Mitin usud
Godina dana u Vranju a mlada nije osmjeh nabacila na lice. Srce me boljelo Nisam bila mlada . Udala sam se , ali um je priječio da to prihvatim. Neću to. Ja sam Dobrog mlada. Samo je on moj muž… a nisam znala šta se desilo kada se probudio tog jutra kada sam pobjegla da me udaju.Šta se zbivalo u nejgovom srcu i umu kad je otvorio i oči i vidio da njegove suđenice nema. Bojala sam se da sam zauvijek zatvorila vrata jednog nestavrnog sna.
Da se razumijemo : nije meni bilo loše u Vranju : Mladoženja je bio ljepuškast , malo vranjanski sirov, još uvijek nedorečen , nježan i brižljiv. Bio je zaljubljen u mene od prvog susreta. Čak i za Vranje moja je ljepota bila nešto veliko i nedoživljeno. Uz to , bila sam kćer Mite Bekrije . Eheej! Nije to bila mala stvar. Skoro čitava varoš se izredala na čestitkama.
No , imao je falinku, zapravo dvije.Bio je moje godište, ali mlad i zelen. Mislim da sam mu bila prvo žensko koje je dotakao u onom iskonskom smislu. Ma , da je imao svo iskustvo svijeta ništa mu ne bi vrijedilo. Završio je ekonomsku školu , nije se mogao školovati dalje. Nije se imalo , a nije bio ni pohitan na učenje. Tražio je , ali nije mogao naći posla.Majka mu je radila. Zaposlila se , morala je.Prvih godina tkako je muž zatvor fasovao da bi prehranila kćer i sina prodala je tri njiva. Četvrtu da namiri miraz za kćer , da je bar udomi. Sin joj je čeprkao oko velika bašte i tražio posao. Meni se ništa nije prigovaralo. A nije me bilo ni briga. Nisam ja ovo htjela. Moje je udaja za mene bilo moja robija.
-Eh , Dobri , Dobri . Oćeš li ikad znati cijeniti moju žrtvu? – Sažaljevala sam sebe , iako nisam bila načisto da li sam u pravu.
Srećom moje neveselo lice su pripisivali stidljivošću mladenke. Čak i kratki , brzi odgovori nisu nikom smetali. Svi su hvalili mladu i zaista iskreno bili zadivljeni njenom ljepotom i njenim odjevanjem. Za vrijeme druženja sa mahalašima skupila sam pet anterija. Ne zna se koja je ljepša od koje. Sve ih je vezla Jela Lela Jelena uz pomoć Zlate.Ja sam ih malčice doradila. Jedna je imala smisao za vez i boje , druga za umjetnost i detalje. Ja za nevinost i znanje o mom tijelu.
Ali nije me samo brinuo Dobri. Za godinu dana bi trebao mladoženjin otac izaći iz zatvora. Niko nije znao da je osuđen za moje silovanje . Za nešto blažu kaznu , da mene poštedi javne bruke , Luce je s njim dogovorila antidržavno djelovanje. To nije bila neistina , šuškalo se u Vranju o tome , ali nije bilo dokaza. Naime kao i sve varoške mahale i Vranje je žigosano kao nazadne , destruktivna i antiprotivna varoš. Logično prednjačili su agrarnim reformama razvlašćene i osiromašene age i adžije.Begovi i kulaci su nekako mnogo bezbolnije uspjeli uplivati u socijalističke reforme.
Jednostavno nisam znala kako ću žuvjeti u istoj kući i gledati ssvog silovatelja , čovjeka koji mi je uništio mladost , dobrim dijelom i život.I sina sam mu jedva podnosila.Pregrmila sam to radi Dobrog. Mene je bilo strah da ću bilo kada biti u društvu sa robijašem. Grozila sam se na samu pomisao i drhtala kao da ću svakog trena imati napad goropadice. Normalno ni moj muž , kao ni moj otac nisu znali za monstruomovo djelo.
Nakon godinu dana , u kojoj sam bila odsječena od svog svijete nisam imala nikakvih informacija. Nije mi ih imao ko prenijeti. U rijetkim dolascima , Mito i ako je nešto znao nije ni jedne progovarao. Ja sa njim nisam progovorila ni jednu riječ otkada sam se udala. Za mene je bio mrtvac.Kad bi došao sakrivala bih se u svoju bračnu sobu. Svekrvi je to bilo vrlo neobično. Mom mužu je bilo svejedno , jer je me tada imao samo za sebe. No, niko se nije želio uplitati u nešto što ga se ne tiče i kvariti dosta uredne odnose.
Onda je došlo prvo dijete . Sin! Nasljednik !Neopisiva radost u familiji. Potrefilo se da su za babine došli i Mito i svekar .Moj silovatelj izašao sa robije. U bašti se okrenuli janjci. Prvo pa muško! Ehej ,još uvijek je to bila velika stvar.
Na babine se skupilo se sve značajnije iz varoši. I staro i mlado kolo zaigralo.U bašti vrelo i veselo. Cika i pjesma. Ne zna se ko prednjači. Mito ili kum mu .Mito se malo raspojasao . Stari Stojan Mutikaša koji mu je smrću prijetio više nije bio živ. Jele Lele Jelene ćerke njegove , Mitine ljubeznice,koju za kaznu posla u tujinu skoro se niko ne sjeća. Miti se večeras nešto zgudumilo u srcu , jer ga pogled vuko na staru oronolu Stojanovu kuću.
Ja u sobi , dojim dijete čitavu veče. Rastežem , samo da ne bih sišla i suočila se sa dva najmrža čovjeka na svijetu. Oca koji me nije mogao zaštititi od zla i koji mena silu udade za sina svog i mog smrtnog neprijatelja, njegovog vjenčanog kuma.Kucanje na vrata. Pa opet kucanje na vrata:
-Ajde Marija ljubavi moja , ljudi su nestrpljivi . Zapličući jezikom, glasa se adolescentski promuklim glasom moj muž.
-Ajde kćeri moja , ljepotice mila , obraduj svekra i oca izlaskom među svijet sa nasljednikom.podignutom uvis.- Mito je iznenadi nježnim i drhtavim glasom . Ne sjeća ga se takvog.
A onda ko mora , ko zla rika strađne zvijeri promukli , ali preglasni glas podmuklo prozbori :
-Izađider prelijepa snaho , da te svekar zagrli i poljubi . Odavno se ne vidjesmo.
Sledih se . Znam , osjećam u njegovom glasu da pamti da nije na željeni način završio ,ono što je naumio i da mu to nikakvu radost i užitak nije donijelo. Tačno sam znala da mi neće dati mira i da će poželjeti nastaviti tamo gdje ga je lopata moje sestre i robija zaustavila. I još sam znala da mene krivi za sedam godina najsurovije golo otočke robije.
Odjednom u meni straha nestade. E neće moći tako silovatelju. Nisam neuko dijete. Ja sam Frka Frkica , ljubljena žena.Ali razum prevlada. Kada se slavlje završi , ne smije ostati ni trena dulje u ovoj kući . Mora smisliti šta joj je raditi. Mora brzo misliti. I smislila sam.
-Idite vi , sada ću ja .Obećavam . Samo da se presvučem. Mužiću moj ostani da mi pomogneš oko našeg sina .
Mislim da se moj muš presamitio kad je čuo to mužiću. Nikad ni jedne , ni lijepe , ni ružne nisam mu progovorila.Ovo tepanje on neće razumjeti sigurna sam. Obradovaće ga , dati mu nadu , ali će se pitati odakle sad to. I neće dalje razmišljati , biće mi zahvalan na milosti.
Čujem Mito i svekar mumlajući odoše. Pustih muža u sobu , posjedoh ga na ležaj zagledah mu se u oči i polako mu riječ po riječ izgovarah:
-Ako me voliš , ako ti je stalo do braka , od sada do kraja babina nema ni kapi alkohola. Umi se , otrijezni se, i pažljivo gledaj šta se dešava. I ni za tren me ne ostavljaj samu.I znaj , ja u ovoj kući neću , ne smijem i ne mogu prenoćiti niti jednu minutu. I ne pitaj ništa. Zlo osjećam , ali ti ne mogu o tome pričati. Možda jednom. Ništa ti do sada nisma tražila ni iskala , jer to nisam ničim zaslužila.Ali ako me poslušaš imaćeš vjernu ženu do kraja života . Ženu koja će te cijeniti i poštovati i pokušati voljeti.U svakom slučaju ženu koja će ti dobra biti.
Odlučnost , ozbiljnost i mirnoća moga glasa ga skoro otrijezniše.Vidim da riječi ne razumije , da ga čude , ali sviđaju mu se i znam da mi vjeruje.Prvi put smo bili muž i žena u verbalnom dodiru. Prvi put sam mu se obratila kao mužu. kao nekom od koga očekujem bezrezervnu podršku.Otvori usta , htjede nešto reći. Ja mu nježno stavih prst na usta:
-Molim te ništa ne govori . I ništa ne pitaj.jednom će ti sve biti rečeno . A ako ne – onda i nije bilo toliko važno koliko se sada čini.I još jednom te molim : ni za tren se ne odvajaj od mene. Ni zbog čega , ni po kuju cijenu.
I poslušao me. Slijedećih sati se bukvalno , faktićki i figurativno nije odvajao od mene .Odmah se otišao okupati i presvići i slijedećih nekoliko mjeseci nije kapi okusio. A i nije nešto bio sklon piću. Ćuvao je sina dok sam se oblačila . Dejetešce u njegovim rukama je bilo preslatko. Mali majčin anđeo. Nažalost ja se nikako nisam mogla povezati s njim. Mislila sam da će to dojenjem ,vremenom doći samo od sebe. Ali nije.
Obukla sam bijelu anteriju. Ona mi je najbolje stajala. U njoj sam bila nestvarna i čedna kao mlada pred skoro vjenčanje.Crne duge kose sam rasplela preko anterije. Kosu sam prekrila bijelm Lucinim šalom koji se blago povijao nad mojim licem , koji sam prvi put u životu diskretno našminkala.
Šminka mi nikad nije bila potrebna.Sestre i Zlata su me učile kako se šminkati. Govorile su da imam lice vrlo zahvalno za šminku i svaki eksperiment. Ja bih im dozvolila da me šminkaju koliko god im je to bilo ćeif, ali bih je uvijek obrisala. One su se nekad čudile , nekad nisu. Nikad nisu bilo sigurne kako ljepše i bolje izgledam ; sa šminkom ili bez nje.Tako sam se naučila šminkati. Jalov posao koji mi je eto trebao samo za ovu noć i nikad prije . I nikad poslije.
Tek malo plave sjene iznad trepavica i malo skoro nevidljive bjeline ispod obrva , Dodajući malo pudera na jagodice ,i vrh nosa , karminom ružine boje sam naglasila kontrast sa očima i licem, Izgledala sam tako djetinje , tako čedno , ali pomalo izazovno . Kao samosvjesna prelijepa mlada koja zna da će prvi put put okusiti slast, koju samo prave žene znaju.Bome se i moj muž potrudio.Obukao je odijelo sa vjenčanja. Tamno odijelo , bijela košulja ,crna kravata sa širokim čvorom i crvenim kosim prugama. Bio je elegantan. Što jet , jest. Ne mogu krivo govoriti.
Ali ipak nije bilo prirodnosti u pokretu , ležernosti u stavu , gospodstva u osmjehu i sna u očima kojim je Dobri plijenio ženska srca. Bol u srcu me probode. Eh, moj Dobri! Gdje si sad? Koja ,li ti sada djetinje usne ljubi. Koja li te sada mazi. Kojoj puštaš da ti ruke sviija i od koje sada bježiš , tražeći mene. Kroz misao mi sjevnu:
-Moram se vratiti tamo gdje sam najsretnija bila. Čak će i bol biti srećna. Moram pobjeći iz ove tame i od zla koji mi se sprama.
Mislila sam da će mi samo blizina onog mog voljenog donijeti sigurnost i zaštitu od zla.
Muž nosi slatkog nasljednika u rukama i ja mlada a prelijepa majka , kojoj se ne vidi da je rađala, izađosmo na svjetlost bašte koja vri od buke i muzike.Osjeti se neko komešanje , a onda red po red gostiju je počeo da nijemi i blene u scenu koja zauzima pozor čitavog društva. Poslije će se godinama pričati , da ljepše mlade i majke nisu u Vranju vidjeli. Neki su išli tako daleko da su govorili da je toj nestvarnoj ženi jedino Koštana bila ravna.
Frkina bjelina i blagost umilne noći se stopiše u nestvarnu sliku nadnaravne žene koja je svojom milošću i ljepotom obasjala prisutne. Neko reče:
-I njeno ime je Marija.
Mito je od ponosa i sjete zaplakao ko malo dijete. Njegova princeza je najljepša Vranjanka koju je ikada vidio. I nema veze što u njega nije bilo prvo pa muško. Pa ni drugo pa muško. Pa ni treće pa muško. Ovu radost i ovu tugu mu niko nije mogao oduzeti . Osim on sam sebi.
Eh Mito , Mito! Toliko si ljepote i ljubavi u kući imao , a od kuće u meane međ druge i drugare , u belaj i zijane život besmisleno trošio.Eh,Mito Mito gdje ti je um bio? I bole ga uzaludne godine , i bole ga prazne bez ljubavi godine . Godine kada je voleo , samo zato što je mislio da je ljubav uroniti u novo žensko i zaboraviti neki dert koji umor nosi , a kojeg ga samo golo bjelokosno žensko tijelo može odmoriti.
Eh Mito , Mito!Vidi to prelijepo dijete , tvoj ponos koji večeras Vranjem stoluje .Eh Mito , Mito vidi to predivnog anđela koje te u jecajima , sa bolom i suzama molilo
-Ne udaj me tatko! Ja volim samo Dobrog. On je moj život, oče mili. ne udaji me tatko, Bogom te molim.Molim te nemoj skršiti djetinje srce tvoje najmlađe kćeri.
Eh Mito , Mito imao si najljepšu vranjanku Jelu Lelu Jelenu kojoj si ljubav ukrao . Imao si tri kćeri , tri vile koje drugi nisu mogli ni sanjati , a sve si zbog sjete , nakaradnog muškog ponosa zapustio i odbacio.
E moj Mito , kasno je sada za kajanje. Ništa više ne možeš popraviti. Možeš se samo Bogu i tim ljepotama moliti da ti bar malo grijeha oproste.
Svekar je obnevidio onim slijepilom što ga poput usijanog željeza na oči navlači , pohota sedmogodišnje apstinencije bez žene i osveta bolesnog uma sprema. Zino , ne trepće i ne diše.. Ni u najbolesnijim robijaškim maštarijama nije mu Marija Magdfalena bila nevinija , mlađa, ljepša, čistija i poželjnija, U nejgovom umu ispijenom vrelim otočkim kamenom , slanim morskim zrakom , žuljevima tona kamenja i kičme slomljene od batina i tucanja kamena. Nije bilo mjesta za samilost. Nikad je nije ni bilo. Luđak se rodi i takav umire. Tu pošast jedino smrt efikasno liječi.
Veselje traje do nekog doba. Moja mala , ne baš sretna obitelj je u cantru pažnje. Mito žaluje sebe.Mito Bekrija ko svaki Mitke. Nesretan se rodio . Neki dert ga na krivi put vodio.Nesretann je i sada kada u svojoj sreći i ljepoti svoje kćerke ne može uživati. Nesretan će i umrijeti – mnije Sudba.Zagleda se u Frku Frkicu pa u čudesno Božije nebo . Ne vidi razlike u ljepoti i smjernosti.I odjednom mu se na tren u umu javi misao:
-Odakle mi ovolika sreća da imam ovako čudesno i čedno dijete ?
Misao ga gane do suza i one ponovo potekoše , jedna pa druga , pa …same od sebe se otrgnuše i nepoznati izgubljeni osjećaj da je nekad bio sretan se na časak javi i preplavi ga.On htjede da ustane , da uhvati kćer za ruku i odvede je domu svome u Sarajevo , svojoj unesrećenoj ženi , da zajednio oplakuju hudu sudbinu začinjenu pogrešnim izborima. Alkoholom natopljen um , prekri nagovještaje sreće tamom .Ona se izgubi u vijugama sive mase , koje se vremenom i protokom alkoholanih bura i oluja u ravne crte pretvaraju.
Svekar ne trepće. Upija svaki Frkin pokret i rijetku riječ koju iz pristojnosti prozbori. Čak se i smješka. Svekar bi da joj nekako priđe , progovori s njom , neki nagovještaj šta je čeka da joj da. Ali ne uspjeva. Frkin muž se kao kobac nakrilio nad nju . Otrijeznio se. Na visni je zadatka , jer ga je žena poslije godinu dana obećanjem i nadom pomilovala.Ne da nikom da joj priđe. I zaista su mu ona i sin sve na svijetu.
Frka vidi otac joj plače. Žao joj ga. Zna da žaluje život što ga je protraćio . Nema u dobroti miloj mjesta za zlobu. Možda bi u svojoj dobroti i svekru radi unuka oprostila. Ali čitavo veče strah u njoj jača. Zna da zlo u svekru nikad nije prestajalo da je proganja. Pravila se da ne obraća pažnju , da ne vidi kako se mota oko nje. Neke nesuvisle i prijeteće misli nikom konkretno na glas ne upućuje..
-Vidjeće ona.
-Moja je i ničija.
-Ja sam joj bio prvi , biću i poslijednji.
-Kamena mi golo otočkog osvetiću joj se.
-Sedam godina sam tuco kamen po najvećem zvzdanu zbog nje.
-Zapamtiće ona mene…
Svi misle , prepio čovjek i prolupo poslije najstrože sedmogodišnje robije.
Frka je sve razumjela , i grozničavo razmišlja. Šta i kako? Zna ostanak u ovoj kući će biti njena smrt. Nije noj radi nje. Ali mora radi djeteta. Šta će dijete bez majke? Kako će se nositim sa stigmom majčine zle sudbine ?
I onda dobi iznenadnog saveznika U svekrvi.
Svekrva se zaželjela muža . Napirlitala se ko mlada koja se u poznim godinama sreće dograbila. Pretvorila se u njegovu sjenu. A on ni mukajet. Ni da je zagrli. Ni poljubac da joj da. Opravdava ga sa sedam godina teške robije. A opet sumnje je na tren muči , jer čula na robiji neki skrenu u poganluk. Ali ne , njen muž sigurno nije. Opazila kako snahu gleda. Ne diše. Ne skida pogled sa nje. Mjerka je i pohota , strast iz njega kulja. Tako je nju gledo kad je djevojčurak bila.
Sjeća se…. Djevojčurak je bila. Nije se još potpuno ni zadjevojčila. Još se igrala sa lutkicama. Bili su neki rod i ona nije straha od njega imala. A bio je i desetak godina stariji od nje.A onda je jednog dana , u sjenu njene štale iznenada povalio. Nije znala šta je snašlo. Ništa nije govorio , samo u sjeno bacio,suknju joj zadigo i ubacio u nju onu mušku stvar. Zabolilo je , ali je izdržala . Čula, a ponekad i vidjela je, da tako muško i žensko moraju te stvari raditi.On je poslije ljubio i govorio da je njegova mala lijepa djevojčica i da ima tu lijepu malu stvarčicu koja se njemu sviđa.
Ne znajući zašto ,njoj se ta nježnost poslije bola koji joj je parao utrobicu, nekako svidjela. Kada je drugi dan ponovo ušao u nju , ona je već bila spremna. Nije se bunila i stisnula se uz njega da je manje boli. Uskoro se zadjevojačila. Želja se u njoj javila i počela je uživati. Nisu se odvajali jedno od drugog. Ali đavo nikad ne miruje.Sa četrnaest godina ostade trudna. U to doba to nije bila nikakva sramota ni grijeh. Četrnaestogodišnjakinje su se udavale sasvim normalno kao i starije.On je morao oženiti ili mu života u varoši nije.
Gledajući kako joj muž nevjestu gleda . Pomisli tako je i mene kao dijete gledao.Tako je balavio dok me nije iznenada i na silu povalio. Neka nejasna ženska slutnja joj se u mozgu javi.Ona je prosta žena , ali zna šta je pohota i strast. Čitavu veče nije oka skidala sa muža. Pomno je pratila svaki njegov pogled i svaku njenu riječ. Dovoljno je shvatila. Nisu ovdje čista posla. Ovdje se nešto dešava. Po namrgođenom i opakom izrazu licu svoga muža znala je da neko zlo sprema.
Gledala je u snahu. Ona nije obraćala pažnju na svekra. Bila je usesređena na dijete i muža. Ponekad bi pogleda bacila na oca.Kada bi gledala u nju , bio je to pogled pun bolećive tuge.i panike. Kao da je govorila :
-Pomozite mi!
Kada je vidjela da su se Mito i njen muž prepili i zaspali u podnožju jedne kruške ,a gosti počeli razilaziti prišla je snahi i otvoreno , bez uvijanja i ženiranja uptala:
-Šta te mući majko moga unuka?
Frka je pogleda sa zahvalnošću i spremno bez dvoumljenja tiho odgovori:
-Pomozite nam stara majko. Ako ostanem dan dulje u vašoj kući desiće se veliko , ogromno zlo koje neće poštedjeti nikoga od nas.
– O čemu se radi dijete milo?
– Ne bih u detalje . Ne smijem radi mira moga i vašeg sina ništa više reći. Ali vaš muž sprema zlo. Njegov um je bolestan i zatrovan mržnjom .Molim vas da mi vjerujete. Nikad vam nikakvo zlo nisam željela,ni učinila.
Svekrva je dugo gledala i razmišljala. Bila je od onih žena starionskog kova. Racionalna i naklonjena tradiciji. Njena ljubav prema mužu i sinu je bila neupitna. Mislim da je prevagnula budućnost i sudbina njenog unuka. Ona i njen muž su svoje otplesali. Njihov sin je već velilki i mora početi sam razmišljati i odlučivati. Ova strankinja je se baš i ne tiče. Ali ipak , osjetila je da je ona najmanje zabrinuta za sebe.i da je zaista iskreno zabrinuta za sve njih.
-Šta možemo učiniti da se zlo izbjegne?
-Moram još večeras napustiti vašu kuću.
-Da ne tražiš previše?
-Ne , ne tražim to ja za sebe. Tražim to za sve nas . Za nas četvoro i za onu dvojicu pijanih i propalih neočeva.- Sa gorčinom i bolom joj odgovori snaha.
Nešto u svekrvimoj utrobi se protumba i ona je znala da nesretna majka , skoro i sama dijete govori istinu. I nađoše mogućnost da se zlo izbjegne.
Po koju cijenu?
To sada niko nije mogao zanti.
Godine što hode će sve donijeti kako to sudba nalaže.
Voze se već satima. Putevi nisu tako loši. Podne je i sunce već uveliko lupa o retrovizor i haubu Mitinog hiljadu tristaća. Za volanom je Frkin muž. Dosta je umoran , jer nije vičan dugim vožnjama.Ali vozi bez prestanka kao da mu se radi oživotu. Samo da mu se Bosne dočepat.Sve bi bilo lakše. Imao bi vremena za predah. Do njega , na suvozačevom mjestu Frka Frkica doji sine. Grč i strah su malo popustili. Zna zlo ih ne može sustići.Bar ne danas.
Mito je na zadnjem sjedištu čitavo vrijeme prespavao. Ni pomako se nije. Ukočen ko mrtvac , samo bi ponekad zabrundo ili zabrujio i nastavio spavati.Morali su držati otvorena dva stražnja prozora da bi se smrad koliko toliko neutralisao.
Uh ,Bogu hvala , oko podne , napokon pređoše granicu.
-Dobro je. – misli mlađahna majka, držeći bebu na grudima., mada zna da će se ćitav život , dok su ona i svekar joj živi, okretati i strahovati.No , daljina je ipak neka relativna sigurnost i zaštita.A Sarajevo je sada njen dom i prihvatiće svu pomoć i zaštitu koja joj bude nuđena.Prvenstveno je mislila na Luce i Dobrog.Ocu ne smije ni riječi progovoriti.Znala je šta bi luda , vatrena glava učinila . A ona nikad nikome ne želi zlo , pogotovo najmilijim.
Ko da ga Frke Frkice misli dozvaše , Mito se prenu iz sna.Trlja krvave , bunovne oči ,unezvijereno gleda oko sebe .Ništa mu nije jasno.Shvata on da se vozi u svom tristaću, da ga vozi zet. Lakše mu bi kad vidje Frku i bebu , iako ne sjeća razloga zašto to.
– Zašto smo u autu? Gdje smo?.Ko ti je dao ključeve i rekao da voziš?I odmah da si zaustavio auto. Sanjao sam loš i zbrkan san.Bojim se nesreće.
Salva nezadovoljstva , ljutnje i pitanja izbiše iz čovjeka , koji još uvijek nije pri sebi.A kako bi i bio , poslije bocuna i bocuna popivene meraklijske šljive. Zet uspori , tražeći pogodno mjesto . Nađe ga , zaustavi auto i zakoči.
Zet mu smireno razjasni situaciju:
-Prija te , moja mama , zamolila da vodiš kćer , mene i unuka u Sarajevo jer mi budućnosti u Vranju nemamo.Ti si odmah pristao i se toliko obradovao da si moro još dvije tri drmnuti.Prije nego što te pokosilo , dao si mi ključeve i rekao :
– Odmah nas vozi u Šeher Srajevo.
Gleda Mito u zeta, zet u njega. Ni jedan ne odmiče pogled. Mito zna da se tako desilo. Podsvijest i radost što kćer kojoj je načinio zlo vraća doma , mu šapuću da je to istina. I bila je.
A sada smo na Bikavcu , eno ga Višegrad . – završava zet.
Mito se budi i trijezni.Da , sada vidi . Puko pogled sa Bikavca. dole je most Mehmed Paše Sokolovića Vjekovna , monumentalna Starina raširila kamena krila preko zelene vode , vjekovima spajajući Istok i Zapad. Možda je zbog toga smaragdna voda prečesto postajala krvava i mutna Drine , a most klanica neumlja.
-Uh , na vrijeme smo se zaustavili –misli Mito.
Sanjo on grozan i nerazuman san.On u žurbi vozi. Došli od Vranja i na most krenuli , malo brže nego je to trebalo. On koči. Ne uspjeva . Kočnice propadaju i otkazuju i on se zakucava u zid na kraju mosta i gine. U snu se ne sjeća ničega više.Samo kako vozi, kako kočnice propadaju, kako je u panici ,kako zna da neće moći zaustaviti auto. Okreće se da vidi ko je s njim, ali ne uspjeva , jer auto u tom trenu svom silinom udara u zid. I on se više ničega ne sjeća.Zna da gine.
-Vozi ti i dalje , ako nisi previše umoran i polako preko mosta. Kažu smrt na njemu vreba nevine , neoprezne i obijesne.– kaže zetu – Poslije mosta ćemo pored neke česme stati , osvježiti se, prezalogajiti i malo odmoriti.I vidjeti šta nam je dalje raditi.
Polako su prešli most, ali Mito nije vidio šta im je raditi.Bio je toliko umoran i presaugan , da je i ostatak puta zaspo ko rezervna bukova klada.
Frka Frkica je uvijek bila insan od riječi.Svom svojom čestitom dušom i djetinjim srcem se trudila se da ispuni obećanje dato mužu na babinama. I on je zdušno prilagao svoj dio. Mito ga je zaposlio kod sebe u firmi, kao radnika na građevini.
Neosporno , Mito je bio vrlo vrijedan i bistar čovjek. Napredovao je do predradnika ,skoro pa poslovođa. To što su meana i bekrijski život bili bijeg od stvarnosti , koja ga je uzročno posljednično zaskakala svako malo i što je on na taj način „liječio“rane , bile su dva sasvim različita poimanja života.
Po Frkinom povratku malo se primirio i uljudio. Meana mu više nije bila interesantna. Sav se okrenuo unuku i sinu.Mada ga zle slutnje u vezi sina nikad nisu ostavljale. Pokušao je da se iskupi kod Frke Frkice. Nije uspio.Shvatio je da su sva emotivna vrata relacija otac – kći zauvijek zatvorena. Prihvatao je to , jer je shvatio da joj je život u pakao pretvorio. Ali , tješio se , uvijek bi isto učinio. Čast i poštenje.
Zet mu se pokazao kao vrijedan i snalažljiv radnik. Uskoro je počeo raditi u računovodstvu , prema ćagetu koje je imao.Otac mu se nije javljao i svima je bilo lakše. Čak je i Mito počeo podsvjesno zazirati od kumare . Ne zna zašto , ali mu se nije družilo sa njim.
I tako prođe godina. Frka Frkica na istom. Trudi se i uglavnom uspjeva smiriti damare. Ponekad joj se Dobri u misli zavuče. Srce joj zatreperi , tijelo zaigra , ali ona nije dala da se bilo šta razbukta. Zatvorila bi se u kupatilo i satima hladila uzavrelo tijelo .Činilo joj se da ne postoji .Bila je, svojom voljom odsječena od svijeta. Taj svijet su bile Bjelavske mahale. Ona u ovom životu više nikoga na ovom svijetu , osim djeteta nema.Tada bi tužna i bezvoljna bila i nije izlazila iz sobe. Sin joj je bio jedina utjeha.Slutila je da će ga previše razmaziti.
To ljeto , nenadano dođe srednja Frkičina sestra u posjet.Ni s njom nisu imali skoro nikakvih kontakata.Urijetko bi se sestre čule i ona je znala sve Frkine jade i traume.Obradovaše se svi. Ona je uvijek bila rasadnik radosti i ljepote u Mitinoj porodici. Činilo se da će ljepša vremena obasjati Mitin dom, gore u preliejpoj bašti iznad Sedrnika.U bašti u kojoj na trešnjinom stablu na jednom štriku još uvijek visi Frkičina ljuljačka :Ljuljačka ljubavi , tišine i snova.
Nekom slučajnošću potrefilo se da je sa sestrom , skoro u dan poslije Frkinog povratka prispjela kumova depeša iz Vranja. Mito je sačekao da se svi ukućani okupe za ručkom da im priočita pismo.Jedino je zet , nakon napornog dana spavao na kauču . Nije ga budio. Mislio je sa njim nasamo razgovarati o pismu i reprekusijama koje ono nosi.
U pismu je pisalo:
Pomoz Bog Dragi kume ,
Ne javljah ti se godinu dana jer sam se od tvoje izdaje i bijega članova moje porodice sina, unuka i snajke naprečac dobro razbolio. Srce me strefilo, oslabilo na Golom Otoku.
Sada sam malo došao sebi, iako još uvijek nisam sasvim svoj.More me, mori kume bolesti i umne i zdrtavstvene.Sve se nadam biće bolje. Ali ne ide na bolje.A i kako bi , kad mi fali porodica? Sin jedinac , unuk prvorođeni i prelijepa snajka.
Znaš da je sinu i potomstvu mjesto uz glavu porodice. Ne uskraćuj mi to pravo Mito kume moj dragi i čovječni. Znaš ti dobro šta je čast i poštivanje porodične tradicije kod nas u Vranju Ti se rječju i potpisom tvoje kćeri obavezao da će živjeti u mom domu.
Ja ne tražim ništa što nije moje i ne prebacujem ti. Očinje srce ponekad ćeri omekšaju. Ja se samo pozivam na tvoju čast i poštenje . I obećanje koje si mi prilikom udaje tvoje kćeri dao. Da će živjeti u Vranju sa mojim sinom dok ih smrt ne rastavi.
Molim te učini kako ti savajest , čast i poštenje nalaže. Uzdam se u tebe , kao i uvijek.
Neću ni da prijetim , ni da kunem , ni osvetu da tražim, već samo jedno:
Vrati mi kume moga sina, unuka i snajku moju, prije nego bude kasno za bilo šta i prije nego sve nas neko zlo ne obuhvati. A slutim da hoće.
Sretno ti bilo Mito i živi dugo i u zdravlju .
I javi mi šta si s Božijom pomoću odlučio , da se mogu ravnat po tome.
Tvoj kumašin.
Svi šute . Sleđeni su Svi osim Mite i zeta mu koji spava. Frku Frkicu , sestru i majka im napad panike hvata.Čak i beba sluteći majčinu bol počinje plakati.Bebin plač natjera Frku Frkicu na suze i ridanje. Jela Lela Jelena , žena Mitina se krsti i progovara:
-Oče naš , koji jesi na nebesi , nek sveti se ime tvoje… pomozi nama nemoćnim.
Srednja sestra se prva sabra i pita Mitu:
-Tatko što ne podera to pismo , što ga ne baci u ćenifu , jer je to veliki , nepodnošljivi smrad i umobolnost.
– Da ćutiš bre ćeri , ne zbori tako .Riječ je riječ .Jednom data mora se održat kud puklo,da puklo. Ja sam je vođen ljubavlju prema kćeri ,videći njenu nesreću pogazio.
– Šta si sad bolan ne bio , dragi oče pametno skonto?
-Jedino što se može.Čast , poštenje i porodična tradicija nalaže da se oni vrnu u Vranje. Nema druge. I niko tu ne može ništa učiniti.
Frka Frkica hladno i smireno , pomirena sa sudbinom mu reče.
-Tatko najmiliji, ne znaš šta radiš. Ubijaš me , neka ti je Bog na pomoći : Ja u svakom slučaju neću krvniku živa na oči.
-Šta to znaći Marija, ćero moja. Neposluh ocu , a znaš da te mogu natjerati da me slušaš istom riječju kojom sam te i udao.
-Ne više tatko moj. Ja živa ne idem u Vranje.- sigurna u neminovnost onog što govori , vrlo hladno zaključuje Frka Frkica.
Srednja sestra osjećajući tragiku koja se nadvija na sudbinom njena voljene sestre, ubacuje Miti argumente.
-Kakva čast bre Mito? Kakva dužnost oče mili? Koja ba tradicija oče nebrižni? Kakvo kumstvo te strefilo, bolan oče slijepi? Očeš li kćeru najmlađu ponovo da isporučiš zlu na tacni , da joj i ovo malo života i nade što ima , ponovo ubije?
-Šuti , kćeri . Ni jedne ne progovaraj. Tako sam odlučio i tako mora biti.I o kakvom zlu ti govoriš.Kum je častan čovjek i nikada ne bi povrijedio moje dijete. Ako ti se ne sviđa, kupi se iz moje kuće.
-I hoću oče.Nikad ti više neću doći. Nisam se ja od dobra pokupila iz tvoje kuće. Pobjegla sam da ne gledam zlu sudbinu svoje male sestrice , kojoj je tvoj časni kum kao dvanaestogodišnju djevojčicu , kao nevino dijete skršio je i ubio joj i djetinjetvo , i život i svaku nadu neko sutra.
-O čemu ti to pričaš , lajavice jedna? O kom zlu i nesreći pričaš?
.-Devet godina me ždere utroba što ne mogu da govorim. Devet godina sanjam ovu našu ljepoticu i more imam. Devet godina bolujem i plačem jer moram šutjeti.kako ju je tvoj kum , monstrum silovao . Jer maleno djetešce toliko voli oca da me Bogom i utrobom mojom zaklela ,da nikad nikome ne progovorim da sam ga lopatom skoro zatukla , kada je drugi put pokušao da je siluje. Što ti taj tvoj dobri časni kum nikad ne reče šta ti je uradio sa kćeri i zašto je robijao sedam godina. Eto toliko o časti i poštenju. O očevima i neočevima. O tradicijama , nesrećama i zlu koje se u ime Boga , časti i poštenja rade.Odoh ti ja sada oče. Ali pazi gdje će ti duša. Dobro pazi.Neznanje nije opravdanje za bilo kakav grijeh i zločin. To je saučešnistvo.
Ustade srednja sestra.Suza suzu stiže , i rida i plače .Zagrli Frku Frkicu i dijete joj .Izljubi majku Jelu Lelu Jelenu. Izljubi ih i ode zalupivši vrata tako silovito ,da su se ona iskrivila i više se nikad nisu mogla uglaviti i zatvoriti.
Mito zanijemio. Ne trepće. Guta dah . Zuri u Frku Frkicu i pita je:
-Jel istina ovo što ova hajvanulja reče ?
Frka Frkica ga poslije godina i godina , bez imalo krivice u djetinjim očima pogleda.
-Jeset oče , tvoj kum je silovao tvoje maleno nevino djetence kad je imala dvanaest godine.
Mito koji mjesecima nije pio , priđe kredencu gdje je uvijek imao meraklijske šljive. U prolazu vidje da je zet skroz naskroz budan i zapanjeno ,u očaju gleda čas u njega , čas u Frku Frkicu , čas u svoga sina.Svađa ga probudila.Frka Frkica , rukom zatomila krik , jer shvata da joj je muž sve čuo. To već ne sluti na dobro.
Mito uze flašu i čašu i nasu sebi piće. Zet ustade, uze i on čašu sjede za sto do Mite .Pruži mu čašu :
-Naspider Mito kume i meni malo tog otrova , da ubijem ovu dušu čemernu.
Mito sleže ramenima i nasu mu piće.
-Nemoj zete da te taj otrov odvoji od porodice.
Zet nešto duma:
-Ma ne može me taj otrov odvojiti više od bilo čega. Što otac neotac , otac krvolok i monstrum može unesrećiti dijete, to ne može nikakav otrov saprati.Skoro isto kao i nepažljiv i neučinjen , a častan i pošten otac.
Nastalo je neko neodređeno stanje nalik hibarnaciji. Ništa se nije dešavalo. Svako se povukao u sebe. Mito je popravio ljuljačku. Sjeo na nju i ljuljao se čitavu veče. U polusnu mu se činilo da je na ljuljački dvanaestogodišnja Frka Frkica . Obučena u bijelu čipkanu haljinu do koljena , heklane dokoljenice i lakovane crne cipelice . Ružičasta leptir mašnica zadjevena u vranoj kosi blješti na mjesecu
Marija njegova najmlađa kćer je vesela i razigrana. Stalno mu govori:
-Tatko moj , jače . Još jače. Hoću da dostignem zvjezdice , moje sestrice.
On je ljulja i ljulja , srce mu nikad nije bilo ispunjenom tolikim ponosom i radošču.Njegova malena kćerkica nije više tužna i šutljiva. Igra se sa svojim tatkom i uživa.I usred te čarolije u umu mu se vrati vrijeme na babine i on u svom pijanstvu , iz podsvijest razabra potisnute kumove riječi :
-Moja si , niko mi te neće uzeti.
Sve se složi na svoje mjesto.Čudan je ovaj život. Treba čovjek da popravi godinama neljuljanu ljuljačku , da mu bolno srce vrati vremena kada je trebao ljuljati i voljeti kćeri ,da ga zabole prazna vremena bez ljubavi i snova , da čuje glas u umu i osvjesti se.
Ah Mito , Mito oholi jadniče. Čitav si život sprcao u praznoću mehane. Nisi vidio koliko je nevine i iskrene ljubavi u tvom domu i oko tebe bilo.Samo je cvijeće tvoje čekalo da se osvijestiš , da ih miluješ , mirišeš i voliš.
Kleknu na koljena , nalakti ruke na ljuljačku , pruži ih prema nebu , i lagano njišući se poče da se moli:
-Oče moj , koji jesi na nebesi , pomiluj.
Oprosti mi moje grijehe prošle i buduće,
Jer veliki sam grešnik.
Podari milost mojoj ženi , ćerama i potomstvu.
Amin
Odjednom osjeti neku lakoću u srcu. Ne zna da li mu je oprošteno : čak debelo sumnja. Ali um mu je poslije godina jasno pokazao šta treba činiti. Znao je da navlači novi grijeh , ali nije imao izbora. Jedino tako će njegova najmlađa kćer imati mira.
Isplakao se kao da se od života oprašta i na ljuljački dočekao zoru. Frki otišao , izljubio je , oproštaj zamolio i dobio. Njoj već svejedno bilo. Samo je u srcu zebnju nosila , šta će Mito slijedeće učiniti.Mnije , u svakom slučaju neće na dobro izaći.
Sina od trinaest godina bez riječi odmah u auto ubacio i pravac u Vranje , kod kuma monstruma.
Prijatelj se plaho obradovao , mislio Mito mu porod domu vraća.Janjad se okrenula.Vas komšiluk, pola Vranja pozvao, da mu ponovo drugara čuvenog Mitu bekriju vide. Slavlje ko za vjenčanje ili babine prvorođenog unuka priredio .Mito sina stalno po kosi gladi i ništa ne progovara. Tek kada su janjad gotova bila i meso se na astale iznjelo, pita kumšin Mitu kojim dobrom , da li mu se djeca vraćaju.
Mito mu pred svima jasno i glasno odgovara:
-Nije dobro prijatelju, nas su uvjek časti i poštenju učili. U tradiciji nauk iz svete knjige nastao : život za život. Ti đubre jedno nevjerničko i zločinačko , uze život moje kćeri dok je djetešce bila. Red je da uzmem ja tvoj.
To izreče pred okupljenim, sada već izvjesno , smrtnim svatovima. Revolver iz pojasa vadi i svih šest metaka , jedan za drugim : taaka, taka, taka, taka, taka i taaka mu u tijelo zakuca. Bez hitnje , staloženo i bolesno precizno . Tri metka međ prepone , tri u grudi. Naizmjenično, jedan dole, jedan gore.I tako šest puta, odnosno tri puta po dva metka u kuma sprži.
Ljevor za pas stavlja , za ruku sina uzima i ka autu ide. Niko ništa ne govori, niko ih ne zaustavlja . Svi znaju, i mlado i staro ,što se mora – mora se.Život za život. Žali Bože onog djetinjeg.
Ušo Mito u auto i nazad za Bosnu. Nije se Mito milicije bojao. Imao plan u svojoj ludoj, alkoholom poremećenoj glavurdi. Vozio da Leskovac, preko Niš do Čačak i Užice od Tita. Došao do Višegrada do Mosta Starine od Mehmed paše Sokolovića. Sjetio se sna onog jutra unukovih babina.
To je to . Nema ništa izvan onog što čovjek živi i sanja. Poslije šta bude – bude. I nekako mu žao Frke Frkice . Opet će nju najviše povrijediti.Zapravo ona je odgojila ovo milo štence pored njega. Toliko ga je voljela da je i njega Mali Princ zvala. No,on izbora nema . Gdje on tu i ovo dijete . Taka im sudbina.
Otvorio prozore, puko most Mehmed paše Sokolovića , ravan ko aerodromska pista. On obrza 60, 70, 80 i viče:
-Paša, evo ,unuka ti vodim,
Sin ga gleda začušeno mnije tatko malo poludio. Djeca sve znaju i kad ništa ne znaju.
-Ništa se ti ne brini.- poručuje mu otac.
9o, 100 više ne može skrenuti sve i da hoće.Vidi dijete da otac neće stati. A uporedo sa autom prelijepi anđeo sa kosom u ruci juri. Djećak je oduševljen njegovom ljepotom i vještinom. Nasmješi mu se i mahnu.
Anđeo nema kud. Sakri kosu pod plašt . Anđeo se nasmješi i djetetu otpozdravlja. Žao mu djeteta . Prelijepo je i nevino.Možda ga baš zato vodi sa sobom. Nije njegovo da razmišlja. Poslije će ga u nekom skrivenom kutku isplakati. Ali sad mora posao raditi . Tako mu grah pao. Nema izuzetaka. Samo tako se harmonija stvara i odr-ava.
Mito sada već vrišti:
-Evo paša roda tvoga.
Nema kajanja . Sve i da hoće , sada više ništa ne može učiniti.Uz strahovit udar , zveket i lom završiše među stjenama. Poslije su Mitu u komadima sa dijelovima zgužvanog metala vadili.
Dijete su iznijeli i na travu zelenu položili. Bijela košulja, plave samtane pantalone, leptir traka plišana, crne cipele i svjetlo plave čarape, sve kao ispod čekića.Savršeno. Ni kapi krvi na djetetu, ni na djetetovam licu. Samo mu se lijepa , usnula glavica na lahkom povjetarcu malo klati.
Reko bi čovjek ništa mu nije. To neodrasli Princ mali, umoran legao i spije, svoju nesrećnu sestricu Frku Frkicu snije. Hoće nad njom da bdije.Zna, trebaće joj pomoć svih anđela.
Mito je učinio to što je učinio. Po njegovom , ni jednog momenta nije imao diileme.Tako se brani čast.Nema tu mnogo pameti,ni razmišljanja o uzrocima i posljedicama.Insan je satkan od sljepila , nerazuma i žurbe.A kada se konačnost desi ;klekne pa se moli da mu se oprosti. Aha! Kako ne. A mere bit da bidne da se nekom i oprosti.
Nikad nisam raztmišljala o suicidu.To je protiv Božijih zakona, i o tome nema diskusije.Bratova smrt me skoro ubila. Da nisam imala sina na dojkama , ne znam šta bi bilo sa mnom . Ili bih poludjela ili bih neku nesreću iscenirala i dozvala.Znanje da dijete raste i pitanje kako bi živjelo kao siroče, me odvratilo od sumornih misli, ali nije tugu odagnalo.
Nekoliko nedelja mi je sva bilo maglovito i bolno .Skoro da se ne sjećam ni ko ih je , kako su ih i ni gdje su ih sahranili. Godinama poslije vrati mi se sjećanje. Luce i Dobrii uz pomoć mahalaša i ljuba su pokop i sve ostalo sredili i na starom pravoslavnom groblju ih upokojili. Tada je bilo deplasirano pominjati i zahvaljivati bilo kome.
Majka je presvisnula u tri mjeseca.Baš tako : presvisnula.Tri mjeseca , svaki dan u vrijeme pogibije Mite i sina bi prišla ljuljački , nalaktila ruke na nju , okrenula ih prema nebu i molila i plakala. I plakala i molila. Tri debela sata se nije micala. Bilo kiša , bilo sunce. Čini mi se da su sjekire i čuskije sa neba padale ne bi ih osjetila , niti se pomakla.
Vremenom sam prestala da je pokušam odvratiti od tog beznadežnog rituala. Jedno vrijeme , sjedeći na verandi sam je gledala i sa njom se molila i plakala. Bilo mi je žao , ali sam više žalila brata. Ona je svoj život živjela onako kako je je dano , a ponekad je nešto ukrala za sebe i bilo je po njenom. A šta sa bratom?Šta sa njegovom nevinošću i njegovoih dvanaest godina ljepote i ljubavi koju je dijelio , a i primao.Šta je sa njegovim nedosanjanim snovima i ljubavima koje ga neće milovati.
Poslije sam se navikla na njenu svakodnevnu procesiju i svojevrsnu izvitoperenu liturgiju .Prestala je komunicirati sa ljudima. Nije ni jela. Jedino sam je ja , na silu mogla natjerati da pojede nešto . Ali to je bio svakodnevni , najstroži post.Kruh , voda i o večeri jedna sitna riba.
Gledala sam je kako kopni.Znala sam da neće dugo.Ljepota je još bila prisutna , ali se usukala i okoščatila. Začudo nije nosila crninu.Oblačila je jednostavne , jednodjelne seljačke halje od bijelog damasta i vunene priglavke na nogama.Na glavi je nosila one muslimanske šamije.Zbog lakoće i jednostavnosti su joj se uvijek više dopadale od krutih svilenih marama.Poslije nije imala vremena ni za halje i priglavke . Izlazila bi u dekoltačama i bosa. Izdaleka ličila je na neku bijelu nestvarnu sjenu koja se moli.
Iako je činila munjenom , svaku veče je na verandi satima, u lavoru prala noge i ruke . Iznijela bi lavor i sačekala da se voda smiri.Da poprimi izgled glatkog i sjajnog ogledala.Dugo je gledala u to kristalno jezerce.Ne, nije se ogledala u njemu. Čekala je da snagom uma dozove lik svog sina , da joj se nasmiješi, da joj mahne i poljubac pošalje.To je bio znak da joj je oprošteno. Potom bi se prala.Po muslimanski abdest uzimača. Prala ih i zagledala udove. Kao da je očekivala da će se pojaviti stigme.
Jednog dana sin mi je poboljevao . imao je veliku temperaturu i ja se zabavila oko njega. Kada su djeca u pitanju majke se uspaniče i zadeveraju oko djeteta . Strah ih odvoji od realnosti i izgube pojam o vremenu, jer malo dijete ne zna reći šta mu je , šta ga boli i šta mu treba?
U neko doba pogledah kroz prozor i vidim da se sunce polako spušta.Uh , majko moja , šta mi je sa majkom? Čitav dan nisam pomislila na nju niti je vidjela. Izletim na vearndu i odahnem.Majka sjedi na ljuljački i kanda da se njiše. Začudim se Nikad je nisam vidjela na ljuljački ili drugom položaju osim klečečem i molitvenom .
-Mamo mori , jesi li dobro!
Nema odgovora . Mamo mori nijemi,a prizor nestvaran. Mama se glavom lagano prislonila na lijevo uže ,lijevom ga rukom obgrlila , desnu obuhvatila, ruke u skute skupila , oči u nebo uperila , kao da nekog doziva. Sunce obasjava bjelinu njene pamučne prozirne noćna haljinke. Imam osjećaj da ta sjena titra i leprša , kao da se sprema da poleti u suton ,koji se približava.
Nešto nije u redu; mislim ja . Ne glasa se i ne okreće se prema mom glasu. Možda se umorila i zaspala? Aha , kako ne. Ono jeste zaspala , ali vječni je sanak usnila.Tiho i mirno je otišla. Kao što je zadnju deceniju živjela.Da nisam živjela sa njom , vjerujem da niko ne bi primjetio da je umrla.
Nisam bila previše tužna. Znala sam da je sada mirna i da je više nikakvo zlo i brige ne mogu pokliopiti.Uh , svašta je sa Mitom predeverala. I lijepog i ružnog. I dobrog i zlog. Radovala se i tugovala.U radovanju umjerene i smjerna , a trpila nedaće ko svaka balkanska žena. Strpljivo , stoički i skoro bez riječi. Moleći se Bogu i živeći u nadi :
-Daće Bog , sutra će biti bolje .
Sahranismo je na Starom pravoslavnom groblju , nadomak stadiona Koševo. Okupismo se sestre , muž mi i ja sa djetetom u rukama. I niko više , jer nikog nismo imali. Kada su pokopni radnici položili majku u smrtnu jamu i počeli je zatrpavati pojaviše se oni:
Mojsije ,Zlata, Herco , Jela Lela Jelena ,Oma i Branka, Baška baŠa i njegova nova Branka, Deba i Ankica , Lijeni i Mala Guza. Ispred su išli Luce i Dobri noseći vijenac svježih ruža sa trakom na kojoj je pisalo:
„Majci naše najvoljenije prijeteljice.“
Pomislih , nekad u nekom nestavrnom i nepostojećem vremenu Dobri mi je rekao:
-Upamti malena moja ; u svakom zlu i nesreći ima i nečeg dobrog.
Ne , njihovo prisustvo nije odnijelo tugu, ali je oplemenilo.Srcem mi zatitra topli vjetrić nade:
-Biće sve u redu!
Mahalaši ko mahalaši. Ne mogu bez svojih kerefeka. Deba i Lenji se gurkaju i šarete. Ja ih sasvim jasno razabirem :
-Joj , jes Mojsije ko neki sakatli prosjak bez one svoje harmonike. Nakrivio i nalaktio se na Zlatu ko da mu je ona prosjački štap. Da ga ne znam sada bi mu , namah priletio i sadaku udjelio . Ne mere jado ravnotežu bez ćemaneta držat.
Osjećam dai I drugi misle isto. I ja sam pomislila isto. Ona nekadašnja Frka Frkica bi rekla :
-Znala sam ja da će , odnekle iz tišine nadgrobnih spomenika , iskočiti ovi dobri mahnitovi i neku lakrdiju napraviti, samo da bih ja bar na momenat tugu zaboravila.Jer rekoše mi:
-Oni ne tuguju , nemaju za to vremena. Mrtvi mrtvima ; živi živima. Prelijepi život odi dalje , a oni život slave.
Luce i Dobri mi se saučesnički smješkaju i sliježu ramenima :
-Šta ćeš , ne zamjeri , takve ih mahala nakrive rodila i odgojila.
Nisma im zamjerila. Moj život će čini mi se dobiti novi zaokret. Nisu me zaboravili. Nikad me nisu napustiili . Svi su tu . Uvijek su bili .Samo su me pustili da svoje odbolujem na svoj način.Da život naučim bez upliva pameti drugih. Iskustvo vlastite kože je najbolnije , ali i najbolji učitelj.
Odjednom osjetih ogromnu prazninu. Shvatih koliko su mi nedostajali. Svi oni . I Luce. Ali Dobri. Eh , moj Dobri , moj čovječe mili. Zašto nam se ne da.
Na groblju smo se oprostili , sa svima sam se izljubila , osim sa Dorbim . Njega nisam smjela ni pogledati, ni poljubiti. Bojala sam se iznevjeriti obećanje koje sam mužu dala. Boljelo me . Dobri se smješkao , po remenu me dotakao , u ruku , vrhove prstića poljubio , okrenuo i otišao. Učinilo mi se da sam tren prije toga čula jedno nečujno ::
-Oprosti mi , molim te .
Bilo je neobično živjeti u velikoj kući , sama sa djetetom i mužem . Skoro pa siroče bez ikoga svoga. Od one večeri kada je Mito saznao zlu istinu o kumu , moj muž se počeo mijenjati. Ohladio se i osjećala sam da pati. Ja mu nisam mogla pomoći. Nije ništa pitao , a ja nisam imala ništa reći. Šta je bilo, bilo je. I ne može se ispraviti. Treba sa tim živjeti kako se umije , jer se mora.Vrlo rijetko mi je prilazio , sa sinom se igrao , zamišljeniji i sve ogorčeniji bio .
Činilo se da radost iz njega curi i polako lapi.Nije više bio razgovorljiv i nije pokušavao da me odobrovolji , nasmije ili dotakne. Meni je to , iako mi ga je žao , moram priznati u potpunosti odgovaralo. Od pravog dana sam znala da se sa njim ne mogu i ne smijem povezati. Pogled u njega je bio kao da gledam lice njegovog oca kako balavi silujući me. Svakim njegovim dodirom me podilazi bolna jeza i nagon za povraćanjem. I pored silnog htjenja nisam osjećala ništa osim odvratnosti. I zaista mi ga je bilo iskreno žao.Po hiljaditi put ponavljam sebi – on nije ništa kriv. A ja nisam mogla ništa protiv sebe.
Mnogo puta sam razmišljala da možda moja osjećanja prem Dobrom nisu kumovala tim stanjima. Ne , nisu. Dobri je bio jedna strana mog života , a sve ostalo na drugu stranu. To nisam mješala. Moj život je tekao , kako je tekao . Spoznala sam i ubijedila sebe da je Dobri kao neka nestvarna fikcija koja se nikada neće obistiniti. Svjesnost da smo se Dobri i ja u mikrosekundi mimoišli u kontiniumu ljubavi ,činila me čistom u mom odnosu sa mužem i djetetom.
I tako prođoše godine. U tim neodređenim i nesređenim odnosima dobih i kćer. Činilo se da sam nekako upotpunila majčinstvo , nasuprot supružništvu.Kao supruga sam bila nedorečena . Željela sam ispraviti taj dio sebe , pokušavala se davati, ali se nisam nalazila. Bračne obaveze su nekako mučno kaskale.
Oh , bila sam dobra domačica , kuvarica , i spremačica . Bila sam i vjerna žena i sagovornica. Naše komunikacije su kaskale zbog njegovog slabijeg obrazovanja i nedostatka volje za razgovore mimo najnižih standarda razgovora dva saputnika , u ovom slučaju sapatnika.Kao žena ljubavnica , kao mazna žena , kao žena u bračnom krevetu bi se sledila i zakazala.
Normalno , saznanje da mu je otac prvi imao ženu i to brutalnim činom silovanja , nije bila dobru podloga za održiv brak.On se sve više počeo udaljavati od porodice. Ono entuzijazma i zanosa što je imao u početku braka je splasnulo. Sve je više radio i sve manje bio kod kuće.
Mora mu se priznati da je svaki dinar plate davao u kuću. Međutim naknadu za prekovremeni rad je zadržavao ta sebe. I najgore od svega počeo je zalaziti u kafane i piti. Sve više je izbivao iz kuće. Sav teret odgoja djece ,kućanstva i bašte je pao na mene. Nisam se bunila, Majčinstvo me zaokupilo i ispunjavalo.
Mitu i njegovog oca nikad nismo pominjali. On bi dvaput godišnje išao materi, koja je samovala , ali je bila čvrsta žena i uspjevala da se održi . Zdušno je pomagao o sjetvi i kosidbi, ubiranju ljetine.Međutim u našoj bašti od njega nije bilo nikakve pomoći. Mislio je , ako ne radim , to je moja briga. Nisam se bunila. Stisnula zube i nekako sam sve sama stizala. Bilo bi mi lakše da imam mušku ruku pored sebe, da je on provodio više vremena uz djecu ,i bio manje u pohodu na mehane. Nisma mu prigovarala , iako smo živjeli sve teže. Prijetilo nam je siromaštvo.
Nabavila sam novu kravu i ona nam je jedno vrijeme olakšavala prilike. Da sam imala konja sasvim sigurno bih se ponovo prihvatila raznošenja mlijeka. Džugumi , kalajisani , izglancani i kao novi su čamili u kredencu.
Kćer napuni tri godine , sin pet . Situacija se ne mijenja. Muž samo prespava, presvuče se i ode. Bijah udovica pored živog muža, Ito kao on.Udovac pored prelijepe žene,Djeca su mi bila kompenzacija i uz njih mi je bilo lakše.
Nekad bi se primirio dva tri dana , nije izlazio. Sjedio bi na verandi , milovao djecu , šutio i tužno gledao u rađanje noći.Ne mogu zamisliti šta je osjećao. Njemu je bilo najgore. Imao je ili mogao je sve , a nije , izuzev djece dobio ništa. Nije se mogao okrenuti nazad. Prošlosti više nije imao , sadašnjost je umrla,budućnost nije ganjao, niti je vidio. Kada bih ispratila djecu na spavanje , vratila bih se u kuhinju i pospremila je. Kroz prozor bih vidjela da je lice zaronio u šake i da grčevito plače.
Ja bih se sažalila , jer zaista mi ga je svo vrijeme bilo žao.Jadnik se ni kriv ni dužan našao u mračnom središtu ljudske mržnje i zla.Izašla bih na verandu , pomilovala ga po kosi, sjela kraj njega , zagrlila ga , glavu mu naslonila na neljubljene i nemilovane grudi i tješila ga:
-Isplači se djetešce , možda nam jednog dana bude bolje.
On bi se očajnički zagnjurio u moje grudi , ne želeći da mu vidim suze i još grčevitije plakao:
-Zašto sve ovo . Boli me Marija . Ničemu ja nisam kriv. Volim i tebe i djecu , ali moj otac i njegovo zlo , i njegova krv na Mitinim rukama me priječe da budem normalan. Kad tebe gledam vidim njih dvojicu kako mi se cere i upiru u mene prstom:
-Još jednom djetetu smo slomili srce i ukrali život.
U meni bi proradio majčinski instikt, povela bih ga u spavaću sobu koju nismo mjesecima koristili , položila na krevet . Podigla mu noge stavila jastuk ispod glave , skinula mu svu odjeću osim donjeg veša , pokrila ga prekrivačem i mislila ugasiti svjetlo , zatvoriti vrata i otići u dječju sobu. On bi ne otvarajući oči zamolio:
-Ostani još malo sa mnom , molim te .Ne mogu više izdržati sam.
Ja bih legla pored njega ,stavila mu glavu i krilo i pričala mu bajke o tome kako postoji svijet u kome nema bola , i kome će se dvoje , muško i žensko voljeti i sanjati i biti sretni.On bi se smiro i zaspao. Nekad je bol bila jača i nisam ga uspjevala utješiti i smiriti. Tada bih mu se predala i tu noć bi bili i muž i žena.
Slijedećih dana bi bježali jedno od drugog , sakrivali se u svoje sobe , stideći se onoga što smo učinili . Tako sam se navikla misliti ni o čemu , osim o dnevnim potrebama. Snove i nade sam sahranila, jer su me prošla sjećanja boljela. Bilo ona dobra , bilo ona zla.