Volim jesen. Pada lišće crveno i žuto.Na njihovim krhkim zlaćanim leđima lepršaju sjećanja i uspomene.
Grad više ne djeluje ižurbano. Ljudi se sve više povlače u toplinu svojih domova.Dah zime se osjeća u vazduhu. Duvaju vjetrovi blagi,nekad topli , sve češće hladni.
-Maroni, vrući maroni…- odjekuje ulicama eho i vabi rijetke prolaznike.
Miris kestena vraća me u neka davna ,dobra i nevina vremena koja se vratiti neće a koja su obilježila moj potonji život i živote generacija koje neumitno iščezavaju.
…kasna je jesen i predvečerje. Umilni ezan sa tisuću minareta su objavili akšam.Zvona katedralskog tornja su upravo odzvonili petu uru,
Zimske radosti su počele. Čarolija i užitak igre u bjelini zavejanih ulice.Sanke i klizaljke. Grudvanje i snješko bijelić. Djetinji smijeh i cika.Automobila nema. Mahale su okovane bržuljcima snijega i leda.Grtalice ne mogu prići. A mahale im i nisu prioritet. Treba očistiti ulice i puteve CK drugova i slugana im,
Tokom dana su mahale dječije carstvo. Pišu se radosne zimske bajke.
S prvim mrakom nastupa tišina. Djeca se povlaće u kućerke veselih uskih ulica na zasluženi odmor.Snijeg provejava osvijetljen slabašnim sijalicama sa trošnih drvenih bandera. Zakašnjeli prolaznici hitaju toplini svoga doma i ne osvrću se na tu bajkovitu snježnu procesiju
Na vrhu ulice strme stoji kuća stara koja je vidjela i boljih dana. Prozor dnevne sobe osvjetljava snježnu procesiju. Sniježno veče privučeno svjetlošću starog lustera , voajerski postaje svjedokom nježnih prizora koji poput slika kaleidoskopa klize iza prozora.
Toplinom dnevne sobe širi se ugodni miris čaja od šipurka i vrelih kestena. U kuhinji , u rerni starog tiš šporeta pucketaju skoro pečeni kesteni.
To je majka pripremila ponude svojoj promrzloj djeci da se ugriju i okrijepe. Upravo su se vratili doma poslije cjelodnevne igre na snijegu. Zanoktice nikako da se ugriju. Pomalo bole. Ali majčin osmijeh i zagrljaj liječi sve.
Zabavljena toplim blagodatima djeca su mirna i tek neki nestašluk što miriše na naposluh se otme i poremeti mir doma. Otac , stari akšamlija sjedi za sofrom punom mezetluka koje je pripremila njegova vrijedna žena. Tu je i mali čokanj o,5 dcl i obavezna gebira , bocun od tri dece napunjen do tri četvrtine mekom domaćom šljivom, gradačanka 33 gradi.Ponekad podigne lijevu obrvu, onu na strani srca i dobrote. Zamišljenost i sjeta, koji licu daju jednu notu strogosti, se gubi sa lica. Obasjava ga nježnost, i ljubav.To su njegova djeca. Tri sina i kćer. Ona je najmlađa i mezimica. Dakako i velika maza.
A prve dvije i po decenije život ga nije štedio. Ne njegovom krivicom. Bio je dobro i vrijedno dijete , potom mladi čovjek. Kada je imao dvije godine umro mu otac.Dvadeset godina stariji brat mu je zamjenio oca. Sestru i ne viđa. Živi u drugom gradu. Nije mu oprostila štp se rodio po njenoj udaji i bio vršnjak njenom prvom sinu i što joj porodica nije dala udjela u nasljedstvu. Takav vakat bio. Bogat miraz da , nasljedstvo ženskom rodu ne. Najstarijeg brata skoro nije ni poznavao. Učitelj trbuhom za kruhom, uzeo svoj dio nasljedstva i otišao u susjednu zemlju da radi. Tamo se oženio bez namjere opovratka.
Četrdeset treće ustaše mu zaklaše , isjekoše brata kojim je bio vezan pupčanom vrpcom. Kažu on je zlatnim kovanicama otkupio njegovo tijelo isječeno na komade. On muči.Nilad ni jednu o tome ne progovara. Valjda zaledio bol i sjećanja. Imao je 21 godinu. Odmah je otišao u partizane.Kada se vratio iz bojne , zatekao je osijedjelu majku koja je poboljevala. Srce joj se slomilo.Radi njega je izdržala još dvije godine. Zna da njen mezimac i siročić osim nje nema nikoga na ovom taksiratli svijetu. Informbiro je zatvorio granice oko Jugoslavije , tako i Albanije gdje mu je najstariji brat živio i radio. Nikad ga više nije vidio.
Rezime – sa dvadeset pet godina je ostam sam bez igdje ikoga na svijetu.
Ali usud je pravedan. Uzima i dariva. Rastužuje i raduje.Kako je nanijećeno.
Sam , bez bliskog roda se počeo gubiti.Amiđe ga oženiše, ni godinu dana po smrti majke. Da se riješe mogućeg belaja i balasti i da udome sirotana. Nađoše mu prelijepu, vrijednu djevojku iz dobro stojeće porodice.Reklo bi se ugovoreni brak. Nije bio. On je pola godine išao u pohode budućoj supruzi i upoznavao je.Što no bi se reklo – ašikovao. Normalno pod budnom paskom njenih roditelja i četvorice brsće. Bila su takva vremena. Časna i nevina.Njeni roditelji su bili fascinirani njegovim porijeklom.Njena braća njegovim šorvanima koje nije štedio samo da bi ugrabio koji slobodan tren i ukrao koji poljubac. Buduća mlada njegovom ljepotom i šarmom. Kad se bolje razmisli – bilo im suđeno.Dvoje se našlo za čitav život.
I sada on gleda ženu i djecu. Sretan je. Ona je domaćica. Dvori njega i odgaja djecu uz njegove rijetke kaznene intervencije koje su se završavale prijekorom koji je bolio više od degeneka. Ona je ponosna i gorda žena. Zna da zaslužuje ljubav i nježnost koju nalazi u djeci i suprugu. A kako ne bi! Nemilice daje svu sebe , bezuslovno.
I dok guli vrelo kestenje i osluškuje smijeh dječijih glasića nježnost joj ispunjava nutrinu. Zna da je ovo blagoslovljena kuća. I da ima dušu. A duši ne treba mnogo . Samo malo ljubavi, nježnih tonova i svjetlosti. I ponekad malo kestenja i čaj od šipuraka. Da se djeca ugriju i raduju. Za ostalo će se Bog Milostivi pobrinuti.
Kao da joj čita misli, muž joj se obraća:
-Mila moja naspider mi ti jednu. Iz tvoje ruke je slađa i birićetnija. Nekako se osjeća ljubav i miris duše.
Godine minuše. Roditelji se preseliše na ahiret. Nečujno i tiho. Kao da ih neko ukrade.Otac pa mati. Tamo će čekati svoje potomstvo.
Još postoji ulica strma i kuća stara stoji. Prazna je odavno .Niko njoj osim mene više ne hodi. Svi su utihnuli koji bi ruke širili. meni i uspomenama. Osijedjela tišina prolazi šutke, za namrgođene je briga ni.Ciča zima još uvijek je vanka, niikad se ne gasi svjetiljka na uglu kuće.Kroz neugaženi snijeg teško se probiti sam,u zametenim prtinama slijediti snove.
Bog mi je svjedok prozori su svi zatvoreni ,niko odavno već ne motri van.
Godine su prošle, lijepe i mirne,ne smijem reći da sam sam, bile bi tužne ptice malecke.
Minuli smetovi sa sobom su sve anđele poveli. Ostalo je samo moje srce od porculana iskreć ljubav iz svih prozora.one iste stare kuće kojoj niko dugo već ne dolazi da dušu stere.
A kuća stara, rekoh li , u mahali strmoj još uvijek stoji. Prazna je . Niko ne obitava u njoj. Obiđem je povremeno i odsjedim koji sahat. Ćutke i bez misli. Osluškujem i oćutim prošlost. Čujem vesele djetinje glasove.Izviru iz zidova. Okrećem glavu ka kuhinji. Očekujem da će se javiti pucketanje i miris kestena. Poželim pljubiti majčine od kestena vrelih čađave ruke i susresti nježni pogled pun svjetlosti i duše. Očekujem i umilnu molbu:
-Ljubavi , naspider mi jednu …
Tišina i mir zabrekli su međ debelim zidovima.Tek raskošne starinske čipkane zavjese , vezene majčinom nježnom rukom ponekad, ničim izazvane zatitraju. To seni mojih roditelja govore da su njihove sudbe još uvijek vezane da našu kuću.I da svjetlost i ljubav nikad neće iščeznuti iz njene duše.
Ne znam da li sam stigao da im se zahvalim za sve što su mi dali.Nadam se da me čuju i da su zadovoljni sa nama, potomstvom svojim.
Hval ti i blagoslovljen da si Gospode Milostivi.