Epilog
Umilno srce, dobro duša su nepromjenjive datosti iz kojih se rađa mnoštva nesebičnih ljubavi.
Draga
Bilo je to safirno tvoje i moje
Baz anterija sanjano vrijeme
Naših petnaest dana proljeća
U pijesku bez straha i cvijeća
Bez ribizli i srebrenog vela
U đardinima vrištućeg bola
Što neumitno će doći
I nikad neće proći
Rubin sunce more i ljubav krali
Kad smo samo za ljubav znali
Jedina moja
Drijemež naš
Ti i ja
Osmijeh blag
Ljubav tu
Meni poklanjaš.
Postoji jedno pitanje koje od početka Bajke, svih ovih decenija, lebdi u tvojim i mojim mislima. Pitanje koje se ne izgovara .Možda zato što ono sada više ničemu ne vodi i nema smisla. Kao bilo pa prošlo Kažu čovjek mora otići u neki drugi svijet sa što više riješenih enigmi.
Pomislio sam da ti pitanje, koje nas najviše tišti, postavima na početku bajke pa makar odgovor dobio u danima nakon toga što slijede.Ali kao autor svaki , s'kontam nije to dobro za oblik, ritam, emotivnu neizvjesnost i pripremljenost čitaoca, vjerujući da to i njemu odgovara. Tom čitaocu bih se i prije obratio da sam osjetio njegovo postaojanje. Čovjek koji voli je poprilično slijep, a ostarjelom teretu koje voli, u očima još je bjelje.
To pitanje ostavih za kraj i zbog osebujnog odnosa prema svom ponosu. Bajke treba da imaju sretan kraj. I svojoj želim pružiti šansu tu. Zbog toga te odlučih pitati licem u lice. Bajka više čekati ne može:
Zašto pisma su prestala dolaziti; Tebi od mene – meni od tebe?
Moram ti se pohvaliti, imam sasvim novi štampač i mnogo praznog papira.Neće biti teško izvuči Bajku o petanest dana proljeća. Ni sve one pjesme ( kao fol ) izbačene iz bajke neće mi biti teško štampati. Pa čak ni pjesme neke druge što odišu snovima, mladošću, tugom i ljubavlju.
Čak ni pjesme pominjane i podcrtane sa ličnog đu-boksa nije teško presnimiti.Jeste potrajat će, ali ja i onako do zore nemam šta da radim i od one naše zadnje večeri volim svitanja dan.
Šta znam, možda se još nečega dosjetim tokom noći. Ima mnogo ako među nama mila moja. Uvijek mogu početi sa :šta ako ti? Vidi sad mislim ja; – ako – ovaj put ne ide ne želi da se javi i raste. Mislim da se – ako – napokon umorio i uvidjelo da smisla nema, jer bez viđenja tebe naša Bajki sretnog kraja nije.
Kao da čujem glas zlaćani i glas promukli kako se susreću.
„Sad oboje iste ožiljke imamo.“ – kažeš ti.
„Ti zbog hrabrosti, ja zbog gluposti.“ – kažem ja.
„Svako nosi svoje breme.“ – smiješ se pomalo veselo.
„To se samo tako kaže.“ – smijem se pomalo umorno.
Prekidam smijeh prije nego što neko –ako- poželi da postane stvarno i aktivno.Idem da uradim to što sam naumio.
Potom sutra il’ neki drugi dan u auto ću ući, vozaču reći – na istok vozi. Vozač sluša,jako je fin. Ženskog je roda, unifromu ljubičasto biijelu ima, nema zvaničan čin. Ispod šorca sve vrije, jedino crne mrežaste najlonke i crne štikle dvanestica stišavaju jarkost. Pored nje uvijek palica zlaćana ,zlatni upaljač, kutija jermenke što pleše i upija priče o proljećima davnim.
Kamo tačno, u koji grad, će se reći kasnije, bitno je krvavu rijeku prijeći.?!
Kroz kanjone vijugave mnoge proć’ teško je, ali teže je jedinoj dragoj poslije po vijeka doć’.
Znaš mila moja, nisam ti stigao nikad javiti da vozač nisam nikad bio. U neko doba puno sam, previše pio. Zbog čaše ili više njih preko mjere nisam nikoga ubiti htio.Više sam volio da me druge vozaju, jer vozači moji uvijek žene su bile. Žene su osjećajni vozači, imaju djecu, pa na djecu paze.
A sada, u ovom trenu sretnom i da znam upravlječ držati noge teške ne bi mogla gas kočnicu, stisnuti. Ruke ukočene skoro da se treskaju .Uz to od žudnje teško dišem, u meni preostale perle staklene zveckaju, guše, kliču:
Dolazim tebi ljubavi moja ; svoju mladost , proljeću svome Bajku , stihove i pjesme pokloniti.
Neki milozvučni, anđeoski glas sa nebe vrišti, leleče i moli:
Ne idi Dobri, ne idi bekrijo mila, ljubavi moja, ne idi , preklinjem te.
Dobri se blago smješi, prepoznao glas, to nestašna Frka frkiše. Kanda je malo ljubomorna, pa joj strpljivo pojašnjavam:
Ne brini se dobroto moja, milosti puna. Sve je čisto i nevino, u mojoj duši više bola nema. Ti si me, anterija i nevinost tvoja, onaj odar tuge bijeli, ona mala grlica sa plavom ogrlicom na vratu me na ovaj put šaljete. Moram bajci smiraj dati.
——–
Nekoliko dana poslije; Bajka je u velikom, boje ruže omotu , prispjela u grad na istoku, do koga rijeku krvavu moraš proći, u željeznu ulicu br. 25 doći.
Dostavljač je bila djevojka obučena u mornarsko odjelo bijelo-ljubičaste boje, kapetnaskom , možda francuskom kapom na glavi i rozim šalom umjesto pojasa. Ispod oba oka na bijeloj maski bile su ucrtane dvije suze.
Ona lijeva plava vesela izgledala.
Ona lijeva ružičasta tužna je bila.
Jedna plava za tebe ljubavi moja, za svu ljubav što si mi dala.
Jedna ružičata za mene mila moja, za sve snove što si mi dala.
Tako je govorio Mali princ.
Omot je istog dana hladno, bez otvaranja prepakovan u veći omot žute boje i preupućen na zapad.
Primalac; malo dijete, sad već žena sa ponekom sijedom. Na licu promjena jedva da ima.Usne još rumene, nevidljive rupice još se smješe .Neprimjetne crtice oko očiju i jedna jedina blaga bora na čelu. Ona čita Anabell Lee i misli mnogo mi je naivan ovaj Poe, kao onaj Princ Mali.
Bio je je sumrak, tmuran,siv.
Zvono zvoni, žena ustaje, noć,oluja se sprema. Lice sviježe i svjetlucavo, bez imalo oholosti, prirodno i jednostavno govori:
“Bila sam tako lijepa, prelijepa ona četiri stađuna i svih onih naših stađuna,zar ne ljubavi moja.“
Odlaže pjesmu, stavlja je pored riječi Egziperiji koje su slijedeće na redu.
Ustaje, prilazi vratima. Raznosač pismenih pošiljki omot daje, ona nezainteresovano potpisuje. Prepoznavajući adresu pošiljaoca htjede pošiljku da odloži. Pogledava ka korpi za otpatke. Ne, debljina pokret priječi, usporava. Rezigniran stav navodi na pomisao:
„Koja budala još u ovim vremenima piše i poštu šalje?“ – i misli; njoj od vudstočkog ljeta nema ko da piše.
Onda hladno trga omot, unutra drugi.
Boja druge omotnice joj je bliska, roza kao šal koji je htjela a nije uspjela pokloniti.
Otvara ga laganije, pažljivije i ugleda zapis na prvoj stranici. Pogladi ga nježno, kako je to nekad Princu malom činit znala.
Čita ; Bajka o petnaest dana proljeće.Vidi i jedan CD na kome piše: Sve pjesme petnaest ljetnih dana naših proljeća, običnom spajalicom na stranice prikačen.
Nešto je bocnulo, žignulo. Trgnula je ruku. Iz stranica odleprša maleni isječak iz novina.
U kratkom članku neki crni – hroničar je zapisao:
„Danas je , na istočnom regionalnom putu ka istoku, na kraju tri kilometra dugog drvoreda, ne dalekog od nobelovog mosta i rijeke koju neki zovu krvavom, auto registracija Bosna – Saraj VS l6-08 MP skrenulo sa kolovoza i propalo u usjeklinu pokraj puta.
Jedna osoba je poginula,vozačica u uniformi maržoretkinje boje ljubičice u besvjesnom stanju je prenesena u lokalnu bolnicu, izgleda da nema težih ozljeda. Identiteti nisu još uvijek utvrđeni.
Nesreću je izazvao pijani vozač neoprezno pretičući, bla – bla…“
Na kraju šturog zapisa iz crne hronike prenosi se opažanje nazočnice nesreće, uz opasku nije dobro, nikako nije dobro; skoro pa vremenska prognoza:
„ To veče je bjesnila oluja kakva nije upamćena skoro pedeset godina. Neviđeni spektakl boja i muzike su izazvale tisuće šarenih munja i grmljavina šarajući po glatkoći crvekastog sjaja krvave Modre rijeke. “
Isječak ispada iz ruke…
Ona sjeda, rukama prekriva lice, al’ se suzdražava. Odmorivši se nekoliko trenutaka polako ustaje.
Iz druge sobe prašnjavi bijeli peškun vadi.briše ga, otvara staklo i iz njega flašu kurvoasije i dvije kristalne čaše vadi. I plavu kutiju Gitanes na kojoj neka žene, kako se njoj čini, frkiše.Ona ne puši, nikad nije, ali se sjeća, ponešto podsvijet nosi. Stavlja to na peškun.
Odlazi od peškuna pa se vraća, u ruci joj kristalna zdjela.U njojgrozd rozaklije i dvadeset četiri ribizle, nemojte brojati, provjereno je. Reda ih i od njih srce pravi. Tri ribizle ostavila.
Iz ušiju vadi naušnice , čudne neuparene. Jedna ljubičica od safira,druga ljubičica od brilijanata. U sred kruga ih stavlja pa razmišlja. Dva glasa , ona ih čuje , joj šapću smisliće ona nešto. Ona se ne obazire, decenijama joj srce nešto šapće. Navikla ona. Samo je sada nešto buni, nikad se ženski glas nije javio.
Slegnu ramenima, za ljubomoru je sada kasno. Odi u sujednu prostoriju. nema je, nešto se zadržala.Ulazi ona prelijepa djevojčica stađuna šezdeset osme odjevena u prekrasnu neponovljivu bijelu anteriju. Takvu istu , samo jedno ljeto poslije proljeća, je jedno drugo dijete,neka druga ljepota takvu istu nosila.
Anteriju nećemo opisati jer opisana je. Samo dodatak ima udadbeni mrežasti veo. U ruci nosi
ljubičicu broš, safiri i dijemanti izmješani, grana je od zelenog žada iz kojeg iskre rubini.
Stavlja ih u srce do druge dvije ljubičice, tri ostavljene ribizle dodaje, po jedna uz svaku ljubičicu. Skida veo prekriva srce.
Otvara flašu i sipa piće u kristalne čaše. Jedna je njegova ona lijeva od srca. Druga je njena ona desna od čekanja bolesna.
Pomišlja , sada bih voljela da si tu Mali Prinče da naše snove ispuniš.
Tužno je to, ali slegne ramenima. Uzima kutiju cigareta u ruku polako, nježno. Bestežinski kao dašak vjetra blagi vršci prstiju celofan diraju i miluju. Suza kanu na celofan, on se nje malo zastidi. Neki dodir blagi kao da utrljava suzu i celofan se raskinu. Jedna nečujno ts i stid se zacrveni. Šezdeset osmašica je takođe crvena, ali sretna sada je kutija otvorena. Zna koliko bi radovanja Malom Princu darovala.
Cigaretu zlatnim upalječem pali. Čudi se odakle joj , davno ga poklonila, odavno se ničen ne čudi. Takve stvari se njoj odavno dešavaju . Otkako je neki mir i spokoj našla i u duši se vjenčala sa svojim milim bekrijom. Cigar na kristalnu pepeljaru stavlja. Njegova je od nje darovana i devetnaest ostalih pride.
Scena je postavljena, mlada koja je netom prije postala žena mora da čita sluti bračni zavjeti za dvoje su to.
Prije toga CD pristavlja, blagi smješak nešto kao nagovještaj prošlih dana se javlja.
Muzika počinje,ona dječija:
Pružam ruke…
Čita.
Pogled ne podiže;stranica prva dan proljeće prvi .
Dan proljeća prvi,ponovljeni
I čita dalje i dalje. Ima tu dosta stranica. Bajka je to o ljetnim danima njihovog proljeće. Nastavlja da čita, sada su to snovi o njenim danim, a tmurna noć plete svoju mrežu i širi se.
Kiša dosadno trepće; riječi neumitno klize, ko pijesak kroz prsti. Njoj prsti kao opečeni i bolni listaju stranice.
Uzdah za uzdahom, poneki jecaj za jecajem. Krikovi nalik onih galebova kricima se ne stišavaju…
(sprema se završna scena)
Svjetlost prekida tanku nit noći i dana.To se zora javlja. Djevojčica postaje svjesna da su on i ona, njih dvoje, prvi put proveli noć zajedno.
I žao joj .Ne te noći, ona je prekrasna, jedna od tri najljepše noći u životu. Žao joj svih onih nedosanjanih i s’ njim neprovedenih noći. Dije onog ljeta i ova, svadbena.
Eej mame joj mamice mila! – to je slabašan krik, više uzdah.
Upravo tako, zajedno su probdjeli cijelu noć. Njegove je riječi milovale i grlile. Ispod Sunca, ispod Mjeseca, ispod Zvijezda, ispod maglica na pješćanom žalu pored mora. Na očigled munja i gromova, poljubaci i milovanja, jedna duše i jedno srca,one dvije ruke male,lijeva i desna napokon dočekaše svitanja dan.
Svijetlost se provlači kroz njene kose, prosipa se preko njenog prelijepog lica. Ona ponovo ostaje sama i iznevjerena.Sav je grozd,dvadeset pet ružičastih boba i sve su crvene bobe ribizli pojedena. Srce je nestalo.Ostao je samo bijeli veo i tri ljubičice na bjelina peškuna što blješte.
Lice anđela blijedi i grči se. U ledenom grču je žal za onim što nije učinjeno ono što su mogli ali nisu htjeli nisu smjeli učiniti, ta samo zato što su djeca bili. Žal je čisti bol i ljutnja.Ljutnja ovlaš, tek na tren i pomisao:
„On bekrija mili još jednom je izvukao srećniji kraj bajke naših proljeća“
Ruke su ispružene ka nebu, pogled ka suncu koje se stidljivo, obazrivo javlja. Oči se očekivano magle, nema onog tmuran dan strašno siv, svjetlost je jaka, blještava, niz, potok suza šapuće:
„Oprosti nam neučinjene grijehe naše Bože naš, ta bili smo samo djeca kojoj su branili da se vole.“
Zatim, onako okrenuta ka suncu ka nebu ogorčeno kroz stisnute zube:
„Opet mi pobježe, mili moj, ljubavi jedina moja.“
Ramena se tresu, polako se probija lagani jecaj, pa potom krik ,ona osjeća, zna da plejer njenog milog stao na pjesmi koju zna i ona :
Mojoj jedinoj ljubavi.
Proljeće njegove mladosti, njegova jedina polako klonu na pod, obara knjigu Egziperija. Udar jedan pa drugi, onaj žešći, presudni u predjelu srca i duše. Prozor se iznenada otvara.
Ona vidi čudesna bijela grlica sa rubinovim prstenom odleće prema dugi što javlja se ispod neba. Odjednom sve povezuje i shvata. Biće da je to njena oslobođena duša što u susret jedinoj ljubavi hrli. I dalje vidi i dalje se čudi je tamo ispod duge čekaju je dvije blistave grlice bijele jedna sa safirovim druga sa brilijantnim psrtenom.
Kao da je čuje:
Mili moji, evo me, ja ti stižem.
Mila moja, dobro nam došla.
Jedan blistavi Anđeo, skriven iza krajolika se smješka i pučanstvu pojašnjava:
Tamo negdje, gdje ih putevi darovani nose nema žeđi i boli, strasti i tuge.Tamo je sve ljepota i radost. Tamo je ljubav i blaženost. Tamo su troje savršen par.
Sjaj u oku polako gasne i više ne vidi grlicu kako se plavom nebu uspinje, dodiruje vršcima krila sa dvije druge i nestaje tamo negdje gdje rijetki srećnici dospiju.
U pozadini muzika – kao i uvijek Indexi su na usluzi onima koji vole i koji se susreću , moraju ovjeriti ulaznicu perom anđeoskim.
Neki od njih sa visine, neki iz daljine, svi su prisutni.
Prvi među jednakima od Indexa, muzikom se klanjaju ženi što nepomično leži, Bajci, grlicama, Malom Princu i ljubavi.
I odmah potom Bodina gitara počinje da jauče – cvili, Đoko bijesno i uviđavno udara, Ranko nježno miluje klavijature, Fadil prebire debele žice.
Sve je spremo za pojavu vokala.
Davor ruku zlaćanu uzdignutu u pest grči ka obzorju, pa je širi, za trenutak zatreperi njome pa zastaje.
Tajac. Dug sekundu-dvije; tišina bez pokreta, teška kao minute, tuguje i ćuti.
Apsolutna tišina. Ruka se spušta.
I to je to.
Ljubav i muzika sve je.
Muzika jeca.
Muzika plače, ježi.
Davor zamuckuje, Bardu glas podrhtava,t reba se upjevati , sevdah je to, Pjevač pušta glas.
Pjevač, Bard, Davor počinju da pjevaju.
”Ima jedna modra rijeka…”
Netom iz vedra neba kiša počinje da pada.
Ili to neko plače?
Poklanja se Princ Mali i šapuće:
“Mila moja, ne, nije sve svršeno za nas dvoje. Ništa se ne brini. Sve se posložilo kako treba.
Dobro nam došla jedina moja .Uskoro ćeš biti ovdje .Posla nema, hiljade i tisuće ljubičica bijelih i modrih već je zasađeno, i koja pride. Dva suncobrana malo veća su pristavljena i planeta zeru proširena. Sasvim dovoljno za troje. Otoman nevinost je primio jednu anteriju bijelu u njoj te jedna grlica sa smješkom čeka. Nećeš s ljutiti, čedna je krasotica ta.Tvoju bijelu anteriju ne ispuštam iz ruke otkad sam čuo da mi dolaziš. Oprezni biti ne moramo,nebo na nas prijateljski gleda. Ovdje se na ljubav i radovanje drugačije gleda.“
Sa osmijehom zalijeva dvije ruže, rubin crvenu i brilijant bijelu. On je u safir-bijelom mornarskom odijelu i kapu đačku ima.Za pojasom mu dva šala :ružičasti i srebreni.Čeka grlica bijelu.
Svijet se izgubio u mirisima mirijadama svojih koje ne opaža i ne osjeća.
Zastor nenadano ali polako i neumoljivo pada, svjetlost krajolika se gasi, anđela više nema, samo muzika sve je.
”Valja nama preko rijeke.”
Aplauz molim.
( kraj)
(A možda i nije, koće Malom princu vjerovati , nestašan je on uvijek nekud bješi i neke nove vragolije sniva, kontaju Luca i Frka i dodaju . Smisliće on već nešto.)