Category Archives: Magazin

Šta će biti

kad ruke

otpadnu od stihova

kada u drugim brdima

budem pio suvu vodu

trebalo bi da mi je svejedno

ali nije

šta će se desiti s pesmama

kada ode dah

i kad bude odbačena

milost glasa

da li ću napustiti sto

i sići u dolinu

gde huči

novi smeh

nad tamnom šumom

Udar odreza zid i scenom
Otvorenom sva kuća zjaje
Na ulicu gdje, pod sirenom
Što ravno urla, tišina je.

Presta. No otrag stube, eno,
Ko hrpa cigle leže. A ti –
Tebi je strogo zabranjeno
U prošlo, gore, da se vratiš.

Pogledaj, ona otvorena
Soba, gore sa trećeg boja,
Ko u Pompeji sva rumena,
Više ne smije više biti moja.

Sjaj kroz slomljena okna. Stoji
Još na polici Šekspir jedan.
Na zidu visi portret koji
Iz svijeta te bilog gleda.

Ko nekad, neću ukročim
Ovdje, sag zgužvan da popravim
I na kalendar bacim oči,
S datumom što se zaustavi.

Dolje, pod ciglom, sred tog smeća:
Staklo, cimenat, prah se vije,
Kvadratna cipelica dječja –
Zaboravili anđeli je.

Ako po glavi stanovnika
padaju četiri dobra vidika
onda i ti iz svoga stana
nazireš dio Mediterana.

Ako po glavi stanovnika
dolazi pola jelovnika,
i ako se sve to pažljivo dijeli,
onda su jučer i gladni jeli.

Ako je takva prosječna plaća
onda se tebi milion vraća
i ako je moral prosječni pao
znači i ti si svoj prilog dao.

Ako po svakoj glavi troše
znači ni tebi nije loše,
i sve u svemu (a tko ti što može)
tvoje se brige dijele i množe.

Ako toliki žive bez muke,
prosječno imaš skrštene ruke,
i kada prosjek toliko krade
spadaš u one koji ne rade.

Ti nemaš kola, on ima dvoja,
jedna su onda prosječno tvoja,
pusti nek zato još više ima
poslije po glavi i tako dopadne svima.

Kad voliš tad živiš lud,
sa patnjom,
i čežnjom
i brigom.

Pa šta?

Bez ljubavi nikuda ne vodi put,
sa ljubavlju, već si stigo.

Gospodaru,

Ako sutra, na dan suđenja

Pošalješ me u Dţehenem

Reći ću mu tajnu, koja će ga otjerati

u daljine hiljadama godina od mene.

Gospodaru,

Šta god od ovog svijeta htjedneš dati meni

dadni to Tvojim neprijateljima,

šta god od onog svijeta htjedneš dati meni

-dadni to Tvojim prijateljima,

Za mene dosta si samo Ti.

Gospodaru,

ako Te obožavam samo iz straha od Dţehenema,

spali me u njemu!

Gospodaru,

ako Te obožavam samo radi želje za Dţenetom,

udalji

me od njegovih uţitaka!

No, ako Te obožavam samo zbog Tebe samog

Onda me zauvijek zadrži u Tvojoj Milosti

Visoke temperature

groznica

haluscinacije

nema ih

nestadoše

u snove se pretvorile

i pitanje

Maksumče krhko

šta radiš to

šta radiš tu

međ rajskim mirisima

milion ruža

milon grlica

oko tebe leprša

snima uranja

u ljepotu oceana

zar ti ža ni

mladosti što lebdi

u život kročiš

svojim riječima

a smaraš

umoran si

ali pjesnik

slikar valera

još riječi

nježnih slika ima

želi

jednu pjesmu

jednu sliku

pokloniti milinom i snom

ljepoti jedinoj 

bezuslovno

tek

za sjećanje

i jedno sjetno

adio mila

Zasnovah svoj svijetli raj
Okruživši se palisadom
I dodje u plav,divan kraj
Mama,da traži svoju radost.

“Gdje si mi ,sine,gdje?”-Tišina
Nad tarabama sunce zri polako
I grije sigurnim  zrakom
Dolinu slatkog rajskog vina.

A majka brižno obilazi
Zavjete moje i tratine
I opet zove:”Gdje si sine”-
Pazeći cvijeće da ne gazi…

Da l ona zna da je tišina
Zato što zri u tom plotu?
Što neće prošlu ljepotu
Onaj ko proba rajskog vina.

Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te poslednje reči.

Poslednje reči
mogle bi nas zavesti.

Previše živo
da se drže teme.

Neoprezno
mogle bi da dodirnu
buduće vreme.

Prerano da sahrane
nešto u nama.

Mogle bi da nemaju
ništa da kažu.

Mogle bi da govore
preko svake mere.

Da nam kažu
previše sve.

Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te poslednje reči.
U poslednjim rečima
zatvoren je tetreb.

Razmišljam, tren sav je u kišnoj ugodi:

A umah i stvarno, nadahnuća silom,

Čedo što – svjesno je razvraćeno bilo –

Krvoproliću se u blizini rodi.

Tu noć, kad sve žedne sazvao sveti je

Bartolomej na pir, bio je toliko

Slab plač onog što još, među vatre dvije,

Ne bje hugenotom, a ni katolikom.

Još ptiče, što jedva besmislice poje,

Još jare, što nema o hodanju znanja,

Preživje i prvi dah prisvojilo je,

Uzet od smaknutih, njihovog disanja.

Kako god, dadiljo, dijete njegova,

Čak cvjetnim mlijekom meda ako njega

Hranjaše, uredna i mala njegova

Krv čuvaće gutljaj kisika tuđega.

Ono je lakomo, još bi piti htjelo,

Ne zna organizam, još neprosvijećen,

Kako nezasito i slatko i vrelo

Kuša dah grkljana koji je presječen.

Naviklo da diše, ono krivo nije

Za te religije, daleka smaknuća,

I prima dim gusti koji pun krvi je

Kao svakodnevni dobitak za pluća.

Sjen ga ne znam čijeg ramena ušika,

U sjenci djetinjstva i zločina spije

Ugodno, no krvnik i žrtve krvnika

Jednako skrnave san djetinji slijep.

Kakvom, kad otvori oči – za vidjeti,

Sudbom isklijaće otrov u njem? Biće

Radošću ubijen? Ili umrijeti?

U koristoljubnom ropstvu pocrniće?

Na suvišak smrti svikli, zacijelo,

Grdite se, ljudi dobri, i borite,

Vi što njegujete djecu tako smjelo

Da se, pouzdano, djece ne bojite.

A ako dijete u snu s plačem krene,

Ne zabrinite se, kriva je sitnica:

Desni znaju biti malo zapaljene

Od vukodlakovih mlječnih sjekutića.

A ako, tičući kožu, što se osu

Mrazom jeze, nešto proviri iz grana –

Ne bojte se! Lišca sve djetinja to su,

U hladu zločina sva njegovana.

No u nesvjestici, rajskoj, može biti,

Taj plač u čast drugog izbora se čuje,

I vlastitu lomnost, a koju ne štiti

Ništa, svako malo grlo oplakuje

Grozom prekomjernom – u stih ne bi sjela –

Glazbom koju nećeš objasnit iz nota.

A uopšte uzev, kakva bagatela!

Trideset hiljada, svega, hugenota.