Duša se ima
niko je nema neprestano
i zauvijek.
Dan za danom
godinu za godinom
može se živeti bez nje.
Ponekad samo u ushitima
i strahovima detinjstva
gnjezdo svija na duže.
Ponekad samo čudeći se
što smo stari.
Retko nam pomaže
pri teškim radovima
kao što su pomjeranja nameštaja,
tegarenje kofera,
ili krstarenje putevima
u tjesnim cipelama.
U vreme ispunjavanja anketa
i sjeckanja mesa,
po pravilu, ima izlaza.
Od hiljadu naših razgovora
učestvuje u jednom,
i to ne obavezujuće,
jer više voli da ćuti.
Kad nas telo jako zaboli,
tiho napušta dežurstvo.
Izbirljiva je:
nerado nas vidi u gomili,
muka joj je od naša borba za kakvu dominaciju
i žestina pohlepe.
Radost i tuga
za nju nisu različita osjećanja.
Samo kroz njihovu uzajamnost
ona je s nama.
Možemo da računamo na nju
kada ni u šta nismo sigurni
a za sve smo zainteresovani.
Od materijalnih stvari
voli satove s klatnom
i ogledala, što uporno rade
i kada ih niko ne gleda.
Ne kaže odakle dolazi
i kad će ponovo nestati,
ali izvjesno očekuje takva pitanja.
Čini se:
kao što je ona nama,
i mi njoj
za nešto trebamo.
pB