Još uvijek srce umorno traži
usnulo Proljeću svoje
sjećanja miluju snježne dane
radovanja naših
i sniju sanak pusti
da mi je još jednom
samo još jednom…
Ti i ja
boje i kistovi
potkrovlje ateljea
slikam a učiš me
i vruće je
ventilator zuji ne pomaže
ti se moraš obnažiti toplo toplo ti je
onako damski
bez imalo stida
a čedno kao tvoja djetinja duša
i ja sa nelagodom
postajem adamov sin
jer me pogled na tebe grije
više nego zvizdan
ti si nestašna
djetinje luckasta
nepresušno vrelo radovanja
rođena za igru
ja stidljiv i neuk
kada sam sa tobom
plaši me mladost tvoja
skrivam pogled od tvoje nagosti
tebi smiješno
sladak ti moj sram
poprskaš me kistom
po grudima koje plamte
ozbiljnost mi pada sa lica
da li je to i čednost pala
još uvijek ne znam
ali i ja tebe škropim
uzvrćaš sa još više boja
i ja tebi
u tom čašćenju
u tom bezvremenu
biramo boje nježne
ljubavne
ti hoćeš da mi sve izliješ
na blesavu glavu
ja kao ozbiljno ne dam
hvatam te za ruku
ti se otimaš
jedno smo uz drugo
borimo se
ali
da li vrelina ili ono nešto iskonsko u nama
nas tjera da se sve manje borimo
da se sve više privijamo jedno uz drugo
boje i kistovi i zdjela bivaju nevažni
pogledi i gubitak daha jedino što postoji
lica nam se sama primiču
usne se spajaju
svijamo se
osejćamo srca hoće da iskoče
i ne sjećam se
da li si me ti povukla sa sobom
ili sam te ja nježno polegao
mi smo sada par koji se uranja
nježno polako
duboko kao naša ljubav
što Oceanom slovi
i da Mila
u tom trenu se ljubav rađa
i nemamo izbora
vodimo ljubav
još jednom
i još jednom…
eh da mi je
samo još jednom…