IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito )  u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.

U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .

U Parizu je  pučanstvo   1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :

” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”

I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig  puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.

Jedina krivica Marije Antoanete je bila  što je tu izreku  vrlo  često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer  glave.

Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom  i  njegovim trijumfima .

E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne  retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ”  vremena , i za pučanstvo  neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.

Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli  u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje  i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas,  za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.

Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji  smještaju u psihijatrisku bolnicu  da se liječi od  alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.

U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu  visoku staleš , nastaju mnogobrojne  skice  na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.

I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad  odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih  bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede  se slio u okrilje grada  Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.

Davno prije toga neumorni stvaralac  je shvatio da je život lutajući i vrlo  prolazni  cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo  tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.

Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije   zanemarivao ljude oko sebe.

Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su   protagonisti svsjesno glumili slijepce.

Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku  ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela  i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti  vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.

Da , Ririjeva izrazita  ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna  brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu  imao.

Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili  iz prekrasnog i bogatog  markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz. 

Vječito naslonjen   na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol  , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja.  Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu,  ali ipak slućenu smrt,

Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode.  Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom  umjetničkom ergelom Pariza  , i uživanje u tada jako popularnom  apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti  su ga vodile u propast.

Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?

I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ”  mecenisale umjetnost tog doba.  

Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između   “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg  ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo.  Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija  viših slojeva ,  to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .

Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela     usprotiviti strogom likovnom  akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase.  Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.

Oslobođeno od akademskih  klišea,  slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke  moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne  zasluge prvenstveno  pripadaju  impresionistima  , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .

Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek  nastavljaju pobunu i uvode  jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima  se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.

Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom  uresu,

Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.

Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.

Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.

Od alkoholizma , opijata  i istrošenog organizma  je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim  vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć

“Matora budalo!”,

Upućene su njegovom ocu . 

VIII – Individualnost Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa

Tuluz – Lotrek  u svoja djela unosi detalje i scene  svakodnevnog , konkretnog života, najčešće noćnog života Pariza . Života jednog određenog kvarta , određenog segmenta , jedne epohe   ili motivima  vezanim isključivo za njega samog . Njega svijet van tih odrednica ne interesuje .On nema vremena za prošlost, filozofiju , ratove. Sav je uronjen u užurbanoj sadašnjosti. Možda ga je bilo patnje i boli uputilo u neke tajne koje obični smrtnik ne upozna. On ne vidi i ne slika dalje od dva tri dana u budućnost . I to samo ako naručeni plakat , litografija najavljuje neki spektakl .

Da li je svetan kratkoće svog životnog usuda ili je njegova tumorna  iskusvenost ? U svakom slučaju on ne vidi budućnost i ne iugra se proroka. Ograničavajuća težina kratkih nogica ga sputava , Ma koliko god on želio lebdjeti i ići u širinu i dubinu ili budućnost njemu je to nemoguće. Ma koliko volio senu bježao je od vode. Nikad nije naučio plivati . Nežemo se pitati zašto. Morbidno je i degutantno. .

A opet, uprkos hendikepu on je sav satkan od žurbe i grča . On nema vremena da zastane , da predahne , da digne pogled , da se osvrne ,  i zaviri u  ljepote izvan domašaja opsega možnosti  ophodnje njegovog bolnog , sakatog koraka . Zbog toga je sebi odredio život u tom uskom krugu poznatih ulica koje su izazivale sablazan malograđanštine.

U datosti od koje ne može , a i vjerovatno ne želi pobjeći , njemu kao da nije  bitno šta slika. Bitnije mu je da kistom , slikom dokumentuje ono što vidi i na načim kako on tu realnost vidi . Nažalost voljeli bi da griješimo , ali u njegovim slikama teško da možemo osjetiti ljubav. Iznimke su aktovi. U tom slučaju nismo sigurni da li se divi ženi kao ženi , ili modelu koji slika i od koga kamči ljubav.

O , sasvim je izvjesno da on slika sa ljubavlju i vjerovatno osjeća ljubav , (bar ponekad) ljubav prema onome što slika. osjeća ljubav prema majci , prema svojim modelima , na neki opičeni način i prema opskurnim ambijentima u kojima je glumio patuljka i klovna.

Često nam pada na pamet da bi se dobro snalauio na dvorima bilo kojeg Luja. Svaki kralj bi ga cijenio zbog oštroumlja , satiričnosti , grotesknosti i humoresknosti sofisticirane dvorske lude, koja je uz to i dvorski slikar. On je rođen kao aristokrata , ali udes ga je uresio u liku oštroumne , čigraste ,patuljaste lude.

I živio je i radio na način kokako su to radili mnpgi njegovi savremenici, ali na sebi svojstven i melanholićan i provokativan način. Njegovo biće je bilo napeto, nemirno, na momente veoma intelektualno i radoznalo, ali i ograničavajuće  stupidarno i razigrano. Otud igre bojama, svjetlošću , kroz koje se provlači jako naglašena životnost, vješto skirvajući vlastite emocije . Kistom i bojama dostigao je one lepšave visine koje su mu tijelom priječene i uskraćene.

Da ga nismo poznavali ili  upoznali , mi ne bi znali  da li je slikar veseo ili tmuran lik.  Pitali bi se otkud njegove vizure izviru ? Šta je njegov modus vivendi ? Tko je on? Veseli patuljak , skoro klovn ili bolni kepec koji slikanjem pokušava odagnati svoju životnu  samoću i izuzetno sveprisutnu  fizičku bol .

U okviru tih relacija , emocija i razmišljanja se kretao čitav život  Tuluz – Lotreka . Grofa djete , mamin Riri , kao i odrasle osobe i umjetnika. Ali to nije sve. Da bi se dobio kompletan umjetnik kakav je bio Anri , potrebno je  sagledati ključnu karakteristiku njegove ličnosti – individualnost.

Ima jedan citat koji određuje ekspresionizam,  a koji na najupečatljiviji način govori  o dijelu umjetnosti  i životu slavnog slikara  :

„Iza vidljivog izgleda stvari skriva se karikatura, iza beživotnosti vreba tajanstveni avetinjski život, i tako sve postojeće postaje groteskno.“ * (* Str.54.  Istorija modernog slikarstva…)

Tuluz – Lotrek  je svojom pojavom bio groteska* u svim mogućim značenjima te riječi.

(Francuski * grotesque –  fantastièan,neobičan, čudan, pretjeran, neprirodan; smiješan, nastran; groteskni  baletni ples koji pravi komične pokrete i skokove).

Večina njegovih radova podsjeća na grotesku** , vrlo  često sa primjesom ironije i komike.

(**Groteska  je i karikaturalno-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osećanja.)

Bio je svjetan toga , nije se krio , čak šta više, bio je jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno) , u potpunosti svoje opscene dekadentnosti .

Postavlja se pitanje :

Zašto je to tako?

Odgovor je jednostavan. Dva su razloga za to . U ovom poglavlju ćemo govoriti o ličnom aspektu .

Za sve što je u životu radio i postigao  je trebala izuzetna hrabrost i jak  duh , svojstven samo  snažnoj i bekompromisnoj individualnosti.

Od malih nogu Tuluz – Lotrek je pripreman da bude poseban, jer on je naslijednik čuvene aristokratske  porodice.   Godine boli,   patnje i usamljenosti koje su poslije došle  nisu slomile  dječiji duh.  Očevo odbacivanje je stvorio  glad za priznanjem i sviđanjem, to je opet  je pojačala želju za isticanjem i dopadanjem.

Bolest mu je ograničila izbor profesije i društva. Porijeklo i novac su mu omogućili vrhunsko obrazovanje i život rasterećen finansijskih problema.  Staleška izolovanost i podvojenost su mu omogučili  nastajanje sasvim dovoljne količine arogancije i samouvjerenosti.

U mladosti je lutao od naturalizma do impresionizma,  školojući se u tradicionalnim , akademskim ateljeima.

Koliko li je samo to elemenata za nastajanje jakog individualca , koji sebi može dozvoliti bilo koji luksuz , nedostupan mnoštvu ostalog puka?!

Začudo , Tuluz . Loitrek je i pored svih mogućih problema odrastao kao jaka ličnost bez kompleksa, što se odrazilo kao jedan od glavnih eksponenata njegovog slikarstva. Beskompromisna individualnost. O, kompleksa je imao . Sijaset. Svi su se oni provlačili kroz njegov život i njegov rad. Ali on se nije obazirao na tog iskompleksiranog sebe . Nije dozvolio da mu manjkavosti i košmarna borba za svaki mogući tren bez bola , pokvare bilo koji užitak.

Beskompromisne slike ,  ponekad ogoljene do najednostavniijh formi i linija , ali  kompleksnošću svojih pitanja i poruka i dan danas zbunjuju i plijene , a bome se i debelo plaćaju .

7. Impresionizam, Posteimpresionizam, Ekspresionizam .

Odrednice  umjetnosti slikara Henri de Toulouse-Lautrec možemo okvirno odrediti sa  nekoliko pojmova koji će sveobuhvatno pojasniti  koncepciju njegovog stvaralaštva : Impresionizam ,Postimpresionizam ,  Ekspresionizam i Individualnost.

I.Impresionizam (*francuski impressio- utisak,)

Impresionizam kao   umjetnički pokret u slikarstvu, muzici  i književnosti,   je nastajao  u vremenima kada se Tuluz-Lotrek rodio.

Impresionizam u slikarstvu  je nastao druženjem grupe mladih ljudi koje je „vezivala jedna ista ljubav prema slobodnom studiranju prirode, a koji su prezirali kruta  akademska pravila“(* str. 30 .Ljiljana Mihač , Impresionizam , IP RAD,,Beograd 1960,)

Težnja  umjetnika je da u svome stvaralaštvu   unesu subjektivna raspoloženja i dojmove  kao  formu izlaganja i izražaje. Ta subjektivnost je zasnovana na  realističkom i naturalističkom promatranju prirode, preuzimanjem i nadogradnjom   tehnike rensesansnog „tonskog slikarstva“ ,  kroz modluaciju predmeta  postepenim prelazom od svijetlijih do tamnijih tonova.

Taj vjekovni kliše su impresionisti  potpuno izmjenili   , nastojanjima da sjenku zamjene bojom. I to po po krutim shvatanjima slikarstva stavljajući svijetle tonove jedan pored drugo, unoseći svjetlost kao bitan faktor, ravnopravan igri boja.

Osnovna filozofija impresionizma  je za cilj imala poticanje unutarnje emocije – impresija   putem vanjskog poticaja  (stimulansa)  da bi se   prikazao  doživljaj  datog momenta.

Od Monea, Renoara i Degasa  Tuluz preuzima nesavršenost kao oblik ljepote. Tonalitet i svjetlost veoma slični,   oblik tijela nijansu  , dvije drugačiji , ali neupućeni posmatrač može steći utisak da se radi o istom autoru .

O aktovima je najviše  učio i naučio od Dega. Ako  pažljivo osmotrimo  Degasove aktove , način na kojih je pravio kompozicije, boju i osvjetljenje vidi se veoma jak uticaj na Tuluz – Lotreka. Ne samo u aktovima, Tuluz –Lotrek to vješto primjenjuje i u slikama koji kokretiraju sa aktovima, ali i u slikama svakodnevnice.

Edgar Degas, The Tub, 1886,

Komparacija sa Tuluz Lotrekovom Toaletom / Crvenokosa koju smo opredstavili u prethodnom poglavlju je izlišna.

Oble , bujne ,  svijetlopute, punačke žene, uhvaćene kistom u prirodnim položajima  i okruženju , konceptualno  u suprotnosti sa uobičajenim akademskim formama, koje   insistiraju na  nepomičnoj, neprirodno mirnoj  , nagosti  žene u krevetu.

Henri De Toulouse-Lautrec, Elles, 1896.

Edgar Degas, “Femme se peignant 1885

Pierre Auguste Renoir  Kupačica sa dugom kosom

( Baigneuse aux cheveux čongs)

Renoar , Dege i Lotrek , prestavljeni redom  u jednoj , dvije i tri slike obnaženih žena.

Savim oprečne  poze i dekori su odabrani  sa namjerom ,  da bi se u toj različitosti spoznale jako  velike  sličnosti. Stiče se utisak   da jedan autor , slika jednog modela u tri različita položaja, ambijenta , ali i osjećanja.  Jedna žena tri događaja: jutarnja tolaeta odmorne i ležene žene, san žene koja od umora nije uspjela da skine elegantnu čizmu  , koja naglašava vitkost  nasuprot oble zadnjice  i nevinost kupačica čija je djetinja podatnost  u kontrastu sa okolinom.

Posmatrač ima osjećaj da autori kao jedan ,  nježno kistom prevlači po intimnim dijelovima modela , pokušavajući   da ,  igrom svjetlosti i boja    slave savršenu   nesavršenost , kao osnovni objektivitet   ljepote koja se fotografiše.  Oni ne slikaju po ličnim željama, oni prenose posmatraču ono što njihova nutrina  vide. Svako svojim stilom , a opet toliko sličnim. Nema pokušaja šminkanja i retuširanja. Kao da kažu:

-Moje viđenje stvarnosti je ovakva, a ako neko može   ljepše, svjetlije  i prirodnije  prestaviti ženu,   neka pokuša.

II.Postimpresionizam

Subjektivitet impresionizmaje bio ograničavajući faktor za neke impresioniste i oni su krenuli svojim pravcem. Zapravo postimpresionizam i sva moderna umjetnost „ počinje s prostodušnom odlukom  jednog francuskog slikara (Pol  Sezan  – opaska autora rada) da svijet vidi objektivno“.  (*Str.13 – Istorija modernog slikarstva od Sezana do Pikasa,Herbert Rid, IZ Jugoslavija , Beograd 1963

Jednostavnim riječima rečeno Postimpresionizam je   pravac u umjetnosti  kojeg oblikuju umjetnici koji su se razvili iz impresionizma, a koji su zadržali neke osnovne tonalitete impresionizma, ali su unijeli upravo tu Sezanovu notu: objektivnost.

Isključivši varljivo  impresionističku svejetlucavost i nejasnu iznijansiranost stvari i  objekata    , prelazeći na objektivnost u scenskim poduhvatima, javlja se i potreba za dvodimenzionalnošću. Ta tehnika nije nova. Nastala je kopiranjem   japanskog   dvodiomenzionalnog slikarstva.

Okretanjem od impresionizma, postimpresionisti zadržavaju osnovno postulate impresionista razigranost boja, svjetlost, moduulacija . Uz impresionistička iskustva i upliv,  zatim  produbljivanjem , usavršavanjem i prilogođavanjem  dvodomenzionalne umjetnosti evropskim standardima  dobija se nova tehnika i stil , koju prihvata nova generacija umjetnika koji će , uz impresioniste,  biti preteče svih kasnijih pravaca u umjetnosti i slikarstvu.

Lotrek nije bio impresionista. Njegov izraženo nervozni senzibilitet je odudarao od blagosti i pomalo sanjive uspavanosti impresionističke igre boja i svjetlosti. Vidljivo je da su impresionisti bitno uticali na njega . On nije krio svojom oduševljenošću Degasom. U nekim ranijim  radovima se preklapa sa sa Degasovim koloritom  i kompozicijom, naročito kod aktova.

Kako reći da je naginjao ekspresionizmu  ( što mnogi nerazumno navode) , ako znamo da je on saživio poslije njegove smrti. Znači on je ili preteča ili začetnik ekspresionista , kao i svaki od postimpresionista.

Više važnosti je pridavao crtežu i liniji. To je ona njegova infatilna  crta iz djetinjih dana kada je veoma uspješno, skoro u maniru odraslih  crtao , skicirao, majku, sluge, psa ili konje .

III. Ekspresionizam* (*francuski   expression,expresio znači izražaj, izraz.)

Ekspresionizam je nastao na izražajnim tradicijama impresionizma i post impresionizma unoseći neke specifične osobine koje ga bitno razlikuju od tih pravaca.

Iako potiče od francuskih umjetnika, pravac je najprije zaživio u Njemačkoj.

Ekspresionizmom  se pokušava izraziti unutarnja stanja autora, njegove  lične misli i emocije proistekle , iz njegovog pojmanja života i njegovo oblikovanje viđenja vanjskog svijeta.

U svojim počecima ekspresionizam je bio vrlo pesimističan i apokaliptičan i predstavljao je krik i vapaj  čovjeka koji je proživio zastrašujuća ratna dejstva prvog belikog rata .  Na osnovu tog prvog krika modernog čovjeka rodiće se mnogi umjetnički  i  filozofski pravci .

Po svojim obilježjima umjetnost Tuluz –Lotreka koketira sa impresionizmom, nosi sve odlike postimpresionizma , a jedan je od njegovih „osnivača“ i najznačajnijih predstavnika.

Sa ekspresionizmom je povezan samo utoliko što je njihov preteča. On među prvima  slika  ličnu tragediju ,. Njegovo viđenje svijeta je krik hendikepiranog čovjeka kojeg je taj hedikep gurnuo u jedan svijet daleko od njegovog „ prirodnog“   miljea stečenog rođenjem.

Danas  , kada je sve pojeftinilo ,  izraz ekspresionizma se  upotrebljava  za svaki umjetnički rad u koji objektivnu stvarnost pomjera, iskrivljuje  ili simbolički predstavlja, da bi pojasnila nutrina  jednog umjetnika.

Tuluz – Lotrek je bio samo svoj slikar. Pripadao je epohi impresionista i postimpresionista. Bio je preteča ekspresionizma. Nije bježao od linija  naturalizma ili simbolizma.  Nikad se nije žanrovski odredio. Jer nije mogao. Crtao je od trenutka do trenutka, od rapoloženja  do raspoloženja , od potrebe i naruđbe, gdje forme i nisu toliko bitne. Miksao je sve dok nije dobio djelo koje mu se sviđalo. Uglavnom se sviđalo i posmatraču.

Nastavak slijedi sutra u 20.08 h.