Dragutin Tadijanović: Miris Ljiljana

Sumračje blijedo u bezglasnoj sobi.
Zastori su spušteni.
Umorne moje trepavice, i one su sklopljene!

Ja vidim dvije svijeće voštane. Zapaljene
Pored njenog odra.

Ona tako mirno spava. Nepomična.
I smiješi se. Ljiljani su oko odra
Ukočeni.

Samo njihov miris lebdi oko odra.
Ona spava. I smiješi se.

Ispuni se želja tvoja, Lelijo, srce!
Šuma od ljiljana bijelih oko tvog odra
Miriše.


												

Dragutin Tadijanović RASTANAK U JESEN

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;

Zaboravi milovanja u večeri meke,

Sreću srdaca naših.





 Jesen je, Lelijo, jesen:

 Kišna i siva jesen,

 I treba da se mladi rastanemo.





 Lišće u tvom vinogradu

 Požutjelo, osušeno,

 I većinom popadalo

 Po umornoj crnoj zemlji.





 Jesen je, Lelijo, jesen:

 Kišna i siva jesen,

 I treba da se tiho rastanemo.





Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;

Zaboravi milovanja u večeri meke,

Sreću srdaca naših.





Brod (Zvjerinac), 24. listopada 1922.

Veseli Sarajlija – Dobri čovjek i slikar Dubravko Terzić

In Memoriam

Avaz Digital | Digitalno izdanje

Umro je moj drug Dubravako Terzić .

Susreli smo se septembra 1965. u I-6 razredu II Gimnazije Ognjen Prica u Sarajevu. tri godine smo dijelili istu pkolu, razdred iste profesore istu smjenu. Svaki školski dan.

Nije bio nadobudan kao neki od nas, bio je tihi veseli , visoki uvijek nasmijani pjegavi dječak zlatasto crvene boje.

Akademski slikar , čovjek velike duše.

Nađoh samo krtaki zapis:

Agi Art

 Likovni stvaraoci u Bosni i Hercegovini

1894 – 2000

TERZIC DUBRAVKO
Rodjen u Splitu 1950 godine.Zavrsio Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu na istoj akademiji i magistrirao 1984.

POSLJEDNJI POZDRAV

našem dragom Dudi

DUBRAVKO TERZIĆ


Jako ćeš nam nedostajati. Puno te volimo.

Tvoje Dubravka i Marina


Datum objave

17.03.2021.

Ja sam samo žena

 

 

 

 

  

 

   

 

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

Nakon teške noći sam umorna i snena

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

Ili kad te ljubim

Jer ja sam samo slaba žena

 

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

Šapat ili dodir, luda igra sjena

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

Čudna je to igra

A ja sam samo nježna žena

 

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od soli

Strasti i boli

Ja sam samo žena koja tebe snije

 

Ja sam žena

Žena od tuge

Žena od duge

Žena ne kao  druge

Ja sam samo žena a srce djetinje

 

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš od jučer riječi nove

Ne pitaj ništa

zagrli me

Ja sam samo zaljubljena žena

 

Ne tragaj saznaš sve riječi o meni  

Možda te zaboli ime

Teški su dani naše krhke godine ove

zato čuti i voli me …

Jer ja sam samo , čarobna  žena

 


												

Bleki – Tvojom rukom posvećenom

 

 

Tvojom rukom posvećenom

neuhvaćeni jauci

pore dušu milosrdnu

hej l'jube

cvijete neubrani 

ženo mila

neosedlana  mirisom osvita

neukroćena vremenom zlim

strepiš li od  crnih svata

i poslijednjeg valcera

a kucaju  na kapiju

ljepot zdanja

kučice u cvijeću

 

bojene

Milošću Božjom  

i  tvojom rukom posvećenom














												

Aleksa Šantić – Akšam

 

 

 

“Alah il alah!” hori se s munara

S vrha Carine pa do nakraj Luke.

Akšam. I hrpa znojnih izmećara

Ispušta krasnu iz žuljave ruke.

 

Hitno iz niskih odlaze dućana

I pravoverni na česmi mošeja

Uzimlju avdes. Nad njima, sa grana

Sevlija, guču kumre. I dok s leja

 

I sofa miris alkatmera veje

I obasipa pendžere i streje,

I svud se “Alah” razleže, i čista

 

Neretva šumi kao bajka stara:

Mlad mesec, eno, svrh Orlačkih Para

Kô prelomljeni zlatni obruč blista.






												

Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti


  

Jesenja rapsodija                                                                          Ah to krhko cvijeće

 

  

Pustinjski vjetar                                                           Idila u žutom

 

  

Jesenja simfonija                                                                   Zavjesa od velova
  

Nebeska vrata                                                        Lebdeće poljsko cvijeće

 

  

Jesenji nemiri                                                               Da se razboliš od ljepote đardina

 

  

Snježni vodopad                                                          Zimski ipus

 

  

Ružin bokor                                                                 Lepršave dugine boje

 

  

Ona u vrtlogu proljeća                                                Očaj

 

 

Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Blagi dan    Svjetlost blagdana

Blagi dan                                                                             Svjetlost blagdana

Radost blagdana   Bosna je Zemlja Božije milosti

Radost blagdana                                                          Bosna je zemlja Božije milosti

Blaženost     Djelić Univerzuma

Blaženost                                                                        Djelić Univerzuma

Milost   Molitva

Milost                                                                                      Molitva

Poslednja molitva   Oprost

Poslijednja molitva                                                                 Oprost

a

Crveni svijet ljubavi  

Crveni cvijet ljubavi                                               Ona Sanja

Plavetna bašta      Prozračni snovi

Plavetna bašta                                                                           Prozračni snovi

   

Moja tišina i sni                                                      Sniježi nad poljem ljubičica

Bleki – Moje djevojčice sniju

Zimska noć punog mjeseca

Ona spava

Pada snijeg

Plavetni ledenjaci

U đardinu ljubavi sniježi

Snježno jezero

Bila je ponoć punog srebrenog mjeseca

jedne davne raskošne zime bogate prtinama boli

kada je Malena neopozivo odlučila da usnije

sjećam se k'o da maločas sklopi oči

prelijepa bješe plavetna djeva moja

i još uvijek snivjući dobrotu njenu srce voli

ponestaje mi daha a u očima pada snijeg

umorna je bila ljepota mila

jako umorna

slomila se nedugo prije

uznesenjem naše krhke djevojčica

slutilo se neće dugo

sleđena ko plavetni ledenjaci

koji ne znaju gdje će

da ostanu zanavik  ko sleđene gromade

ili da se skrše ko krhke pahuljice o hridi

u ponoć kad se Božić radošću umiva

rubinove usne položi na moje zabezeknute

osjetih titraje odlazećeg daha

volim te mili moj

zagrli me još jednom

budi jači od rastanka

i nemoj da bi mi suzu pustio

i nisam

nikako nisam

nema svjedoka

čak nisam ko godina zaplakao

ako znate kako je to

od rose u mojim očima

pored našeg đardina ljubavi

ne vidjeh suze svoje

a izlih čarobno snježno jezero

u kojem nikad ne sviće zora

orošeno u tisuće i  tisuća boja

za svaki naš dan  jednu

nježnu i čednu

mojim prelijepim  djevojčicama nalik

a nad zaleđenom rosom

još uvijek plavetni snovi sniježe

strpljivo čekajuć osvit