponos hrani, –
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.
Zastavu ti svoju bjese narod predo,
I za tobom pode i u borbu stade,
Al’ ti eto, vodo, posrnu i pade…
Gdje ti oci bjehu? Sto nijesi gledo?
Zar ti sto do juce bjese oro smjeli,
Ti u kog je vjera zalozena bila,
Zar blatom da sada kaljas svoja krila?
Pred tiranom nasim da pokleknes, je li?
On ti pruzi casti, on te u vis dize,
A do juce, znas li, s njime si se klao!
Gdje je ljudski ponos? On je eto pao –
Prevaljeni soko u prasini gmize.
Moze li ti narod prostiti to djelo?
Jesu li to puti dusa svijetlijeh?
Ne, to je znaj, vodo, jedan teski grijeh
I ljaga sto kalja junakovo celo.
Ne cuva se tako obraz i postenje!
Ko hoce da narod i vodi i brani,
Taj u dusi vjecno muski ponos hrani, –
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.
1907.
Volim te, Čuvar, nevidljivi moj
Što si uvek sa mnom na zemlji toj.:
Zato što mi sjajna ti nevesta bi,
I što mi oduze tajnu snova svi’.
Zato što nasa veza i tajni i noć,
I što si mi sestra, nevesta i moć.
Zato što dug život imaćemo mi,
O, čak – muž i žena što smo ja i ti!
I za vernost tvoju, moj okov i spas.
I kob naše porodice, što je iznad nas.
Zato što ne voliš to što volim ja.
O bednim što brinem i što me je stra’.
Što se ne slažemo u životu svom.
Što hoću, al’ ne smem ubit rukom tom –
Da odmazdim mlakoj, mračnoj hulji toj,
Što je ponižavao mene i rod moj!
Što strpa slobodne u ’apsane tma,
Što mom ognju nije verovo da sja.
Što mi novcem htede kupit život vas,
Pa da mu budem veran kao pas…
Zato što sam slab i što je već tu grob,
I što mi je svaki predak bio rob.
Što dušu mi smrvi ta nežnost uz plač,
Što nikad da digne ova ruka mač…
Al’ volim te i za… slabost moju svu,
I za tvoju snagu i sudbu ti zlu.
Što je čelik slio i ognjeva sto –
Nikad niko neće rastaviti to!
S tobom sam gledao zoru i njen sjaj –
S tobom sad i ambis gledam crni taj.
I dvojnu zapovest sudbina nam sli:
Slobodne smo duše! Robovi smo zli!
Miruj! Odvaži se. Stani. Idi ti.
Oganj ili tama – šta l’ pred nama bdi?
Ko viče? Ko plače? Kud li će naš let?
Zaj’dno, uvek zaj’dno, gremo mi kroz svet!
Da l’ ćemo vaskrsnut? Propast? Il’ umret?
Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugog?
O, kad bi mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?…
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči,
Dva plamena crna
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime;
A ne znam gdje si
Ni kako ti je ime!
Muzika lagana kao ljubav
kao ljuljačka
u hladu trešnje
gdje Malena u bijelom
obasjana tugom
dana koji plešu
samoćom
nedostaje
Krhka ruža
kao kapljica rose
što niz lice slazi
Tišina i sni
Autor
Hajro Šabanadžović
Iz opusa Jesen
Jesen
Jesenji kaleidoskop
Jesenji nestašluci
Jesenji osvit
Jesenji kovitlac nad modrom rijekom
Velovi lebdeće jeseni nad Modrom rijekom
Jesen cvate
Jesenja Maglica
Jesenji beskraj
Jesenja milina
Jesenja fantazija
Jesenji potpuri
Jesenje buijice
Jesenji vjetrovi
Jesenje jutro
Jesenja idila
Kucam o zatvoreni tvoj prozor, a procvalom granom,
Što su joj cv'jećci modri kao i oči ti, Annie.
Gledaj: treptavih zraka poljubilo osm'jehom sunce
Oblak; reklo je njemu: “Oblače b'jeli, pust’ me!”
Slušaj: vjetar s planine uz šumore pozdravlja svježe
Na moru jedro; veli: “Jedrašce b'jelo, plovi!”
Motri: na procvalu krušku s nebesa se vlažnijeh spušta
Ptica; cvrkutom kaže: “Crvena biljko, diši!”
Silazi iz misli sad mi poezija, boginja vječna,
U grud; stoji je vika: “Matoro srce, kucaj!”
A srce poslušno moje u vilinje oči ti krupne
Na glas taj gleda; zove “Djevojko slatka, pjevaj!”
Nikad ne trgaj listove
svoga kalendara
i ne poželi da ih mjenjaš
kakvi su takvi su
tvoji su
nezamjenjivi
Koliko ljubavi
radovanja
i boli
u njima obitava
Bože mili
koliko samo osmjeha
nevinih
djetinjih
ženskih ljepot očiju
iskre u njima
a nad svima bdije Tvoja
Milost i ljubav
Hvala ti Gospodaru svijetova
Zemlja.
Plava planeta
Sunčev sistem.
Galaksija Mlijećni put.
Krajnja destinacija Univerzum.
Zemlja je planeta na kojoj živi čovjek.
Jedini poznati planet na kojem postoji život.
Vjerujemo da će tako i zanavijek ostati , kažu Svete knjige.
U galaksiji Mliječni put postoji najmanje 17 milijardi planeta čija je veličina slična Zemljinoj, navodi se u procjenama dvije nezavisne grupe američkih astronoma.
Zemlja kroz svemir juri brzinom od 2.ooo.ooo km/h.
I ljudi tu fantastičnu i jedinstvenu , Bogom stvorenu svemirsku praškicu shvataju krajnje neozbiljno i necivilizacijski.
Oprosti im Bože Jedini , ne znaju šta čine.
Sad pitaj me, pitaj kako mi je
kad prolazis mene i ne vidis
Ref.
Jer boli me kad govore
da moram te drugoj dati, duso
jer boli me, boli, da znas
boli me sto samo tebe ljubim
a ti ne znas to
Sad pitaj me, pitaj kako mi je
kad zastanem, tebi se okrenem
Ref.
Sve, mogu sve, samo bez tebe ne
sto nema te sad kad najteze je
Ref.