No comments
Category Archives: Magazin
Igrokaz na dan 10. Februar / Veljača
Pjesma dana
Danas je 10 dan veljače 2019. Ako vam je lakše anlaisati ,febraur je.Ili mjesec kada se sve velja , odnosno talasa. to bi napriliku bio četeres prvi dan ove mubarek godina. Na nepriliku mnogima ima još samo i okruglo 325 dana.
Nemojte opet potezati pitanje okruglosti broja 324. Evo ovako: Zbir cifara je 9. Da li je to okrugao broj? Normalno da nije. Samo budale ne znaju da nije okrugao broj. Mi nismo budale, ali ako dodamo devet na 324 , dobijemo 333. E to vam je okrugao broj. kako znamo? vrlo jednostavno. I zbir ovih cifara je 9. Kada se nešto sva puta dobije onda je to paran broj. Svi parni brojevi koji se završavaju… E, u školovanju nismo dalje stigli. Izbacili nas iz vrtića. Kažu male ajnštane ne primamo u školu. Svoje teroije okruglih brojeva neka stave pod rep onima koji se veljaju.
Što su ovi obrazovani čudan netolerantan svijet. Ne shvataju da je princip takara zasnovan na okruglim i parnim brojevima. Zašto? Niste nam dali da završimo škole , a hoćete da se grebete o naše teorije i umotvorine. Malo šjutra.
Raja , valja ova ?
Šuti raja. Zavali glave u kontejnere, stid ih , gladni su , pa čeprkaju po smeću. Pankeri po stare dane postali. Ne da im tronacuionalistička bagra i fukara ni suvu koricu hljeba da zarade.
Mačke i kerovi ga zovu takarli mjesec. Na zbog takara nego se jadne životinje žive smrznu , dok čekaju ne bi li uradili ono. Nemojte nas pitati koje. To se ne pita. To se radi, bilo da si hajvan ili insan, ili po običaju i zakonu hajvanski insan.
Žao nam što nisu skontale fol. Lista čekanja. Kada dođete na red , spikerka sam objavi: Sjijedeći, I nema zime. Da li se čekajući taka , oliti ono , u međuvremenu šta ukrutilo , hoće se reći zaledilo to već nije naš problem . nismo voajeri ni papci.
Dani se naslagali ko tovariši u gori zelenoj. Samo dani se svake godine vrate, atovariša je sve manje. Nije nam žao tovarišica. Snađu se i ponekad uprte nekog tovara. Njačešće… Vi mislili mi hablečine i otkucaćemo da se o našim čevapčijama i filigranistima radi. Ma jok , radi se o našim kenjicima.
Što i kako kenjci prosudite sami. Kažu kenjci imaju mnogo toga za pokazati. Megarice se nikad ne žale na njih. Pitajte tovarišice.
A i ona Kitočka se na sva mah hvali kako joj najviše pašu sarajevski ćevapi. Toliko je oduševljena d anikad ne kaže ćevapi , nego čevapčine. Ne znamo kako je saznala za tu mahalsku fintu. Mi smo gospoda i ne možemo je ništa pitati. mi delamo. Vama svejedno , kako ste. Pitajte je vi. Pride , nek nam javi kada će opet u sarajevo na čevapćiće.
Ovi stađun ,što ruke nam stišće i zima mrazi, plovi ka proliću cvitnom, litu sritnom i jeseni ća stere lišće na stazi , o stadjuni, stadjuni moji.
Tako se pjevalo i prije kad su se dešavale stvari koje su se desile:
Lažovi vatikanskih katakombi – Igrokaz na dan 6. Februar / Veljača 2017.
Ljudi pogrešno kontaju , pa kažu te i te godine računato po Hristu. Mi se opet volimo igrat doljevuše. Jal nezvanom gostu uvaliti takarli nadoštiklanu kafu , ja bajatu , jal beternu inofrmaciju.
Od kada je opat Dionizije Mali, pogrešno Hista podmladio za četiri godinu i odredio Anno Domini, npravio je pravu papazjaniju.
Sada se ne zna kako pravilno oslovljavati nultu godinu. Nova era ili naša era , engleski: Common Era, “opća era”, doslovno “obična era”; latinski: Era vulgaris, rjeđe tekuća era jesu izrazi kojima se označava vremenski period koji je počeo prvom godinom gregorijanskog kalendara, odnosno izrazi koji služe kao alternativa eri Anno Domini .
Nauka , time mislimo Rimokatolička crkva je “dokazala” da se Isus rodio 13 . Marta , 4 godine prije Isusa, kao što je dokazala da se rodio 6., 7. i 8. gofine prije Isusa.
Datimi rođenja su takođe dokazivani više puta: 20. mart, 20. maj, 20. april ili 29. septembar.
Nisu se potrudili da objasne da li je Isus svake te godine , od 26. do 36. godine , računate po Hristu,
nako trećed dana od raspeća vaskrsavao.
Svemu tome treba dodati da Isus Hrist nije rođen ni 25. decembra ni 14, Januara, i da to crkva nikad nije obznanila ili ispravila.
I sada poslije svih ovoh mućki i mešetarenja treba vjerovati u autentičnost najgenocidnije institucije u povijesti čovječanstva.
Šro bi poete rekle:
-Aha , kako da ne.
U prevodu , mnogo je lažljiva i krvava ta crkva.
Neovisno o eri danas nije surbota , što bi Fata rekla. Njoj nije bitan datum već dan i da u nazivu dan ima slovo r.Ako nema ona ga umetne.Jer dogovor je dogovor.Svakog dana koji ima r u imenu nosi takar.
Onda bi danas trebao da bude ponerdeljak. Aferim za Fatu.
No bez obzira na Fatine afinitete i potrebe ,danas je šesti dan veljače 2016.
Ma šta se Fati prisnilo,ni ona ne može promjeniti ono što se zbilo na današnji dan.
Apsurd i stvaralaštvo
Nekako slučajno pročitasno:
“1960.-U saobraćajnoj nesreći je poginuo francuski pisac Alber Kami, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957, čiji se književni rad temelji na ideji o apsurdu (simbolika mita o Sizifu) i revoltu (simbolika mita o Prometeju). Apsurdnosti svijeta suprotstavio je stvaralaštvo, jer, kako je napisao, “stvarati znači dvaput živjeti”. Djela: romani “Stranac”, “Kuga”, “Pad”, pozorišni komadi “Kaligula”, “Pravednici”, “Opsadno stanje”, “Nesporazum”, eseji “Svadba”, “Mit o Sizifu”, “Pisma njemačkom prijatelju”, “Pobunjeni čovjek”.”
Nas su zadeverale dvije rečenice hroničara o djelu Alberta Kamija.
-Književni rad temelji na ideji o apsurdu (simbolika mita o Sizifu) i revoltu (simbolika mita o Prometeju).
-Apsurdnosti svijeta suprotstavio je stvaralaštvo, jer, kako je napisao, “stvarati znači dvaput živjeti”.
No, da bi o njima razmišljali trebali bi smo se dohvatiti egzistensijalizma.Ako se hvatamo egzistencijalizma,moramo otići na njegove korjene Kjerkegord,Dostojevski,Niče,zatim do njihovih predstavnika Sartra i Kamija i njihove dekadentne filozofije.
Jedino je Dostojevski uspio dati puni književni obol čovjeku apsurda.Njemu je to bilo lako.On ima ruskog čovjeka koji je sam po sebi apsurdan.Apsurdnost nastaje iz uprostavljenosti aristokracija,seljak i siromah.Samo je trebao stvortiti situaciju.To mu je bilo još lakše,On je vrstan pripovjedač.Kao Rusu poznata mu je širina i bol duše i kobnog trenutka kada se ta duša razdvaja ili tone.
Kjekregor je čovjek koji vješto barata riječima pokušavajući da ospori Hegela.To mu ne uspijeva,ne zato što je Hegel neoboriv,već zato što je Kjerkegorova teološka filozofija opterećena biblijskim shvatanju čovjekove krivice.Kriv ili ne ,to je čovjekov usud oko koga mu se vrti egzistencija.To je besplodni perpetum mobile njegove filozifije koja se vrti u krug.
Niče je na putanjama Kjerkegora.Kjerkegor traga za uzrokom prerane smrti svoje majka i petoro njeno djece.Zaključuje to je grijeh.Njegova majka je zanijela prije udaje,van crkvenih normih.Znači zgriješila je i zato je nmorala biti kažnjena i njena djeca .Na tom zaključku razvija svoja teološka bulažnjenja o apsurdnom svijetu pojedinca.
Niče, opet ,ne može sebi objasniti zašto je njegovo otac,izuzetno pobožan čovjek godinu dana umirao u najvećim mukama.On se odriče Boga i prihvata Darvina za svog vođu i sanja da će se društvo razviti u “nadljude”.Odrekavši se boga on se odriče i ljudi.Povlači se u svoj um i zahvata ganištavilo.A ljudi nisu postali nadljudi.Razvili su se u monstrume.
Sartr i Kami su u djelima Mučnina i Strancu pokušali ići putem Dostojevskom.Nisu uspjeli.Njihov patos je manjkav i neiživljen.
Mučnina je bezvoljna tlapnja o nečemu što ni sam pisac ne razumije.
Kami je malo jasniji jer u Stranca unosi autobiografske crte.-To je snaga romana.Kad uključuje egzistencijalizam u djelo postaje nejasan i normalno jedino ga može završiti apsurdom.
Ali obojica ubijaju čitaoca dosadom i insistiranju na nečem što nije apsurdno,već uopšte nema smisla ni uporišta u stvarnom životu.
Dostojevskog isključujemo iz kruga egzistencijalista i zbog njegovog odnosa prema životu.Njegov čovjek može biti apsurdan ,ali on je živ i senzibilan.Nije prazna čahura ,bez emocija, koja tone u ništavilo koje ga vuše sa sobom u nerazumljiv čin.U tom životu žena ima svoje mjesto.Ponekad malo iščašeno,ali i to je Dostojevski.
U egzistencijalista, žena nije čak ni misaoni pojam.Ona je samo objekt u krajnjem obliku.Objekt kojii je tu da zadovolji potrebe apsurdnog čovjeka,jednog sintetičkog usamljenika kome je dosada pokretač tlapnje.
Kami je rano shvatio da je egzistencijalizam šuplja priča i povukao se. Nas je začudilo da nobelovac mora pisati novi roman Mit o Sizifu da bi objesnio šta je htio reči prethodnim.Odsustvo inspiracije,strah o pogrešnom tumačenju ili jednostavno dopunjavanje šuplje priče.
I još nešto.Kamijeva pogibija nije apsurd kako to neki vole reći.To je bila sasvim obična ,teža saobraćajna nesreća.
Srtr mu je to oštro zamjerio i bio izuzetno kritičan prema njemu.Pred kraj života je priznao da je večina njegovih egistencijalističkih šupljanja pravo sranje.
I Kami i Sartr su dobili Nobelove nagrade.sartr nije htio da primi svoju.
Egzistencijalisti su umjesto nas ispričali suštinu ideje o apsurdu i stvaralaštvu.
Mi ćemo biti laici i reći ne može postojati egzistencijalizam prije života, ljubavi i milosti . Milost rađa ljubav.Ljubav rađa život, Život rađa egzinstencijalizam.To je naš perpetum mobile.
Ko je stvorio život ili kako je nastao život u filozofskom i prirodoslovnom fantmozgarijama je lični odabir svakog pojedinca.Svako ima pravo da se kreće i da bude kreten,ili ne..
Neko vjeruje u Boga,neko je postao od majmuna,neko je egzistencuijalista.
Stvarati uglavnom ne znači živjeti.Ili je stvaralac prno u fenjer,ili se plašio da pogleda kako je napolju.Ima časnih izuzetaka koji potvrđuju pravilo.Oni su svoj život prenosili na papir.U predahu,između dva uzleta.
Isto tako stvarati ne znači i stvaralaštvo.Buve i Pekiše su stvarai enciklopedije,a bili su samo prepisivači.Knjigovođe.
Nostradamusova i neka njegova proročanstva – II Dio
Scena druga
Nostradamusov katren:
Vladar će biti rođen blizu Italije
Koji će celog carstva koštati
Reći će,oni sa kojim je u društvu
Biće smatran više krvnikom nego princem.
Katren su identifikovali sa Napeolonom.Napoleon nije bio princ,čak ni potomak francuskih
aristokreta,još manje potomak kraljevke kuće.Bio je vojnik koga je buržoazija proglasili carem.
Ni preveliki krvnik nije bio.Manje nego mnogi zloguki osvajači.Recimo Eugen Savojski je bio mnogo veći krvnik ,a bio je i princ.Čak i princ tame.
Mnoge zemlje su blizu Italije.Austrugarska i Bosna su blizu Italije.I Španija,Ni Njemačka nije daleko
Carstva su takođe širok pojam.I Princ je širok pojam i Mali princ je princ.Hitler je bio Evin princ,Milošević Mirin,Bush Blerov,Klinton Hilarin il’ obratno,sve je relativno.
Ako se razmišlja o Napoleonu što ne o Franku,Musoliniju,Gadafiju ,pa čak i Hitleru ili Miloševiću , Kralju Faruku koji je stvarno bio i princ.Pomenuti Savijski je poprilično uticao na pad najvećeg carstva; poslije Aleksandra Makedonskog; osmanlijskog carstva.
Nabrajanje kandidata bi potrajalo a nište se ne bi postiglo.
Možda princ još nije rođen,možda nije ni krvnik.Možda se rodio ali njegovo vrijeme dolazi.
Jedina konstanta,jedino kraljevstvo,jedino carstvo koje od Nostradamusovih proročanstava punom snagom postoji i djeluje je Vatikan. Vatikan ni u jednom holokaustu nije stradao a bio je saučesnik i krvnik u svakom.
Šta znači biti krvnik.Krvnik znači usmrtiti nekog.Smrt može biti i figurativan pojam.Recimo Vatikan može pasti a da niko ne pogine od neke krvnikove ruke.Mikelanđelovi homoseksualci i pederi su nanijeli i nanose više štete nego što to učinini njihovi najveći „krvnici“ Islam,Muhamed i Turci.
Za Vatikan su islam i Muhamed itetako krvavi krvnici.Na istoj razini su i bosanski muslimani potomci Bogumila.Zato je bio rat u Bosni.
Za Muslimane i nehrišćane,budiste,laoceiste,Indijance,” urođenike i ostale pagane Vatikan je neprevaziđeni krvnik i zvjerinja zvijer.
Nešto je tu vrlo,vrlo kužno,sumnjivo i ružno.Ai ljudi su zaboravni;dok istoriju brišu i pišu gospodari urbi et orbi.
Prijem Kolinde Kitarević Grobar u Trilateralnu komisiju i proljetni sastanak komisije u Beogradu ne mirišu dobrom apom po Bosnu.Osluškujemo i listamo Nostradamusa.Možda nam nešto sine.
Dejva vu.Deže vi.Već viđeno.Samo birajte od 1075. god. do danas.
Scena treća
Nostradamusov katren:
Iz najdubljih dijelova zapada Evrope
Od siromašne porodice dijete će se roditi
Koje će govorom zadiviti mnoge
Njegova slava će se proširiti u Istočnom carstvu.
Ovo vezuju za Hitlera zbog riječi Hister i za koga je predviđeno da će umrijeti i da će „veliki dio borbenog polja biti protiv njega“.
Hitler je rođen u Austriji,na samom rubu jugoistoka Evrope.Istočno carstvo podrazumjeva Orijent i zemlje Bliskog Istoka.U širem smislu i srednji i daleki istok.Tamo Hitler nije širio slavu.U Africi je vrlo brzo propao.
Nostradamusov katren nam jako dobro izgleda kada ga uporedimo sa Napoleonovim životom.On je u Istočnom carstvu bio poštovan i cijenjen ,i dugo je Francuska vladala tim dijelom orijenta.
Možda se sein nije ni rodio.Tko da zna?
Ovdje važe sve činjenice i navodi iz Nostradamusove scene druge,koju smo objavili dan dva ranije.Zato se nećemo ponavljati.
Možemo navesti proročanstvo jednog izvornog i autentičnog proroka koji prorokuje i zasad ne pogađa:
„Jer rodi se dijete,sin nam se dade,
i vlast će da bude na ramenu njegovom;
nazvaće se :Divni,Savetnik,Knez mira.
Povečaće kraljevstvo,daće mir beskrajan
Prestolu Davidovu i kraljevstvu njegovom:
Pravom će ga učvrstiti,pravdom će ga
Podizati
Od sad pa dovijeka!
Eto to će učiniti revnost
Gospoda nad vojskama.“
Pogodio je prorok,ali ljudi su pogrešno shvatili njegovo proročanstvo.Mislili su da će se proročanstvo zbiti za Isusovog života ili života njegovih sljadbenika.Onog momenta kada se svi elementi proročanstva poklope biće označen kraj civilizacije kakvu mi poznajemo.
Dublje zavirite u proročanstvo i Isusov život i vidjet će te da sve što potonji govore u vezi Isusa još uvijek nema nikakve veze sa njim i proročantstvom.Mi nismo pozvani da tumačimo tuđa proročanstva,pogotovu ona kjoja se još uvijek nisu obistinila.
Scena četvrta
Nostradamusov katren
Iz jedne arapske zemlje
Biće rođen Muhamedov sljedbenik
Ući će u Evropu noseći plavi turban
Biće teror čovječanstvu
Nikad većeg horora
Ovaj katren „nostradamovci“ su vezivali za Sadam Huseina,Gadafije,Hosni Mubaraka ili Bin Ladena.Nijedan iz četvorke nije bio siromašan,niti je ikad nosio plavi turban;čak ni u bilo kojem mogućem figurativnom smislu.
Bin Ladena se ugurava u u četvorku da se zakamufliraju njegova djela kojima je omogućio upad vatinkanske koalicij u zemlje islama i muslimana.
Izraz „iz jedne arapske zemlje“ je širok pojam.
Zbog toga ćemo napraviti jedan iskorak iz teme i napraviti moguće historijsko uporište u značenje termina „iz jedne arapske zemlje“.
Od polovine sedamog vijeka Arapi su širili Arapsko carstvo Bliskim Istokom,čitavom Sjevernom Afrikom uključivši u osmom vijeku Iberijsko poluostrvo tik do Francuske.
Polovinom trinaestog vijeka su Španci vratili sve teritorije osim enklave Granada koja je ostala u Maorskim rukama,ali vazalnom odnosu.
Trinaesti vijek dovodi Turke Selđuke na Balkan.Osvojili su Vizantiju.Prije toga su su polovine 1o55 god. osvojili Bagdad,odnosno Irak i Siriju..
Nešto rabnije je osvojen Iran.Poslije su došle na red ostale Arapske zemlje. I tada se dešava nešto nepojmljivo i nezabilježeno u svijetskoj historiji: Osvajač skoro na prečac prihvata religiju i kulturu porobljenog ,neko bi rekao postaju „arapi“.U četrnaestom kucaju na vrata Evrope ,u XV završili su sa Balkanom u XVI su došli pod kapije Beča i Zapadne Evrope.
Koliko samo zemalja se može dovesti pod termin arapska zemlja.Kad na Zapadu pomenete Islam oni će prvo pomisliti pomisliti na Arape (pravoslavni balkanci na Turke).Tako je bilo i u Nostradamusovo vrijeme.Sasvim izvjesno da se izraz „jedna arapska zemlje“ može poistovjetiti sa izrazom jedna muslimanska zemlja.Možda se negdje pojavi njihov „antihrist“ a oni ga ne prepoznaju?Sve je moguće i još huđe i još luđe.
Sada se postavlja koja se to muslimanska zemlja pojavljuje u Nostradamusovom katrenu.Teško je odrediti.
Vatikan,SAD i Zapad su svim pobornicima ideje o prepoznavanju teroriste u plavom turbanu dokazali da griješe.Ni oni ga nisu našli.
Nostradamus u gornjem katerenu i Fatimino svejdočanstvo se preklapaju u bitnom dijelu. Zbog togaVatikan,SAD i Zapad su Nostradamusov katren je povezali za proročanstvom iz Fatime*.
Vatikan,Sad i EU više od dvije decenije tragaju za čovjekom – antihristom,čovjekom u plavom turbanu iz tih proročanstva.Antihrist iz pročanstava nije antihrist.Oni su antihrist, Savle pakleni Pavle ih je učinio antihristima, Mikelanđelo oslikao a Šekspir opisao.
Anitihrist,utvrdili su,nije Homeini,Sadam Husein,Moamer Gadafi ili Hosni Mubarak.Asad je slijedeći na redu.Nema ga ni u Iranu,on nije ni blizu Italije.
Uporno od 1990. god tragaju za Muhamedovim sljedbenikom u plavom turbanu žareći i paleći.Bosnu su stalno demolirali.Potom su žarili i palili Bliskom istoku i arapskom svijetu.
Bili su tvorci takozvanog tvorci „arapskog proljeća.U tu svrhu su stvorili Bin Ladena,a Mubaraka (figurativno),Sadama i Gadafija ubili.Arapa – muslimana sa plavim turbanom još nisu našli.Sad su na redu Iran i Asad.Poslije ko zna.Niti jedna od spomenutih spodoba i monstruma (naziv zaslužuju zbog svog zla koja su učinili svojim i susjednim narodima) nije se približila Evropi.Jeste da su vršili teror i horor u svojoj zemlji,ali to je mali dio čovjećanstva.
U slijepoći Nostradamusovi poklonici ne shvataju da turban ne mora biti turbam,da to može biti bilo koje pokrivalo za glavu:šešir,kačket,mornarska il francuska kapa…Boja pokrivke za glavu je vjerovatno plava.Njima je to svejedno.Bitno je da se uništi ili barem diskredituje islam.
Zar teror i horor mora biti učinjen oružjem.Najveći teror i horor čovječenstvu doživljavalo za vrijeme trideset godina hladnog rata.
Mnogo je toga za razmišljanje.Pametan je taj Nostradamus.Neke njegove pokrivke za glavu izgledaju kao turbani i kape i teget su boje.Njegovi preci su bili iz arapske zemlje.U njegovo vrijeme je judeja bila u arapskim rukama.Možda je bio musliman,mi to ne znamo.Islam poručuje da je musliman svaki čovjek koji se iskreno preda Jedinom Bogu.To je tako jednostavan pojam koji uključuje ljude ma koje oni religije bili.
U Boga je samo jedna vjera.
Pa vi vidite šta vam je raditi.
Danas je osvanuo tužan dan
Progone nas misli da li se i šta se moglo učinit da se ne dogodi masakar danas u Instambulu.
Zvijer odavno siluje i ubija Orijent.Odavno prijete Okcidentu.
Sada se svi hvataju za glave i izražavaju svoju sućut. Malo kasne.
Sutra je novi dan i gospodari gradova i svijeta mogu opet zavući glave u toplinu pijeska. Nije njima bitan taj terorista. On im donosi novac , mnogo novca. On je njihov plaćenik.
A to nije ni terorista. Teroristi su dinosaurusi koji su izumrli krajem prošlog milenijuma. Ovi koje sada nazivaju teroristima su manijaci, koljači i horde zla.
Ali danas nismo raspoloženi za tu vrstu priče.
Danas nam je u srcu velika tuga.
Ovih dana svaki čas nam je bio veoma tužan dan
Vidimo naše stare znance, prelijepih naših Bijelih dvora tišina, koji okupani jesenjim bojama kriju poglede od tugom oklupane plaveti Bosfora.
Svijajući se na zeleniluOrijenta i crvenilu zapada Istambulu je pružao prolazničko utočište putnicima, prolaznicima, tugi i molitvama sviklim.
Uzdižući se u centru nad Istambulom kao kula stažara petnaest vijekova , čuvajući molitve jandih i ugroženih Aja Sofija je danas prigrlila bol i tugu.
Svi uvijeni u plaštove iskrene ljubavi su se divili njihovoj utješiteljskoj ljepoti.Mnoge su nade izgovorene u tišini neobjašnjive mistike miliona svijeća što danonoćno gore; pružajući utjehu i hrabrost ljudima.
Ko će njih sada utješiti.
Aja Sofija.
Sveta Sofija ili Sveta Mudrost.
Građevinu niklu u Carigradu za potrebe crkve , pa onda za drugu rečigiju kao đamija.
Sada je Aja muzej.
Da li će pod svoje svodove prihvatiti dokumenta čudovištima dvadeset prvog vijeka.
Njen Grda ne zaslužuje doživljeni masakr.
Instambul je uvijek bio meta i domaćin spajajućih svodova Istok – Zapad.
Uvijek su se na njegovim pločnicima odvijale dramatične i tragične ,ali prelijepe i tople priče o ljubavi i ženama.Sve te priče su unosile vjeru i nadu u teške životne puteve, koje su pratili maleni razigrani vrapčići i lijeni golubovi.
Neznane junakinje i junaci su to.Mogao je bilo koji građanin Istambula biti na njihovim mjestima.
Zanaju se imena ali ako se ne pominju čini se da manje bola ima, a da je tuga univerzalnija.
Zapravo ni jedan grad na ovoj Plavoj planeti milosnice Božije Ljubavi zlo ne zaslužuje.
Ne grad nego nijedan kućerak,izba,koliba ili iglo bi morali biti iznad bilo kakvog zla..
I jošte dalje ni jedno jato,roj ili pčelica, mrav,delfin,ljubičica i rose to ne zaslužuju.
Rose c'est la voe.
Ruža , to je život.
Krhka,prelijepa i mirisna
Odakle nekom pravo da skrnavi i nestaje Božja stvorenja.
Odakle nekom prava da uništava snove ,nadu i ljubav.
Neka ,može se zvijer provući ovaj put.
Ali neće dugo ; osjetiće zvijeri i horde zla na svojoj koži bol i tugu neba.
-Blaženi koji žaluju,oni će biti utjeršeni!
-Blaženi ćžedni i gladni pravednosti;oni će biti nasićeni!
-Blaženi čista srca;oni će Boga gledati!
(Matej 5.4.,6. i 8.)
i
Teško onima koji zlo dobro a dobro zlo zovu,
Koji od mraka svjetlost prave a mrak od svjetlosti,
Koji od gorkoga prave slatko a od slatkoga gorko.
( Isaija 5.20 )
i
Proklete bile ruke Ebu Lehebove*,a on je propao.
Nije mu koristio njegov imetak ni ono što što je zaradio.
Bit će pržen u rasplamsaloj vatri,
I njegova žena koja mu nosi drva (drvonoša).
Na vratu joj usukan konopac.
( Kur'an sura 111. El-Leheb.)
A znaju li zvjerinji nevjernici i Bogohulnici šta je rasplamsala vatra.
To je hutama džehenemska vatra:
A znate li vi ti šta je Hutama? Božja vatra razbuktana, koja će do srca dopirati. Ona će iznad njih biti zatvorena, plamenim stubovima zasvođena.’
Pokunjeno klečeći pred Gospodarom Svijetova pridružujemo se molitvama za spas duša nevino ubijenih stanovnika Turske, Istanbula Plave planete,Boga Milostivog čeda.
Amin!
Iz sata u sat – U Rusiji pakao na +26 stepeni: Osvježenje nalaze u gradskim fontanama
Foto Anadolija
S Radiosarajevo.ba
Visoke temperature, koje su prisutne u većem dijelu svijeta, zahvatile su i Rusiju. Temperature su u većem dijelu zemlje prelazile 26 stepeni Celzijusa.
U Moskvi je izmjereno i više: 30 stepeni. Zato su građani spas tražili na različitim mjestima.
U potrazi za osvježenjem, neka djeca su se kupala i u fontanama u parkovima.
Neki su se kupali i sunčali u okolini fontana dok su se drugi, potpuno obučeni, osvježili u prolazu.
***
Temperature od 26 stepeni baš i nisu neke. Pitajte Mostarce i mnoge Bosance.
Alo vrijedi pogledati mladost i ljepotu kako uživa u osvježavajućim kapima nebeskog dara.
Tisuć ena biser Bjelavskih mahala 7* – 12*
7*Ako skačeš ,prvo pogledaj gdje ćeš doskočiti, jerbo bi se moga na glavu dočekati.
8* Ne plivaj noću ,jazuk je. Sirene se tada ogledaju u zvijezdama.
9* Ako poželiš tuđu ženu, nikome osim njoj ne otkrivaj tajnu, i biće ti oprošteno ( Uglavnom.)
10*Izgubiti čast , često znači samo biti neodgovoran.
11*Između sna i jave se uvijek javlja polusan.
12* Bijeg od stvarnosti je druga definicija za iluziju i štošta lijepoga.
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Zapis u X Poglavlja / IX Poglavlje
IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito ) u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.
U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .
U Parizu je pučanstvo 1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :
” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”
I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.
Jedina krivica Marije Antoanete je bila što je tu izreku vrlo često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer glave.
Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom i njegovim trijumfima .
E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ” vremena , i za pučanstvo neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.
Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas, za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.
Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji smještaju u psihijatrisku bolnicu da se liječi od alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.
U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu visoku staleš , nastaju mnogobrojne skice na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.
I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede se slio u okrilje grada Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.
Davno prije toga neumorni stvaralac je shvatio da je život lutajući i vrlo prolazni cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.
Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije zanemarivao ljude oko sebe.
Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su protagonisti svsjesno glumili slijepce.
Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.
Da , Ririjeva izrazita ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu imao.
Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili iz prekrasnog i bogatog markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz.
Vječito naslonjen na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja. Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu, ali ipak slućenu smrt,
Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode. Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom umjetničkom ergelom Pariza , i uživanje u tada jako popularnom apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti su ga vodile u propast.
Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?
I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ” mecenisale umjetnost tog doba.
Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo. Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija viših slojeva , to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .
Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela usprotiviti strogom likovnom akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase. Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.
Oslobođeno od akademskih klišea, slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne zasluge prvenstveno pripadaju impresionistima , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .
Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek nastavljaju pobunu i uvode jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.
Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom uresu,
Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.
Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.
Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.
Od alkoholizma , opijata i istrošenog organizma je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć
“Matora budalo!”,
Upućene su njegovom ocu .
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Zapis u u X Poglavlja / Poglavlje VIII
VIII – Individualnost Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa
Tuluz – Lotrek u svoja djela unosi detalje i scene svakodnevnog , konkretnog života, najčešće noćnog života Pariza . Života jednog određenog kvarta , određenog segmenta , jedne epohe ili motivima vezanim isključivo za njega samog . Njega svijet van tih odrednica ne interesuje .On nema vremena za prošlost, filozofiju , ratove. Sav je uronjen u užurbanoj sadašnjosti. Možda ga je bilo patnje i boli uputilo u neke tajne koje obični smrtnik ne upozna. On ne vidi i ne slika dalje od dva tri dana u budućnost . I to samo ako naručeni plakat , litografija najavljuje neki spektakl .
Da li je svetan kratkoće svog životnog usuda ili je njegova tumorna iskusvenost ? U svakom slučaju on ne vidi budućnost i ne iugra se proroka. Ograničavajuća težina kratkih nogica ga sputava , Ma koliko god on želio lebdjeti i ići u širinu i dubinu ili budućnost njemu je to nemoguće. Ma koliko volio senu bježao je od vode. Nikad nije naučio plivati . Nežemo se pitati zašto. Morbidno je i degutantno. .
A opet, uprkos hendikepu on je sav satkan od žurbe i grča . On nema vremena da zastane , da predahne , da digne pogled , da se osvrne , i zaviri u ljepote izvan domašaja opsega možnosti ophodnje njegovog bolnog , sakatog koraka . Zbog toga je sebi odredio život u tom uskom krugu poznatih ulica koje su izazivale sablazan malograđanštine.
U datosti od koje ne može , a i vjerovatno ne želi pobjeći , njemu kao da nije bitno šta slika. Bitnije mu je da kistom , slikom dokumentuje ono što vidi i na načim kako on tu realnost vidi . Nažalost voljeli bi da griješimo , ali u njegovim slikama teško da možemo osjetiti ljubav. Iznimke su aktovi. U tom slučaju nismo sigurni da li se divi ženi kao ženi , ili modelu koji slika i od koga kamči ljubav.
O , sasvim je izvjesno da on slika sa ljubavlju i vjerovatno osjeća ljubav , (bar ponekad) ljubav prema onome što slika. osjeća ljubav prema majci , prema svojim modelima , na neki opičeni način i prema opskurnim ambijentima u kojima je glumio patuljka i klovna.
Često nam pada na pamet da bi se dobro snalauio na dvorima bilo kojeg Luja. Svaki kralj bi ga cijenio zbog oštroumlja , satiričnosti , grotesknosti i humoresknosti sofisticirane dvorske lude, koja je uz to i dvorski slikar. On je rođen kao aristokrata , ali udes ga je uresio u liku oštroumne , čigraste ,patuljaste lude.
I živio je i radio na način kokako su to radili mnpgi njegovi savremenici, ali na sebi svojstven i melanholićan i provokativan način. Njegovo biće je bilo napeto, nemirno, na momente veoma intelektualno i radoznalo, ali i ograničavajuće stupidarno i razigrano. Otud igre bojama, svjetlošću , kroz koje se provlači jako naglašena životnost, vješto skirvajući vlastite emocije . Kistom i bojama dostigao je one lepšave visine koje su mu tijelom priječene i uskraćene.
Da ga nismo poznavali ili upoznali , mi ne bi znali da li je slikar veseo ili tmuran lik. Pitali bi se otkud njegove vizure izviru ? Šta je njegov modus vivendi ? Tko je on? Veseli patuljak , skoro klovn ili bolni kepec koji slikanjem pokušava odagnati svoju životnu samoću i izuzetno sveprisutnu fizičku bol .
U okviru tih relacija , emocija i razmišljanja se kretao čitav život Tuluz – Lotreka . Grofa djete , mamin Riri , kao i odrasle osobe i umjetnika. Ali to nije sve. Da bi se dobio kompletan umjetnik kakav je bio Anri , potrebno je sagledati ključnu karakteristiku njegove ličnosti – individualnost.
Ima jedan citat koji određuje ekspresionizam, a koji na najupečatljiviji način govori o dijelu umjetnosti i životu slavnog slikara :
„Iza vidljivog izgleda stvari skriva se karikatura, iza beživotnosti vreba tajanstveni avetinjski život, i tako sve postojeće postaje groteskno.“ * (* Str.54. Istorija modernog slikarstva…)
Tuluz – Lotrek je svojom pojavom bio groteska* u svim mogućim značenjima te riječi.
(Francuski * grotesque – fantastièan,neobičan, čudan, pretjeran, neprirodan; smiješan, nastran; groteskni baletni ples koji pravi komične pokrete i skokove).
Večina njegovih radova podsjeća na grotesku** , vrlo često sa primjesom ironije i komike.
(**Groteska je i karikaturalno-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osećanja.)
Bio je svjetan toga , nije se krio , čak šta više, bio je jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno) , u potpunosti svoje opscene dekadentnosti .
Postavlja se pitanje :
Zašto je to tako?
Odgovor je jednostavan. Dva su razloga za to . U ovom poglavlju ćemo govoriti o ličnom aspektu .
Za sve što je u životu radio i postigao je trebala izuzetna hrabrost i jak duh , svojstven samo snažnoj i bekompromisnoj individualnosti.
Od malih nogu Tuluz – Lotrek je pripreman da bude poseban, jer on je naslijednik čuvene aristokratske porodice. Godine boli, patnje i usamljenosti koje su poslije došle nisu slomile dječiji duh. Očevo odbacivanje je stvorio glad za priznanjem i sviđanjem, to je opet je pojačala želju za isticanjem i dopadanjem.
Bolest mu je ograničila izbor profesije i društva. Porijeklo i novac su mu omogućili vrhunsko obrazovanje i život rasterećen finansijskih problema. Staleška izolovanost i podvojenost su mu omogučili nastajanje sasvim dovoljne količine arogancije i samouvjerenosti.
U mladosti je lutao od naturalizma do impresionizma, školojući se u tradicionalnim , akademskim ateljeima.
Koliko li je samo to elemenata za nastajanje jakog individualca , koji sebi može dozvoliti bilo koji luksuz , nedostupan mnoštvu ostalog puka?!
Začudo , Tuluz . Loitrek je i pored svih mogućih problema odrastao kao jaka ličnost bez kompleksa, što se odrazilo kao jedan od glavnih eksponenata njegovog slikarstva. Beskompromisna individualnost. O, kompleksa je imao . Sijaset. Svi su se oni provlačili kroz njegov život i njegov rad. Ali on se nije obazirao na tog iskompleksiranog sebe . Nije dozvolio da mu manjkavosti i košmarna borba za svaki mogući tren bez bola , pokvare bilo koji užitak.
Beskompromisne slike , ponekad ogoljene do najednostavniijh formi i linija , ali kompleksnošću svojih pitanja i poruka i dan danas zbunjuju i plijene , a bome se i debelo plaćaju .