VII dio
Šesti dan
Srijeda 18. Avgust / Kolovoz 1971.
Susret sa sudbom
*
Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi. Tako sam mislila.
Zaklopila sam žute stranice o Dijani i Dobrom. Još su mi oči pune suza i plača. Vidim Dobri se vraća i nosi dvije termosice vode. Jedna ternmosica je plava, druga je crvena. Znam koja je moja , a koja njegova. Nekad mi se njegovo pridržavanje formi graničilo sa autizmom.
Još nisam mogla doći do daha. Gušila me Dijanina krv. Gušila me Dobričina djetinja ljubav i bol. Pročitane riječi su uvukle tu stravičnu priču u moju dušu i kidale je. Hoće da izvuku nešto što ne želim da Dobrom dam. Sada me sve boli. Nemam vazduha da dišem. Nisam htjele su da me njihova tragedija i bol povuku i da zajedno isplivaju sa mojom.
Dok se ja borim da dođem do daha i da se priberem, onaj klipan me ljuti. Ništa on ne radi Šuti i tužno me gleda. U očima mu iskre suze. Mislim, još mi samo treba da se on rasplače. Nije se rasplakao, samo je tiho rekao;
-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se više, milo djetence.
Ne znam šta mi bi, rasplakala sam se. Plakala sam dugo i neutješno. Plakala sam kao dijete , kojeg su prodali i sada ga napuštaju; obećavaju da će se vratiti,a ono zna da ga lažu i da će ostati samo u tuđem svijetu. Plakala sam ko godina. Suze mi liju, ja ridam, ja grcam, ja počinjem da vrištim, ja hoću sudbinu da tražim, da je tučem, da joj nos skršim. Da je prebijem i naučim pameti , da nikad više, ni jednoj Dijani, ni jednoj Frki, ni jednoj Luci, Zlati ili Leli Jeli Jeleni, ni jendoj ženi ne uradi to što im čini.
Kroz potoke suza vidim da Sudbina bježi preko klivade, preko ljubičica, gazi ih nogama živote im krhke uzima, dolazi do obale Modre rijeke. Ulazi u nju , zastaje tačno na sredini i prstom mi prijeti, izaziva i čujem kaže mi :
-Dođi ako smiješ, ti kukavice što bježiš od života i ljubavi.
Plačem, a ova me pakosnica izaziva. Hoću da ustanem da se obračunam sa njom. Ali Dobri me stišće , zagrli, pomiluje mi kosu, jedan poljubac, na vrh čela gdje se ono sa kosom spaja, polako spušta i više sam osjetila nego što sam čula kako mi kaže:
-Neka, pusti je malena moja. Nije ni njoj lako.Težak je njen život, ali mora raditi svoj posao. Ne ljuti se na nju. Ne radi to ona. Ona samo posprema strahote , šta zli ljudi čine. Vrijeme je malena moja, za suze i bol. Dugo je to, trinaest godina držati sleđenu dušu u tamnici i biti živa zakopana.
Odjednom u jednoj jedinoj njegovoj suzi , što nikako neće da sklizne, zaiskri lik sav u bijelom, sa svilenim šalom oko vrata, u kožnoj jakni i kacigom u ruci. Iz suze se šapat , poput poljupca prosu:
-Poslušaj ga mila, dijete je ali profesor boli. O bolu i tuzi sve zna.
Vrisnem, mislim da ludim, jer to je moj Dodo, ta glava u bijelom, što se smješka u djetinjem oku.
-Zbogom mila i sretno ti bilo.Samo me tvoj led i bol držao ovdje.Bojao sam se za tebe. Sad si sigurna i moram da idem.
Ja hoću da je poljubim, jer ta suza je moj Dodo. Suze se povlači, Dodo se nasmješi , suza se u grlicu prometnu i leprša ka nebu. Zastane zatrepće krilima i napravi krug i nesta. Ja nastavim da plačem ,ali ljudski, polako i tiše .I osjećam da se led u duši preokrenuo, kao da je malo mjesta vazduhu napravio.
Dobri mi daje vodu izvora Modre rijeke,
-Uzmi trebaće ti, nisi sve suze isplakala. Uskoro idemo mila moja, sprema se noć.
Smirena sam. Dok ležim na ćebetu duginih boja, sa glavom u krilu jednog djeteta, na um mi pada kako nisam često razmišljala o tuđem bolu, niti ga prihvatala. A kako ću – kad nisam priznavala svoj? Možda bi me neki dan prije ova priča o nesretnoj djeci samo rastužila, ali sigurno ne bi toliko zabolila i ne bih zaplakala.
Šutim ja, šuti i taj „profesor“. Samo me nutka vodom i sendvičima. Suze me izgladnile i glad me neka spotakla, i žeđ me mori. Ne mogu prestati jesti Između zalogaja hladnoća Modre rijeke mi polako klizi niz grlo i osjećam, nekom umilnom dobrotom mi ispunjava srce.
Pogledam prema Rijeci. Sudbina izašla na obalu, raširila mokru odjeću preko trave i onako gola se sakrila u žbun i tiho plače. Prelijepa je i kad plače. U toj ljepoti je toliko bola, da ja ponovo zaplačem.
Ona zna da ja sada nad njom plačem, jer ona je i moja sudbina. Bez imalo stida, usta i onako gola, predivna i blještava, skoči u Modru rijeku i zapliva niz nju.
-Odoše – reče Dobri – na ovoj livadi djelići nebeske svjetlosti nemaju više šta da traže.
Gledam ga i mislim ili smo oboje ludi , pa nam se iste stvari priviđaju ili nismo ludi, pa nam se iste stvari ne priviđaju, jer ih vidimo. Dan je postao mnogo svjetliji i blistaviji. Razmišljam, Mili Bože , koliko je tu svjetlosti i ljepote.
Shvatam da se Gospodu trinaest godina nisam izravno obratila
Dobri kao da se nečeg prisjeća, desnom rukom preko glave, počeše kosu, iznad lijevog uha, zagleda se u nebo i poče svježim i tihim glasom:
Sve naše godine su obasjane svjetlošću. Svaki tren , svaki djelić tih godina. Žalosno je jer propuštamo neke stvari koje život znače. I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.
Moj život je obojeniji svjetlošću više nego drugim.Upoznao sam tebe. Da i još neke mile grlice. Pričao sam ti o bojama, a pomenuli smo Svjetlost. Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Meki talasi jutra nadolaze. Nježno dodiruju obale svijesti, otvarajući sedefaste obale sna. Po ko zna koji put treba ustati, ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz snove i ljubav. I zaboraviti koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti. One se bolno probijaju kroz proreze jave, poput hiljada blještavih maglica, najavljujući ponovno rađanje života. Prati nas čitav dan dok opet ne usnijemo. Kad zaspemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti. Nije bitno kojim redom . To su sinonimi. I tako čitav naš život koji traje kao let grlice. Sve se kreće , ali se ništa ne mijenja. Osim neka nijansa boje života.
Ljudi uvijek pričaju o nekom redoslijedu , o nekoj diobi, poređenjima. Ovo je preče od onoga. Ovo je ljepše od onoga. O ovome bi se trebalo prvo govoriti , pa tek o onome. Neukost. Mi ne smatramo da treba praviti neke redove , kada su Božiji darovi u pitanju.
Eto ja ti prvo pričao o bojama, pa sada hoću da ti pričam o svjetlosti. Neki ona nevjernica , od juče bi rekli: klipan naopako počeo pričati. Pomislila si da je prvo trebalo da ti pričam o Svjetlosti , pa tek onda o bojama. A Svjetlost i boje imaju jedan značajan imenitelj. Bog nestvara Svjetlost – ON je Svjetlost . A svjetlost reflektuje boje. Kod Boga Mudroga nema razmeđa i razvastavanja. Svjetlost i Harmonija sve usklađuju
Ja se skroz zacrvenila,upravo sam to pomislila kada mi je pričao o bojama. Kasnije sam sama sebe ispravila :
-Ne znam ti ja baš puno o svjetlosti i bojama. Sve moje slike, svjetlost i boja su se zaledile prije trinaest godina.
Znam – reče on, zastane i nastavi – svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Božije stvaranje.
Opet me gleda i rovari. Pitam se, zašto je rekao ono; znam. Da li zato što zna moju tajnu ili da podvuče svoje znanje. Nije tu rečenicu najbolje sročio. Mali se pravi važan.
On se ne da omesti, gleda me, smiješi se i nastavlja.
Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi, iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.
Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina prodirući kroz tamu i učeći je o svim Božjim naukama i nakanama. Dok se širila, plivala je ka jednom unaprijed odabranim mjestom u toj tami , gdje će ON moći posložiti svoje posebne zamisli.
Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala prašinu jedne zvijezde koja je bila dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije , iz spektra boja osmišljena je plava planeta , Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi milosti pokloni planeti svoja dva čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari čedima razum i svoje darove : svjetlost i ljubav.
To čeda su vrlo mlada i djetinja i vrlo često nerazumno bivaju. Plavu planetu su nazvali jednostavnim imenom Zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a Plava planeta je samo jedna.
Čeda , često toliko nerazumno bivaju pretvarajući plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često nerazumnošću Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izaziva. Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog univezuma.
Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti. Zbog toga toliko praštanja i popustljivosti nezrelom biću. Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost. Radi njih , onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.
Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost. U Svjetlosti su utkane naše ljubavi, nade i snovi. Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi. Nama se ljudska definicija svjetlosti čini vrlo smiješnom:
-“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”
Koje li šturosti i bedastoće!
Ima i ona druga malo poetičnija, zemaljski prizemna vizura svjetlosti ,koju smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama.
“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se dugin spektar nijansiran valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boje.”
Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće. Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik Svjetlosti koji Ljubavlju drži Univerzum na okupu. Svjetlost je ona tiha, milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav u raznježenom Božijem čedu i koje se riječima ne može objasniti.
No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe, naivne i jednostavne.
Kasnije te večeri osjećala sam se smireno,i nepokolebljivo. Sutra ću ovu neobjašnjivu i skoro nerazumnu situaciju prekinuti i pustiti Dobrog da ode. Nije za apsa, nije lud i nije opasnost za ljude. Vjerovatno ni za žene. Više je neko djete koje je neku pamet nabubalo. Možda i nije, ko ga zna, ali ja neću više da se bakćem s njim .
Ja se malo zaplela u priči. Kada sam pomenula jutro poslije onoga i kad sam sam izašla u baštu i vrisnula;
Ehej, hridine Grada čednosti , ja opet volim . Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu, nježnošću okupana. Ne želim više da se noću budim, molim i plačem. Hoću da zaboravim riječi molitve:
Sutra mili, sutra ću ti doći pa ćemo ponovo biti zajedno.
Ponovo imam danas.
Shvatili ste da nisam imala srca da ga pustim.
Sve mi je misli poremetio. Sve češće osjetim neku drhtavicu i čežnju i pitam se da nisam nešto umislila…
Prva noć po privođenju je krenula napriliku ovako. Rekla sam vam da sam magnetofon pristravila. Tako nalaže pravilo službe. Ništa bez magnetofona. On je svjedok i zakon. Ja smislila , malo ću se za svaki slučaj strogoće igrati i to je to.
On me gleda, blagim telećim pogledom, smješka se, ko djete na tuti i pita:
-Malena moja, šta ćeš nam to pristaviti, sat i ljetni stađun kažu ovdje negdje okolo rok muzike mora biti. A i znam da ponekad Lejdi pjeva bluz.
Koji drznik, par prostih rečenica, mnogom razložnošću i prošlošću diše . On mene, dva metra sa štiklama, jedru, punu, čvrstu i dugonogu ljepotu svako malo naziva Malena i još svojata. To je ug i uhh. To nije simpatija, to je za četri stađuna plakati .
A onda me nešto štrecno skoro da izgubim dah i nešto me presječe. Morala sam sjesti. Otkako sam ga privela, dah me sve češće guši, ne mogu da dišem. Dodo me uvije tako zvao: Malena moja i nikako drugačije. Iako sam sjedanjem skoro izjednačila pozicije, još uvijek sam za pola glave viša. Gledam ga strogo policijski , ali mozak na drugu stranu vuče.
On nešto zna! Osjećam, on zna nešto što niko ne zna, niti bi mogao znati. Samo me Dodo zvao Malena moja, ali bio je moje visine i žilet viši.
Summertima i Rock around the clock su Dodine i moje himne bile. Bil Haleja smo plesali kao ludi. Bili Holidej ili Besi Smith smo u osami slušali, jer je nama tog ljeta tako lako, nepodnošljivo lako živjeti bilo. I nije nam život nimalo na njihov nalik bio.
Ja ga gledam strogo , po policijski. Čak se ne pitam odakle mu sve to. Sutra će on meni da leti. Večeras je kasno. Imam ja dušu, iako sam policajka. Ne valja mlado čeljade u mrklu noć puštati. To što sama sa njim, noću u praznoj kući, ništa mi ne znači. Nemam ja straha, a imam i crni pojas i patrolu ispred vrata.
On se smješka više radoznalo i sasvim malo zamišljeno. Ni on nema straha. Izgleda da ga moj jogunasti stav uveseljava. Vidim da se ne pita : šta me snađe ili gdje sam ja ovo? Ili bar da se pita : šta će sa mnom? Ni traga strahu. Samo blagost i nježnost iskre, nekako tiho i nenametljivo, razoružavajuće nevino.
Zaustim da ga pitam…
On odmahuje glavom i prst na usta stavlja. Ja sam zapanjena, mene Lucu neko da ćutka. Još od Dode …joj, opet se Dodo javlja , nikad od onog dana mi više u mislima nije bio. Nisam mu dala da mi dođe. Sad više nisam ljuta , već ogoljena, razoružala golotinju svoju, stid svoj pred malenom radoznalošću skrivam.
On polako ustaje , odlazi do bifea, dvije kristalne čaše i flašu kurvoazije vadi, donosi, na nepokriveni sto od ebanovine stavlja. Odlazi do trpezarije tacnu i podmetače nosi i par sendviča.
-Ostalo od plača, grehota baciti. Ima još. Izvini plač nije još na red došao. Ja malo pobrko. Doći će. Vidi se da ja ovo nisam pravio. Previše sapuna ima.
Preneražena sam. On kao da je u svojoj kući, a ja mu gost. I kao da je nekada bio u mojoj kuhinji.. Zna gdje šta stoji i gdje će što naći. Ništa ne pita. Samo uzima i nudi. Nemam vremena ni da se naljutim, a on novi ispad pravi.
Uzima diktafon , otvara terasu i na nju ga odlaže. Ruke put djeteta izvrće, ko da se čudi i pita: šta će nam, ovdje nema nikakvih tajni. Komodi sa gramafonom prilazi i rovi po pločama, pa ih nekim samo njemu znanim redom slaže i preslaže.
Malo, crticu jednu ,na čelu se mršti, jednu na gramafon stavlja, druge složene ploče pored njega odlaže.
Vraća se do stola , sipa po prst pića u staklo što blješti , ciganku i zlatni upaljač, iz džepa vadi. Trznem se, mahalaš je to i pogledam na šank , na njemu moji rekviziti nedirnuti stoje.
On prati moj pogled, ruke širi , kao izvini zaboravio. Ponovo ustaje odlazi do šanka i pred mene ciganku i zlaćani upaljač stavlja. Produži do komode , pušta da gramafon muziku lije. Iznenađena sam, klizi meni najdraža kompozicija; Ravelov Bolero. On je neki luđak i mefisto, svaki mi damar otkriva. Ali ‘nako , polako zrnce po zrnce. Sjeda , vadi dvije cigare, stavlja ih u usta, pali ih, meni jednu pruža.
Da li je on blesav ili lud ? To mi niko od Dode nije radio. Nisam dala i niko nije smio. On samo sliježe ramenima, kao da kaže: ko ti kriv. Ja san zabezeknuta, ka bi moja nona rekla – pizdim.
On čeka i osjeti kako mi se pluća opuštaju, pa istovremeno uvlačimo dimove , ja u svoje kršne, on u svoja , recimo , mladalačke grudi. Muziku ćutimo i uživamo . Svakako je opuštajuće, Mali vještac zna znanje. Meni pomalo neugodno i ljuti me to što on ne gleda u moje grudi ko drugi. Kao da ne vidi rasnu ženu pred sobom, već krhku djevojčicu kojoj treba princ, da je spasi.
Bolje ga pogledam. Da, zaista, jako liči na Malog Princa , samo nije plavokos. Možda su mu zato oči i misli nevinije. Ovaj mir je nesvagdašnji i čudan, težak i pomirljiv , kao da diše. Cigare smo ispušili , malo poslije i muzika staje. Tada me on upitno gleda i ja znači mogu da ga nešto pitam . U pogledu je : izvoli moja Malena, u redu je , znam te.
Vidi drznika.On meni opet moja Malena To on meni, nešto , ko biva odobrava. Prije nego što neku ljutnju počinim , samo od sebe mi izlijeće.
– Ko si ti?
On tužno, tako tužno odahnu i progovori , prvi put od kada je doveden.
– Mali Princ.
Ja, Luca sam zatečena. Veću budalaštinu u životu nisam čula. Nisam vjerovala da svojim ušima slušam to baljezganje. Čitala sam Malog princa i raznježila me njegova dobrota i ljubav. Simpatična mi je ta bajka. Tražeći Dodine tragove, tražila sam i malu planetu , asteroid , meteor , šta li već.. Nikad je nisam našla. Kasnije sam shvatila, ona je tako mala da je ni Tesla ne bi mogao pronaći.
Bolje pogledam Dobrog. Zaista liči na Malog Princa. Samo ozbiljnije i tužnije izgleda.
-Da nisi malo prestar za Malog princa.
– Nisam. Mali princ je uvijek onakav kakav je i prvog dana bio ili kako ga ljudi zamisle . On ne odrasta. Vrijeme prolazi i leti, a on se ne mjenja. A i nemoguće ga je promjeniti. On to ne želi.
– Zašto bolan nisi na onom svom malenom planetu, nego smutnju po mom gradu praviš i još ženske sluđuješ i srca im lomiš.
– Vi, ljudi ne znate kako je tamo. žao mi vas .Tamo je prilijepo. Mala mirisna planeta i jedna ruža i jedan baobab; to je ono vidljivo. Sa nevidljive strane ima šćemljijica, ležaljka i malo mirisno polje djevičanskih ljubičica. Bijelih i ljubičastih. Danju uživam u mirisu ruže , milujem baobab i umujem o Stvoritelju, samoći i tišini, ponekad , kad se umorim posudim šćemlijicu i sjednem. Noću gledam zvijezde, putanje i maglice. Šta će djetetu više?
Gore se sve jasnije vidi i mnogo je veličanstvenije i ljepše. Nikako se ta ljepota pogledom ne može pojmiti i obuhvatiti. Te boje i ti oblici. Mirijade mirijadi valera , likova i boja, nedokučivih u blagosti i milosti , se ogledava u slavi Najuzvišenijeg Bića, Stvoritelja našeg. Više ne pokušavam dokučiti gdje je Znalac i da li će mi se ukazati. Samo znam, da je u toj ljepoti, u toj nježnosti, u nekoj od najljepših maglica njegovo prijestolje. Sa prijestolja slave udahnjuje u tebe, mene ,u sve nas, svoj istiniti nauk , ljubav i milost ,da bi ga mi prigrlili. Čitav naš život On je prisutan u nama i uvijek u nama živi. On je Vječni i Živi .
– Da ti nisi sebi nešto umislio ili obuhvatio nešto što nisi mogao podnijeti, pa skrenuo.
-Ti u sebi kriješ rijedak dar za iskren i suptilan humor. Često mi osmjeh, ponekad i nečujni smijeh izmamiš. Kako, malena moja, ne bih mogao sve podnijeti, kad me Mudri miluje i pazi. I dao mi znanje , kao i svima nama. Ja svoje znanje nisam zaboravio jer ne odrastam . Ostajem dijete. I uvijek ću biti. Drugi , većina njih odraste i izgibe djetinje znanje. Ja se više ne pitam: kako se On ili Ona sa svojom samoćom nosi. Znam da Uzvišenost mnogo , milijarde milijardi svoje djece, zvijezda, maglica , anđela , ljudi i stvaranja ima i ne preostaje mu vremena za samoću
Tu zastaje , ustaje, pušta ploču i Bolero ponovo počinje da klizi. Cigare nam nove pali, jednu za mene , drugu za njega. Čašu mi dodaje, malo svoju, u visinu očiju diže i ja znam da to želi da piće kušamo. Slatko coknemo i on nastavlja.
– Negdje duboko u meni je zakopano neko znanje i neka bol. Kao u svim bićima . Ono na površinu našeg bića nose nježnost, ljubav i dobrotu , svakodnevno, svakog momenta. Nešto od znanja izbije , vrlo rijetko, ali neko zrnce ipak ispliva. Zrna se mnogo nakupilo i mnogo bole , jer znanje mnoge tuge nosi. I nikoga ti ja ne zavodim , niti smutnje radim. Samo pokušavam slomljena srca da lijepim. Malo snage im dam, da bar korakom prvim u novi život kroče.
Bolno je to moja malena. Vrlo bolno. Ženska i dječija bića su jako krhka, kao paučina. Lako se slome.Zato je izreka, pažljivoi nježno, kao sa ženom.Toliko je ljubavi i nježnosti u njima , da boli. A hablečine to ne cijene. Njima je bitno ko je dao go, ko je pametniji i ko više penezi ima. Djecu tek podnose, žene tiranišu, samo o svojim glavama se brinu. No, vratiću se ja na priču o ženama. Skoro da si žena, razumjećeš.I imamo mi vremena. Ništa nam neće pobjeći,ali sve u svoje vrijeme.
Ja sam sada zanijemila. Zabolilo me ono njegovo: skoro da si žena. Razljutilo me ono njegovo: imamo mi vremena. Rasrdilo ono: sve u svoje vrijeme.
Znam ja dobro ko sam i kakva sam. Šta si on to umišlja? Kakvo vrijeme i šta u svoje vrijeme? Sreća da nikad nisam voljela pendrek. Moje biće ne podnosi fizičku torturu. Sada mi skoro žao što ga nemam. Garant bih ga bar jednom klepila, ma šta klepila, heknula po pametnici koja mi smutnje u mislima pravi. Sa Grada prešao na mene. Htjedoh malo podviknuti, ali on me preduhitri.
-Nisam vam ja ništa kriv. Ništa vam ja nisam radio, ni tražio. Vi ste me priveli. Našli ste razlog, sudbina je tako naložila.
Pogledam ga on je tužan i ozbiljan, malo snužden, povlači se u sebe. Možda me sada persira, ograđuje se od dešavanja i pomisli , i hoće da ga svi puste na miru. Odjednom dobijam osjećaj da mi čita misli, pa se preplašim.
Kada sam to jednom, naki dan kasnije pomenula, on se od srca nasmijao. Rijetko je to činio , ali tada bi mi duša zatreperila blagošću. Kako je lijep , kada se smije. Ništa ljepše u mome gradu nije bilo. Mogla sam se sva utopiti u tom smijehu.
-Ja da čitam nečije misli. Nemoj se, malena moja , igrati sa mnom. Skoro da jedva znam čitati i pisati. A misli čitati, to ne umijem i ne smijem. To, što nešto pogodim, je zato što ljudi licem, očima i pokretima više govore nego riječima.
A ti si ,malena moja, kad se srdiš kao ponosna i prkosna djevojčica kojoj su ukrali lizalo. Stišće zube, neće da vrišti, jer je dobro vaspitano dijete, ali očima bi ili pendrekom nekom nos slomila. U tvojim očima je jedno more suza, koje samo što se nije razlilo . Od tog mora , ti ne vidiš led svoga srca i njegovu ljepotu. Da mi je samo jednu iglu malecku naći,da bocnem to more, nek se izlijeva.
Počne se trkeljati po đepovima, na kraju iz malog đepa na grudima vadi jednu sasvim malenu iglu sa udjenutom, dugom rubinovom niti i zagleda se u nju. Ja skoro da se prepadnem , nisam sigurna šta je taj luđak sa iglom naumio. Hoću da ustanem, ali vidim on ne obraća pažnju na mene.
Neku svoju igru sam sa sobom igra. Vadi bijelu maramicu iz džepa na prsluku. Zažmirio je i problijedio. Postao je nekako proziran i vazdušast. Jadna suza iz lijevo oka mu kanu.Meni se učini da je nebesko plava. Dubok uzdah, grcaj, protrese mu grudi. On ne otvara oči ,već ko slijepac po suzi nešto veze.
Mic po mic, pokret po pokret , kaligrafskim pokretima iglom isplivava prvo slovo – V. Njegovo lice je izobličeno od bola. On nešto sluti. Vidi mu se.
Ovaj put je sebičan bio, samo sebi piće nasuo i naiskap salio čašu. Tako to pjane rade, likuje pakosnica u meni. Ona druga dobrica, koja se dugo krila i rijetko javljala, ga brani:
-Ne vjeruj pakosnici pakosnoj, on veze i guta i veze bol. Neće da ga tebi prti.
On odlaže vez i priča o bojama, kao da mi je tu priču već pričao ili barem započeo.
Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene ,neranđaste, žute, zelene i plave boja. Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Meuvjerljiva i lakoumna floskula.
Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo. Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Bosni nije data ta mogućnost. Odavno joj drugi kroje boje. Koliko znamo još samo dvije tri zemlje nemaju mogućnost birati boju i svoja
Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.
A šta su boje.One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge, boli i smrt.
Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke. Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča.
Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. Svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena.
A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet i sjećanja . I boje ih slušaju jer najčešće o ljubavi i ženama sanjaju. Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.
Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da izađu u neki đardin i uživaju u bojama. Oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće iskrica koji lebde pred očima sretnog bića.
Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći: Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.
U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi i milosti je boje, tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno. Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre i tone boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav , ona se odjene bojom koju zaslužuje.
Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja Bosna zemlje Božje milosti ,Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.
Nisam bila uvjerena da Mali Princ iskreno vjeruje u Boga Milostivog. On uvijek priča o njemu kao o nekom drugu ili prijatelju. Ali svjetlucave priče o bojama i svjetlosti , mi je reklo da je njegovo vjerovanje prirodnije i iskonskije nego što to neki mogu sebi dozvoliti.
Dok je pričao , meni se polako počela dizati neka koprena iz srca. Koprena nalik na plave ledene sante provlačila mi se kroz um . Tu je led malo omekšao i polako je počeo da klizi niz grlo, da bi se otopina spustila u dušu. A onda se pobucala u hiljade suza, koje su kao valovi nadolazile u plavet mojih očiju i slijevale se niz lice, niz vrat, zalijevajući grudi i skute, ruke , noge, preplavivši čitavu sobu.
Krik samo jedan krik,mene, sleđene djevojčice je ispunio umilno nebo moga Grada Čednosti parajući njegovo nebo okupano milijardama maglica.
Mali Princ je sjeo pored mene. Poljubcima mi skupljao suze, unosio ih u sebe govoreći:
-Još su slane, to je dobro.
Ne razumjevajući ga, ja sam mu položila glavu u krilo. I odjednom počela pjevušiti:
“Ja sam samo žena
Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem
Nakon teške noći sam umorna i snena
Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem
Ili kad te ljubim
…
Ja sam samo zaljubljena žena
Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći
Šapat ili dodir, luda igra sjena
Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći
Čudna je to igra
…
Ja sam samo nježna žena
Ja sam žena
Žena što voli
Žena od soli
Strasti i boli
Ja sam samo žena koja tebe snije
Ja sam žena
Žena od tuge
Žena od duge
Žena k'o druge
…
Ja sam samo žena a srce djetinje
Ne traži da ti pričam baš sve moje snove
Možda čuješ laži kad izlaza nema
Ne žuri se da saznaš og jučer riječi nove
Ne pitaj ništa
…
Ja sam samo voljena žena
Ne tragaj saznaš riječi o meni sve
Možda te zaboli ime
Teški su dani naše krhke godine ove
zato čuti i voli me …
Jer ja sam samo , samo žena…
On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi, pogledao u oči. Vidjevši njegove oči, shvatila sam o bolu o kojem govori. To sam ja vidjela svoju bol u njegovom pogledu. n je moj upijao. Znam da ga je boljelo isto kao mene. A on? On se samo smješio. Mili Bože koja je ljepota,ljubav i nježnost bila u tom pogledu.
A onda sam u zakutcima očiju njegovih vidjela slike i počela vrištati.
Vrištim, jer slike su takve da ih mogu gledati samo ako jaučem.
Slike su takve da ih ljudsko oko nikad nije vidjelo.
Slike su takve da se pitam kakav ih to um može smisliti
Vidim dječicu i žene poderane odjeće i krvave
Vidim djecu ali ne i dječije sjene
Djeca ta ništa ne znaju vrište i plaču
Pa se umire i nešto traže
Malena djeca su to
Njih nema ko da vodi
Znam da su izgubljena
Žene ne vrište samo svoje skute poderane i krvave skupljaju
One su svjesne , svoje su rane odbolovale
I samo sjenu svoju traže da se smire i odu
Dječije sjene su još tužnije
Od onih najtužnijih bez očiju.
Djeca mala hode
Hode i plaču
Traže roditelje svoje
Čak i ne znaju da su mrtva.
Ponekad se skupe
I hoće da se igraju
I samo što počnu
Sjete se roditelja
Il’ vide krv
Na grudima
Na ručicama
Na stomačicima
Na nogicama
I počnu da vrište
I vrište I vrište
I vrište
Pomoć traže
ja ne znam kome zborim ali vrištim
o,prokletnici
čujete li vrisak dječiji
proganja li vas bol dječija
Dobri moj oprosti mi na grubosti
Ali moram, zaista moram
Vrištati i kleti
zajedno sa djecom
I vidim u tom zakutku kako Princ Mali na koljenima kleči, Bogu, svome ,Jedinom se moli :
-Oče moj Milostivi pomozi ,prekini bol i vrisak, to se više ne može podnijeti , a ja ne znam kako pomoći.
I onda licem, ovog djeteta nebu okrenutog,ovog krhkog bića što pored mene sjedi, opet kanu samo jedna suza krvava, ko najkrvaviji rubin što blista na svjetlosti i pade na moje lice.Peče me i hladi i klizi do usana, pliva preko jezika. Nije slana , ko nektar slatkasto je kisela i umirujuća. I drugi put vidim, posve jasno,koliko je moja bol samo odraz sleđene djevojčice.
On me zagrli , počne mene ovoliku ljuljati kao da sam perce. Njegov dodir je tako pahuljast, ali umirujući. Imam osjećaj da tonem u neko plavetno nebo, u kojem savršena čistoća i red vladaju. On mi dotiče kosu, miluje je, i osjetim valove milosti što mi niz lice u srce slivaju i tješe.
On šapuće:
-Ništa se ne boj malena. Dosta toga se već desilo. Veći dio će doći kad tebe , a možda i mene ne bude. Govore mi – bol umrie prije nego umremo mi! Malena vjeruj mi to nije istina , nije. Svakim danom bol sve jače bije. Vjetar. Nebo. Sunce . Vaseljana . Sve će vrištati. Sve će zavijati. Sve će plakati. I onda stati. Ali ti ćeš malena meni svoju bol predati.
Ja zaspah u njegovo naručju, on mi priča ,polako i tiho ,kao da neku uspavanku poje, ja tonem u san i sanjam Dijanu, djevojčicu iz žute koverte. Onu koja se Dobrom zaklela na vječnu ljubav. Vesela je lijepa, razigrana i vazdušasta .Kaže mi :
-Ništa se ne boj. Dodo je sada dobro. Malo je zauzet, previše nam malena moja, šaljete dječice. Sve ih treba zbrinuti i naviknuti na ljubav i milost. Ljubsvi i milosti nisu svikla, uplašena su, sumnjičava i stide se.
Ne plaši se ti za Dobroga. Biće on dobro. Kasnije ćemo ga malo popustiti i odmoriti. Dobro će mu doći jer ga još trebamo. To šta će sa njim biti nije tvoj problem. Ako možeš pomogni mu malo. Još je krhak. Za dan dva, biće mu teško,najteže. Ne daj da se slomi i skrene. I uberi darove koje ti nudi.
Zastidim se. Koliko je moja bol bila sićušna i patetična.
Kada se probudim zaboravim san i misao.
Odjednom se tu neka djeca petljaju u moj život. Još mi samo to treba.
Od dana pogibije moga Dode sam uvijek sam znala šta hoću. Znala sam da me niko više neće moći povrijediti i da ću uvijeki proganjati one što mi ubiše ljubav jedinu i one nalik njima.. One koji uvijek ubijaju nevinosti slične njemu. Tome sam stremila, to sam i željela i to sam postigla. U mom životu nije bilo mjesta za snove i novu bol.
Ja sam jedna čvrsta žena u muškom svijetu, koja je jača od svih njih. Ko neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila. Nisam znala niti jednu ženu koja je više od mene željela biti žena; domačica, žena ljubavnica, žena majka, žena ljepote, žena savršena.
Ali to nisam mogla imati. Bila sam ubijena onog dana na raskršću Kralja Tomislava i Điđikovca. Često sam išla na tu raskrsnicu pokušavajući naći Dodu . Ili snove ili parčiće svoga srca. Nikad ništa, samo se led u ledenjak slagao i ledenijim postajao.
Nasmiješim se, jer vidim kako Deba kaže:
– Joj dobrih opisa za ekspertize za desetku. Vjerovatno bi on il'neki drugi dodao:
-Joj levata ljudi moji, rikno, a ni takario tu ljepotu nije.
Mojsije bi ih korio:
-Šut’ ,pogančeri jedni. Ugledajte se na Dobrog. On nikad neće reći tandaro ili takario. On kaže vodio ljubav, a ona drotuša kaže: samo me ubro. Ne znam šta je ljepše od tog dvoje .Voditi ljubav sa cvijećem ili brati cvijeće, ali da se ne potrga.
Drugi ne bi mario za Mojsija već bi dodao:
-Ja bih zbog nje riknuo, ali prije toga bih je slušao kako pjevuši joj,mamo mamice.
Mojsije bi neki valcer odalamio. Grlice bi bile zatečene – šta da rade sa ovim blentovijama?
Dobri bi stajao sa strane i bespomoćno u mene zurio:
-Takvi su ti blesani. Uvrnuti, pa i tebi uvrnu mozak, i ne osjtiš to. U mislima ih svako malo nađeš. Jesu pametni kol'ko su blesavi, majka ih nakrivo natakarene rodila.
Malo sam se odmaknula od sjećanja. Misleći na te mahalaše. Dobri iz džepa vadi neke zgužvane i požutjele koverte. Kaže:
-Izvini imam hitan slučaj, ako mi dozvoliš moram ići. Obećavam vraćam se. Čitaj ovu suzama orošenu.Ovu drugu, nenaslovljenu ću ti ja čitati kada dođem. Ode pa se vrati. Unese zvuk pjesme Billi Holiday – Fine and Mellow. Blago me poljubi u kut usana, nekako nenamjerno i izvini kaže , neću dugo.
Vrlo često me taj prvi poljubac u ugao usana zagolica. Ja se raznježim , skoro da bih zaplakala. Ali neka radost mi uvijek zaigra u srcu i spriječi suzu da kane. Prvo sam osjetila hladan dašak koji me ježio. I kada sam htjela da se stresem, neka toplina se iz ugla usana počela širiti duž usana, pa se ulila ka ustima, kliznila kao kaplja meda niz grlo. Svilenkasta i meka slast se stidljivo miješala sa mojom dušom i spustila u moje srce. Ono je zbunjeno zatreperilo i uprlo pogled u dušu, Tražeči savjet. Duša je nemoćno širila ruke kao da kaže, ni ja ništa ne shvaćam.
Dobri je otišao, ja sam počela da čitam i plačem. Čitala sam o nekoj djeci i o boli. I znam zašto Dobri ima dušu punu boli. Dijana i Frka su djelići njegove boli. To sam već saznala. Sada vidim da ga bole i neka druga djeca kojima nije mogao pomoći. Nisam mogla prestati čitati njegovu poeziju i priče, ni plakati,ali sam se i smješila i ganuta bila. Takav vam je taj klipan, u kome sve više Malog Princa slutim.
Vješt je kulinar riječi. One vam pred očima lebde, smjenjuju se i ne prestaju.Tolalno vas slude.
I odjednom ih nema. Odlepršaju. Pogledam gdje su. A one u mome srcu predah traže. Riječi više nisu njegove, moje su. On ih je samo na papir prislonio.
Malo poslije one noći , Dobri joj objašnjavo konzilijum.
Malo ga mazno, više od sreće, malo ga ja, Luca i moje lucice ošamutile, a i nešto mu se u srcu stislo i otvorilo ga , ne može ga stišati,već ono progovara :
-Dobri su oni i uglavnom fini , ali ludi ko struja. Sto gradi svaki u blentari ima, poneki i više. Ne zna se koji je luđi i huđi, i mrtviji. Ni za koga , osim za sebe i svoje dragane ne mare. Pusti ih, prođi ih se i ne barkći ; to nikako, jazuk je .Il'je belaj, il’ je zijan garant.
Svi ih se odrekli i iznevjerili , još od djetinjstva ulici i samoći prepustili. Tak'a vremena bila.Takve im i druge, sa njima postale, poneka i prije, a poneka i nije. Očevi i matere, kažu borba za opstanak. Evolucija , emancipacija i socijalizam zlatne kašike traži. Treba irgetiti. I nema više ženama po minderlucima plaziti i kafu ispijati, sistem olajavati.
Iznevjerilo ih i obdanište u koje nisu išli. Ono kaže nisu nam za vas plaćali. Škole ih se odricale , jer za njih još pismene nisu izumili. Voljeli oni havu ,k'o da su luften proleteri ili seljaci bezemljaši, a ne rođena gospoda. O djetinjim danima mahala im i đardini Bjelavski kuće spasa bila. Dom iz kojeg su nasumice letjeli i izletali. I opet uletali. Čini se ko muhe bez glave, neki od dna do vrha. Jedan pokušao obratno i taj nije nigdje prispio.Oni se sa gravitacijom od tog dana nisu više zajebavali.