Ivan Goran Kovačić – Bjeline

Topla je i svijetla riječ “ljeto”
Kod svake list je, poput malog uha,
Trepereć slušo strah tvog bludnog duha,
Što drhtaše u šumi blizu grada
U vrelu tijelu, koje ljubav svlada.
Topla je i svijetla riječ “ljeto”.
Svaki list je znao izreć “jesen”,
Kada bi tiho pado vlažan rujan
Ko tvoja usna; mekan, jedva čujan;
Tvoj duh bi presto na šum da treperi
Šapćući lišću: mek nam krevet steri!
Svaki list je znao izreć “jesen”.
A sad lišće ne šapće, nit sluša:
U krovištu sad naše male šume
Blijedi se snijeg i ulazi u me
Ledena sumnja: je l’ tu ljeto vrelo
I jesen bješe, kada tvoje tijelo
Bijelilo se, toplo kao duša.