Poruči mi u snu neko jutro
a dan po običaju prekrasan i milostiv
prva Malena
ti si uvijek htio ljudima da daš
ali lebdiš u oblacima
radi nepoznatog mnoštva
o kojima se Nebo brine
zapostavljaš predivna bića
ruke ti pružaju
pognem glavu
zatečen sam
ne pamtim kada sam ostao bez riječi
nisam znao da se to može
ona se smješka i kaže
sad znaš kako duša boli
a da ti nije ništa učinjeno
odbi bol
inače ću ja tebe otkačiti
iako mi to ne pada na pamet
a ti vidi da li ti valja
ona tvoja
šta je tu je
i još mi prošapta
Ali, nebitno, bilo pa prošlo
kad ti reču
ne vjeruj jer nikad ništa ne prolazi
i sve je bitno
osim ćutanja
i ode
sam sebi kažem
konju jedan
ako si pametan
shvati
šta je tu poetesa
jedna druga Malena
htjela da kaže
možda sanja ružu
koja cvijeta
a bolom miriše
možda usnila
Princa Malog
a on bježi
i shvata
u snovima privid ima
koji stvarnost briše