Dva tijela licem u lice,
ponekad su dva vala,
a noć je okean.
Dva tijela, licem u lice,
ponekad su dva kamena,
a noć je pustinja.
Dva tijela, licem u lice,
ponekad su korjenje
u noći spletena.
Dva tijela, licem u lice,
ponekad su noževi,
a noć munja.
Dva tijela, licem u lice,
dvijee zvijezde koje padaju
u prazno nebo.
Umornom od svega u smrt mi se žuri,
Jer videh zaslužnog kako bedno prosi,
I nitkova što se bogato kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi.
I zlatna odličja o pogrešnom vratu,
I savršenstvo u blatnom bešćašću,
I device silom predane razvratu,
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,
I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja,
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,
I kako iskrenost brkaju s prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati,
Od nje me tek ljubav može sačuvati.
Volim kuće gdje stvari nisu imućstvo,
Gdje su stvari lakše no čamci na užetima.
I ne volim stvari bez preimućstva
Čarobnoga opštenja sa njima.
Ne, ognjište, tvoja moć se u tebi ne sadrži,
Ko usta riječima možeš se nabiti
Drvima – ni tad se neću da opržim,
Međ kamenjem i drvima neće vatre biti.
Kažu mi: baci sanje, riši zbiljnost,
Piši kao što jest – čizmu, potkovicu, krušku.
Ali u zbiljnosti postoji vidljivost
A ja tražim ispod vidljivosti dušu.
I ponavljaću svuda i uvijek:
So nije u soli. Ni klin u klinu nije.
San u bešu ,nesan mimo bešu,
rok u bešu,urok mimo bešu!
Uroci ti po gori hodili,
travu pasli,a lista vodu pili,
studen kamen pod glavu metali,
tebi sine ništa ne udili!
Dušmani ti pod nogama biliu,
kao đogi čavli i potkove!
Šta ti radiš? Sve.
Šta vrediš? Ne znam,
predviđam, delam,
moć i gnušanje…
Šta vrediš? Ne znam…
Šta želiš? Ništa, i sve.
Šta poznaš? Čamu.
Šta možeš? Sniti.
Sniti i izmeniti
svaki dan u tamu.
Šta znaš? Sniti
da izmenim čamu.
Šta bi? Svoja blaga.
Šta moraš? Umeti,
slutiti i smeti
što ne vredi vraga.
Šta te plaši? Hteti.
Ko si ti? Ma vraga!
Kuda ideš? U smrt.
Zbog čeg? Da svršim,
da zauvek skršim
udes što je škrt.
Kud ideš? Da svršim.
Zbog čeg? Biti smrt.
Danas je nedelja 15. Oktobar /Listopad 2023.
Jutros je komšinicin pijetao zakukurikao 288. put ove takarli godine.
Trebao bi još hejbet po 77 puta nategnuti , ako hoće da pošteno zaradi ovogodišnju platu. Glasne žice,a šta ste vi mislili.
Vi se pitate odakle ili što će pijetlu plata.
A šta mislite šta radi svaki dan?
Zarađuje platu i izbjegava nož.Ako koke dobro nose jaja , znači pijetao dobro radi posa.
Ako na vrijeme budi gazdu ,jopet je u plusu. Na vrijemee dobije sadaku , i vaku i naku.
A sve nam se ,nekako , čini da je pijetao lukaviji od gazde.Do jednom.Gazda ga hrani i plaća kokama, da ozvaniči sabah.
A pijetao ozvaniči sabah da bi pricvrljivao koke.Nema kod njega ljudskih gluposti.Stara koka dobra juha.Jok!Naskaće on sve odreda. Ma ,nije ga briga ni da li je koka, odnosno ženka njegove vrste. Njemu je samo zakukurikat i čitav potonji dan naskakat.
Dakle ,gazda ga plaća za ono što je pijetlu u krvi.E sad, ne znamo da li mu plaćaju prekovremene sate i radnje. Ono sa drugim pernatim ženskinjama, jer ruku na srce , nauka nije skontala da li pijetlov takar po stranjskim tijelima ima ikakve veze sa povećenom reprodukcijom među vrstama.
A ća mu ga mereš znat’? More bit se jednom izlegu pjetpatke ili pjetguske.Nikad se ne zna.Na ovom dunjaluku je sve moguće.
Ha imaš penezi, moš kod sveštenih lica kupiti svakoliki takarli oprost.
Što bi poete rekli:
Tetkice i hadumi bi svašta nešto za šoldi prodali.
U prevodu:
Kuku im se i lele!
Vala pošteno da poštenije ne može biti.
A jopet prepisiviači nas upozoravaju da preivše žvalje rastežemo.Nikad prestat, a njima se dnevnica zarađuje.
Na priliku, između ostalog i ovo se zbilo:
70.-p.n.e. Rođen Publije Vergilije Maron, najznamenitiji pesnik carskog Rima, autor nacionalnog junačkog epa “Eneida” i pastirskih pesama i didaktičkog speva “Georgike”. Uzor latinskog i zapadnoevropskog književnog stvaralaštva.
Dante ga ovjekovječio kao svog vodiča kroz podzemni svet.
Bez obzira što Dante tvrdio, mislimo da ga je Vergilije na kraju natakario i preveslo tamo gdje pripada. U pržun.
Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako;
Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom;
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom;
Pošto mi bješe dano da te još čujem reći
Riječ onu što na srce svoj tajni melem toči;
Pošto viđeh u tuzi, pošto viđeh u sreći
Tvoja usta na mojim, a pred očima oči;
Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala
Latica s ruže otrgnute od tvojih dana!
Ja mogu godinama sada žurnim da velim:
– Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!
Udrite krilma, prosut nećete moći njima
Tu čašu tako punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!
Ženo neznana, gospo blagorodna,
onoga za kim moje srce žudi,
da vas sad voli, znaju Bog i ljudi,
o srcu mome on zboriti ne sme
nikada nikom, ni čime probudi,
ko cvet na biljci, na duši mi pesme.
Ja znadem gospo, kako on glavu spušta
u blede ruke kad bol ga ljubavni skoli,
ja znam kako on mrzi, kako voli.
Ja znam, vi ste mu sad život i sreća,
a ja mu bejah bol i svetinja.
On sanja ljubav ukraj vašeg skuta,
i srca vaša ko zvezde su srodna;
al’ ženo neznana, gospo blagorodna,
misao na mene kao avetinja
ja znam da sada vašim domom luta.
Ovo svirepa bješe zima,
Pol godine je mraz ljut bio.
Do grudi nico u smetovima
Naš gradić s uma silazio.
Činilo se, biće pometen –
Ovdje slobodno kroz grad lete
Vjetri sa strana četiriju
I grudima o grudi biju.
Oni promrzli grad bi mali
Davno sa nogu otpuhali,
No mećava se sva razbije
U prašinu o teški snijeg.
U kalendaru – april. K tome,
Zemlja u srebru prozračnome
Koje u zoru je hrskalo.
I vrelije je sunce sjalo,
I za potokom potok lije.
I trne plavi zrak, u riječ
Jedan, čuj, čvorak već upada
Drugome, i da nije nije
Pramaljeće bi bilo sada.
Ako želiš ljubavnika
Bit ću to ako tražiš
Ako ljubiš druge draži
Na licu mom biće maska
Ako pak za blisku dušu moliš
Rukom me privuci
Ili ako voliš, mahnito istuci.
Ovdje sam
Potpuno tvoj
Ako pesnicom treba se potući
I u ring ući
Za doktorom, ako srce zebe,
Pregledat ću brižljivo
Svaki dio tebe
Tvoj ću vozač biti
Samo stupi
Il me smjesti u vozilo svoje
Svejedno je
Ja sam tvoj
Da ,mjesec odveć sjaji
Lanac grubo steže,
Pa zla zver ne sni
A ja lutah svugde dokle pamet dopire
Kroz sva obećanja
I znana i neznana
I neodržana
Nikad žena nazad se ne vraća
Pa sve da od boli koljena se tope
Ili da ko stijenje prostrem se pred stope
Zavijam usred ljeta
Grebem usred srca
Derem prekrivače
Il’ zavapim jače:”Molim”
Sav u muci toj
Ja sam tvoj.
Pa i ako usniš
U trenutku, negdje, nasred ceste,
Upravljač je moj
Ili ako gradom poželiš prošetat
Nestat ja ću s maglom, kradom
Ustrebaš li oca za buduće dete
Samo kaži
Ili tek vodiča po peščanoj plaži
Ja sam tvoj
Ako želiš ljubavnika
Bit ću to što tražiš
Ako ljubiš druge draži
Na mom licu bit će maska.