Ležah kraj potoka
zaključan u dverima smrtnosti
dama sva u bijelom
vrč vode sa izvora modrog zagrabi
mislim evo spasa
bijela nevinost otkri grudi
bjelokosne
zali ih vodom
kristalno hladnom
ote joj se glas čarobni
zanijemiše slavuji
čuše pjesmu o ruži
suzama zalijevanoj
i onom nesretniku
što ne vraća se
vidjeh bjelinu u očima
prepoznah je
moja draga
mene nevjernog čekala
oči i život isplakala
i evo samrtni roptaj
me nosi voljenoj
da joj ljubavlju život vratim
U lipoti krša
priko cile Gredež
teške zimske bure
škrape su dubile
Po šumarcin zgrtale
mrvice zemlje i šušnja,
pa vijele njima
priko kamenja i škrapa
sa par kapi kiše
s vrimena na vrime
i u sri litnje žege
kad sve gori i miruje
uzdiga se cvit u škrapi
blistav od lipote
da
prkosi suncu
korjena udubljeni
u tvrdu stinu
A
kad ti dođem
osjetiću miris suza
životom što mirišu
nošene vjetrom
kapaju licem
žene
što ustreptalo osluškuje
galop
srca mog
E
kad dođem
tu
u masline okupane srećom
podno kavala
vjernosti
di se
bure i nevere
eonima vraćaju
po usplamtjeli žar
u južini
nerazuma
od pogleda skrivenoj
I
kad ti dođem
proljetnog dana
suđenog
ništa ne reci
ispruži ruke prema
meni
i povedi me
u postelju čežnje
iskovanu noćima neutažene
strasti
O
kad ti dođem
vrisnut ćeš ljubavlju
kao ptica feniks
kad na pepelu čekanja
krikom
iz dubine utrobe
svjedoči rađanju
novom
U
kad ti dođem
pjevaj mi
ljube moja
o gorkom vinu
o grdelinu
što samo jednom
propjeva
kad u gnijezdu ljubavi svoje
krila svije
pa
poj svoj prekida
tek
kad ih smrt razdvoji
Dan dvanaesti
Vjerujući u Boga Jeidnog spoznao sam da je uz njegovu Milost sve moguće.I da ne postoji ono čuveno i nevoljeno nikad.
Poslije su neki mislili da sam hrabar.
Vjerovatno.
Ali mislio sam da je to i zbog toga što više nisam imao iluzija. Znao sam da su svi izgledi da te nikad više neću sresti. Najvjerovatnije. Prestao sam tragati za tobom, osim u snovima.
Život je tekao. Hvatao sam zalet. Živio punim plućima i uvijek tebe sanjao. Svih onih noći kad druge žene sam u naručju držao. Kroz život jurio , uvijek misleći na proljeće onih dana kada se i nama i djeci cvijeća činilo da uz ogromnu ljubav u nama možemo sve.
Život je bio uglavnom dobar, ili barem podnošljiv.Sada kada zbrajam i sabijam šezdeset pet godina u jedan dan ili petnaest , čini da skoro nemam za čim žaliti.Ono skoro ide na tvoju dušu?
„Normalno šalim se.“ pišem ja.
„Šta je normalno?Šala il ono što ide na moju dušu“ – kao da , neznano odakle čutiš ti.
Dva-tri žala od tog skoro mogu samo sebi na srce priheftati.Ali jednostavno,čini se da mi nesdostaje vrijeme.Pješčani satovi se nekad ne smiju okretati,ni lomiti.Iako maš to Sunce,taj Mjesec,te Zvijezdice,ta neba,mora,okeane ljubavi u sebi koje želiš da daješ i poklanjaš, shvataš da niko nije kriv.Ta ljubav, tako djetinja i krhka, nalik niski staklenih perli udahnutih sedmog dana proljeća,A bješe to ljeta , tamo neke hiljadu devetstotina šezdeset osme .Godina ljubavi i tvoga testamenta.
Pamtim sve duboko usiječene biserne puteve dijamantskog sjaja.Puteve ljubavi onih samo naših dana,onih samo naših noći kad sve bilo je muzika i Bolero.
Pamtim i riječi baš svaku pojeidnačno ; čak i one neke pokupljene u bibliobusu muzike.
„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.
„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se slagao
I nosim tu ljubav i snove,lepršave i nedirnute,spojene i utkane u sjećanja na tebe i mene,ljubavi moja.
To je jedini put kada smo se mimoišli i jedini put kada si odlučno okrenula glavu od mene,pokazujući mi dlan sa pet raširenih prstiju kao da me zaustavljaš,kao da me odguruješ.No,brzo si okrenula u oči me gledala,pa si se nasmijala,pa si mi ruke pružila, pa si mi poljubac nudila.I ja sam se nasmijao,ruke tvoje prihvatio,poljubac uzeo,u tvojim očima vidio i tebe i sebe.Nikad mi nisi rekla šta si u mojim vidjela.Vjerovao sam isto što i ja.
Ti proljećnih dana tog ljeta odrediše sve moje dane.
Pokušavao sam da ljubav i sebe dajem onako kako si me ti učila.Onako kako si se ti davala i kako si ljubav udahnula u mene:dječiji,jednostavno, bezuslovno,neštedimice,nesebično,u igri kroz igru i jurnjavu,u traganju i davanju,milovanju,sanjima i snovima.
Kasnije,mnogo kasnije sam shvatio da ljudi imaju veliki problem koji im život čine sumornijim.Neke godine čiji broj unaprijed zamisle,ili im okruženje nametne: zanemare, napuste,unište,zakopaju ili ubiju dijete u sebi.
A sada mila moja slušaj kako te zvuče odvojeno:
-zanemare sebe
-napuste sebe
-zakopaju sebe,
-unište sebe
-ubiju sebe
Jeza ,činiti to sam sebi,obarabatiti sebe,strahovita jeza i strava.Zato nije ni čudo što su mnogi ljudi izgledaju zanemareno,napušteno,zakopano, uništeno i ubijeno.I zaista obarabaćeno.Kada ljudi to čine sami sebi, šta tek mogu činiti drugima.Ili šta mogu očekivati od onih drugih.
I žao mi što nikad ne pronađu svoje sunce,svoj mjesec,svoje zvijezde,svoje more,svoju plažu i svoj pijesak.A vrijeme im još brže klize kroz prste i noge.
Tri dana prije rastanka učinismo ono što nismo trebali ili smjeli učiniti.Đta se može. Djeca se ponekad zaborave. Pogotovo ako se prebrzo igraju i jure i za vratom im pušu mećave rastanka.
Veče je započelo vjetrom,kiša je počinjala,pa stala.Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.
„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko dijete ja.
„Jagode i malina u polju,eto slatkog dara.“ – proljetno dijete ti.
Te riječi i nisu bile tako čudne,bili smo okruženi slasticama..Ako se sjećaš naš jedini omiljeni kutak u zatvorenom je ona mala slastičarna ispod stijena što na Petru su nas podsjećale.Slastičarna se,kojim li čudom zvala Petra.
Bio je to kraj trećeg dana pobješnjele bure,koji nosi njeno jenjavanje. Tu noć, ponovljenu dvanaest godina kasnije smo već opisali. Radi uroka moramo još jednom, sa malim i svježijim iumjenama. Jer ipak se ova noć desila prije. I bila je nevinija i čistija od one druge.
Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica,a negdje bestija ili jednostavno vještica.U zraku je lebdilo nešto moćno, iskonsko i svježeNoćna tama je nosila nešto teško i upitno.Noć postaje tmurna,skoro jeziva.nagomilani crni oblaci se ne kraću.
Vrijema polako poteže ručnu kočnicu.Kiša prestaje padati.Mi smo na plaži, naše omiljeno mjesto,par metara od mora,na pjesku, tridesetak metara nasuprot ulaza dva.Leđno par metara desno ka ulazu jedan.Ovaj put se nisam sjetio primaći onaj suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog zlata vrijedi.I suncobran postaje kišobran.
Mi nismo znali šta slijedi. prvi put smo u koprničkoj procesiji. Mimo nje , ali ipak , ne našom voljom , zahvaćeni masom.Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:
„A sada spektakl!“
Iako je još ugrijavanje, pješćani ciurkus – hljeba i igara – mogao je da počne.Potmuli zvukovi su se približavali,nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.
Glebova nigdje ni,prije tri dana negdje odoše,sakriše se,izgubiše.Iako ih nije :krikovi,vriskovi ko da ih neko žive čupa se prolamaju nebom.More huči, bjesni.vri. Škripa , huka i buka stapaju se u zvukove koje um prazne.Misli nema.Mrak se može sijeći .Gust je, tvrd i neumoljiv.U njemu kao da nešto upitno lebdi.
Nama nepozvani akterti tek pristižu.Lica im strogo ozbiljna.Ne gledaju se.Hodaju poput hipnotisanih hodača na duge staze, kojima je ucrtano odredišno mjesto:gradska plaža.U mraku se stvara privid da neki nose noževe i sjekire.Poneko natakario veslo il’ motiku,ima ih da naramke drva grle.Mnogo željeza klepeće.
Nemamo se vremena plašiti ,mislili smo da sve neka igra kojoj je cilj da se sve pretvara u grotesku.
Neki nose jastuke i dušeke.Neki čak krevete i goleme francuske ležaje.Svi imaju otvorene crne kišobrane i vesele razbojne suncobrane.
Zveket flaša, bocune i buradi je skoro nečujan..Mirišemo vina,piva,konjake,loze,šljive, sva sila mogućih alkoholnih isparenja.Da smo znali kako tikvenjača miriše vjerovatno bi i taj miris prepoznali.
Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri.Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže kontrast nasuprot nebeskog crnila.Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.
Ni danas mi nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri u jednom trenu.Vijekovno iskustvo te hude noći?Možda?Mnoga lica obasjana vatrom bila su klovnovski ofarbana.Neka lica su bila našarana.Neka diskretno našminkana.A bilo ih je osmišljeno tužnih i decentnih.Nekim je kričavost bila odlika.Pojedinim licima je mana naglašavala grozno išarana antivukodlavske ili antidrakulovske nijanse zanosu.Svi su obučeni u mornarska odijela. Muškarci u plavo bijela,žene u bijelo plava.Kape im različite. Ženskinjee su ba glave natakarile kapetanske kačkete,muškinje popajevke kape.Umjesto opasača svi imaju svilene šalove plave i roze.
Osjetismo i miris pršute,skuše, sredela,ponekog cipol sa gradele.Sokova nije bilo.Ni sladoleda od vanilije.To je za djecu i neostrašćene.
U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži.Stotine,možda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano.Sve dvoje po dvoje.Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo, čiju dubinu niko ne nazire.Blažen,upitno „glupav „ osmijeh se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.
Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa,ni sjekira ni gomile zajedništva što pitomošću razoružava.Ne bojimo ni prizora što slijede.Znamo da nešto neobično,čarobno mora da se desi.
Niko ne obraća pažnju na nas.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.Oni gledaju u more,u nebo, u prazninu pozorno,bez daha i zvuka.Gledamo i mi.Sve se stapa u muk,tišina,tajac.
I tada…
Prasak,ne prasak, nego rika saturn rakete što šatl iznosi van granica zemlje,ali reskiji prirodniji, prolomi se krajolikom.I odmah potom bljesak munje.Bljesak,prasak,bljesak.Bljesak prasak.Ko’ ubrzani rafali topova prošlosti sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad gradom vijekovima.To nebo poklanja vatromet boja,zvukova i mirisa koje samo Univerzum može nadmašiti.
Munje lete ka pučini jedna za drugom.On usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru.Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.Munja – maglica.Kad munja zaroni u pučinu eksplozija svjetlosti kao spiralne igle spojene ušicama poput spljoštenih galaksija vijugaju u potrazi za družicomU ružičastim, zelenim,ljubičastim,žutim,plavim i obodima svih bojao neba ka moru,od pučine do plaže,od plaže do neba plovi munja za munjom.krik za krikom.
Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od ovih sretnika sa plaže.Nekad sušto srca,nekad duše čini se oslikavaju.Dvije sa tri,tri sa dvije i još dvije,tri sa četiri,dvije i pet, kombinacija mnogo.Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.
Glave posmatrača razletle se na sve strane.Gore,dole,lijevo,desno , kao ringišpil ukruk,ukrug.
U toj raspomamljenoj žurki boja i krikova sa početka nevidjela skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza.Na zidinama titraju,plešu plavičaste sablasti goniča i robova u igri svojstvenoj izgubljenim dušama.Tvđava se sve više nadvija nad plažu kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže,sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme:osam sati.
Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju,i one i njihov ples.Ples kovitla oblake,oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje,munje ne mogu da pobjegnu oblacimaJedna munja nalik na granu sa grančicama.Više grana,mnogo više grančica ,stabla u vrtu.Sedam grana,šumarak.Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja,mahnitanje oluje hoće da zapali nebo progutaju oblake nebo.Nebo je tamna dubina bez dna,smireno zna da je jače od oblaka i munja.
Klimaks.Neprestano pet,šest,pa opet pet,šest pa sedam munja.Bljesak,blic,bljesak.Pa opet,pa opet i opet. onda odjednom sasvim jasno osam munja zasjaje na nebu Boje vrište; modra,žuta,smeđa, zelena, roza,plava,ljubičasta ne bježe i drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke,poput kvočke okuplja i sve se zajedno kupaju u moru. Osam pucnjeva sa neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan kao rafal.
Tišina.Tajac.Zaglušene uši boli ta tišina.Munje su popadale u moru.Totalna pomračina na nebu.Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine
Glupavi-demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja,ja tarzan – ti đejn ,kepatanica-popaj,ili samo ljubav radi ljubavi.Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…
Suvisle misli namjerno bježe,nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčići se lete u zagrljaj neba.
Vatre se gase.Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže.Više nikakva svjedočenja neće biti moguća.Sve što se desi na plaži neće ostati na plaži.
Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona naumu tijela.Sve se čini sasvim jednostavnim prirodnim.Nije nas briga što hoćemo činiti ono što ne smijemo i što u dubini duše ne želimo.Mi već ne možemo da dišemo.vazduh u plućima postaje sve rjeđi.Osjeća ka da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.Ali mi se ne želimo vratiti.Nije nas briga.Tonemo,tonemo,davimo se gubimo svijest.
Polako otkopčavam dugme po dugme bijele haljine sa stotinu utkanih ljubičica.Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose ,sa tvojih usana.Milujem te lagano,ti se opuštaš,ja se gubim.Ni daha više nemamo.Staklene perle poskakuju,ogrlice nas gušePolako rukom dolazim do grudnjaka hoću da otklonim još jednu prepreku.
Kažem ti :“Mirišeš na djevičanske ljubičice.“
Ti šapućeš :“Nemoj – mili moj jer te volim.“
Još kažem :“ Neću – oprosti .Volim te jedina moja.“
Prve izgovorene riiječi kao da su vraćale um,umirili perle.Nekakv ogorman teret pada sa prsiju,opet možemo da dišemo,blizu normale
Tada prestravljeni krik čovjeka što vrišti tvoje ime.Za trenutak svi na plaži prestaju raditi to što rade i gledaju prema ulazu dva.Tamo čovjek skoro da čupa kosu,držeći baterijsku lampu i gleda tamu kroz koju ne može prodrijeti.
Ti se trgneš.Svijest se vratila.Ti se osjećaš nelagodno,ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me,stišćeš se uz mene,čvrst ,očajnički..Dug mekan,nježan poljubac.Ruka u ruci,one dvije ruke,lijeva i desna.Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena duša.Duša je ljubav naša.Snovi su srca naša.Lijeva i desna ruka su zavjet naš.Zagrljaj je rastanak naš.
Čovjek sad već očajnički vrišti tvoje ime.Marinci više ne obraćaju pažnju na njega i nastavljaju raditi ono što su radili.
Ti se odvajaš od mene,još jedan poljubac sad već užurban.
-To je moj otac.Meni je četrnaest i po godina.Ali sutra ćemo biti sami i ja ću ti poklon jedan,sebe,ako poželiš dati.
Da li si jecala nisam siguran bila je mrkla noć.
Znam – htjedoh reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu.neka sila me spriječi.
Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.samo mi sutradan,tvoj mlađi brat donese zlatni upaljać,nježa i blitav ko duša tvoje.
Djetinji glas prozbori:Od nje je.
Još uvijk mogu osjetiti tu konačnost : Od nje je.
Nismo znali da je to naša poslijednja zajednička noć.Poslijednji poljubci,milovanja,dodir ruku,šapat taj.
Da tako je to bilo, nije nam se snilo.Mila moja.
La vita e bella,zar ne.
Jedina moja.
Univerzum i nebo sve znaju.Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.
Četrnaest godina poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:
„Voljelo se dvoje mladih, dušmani im ne dadoše…“
Ljubav i fantazija
Čaša od kristala , jantara i žada
*
Dva su cvijeta
prelijepa
jedan od srca
krvlju rumeni
Dva su cvijeta
bezbrižna
drugi od bježanja
trnjem posvećeni
Jedan cvijet
kreposni
od nježnosti
tišine koju sni
Drugi cvijet
nevjerni
od lutanja
prazna brda prelama
vremenom
doletjeće cvjetak od lutanja
srce plavetnih suza
isplakati odru zlatnih ljiljana
prolića svakog, još dok san bija malbra san ti cviće, penja se na najvišu liticu dobavit ono šta na vr stine cvita i nije me bilo straj stavija bi ti svaki dan ispri vrata drugu kitu cvića pa bi se sakrija i s ponistre milo gleda kako se sliglaš uzet moje jubavi dare mislija san resteš za me ja bidan i pazija da prolazin ulicon kad tebe nema, jer me bija straj da se ne spetljan da ćeš vidit na meni koliko te volin a volija san više nego žedna zemja vodu gori uvr gomila di sunce najjače zviždi letile su godine na ponistri di san te gleda kako resteš smantan i smušen dok mater ne bi rekla "ajde Ive više ča s te ponistre, ma šta čučiš više na njoj..." a Ive bi najradije gleda doli u te di robu pereš i na špage višaš činilo mi se nekad da i ti mene milo pogledaš, a ondaje cili svit bija moj pa bi pivajuć iša s mašklinon i motikon a na te mislija puno san te godina s te ponistre gleda, a i ti mene sve češće odozdala pogledavala i sve je bilo lipo ka u nekoj priči punoj ljubavi a onda san te pita, ma tvoji me nisu tili radi skandeli s mojin čačon a ja san ti živ umra, taj dan i više se nikad naliticu više kuće nisan popeja cviće ubrat, nisan moga i sad sidin u konobi, gledan kad ćeš banit ceston s ono tvoje dvoje dice šta drugi jin je čača, a ja bi život da, da san ja pa se vratin u ono vrime kad si robu prala na špage višala da se suši, a mene skrivečki milo pogledavala a cili svit je bija moj, pa pijen uz mašklin, motiku s tovaron polako uzbrdo i tobon u mislima
Vrišteća kraljice boli
Vrišteća kraljica boli
Znate li onu plahu srnu
Frku proljećnu
Pa još Frku frkicu
Nesrećnu
Lirik pjesnikinja
Reći ćete – kanda
Frka da – nikad luđakinja
Donekle – valjda.
Ali – vapaja ljubavi
Krika ljubavi
Željna
I posne korice hljeba
I gladna ljubav traži
Hoće da se da
Njen očaj krik
Plaši
Muškarce
– biti kukavice
Bola krik
Plaši
ženskinje
– zle vučice
Muškarce na kuje sviklih
Ne na Srne u ljubavi niklih.
Žene na grubosti obučene
Na prinčeve male naučene
gutat i blatit
Ne na ljubav frkičavu
Neštedimice što se daje
Ljubav majke preplašene
Bol-žene ostavljene.
Bol djeteta dobrote
Anterija od safira
Nježne mile krasote
Let malog leptira
Bol srne ljubavnice
Što u jadu vremena
Što u jadu jada
Što u jadu sjemena
Što u jadu pada
Ne želi potkovice.
Bol košute majke
Troje djecu što ljubi
Dvoje spašava od hajke
Sina od istih neljudi gubi
Put rubina želi da kroči.
Srna Ljubavnica
Srna prijateljica
Srna poetesa
Srna umorna
Uvijek samo nježne žene
Bijelini anterije da iskoči.
U ljubavi uzlet vidi
A bila je samo – lane
Što hoće da se svidi
U proljeća snene – dane.
Golubica u sve dane ružne
Kraljica vrišteće boli
U sve njene snove tužne
Nikada nikoga ne moli.
Starog a novog zadnji dan
Dragana milog spoznala
Ostvari se djevojčaki san
Al’ se njemu nije dala.
Dugo se molilo i snilo
Za hiljadu pahulja dan
Nekako se dockan zbilo
Iako bio je dugin dan.
In momoriam jednoj anteriji – jednoj nevinosti,
Poetesi što umire u bolu usamljenosti.
Dan jedanaesti
Gotovo je.Danas sam došao da se oprostim sa tvojim gradom.Ne mogu više dolaziti u njega.
Sve miriše na tebe i nestanak,ili ako ti je lakše odlazak tvoj.
A to boli mila.Kao da ti neko metalnim kanđama grebe po grudima,pa onda žiletom reže i turpijom struže.Na sve te krvave rane još dodaješ slanu vodu i čisti etanol.
No,to nije ništa.Fizički se bol još može podnijeti.Čovjek je sviko tome.
Ali ima ona tupa bol što udara u grkljan ,pa ga stišće i zavrće, pa se poput kame u mozak zabija i burgija ko vađenje zuba kovačkim mašicama na zdravo.Hoće čovjek da vrišti,a ne može.Stid ga je.Odrastao je.Samo djeca plaču kad ih boli.
A u mene djetinje srce,djetinja duša.Ljubav čista kao bebica što je tek proplkala prvi put..A ne smijem plakati.I sve nešto mislim, ako bih počeo plakati,isplakao bih čitav život.
A ne može to tako.Ta bol je ništavna.Jes da je moja i da je ne mogu zaboraviti.Kako ćeš je zaboraviti kad te svakog trena pritišće i boluje.
Ja još uvijek imam onaj svoj posao.Treba pomoći djeci i djevojčicama.Svuda okolo,i bliže i dalje čujem vrišteće boli kako pomoć traže.Sav se svijet kupa u bolu?
Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog?
Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti?
Usta im začepe ,noš pod grlo,u grlo im stavljaju , kasape ih i šta im još sve nezamislivo rade , mila moja.
Koliko djece ima,jedina moja koja ne upoznaše koricu kruha,ni majčinu ljubav?
Morao sam bar jedno dijete spasiti, ljubavi moja.Ispalo je da sam ih spasio više.Nisam ponosan na sebe.Nimalo.Nisam mogao spasiti sve.Nisu mi dali.Ovdje na zemlji faktori kao prostor i vrijeme su ograničavajući.Ispred njih se ispreče zli ljudi.Ili imaš vremena ,a prostora nemaš.Ili imaš prostora,a vrijeme je davno isteklo.
Mene bi svako malo ljubav potkačila, pa otkačila i ja bih da plačem.Kažem boli me.Neće moći.Ne dam da me boli.
Ljubav je radovanje i sreća i kad je tužna.
Rastanak znači , neko je volio i voljen bio.Šta će ti više?Voljen bio i snove snio.Milovao i ljubio.Igrao se i jurio.Znači sretan, presretan je neko bio.
Ljudi su sebični i nestrpljivi.Hoće sve.Odmah i zauvijek.Nisu svikli odricati se i poklanjati.
Kako bih jadan i siromašan bio, da te kojim slučajem nisam sreo.
I sve one grlice mile,što su mi se na grudi oslanjale ,grlile i ljubile,mene mahalskom blećku ljubav poklanjale.
Sve sam ja to skonto i to davno ,jedina moja.Istog trena kad su tvoje riječi presahle.
Ali jednom godišnje,na dan našeg poslijednjeg susreta ,avgusta mjeseca ,bol se nenadano vrati i poput bumeranga me posred čelenke strefi.Potom se spusti u grkljan ,pa burgija do srca.Ja mu ne dam da vrišti.
Taj zadnji posjet tvome Užem Gradu pamtim sa nježnošću.
Nosim ti buket od petnaest pupoljaka bijele ruže,orošene suncem i titram.Ne hodim ,ne lebdim,već lagano nabadam.Korak po korak.Titraj po titraj.
To srce ne želi kraj.Misli ,ako sad odem i ne vratim se,ono će morati ostati na splavu.Pa se pita kako ću je bez njega?
Na splavi opkoljenoj modrozelenom tišinom djevojčurak neki drijema.Liči na tebe,ali srce ne titra i ne pleše.Znam nisi ti.
Malo je pogurena i ramena joj se tresu.Kanda ,plače.
Šta ima plakati na mom splavu?
Nemilosrdno srce moje me pita.
Ja ga korim i kažem:
-Nisi se samo ti pretplatio na bol.Pusti djete ,da svoj isplače.Rijeka Djetinja je velika,primiće je i proslijediti dalje.Možda stigne do onoga kome je najmjenjena.
Ne obazirući se na ramena koja se tresu,ja pupoljke slažem jednu po jednu polukrug.Dvanaest pipoljaka,to je mnogo trnja.Ja nisam pažljiv zato što ne želim biti.Trnje me bode,ruke mi krvare,ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog.
Na daskama slpava se javlja cvijet nalik srcu.Nisam siguran;mojem ili tvoje.No kad zadnji pupoljak legne sve zaigra,sve zatitr i …
Ja požurio kao da mi život zavisi od toga.Srkletiti ne valja,već sve po redu,mila moja.Ništa mi više ne može pobjeći.
Ponosan sam je.Niko meni nije kriv što te toliko volim.Možda mrven ti , mila moja.A onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem.
Ja bih po običaju lupao ko tele u šarena vrate:
-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.
Ti se ljutila:
-Na mrtvo ću te ubiti ,ako ne zadržiš život zauvijek.Trebaš mi, da me voliš i juriš.
Jurio sam te mila moja ,čitav život svoj.Ali se kompas pokvario i sada tapkam i kružim u mjestu.Ali svjetlosti ima toliko mnogo da ponekad ne znam šta ću sa njom.
Opisujem krugove oko sebe.
Jedan za nas.
Drugi za ljeto i proljeće..
Treći za pijesak i more.
Četvrti za sunce i mjesec.
Peti za putanje i grlica let.
Šesti za zvjezdice i maglice.
Sedmi za Svjetlost i Milost.
Tu bih zastao i zamislio se.
Neparan broj?
Počešao bi se desnom rukom iza lijevog uha i skonto.
Kakav neparan broj se strefio?
Sedam je i simboličan i formilističan broj i svakako je paran.
Uostalom svaki moj krug je dat u parovima.
I svaki još po dva osjećanja nosi.Tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene.I dvadeset osam značenja za tebe.
Mnogo je to parova i ljubavi mila moja.Sasvim dostatno za nas.
Kamo su nestala proljeća naša, mila moja?
Nikad se to nisam pitao.Nisam ni trebao.Imao sam ih u sebi.To mi je bilo, moralo biti dovoljno.
Tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.
Oni drugi koji vole,takođe ubijaju one prve.
Ovi prvi na crni petak u tržnici nestalih srdaca kupuju pupoljke bijelih ruža.
Svake godine sam poklanjao etnaest pupoljka sutonske crvene boje,naizmjenično prošarane , žutim odbljescima sunca. .Za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni,orošeni pupoljak ,što u hježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu mila.
Pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja.
Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem.
Možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.
Radili smo sve i svašta,ja napose,i zbog toga ću možda u pržun leći.Tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno i pretoplo.Magneti bi tu radili.A to ne želim.
Tih petnaest pupoljaka sunčano crvene boje,naizmjenično prošaranih suncem,za svaku godinu ljubavi naše,prvi put neću poklanjati tebi jedina moja.
Položiću bijele ruže , nalik tvojoj čednosti i bezgrešnosti , na odar ljubavi našoj.Na raskošan odar okićen snovima i pjesmama mojim, blješti u duši mojoj.
Sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju što na ležaju decenijama miruje i samuje.Čeka tebe da joj život udahneš.Ona već miriše na tebe,tvoje tijelo bijelo,tvoje tijelo mazno.Ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao,da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao , ljubio…
Da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja?
Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem,a možda i poslije.
To ti ne mogu zasigurno obećati.Radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći.A tamo biti i tebe violjeti, ja ne bih smio kriti i i garant ću zgriješiti.
Zato ta, nježno plave anterija što na odru ljubavi leži, nikad neće biti na tebi jedina moja.
Ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim, mirisima tvojim, da me sjeća na dane praznika nedosanjanih naših.Praznovanja naših, kada sam htio tebi cvjeće brati,krasti,kupovati ,da bi ih tebi poklanjao.
Ne bi to bilo tek tako,neko cvijeće.Bile bi to ljubičice nježne i mirisave, neubrane.Ruže snene i opojne, na grmovima sanjive.Na oluje i munje svikle.
Tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju,koju si upravo obukla.Igrali bi smo igre mazne,iskonske.Dva bića a jedno tijelo.Ponekad, dva tijela a jednom biću.
Tek procvale pupoljke ruže i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.Uzimao i milovao ,govoreći da te volim,ljubavi moja.
Ti bi mi vjerovala.
Govorila bi mi da me voliš,ja bih ti vjerovao.Sada bi onaj vječni sumnjivac u meni dodao :
– Možda.
Pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja?
Nije važno.Znam da voljeću te do groba barem,možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.Ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša.Duša i srca što volješe se . Milovaše i maziše.Ljubiše i paziše.Diraše i radiše ,i jošte tražiše svašta nešto u travi i cvijeću,u snovima i na javi.
U halvatima ,na podovima toplin in hladnin,ležajevima bračnim, francuskim ,mrčnim. Otomanima starim i novim.Ishabanim i polovnim.
Slomnljenim foteljama i sjajnim.Jadnim i mekim,turobnim i zaboravljenim.Izgubljenim i željenim.
Voleći se mnogo,mnogo,preko nekoliko mnogo puta.I još više i još jače,i još bliže, dalje, jako, nježno, zaljubljeno,sneno, silovito.I još žešće.
Voljeti se mazno ,toplo. dječije,ljudski,bratski,svojski, ljubavnički navsegda , bijaše naš san.
Ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe?
Puštam riječi da mi same klize,na uskrs kad Hristos se rodi ,na dan kada od mene u tujinu ti hodi.
Nisi vjerovala da tada izgubi mene,
Sakrivajući se u vlakova sive pare ,magle lelujave , u tragovima bolnih sjena, bježeći od samoće, ti pobježe od mene.Džab džaba si tražila , pomoć vrištala.Ne pomogoše ni sunčeve mjene ,ni mjesečeve sjene.Zvjezdice i maglice glavu okrenuše .Izdala si ih ,mila moja.
Meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila.
Nikad ti nisam pričao za suze mojih jada ,onih što rodih te sa njima,dvanaest godina prije.
Sve dvije po dvije ,letješe,dok ne postaše jedno tijelo,a polovice dvije nevine.
Snovi,java,uranjanje u tijelo bijelo,tijelo čedno razigrano,na podovima nekog halvata što ima snove da nas njima ubuhvata.
Mila moja koliko sam ti djetinje ljudskosti htio dati.Koliko ljubavi i nježnosti, mila, sam poklanjao tebi da bi radosna bila.
Toliko sam te volio, jedina ,tako mi ovih sjedina i pjesama nježnih ,okean bi ljubavlju tišine koja sni ispunila.Himelajske gora male i nejaka bila,a da je potopi ,da je zaguši.
Činilo se da nikad neće ,ljubav moja, ljubav naša da presuši.Ipak i opet,unatoč svemu i protiv,čak i lav je lakše krotiv,sve se uroti protiv nje ljubavi moja jedina.
Čak i ti.
Dok padaju ove tužne riječi,ja se pitam da li se ja to opraštam od tebe jedina moja?
Nije važno.Znam da voljeću te groba barem.
A možda i poslije ,to ti zasigurno ne mogu obećati.
Imamo svoju malu planetu spremnu za nas dvoje. Čekaće nas navsegda.Sve se nešto pitam ,da li nas isti puti ka njoj vode ili će svako na svoju stranu da ode.
U Mariji se
u slomljenom srcu
neočekivano rodi glas
u jadu vremena
u jadu jada
u jadu sjemena
u jadu pada
u bolu ljubavnice i prijateljice
golubice i grlice
princeze dobrote i milosti
Rodi se glas
vrišteće kraljice boli
rodi se jecaj
rodi se krik
kao pahulja bijelih kristalni let.
ah da Marija
Frkice mila
i pad je let
Kad bi Marija pustila glas
kad bi pjevala
o Dobrom čovjeku svom
ptice bi ušutjele i plakale
drveće je stiskalo lišće
rijeke su prestale da šume
more se nije talasalo
toliko ljubavi i tuge
utkanih u safirnu čistoću jecaja
u brilijantnoj jasnoći bola
ledilo je ljude
i nebo
takvo nešto nikad nisu čuli
u Mariji Magdalene rodi se glas…
Djevojka purpurnih snova
Muzika stara
Đardin ljubavi
Moje ljubavi u noćima dugim
Moje tuge
Modra rijeka sanja
A opet
kao i uvijek
negdje kiši
mraz neumitno bije
a stari ofucani ker
koji je nekada
možda bio nježni
poeta i slikar,
ljubavnik
je tako sam
bespomoćan
u odlazećem vaktu
Nekad
ni snovi
ni uspomene
ne pomažu a polako
dertli kalendari a sneni
eho života čudesnog ističu
poput zalutale proljetne pahuljice