Author Archives: admin

I poslije toga
na koljenima između razbacanih jastuka
misliš
na smrt.

O, dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Puštam da ti blijedim licem suze teku.

Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajno tuče.

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sijenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge.

Al’ ni jedna neće moći da otkrije
skrivenu u dno tvojih očiju
blijedu zvijezdu.

Ne plači dijete noć se plavi zimska.
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg. 

Žarka zimska magla sjaji –
Krv na nebu – sve do ruba.
Idem tamo gde se gaji
Tajnodelotvorna ljubav.

Ti si – u snu. Kad te sretam,
Ja ne grlim tebe, pamti,
Ja sam – carica planeta,
Ne za tebe – zrak moj plamti.

Prevaren si nepoznatim:
Jer zbog svetih snova nikad
Bestelesni neće dati
Da im pronikneš do lika.

Udubi se, manje strastan,
U sopstvenog duha mrak:
I shvatićeš – lepša ja sam
Od tvog izmišljenog sna.

Ostavih srce u škrapama blizu mora,
neka ga paze smeđi rakovi
na zidiću ljušturastog dvorca
sa smaragdno zelenim terasama
u odsjevu zalazećeg sunca.
Pohranih ga u krunu mrkog čempresa
koju posjećuje jedan
vrlo muzikalni slavuj, čije mi
kasno i zvonko pjevanje u slavu
večernjoj zvijezdi toliko nedostaje.
Ostavih sebe na svim mjestima
na kojima cvate i miriše bilje
što ga ti svojim korakom prepoznaješ,
a ono što nisam ja
krenulo je duž nasipa zloćudnih
rijeka po plandištima, čije
užarene predjele ne kupaju slane
plime i ne rashlađuje vjetar s mora.
Kažem, nisam ja – jer ne vidim i
ne čujem ono što je preda mnom,
nego slušam i gledam što je u meni.
A u meni je slavuj, čempres
i vrijeme. U meni si ti, dragi moj,
lijep kao starinski suncobran
izgubljen u gradu mjesečevu.
Kočijice s modrim i crvenim
patuljcima kotrljaju se, veselo
poskakujući k moru. Ali ja ne
smijem onamo, jer je ondje ostalo
moje vrlo trijezno starinsko
srce, kojemu sam na odlasku
obećala četrdest smiješnih
djetinjstava i četrdeset
i četiri zlatna oraha.
Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji
znak da otpjeva svečan
hvalopoj večernoj zvijezdi u
svom srcu, na kositrenom poklopcu neba.
Kotrljajte se vesele kočijice k moru!
Zbogom, dragi moj!
Doviđenja moja rasanjena dušo!

Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otkljucala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovcega zar nisi otklopila devet
Od devet pecata zar nisi
Otpecatila devet

A ona
Ona ce meni
Otkljucah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovcega
Otpecatih devet pecata
Ali ne otkljucah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpecati
Pecat
Tvoga
Srca

Dadoh joj znak kljuca

A ona zaklikta
Gle ptice one ??to juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka

Pogledah i ne vidjeh

Tada ona rece
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Cik stigni me

Pretvorih se u sokola

Al Labudica je vec bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko