Danas je Petak, 2. Decembar / Prosinac, 336. dan 2022. godine. Do kraja godine ostalo je još 29 dana pa se i ova godina polako seli kamo i sve prethodne,
Oni nama Prosinac, a ništa ne prosijava osim sunca, i mjestimičnih i povremenih jutarnjih magli.
Ha, izbirikali se u meteoro riječniku. Ma nije o meteorima , baš ste blečci. To mi metereologiji malo po latinski tepamo, da nam podari još hejbet lijepih dana prije nego zaprave počnu prosijavanja , i obilne padavine sa velikim minusima.
Mi uvijek u dilemi volimo i ovo i ono. Nama svaki dan prelijep.
Evo pogledajte ovaj dan. Zar nije prelijep. Vedar, plavetan, nasmiješen pun sunca i nade. Čovjek bi ga na srce privijao. I treba. Pun je ljepote i zdravlja.
Pa , šta ako nas koliko je sutra zapadne prosijavanje velikih snijegova i „strašnih“ minusa?
Suha drva, dobri stari ćumur, još uvijek najeftiniji za nahajcati peć. Kad se razgori, dom topao i sunčan , ljepota jedna. U svakom bilu osjetite tiho pucketanje vatre, cvrčanje drveta u plamenu i neku milinu kako vam kroz vene penje do srca, a toplota širi kroz damare.
Prožme vas neka milina i osjećaj intime, pa tražite voljena biće da se intimite u ovom blagoslovljenom trenutku.
Pa onda vam krv još jače proradi, pri pomisli kako je napolju minusli vakat, pa se krv još jače uzbzurka, pa se zaprave pointimite sa jednim prelijepim ženskim bićem. Joj meraka u večeri rane.
A onda sanjkanje i grudvanje pred sabah , dok je mjesec srebren i u vama ljubav buru nježnih osjećanja prosijava. Ne treba vam više.
Pa šta ako se u tom ćejfenisanju malo promrznete?
Jošten bolje. Eto prilike za novo intimiusanje, i nastavak džidži-midži sa vanka prenesete u topli halvat. Međ jorgane i dušeke se zavučete i jopet se jastučiti , oli džidžimidžate, na volju vam.. Vako i nako.
Joj što se mi volimo jastučiti i vako i nako.
I u proljeće i u ljeto i u jesen i u zimu. Ljubav uvijek pobjeđuje sve vremenske prilike i neprilike.Mora.
Eto zašto mi volimo sva godišnja doba. Svako nosi svoju ljepotu i milodarje.
I zato je nama svaki dan je prekrasan i mirisan , plavetan i suncem obasjan.
Što bi poete rekle:
La vita e bello.
U prevodu :
Život je ovaj jedan jedini i prelijeppoojiii.
.
Šta ako nam se na prefiks nepitano natakarilo viška riječi. Nemamo ništa protiv, možda se i prevodilocu posrećilo , pa se i on jastučio.
Tko da zna?
U Božijim mubarek danima svaka ljepota je moguća i očekivana.
U pohode nam nam se prikantao Decembar , mjesec slavlja.
Svakim danom je , kako nam se čini , sve bliže nuli. A tada zna se. Slavlje.
Nekima je do slavlja, nekima i nije.
A opet, mi indiferetni. Ne žalimo, niti se previše radujemo.
Ne žalimo ; jer je bila lijepa godina. Ono : kako kome? ( Nadamo se da će biti dosljedna do kraja.)
Ne radujemo se, jer smo za jedan listić kalendara bliži rahatluku.
Ovo o rahatluku je kao kontradiktorno. A nije. Jer i ovdje , na ovom dunjaluku je lijepo.
A gore?
Pa imamo vakta za gore , oćemo reći dobro je da ne znamo koji je datum iuspisan na pozivnici za kontrolni pregled pred konačno preseljenje. A i malo nas strah. Da li je naše činjenje ili nečinjenje jača strana kantara. Čak i ako imamo težine, imamo kad ići gore. Tamo će se provesti ostatak bivstvovanja. A to je jako mnogo vremena. Nezamislivo.
Mi danas nešto fataljististički raspoloženi. Dobro je to. Ako dobijemo nogu sa ovog posla, možemo se zaposliti u komunalnom preduzeću da fatamo ljistove.
A možda ufatimo i ono što želimo. Onda ne bi bili fataljisti. Onda bi bili… Mašta ga mi znamo?
Možda dežurni u đadinu?
Taki smo vam mi .
Svestrani. A opet jednostrani.
Ne m're proći ni jedna nabrajalica, a da ne pomenemo nju. Neprikosnovenu m jedinstveni i neponovljivu! ŽENU .
Ah ta ljepota, milosti , nježnosti i radosti puna.
Vala nek život ponekad ima i tuge, nemamo ništa protiv. Ali nek pozivnica dođe makar bocu poslije .
Sada neuki pitaju poslije čega.
E , vala ( nismo sigurni da li smijemo dodati ono ” i bila ” ) im ne rekosmo. Ako nisu do sad’ skontali , mi ih nemamo namjeru prosvijetliti. Nismo prosvjetitelji i levati .
Čujte, molim vas. Grlice i amebe skontali u čemu je štos , a oni bi da pitaju.
Nemaju vremena skontati od prepisivanja i vulgarizama, što pozitivno utiču na sociopatske karakteristike ličnosti sa kompleksom umanjene vrijednosti. A to j'opet korespondira sa plitkoćom uma koji otežano i usporeno misli i vrztložno se obada..
No , to je dobro. Ne mogu svi ljudi biti dobri pristojni, vaspitani , kulturni i pismeni . Za to treba vremena i stila. I prvenstveno dobrote. Naše riječi su ogledalo naše duše. Tuđe riječi su ogledalo tuđeg uma i plićaka.
Nemojte se ljutiti . Ništa lično. Nismo mi krivi što imamo ta neka iščašena dinosaurska razmišljanja. Nas su tako od malih nogu učili. Isprali nam mozak ljepotom , dobrotom i pristojnošću.
Da bi nas ubjedili dali nam dokaze:
Kuran 4.Poglavlje En – Nisa , Ajet 148.
Bog ne voli da se glasno govore ružne riječi. (Tako govore samo) oni kojima je počinjeno nasilje. Bog sve čuje zna .
Stari zavjet – Poslovice 10.31
Mudrost nose usta pravednika, al'će pogan jezik se presjeći.
Novi zavjet Jevanđelje po Luki
17. Reče Isus učenicima svojim: Nije moguće da ne dođe do sablazni, ali teško onome s koga dolazi, 2. bolje bi mu bilo da mu se vodenički kamen objesi o vrat, i da ga bace u more , nego da sablazni jednog od ovih malih . 3. Čuvajte se !
I sada se dunjaluk ibreti kada mi na taj način razmišljamo i progovorimo. Još nam debelo zamjeraju. A ne bi trebali.
Svako ima pravo na vlastito mišljenje, svako ima pravo na slobodu, pa čak i slobodu kretanja. I normalno, neprikosnoveno pravo proisteklo iz slobode kretanja. Pravo da se bude kreten.
Ništa osebujno. Samo mahalska digresija o birvaktile vremenima. Ima još težih tih mahalskih ., recimo kultivisanja. Ali nikako ružnih. Sve je uporište našlo u Svetim riječima.
Poučnim, sa humanim porukama i poukama.
I bez zamjerki. Pa , da li smo ljudi ili nismo.
A sada posao da vidimo šta nam to prepisivači i hroničarske hablečine uvaljuju i maglu prodaju.
Četvrtak je 1. Novembar / Prosinac 2019.godine, rekoše nam da je ovo njen 335 dan.
Ako je to tačno počelo je odbrojavanje do Božićnih , kratkodnevničnih i samo još tri'set dana do ovogodišnjih/novogodišnjih blagdana.
Jesmo pametni. ljubi nas majka pametne i bo'me lijepe i ugodne. Ovo smo naglasili da se zna , da to nisu prošlogodišnji ili idućegodišnji novogodišnji praznici.
Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. Prosinca, oliti Decembra.
Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti toga dana zato što su u oni vakat još uvijek većinski rimski pogani slavili rođenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti – Rođenje nepobjedivoga Sunca) .
Crkva je , želeći potisnuti taj poganski blagdan i privući nove vjernike , počela slaviti rođenje Isusa Krista, koji je Božansko Sunce s visine vatikanske blentovštine.
Inače taj blagdan se počeo slaviti 25. Prosinca 336. godine.
Po papisama , Isus je izjednačen sa paganskim Božanskim Suncem. Te blagdane su pratile solsticijske bahinalije.
Božični slavljenik Isusu Hrist je rođen u proljeće, tako da nema teoretskih đansi da se njegovo rođenje ikako poveže sa 25. Prosincem ili osim sa poganskim zamislima hadumčarskih tetkica, ili 7 .Siječnjem napriliku inat kalendarom.
Pihpi, ppih,pih. Daleko im paganćerska kuća od nas.
Imamo mi pametnija posla, iako Božić nije daleko. Ima vremena za ,…, a šta vi mislite ? Pa eto , pisanje o hanukama je pametnije. One uvijek dođu prije Božića.
Nisu jevreji potrefili hanuke za solsticij ili božić. Solsticij je potrefio hanuke. Jevreji su svoj praznik hiljadama godina prije natandarile u prazničke kalendare. Jes kad bi se zezali. 25.Kisleva 164 godine prije Krista je po ko zna koji put posvećen hram, i zato slava. Hram kojeg više nema , uništiše, ovaj put definitivno i beskonačno Rimljani. Ostaviše samo Zapadni zid , da jevreni dva milenijuma mogu oplakivati svoju sudbinu. Jevreji im za osvetu uvališe hrišćanstvo, i turnuše ga i grad bludnicu na sedam brežuljaka .
Vazda je narod teferičio. Kažu da je sve počelo sa logorskom vatrom. Ljudi se grijali i intimili uz logorsku vatru.
Dobar ovaj izraz intimili. Mnogo je ljepši od onoga seksali. Ono seksali je hem stransko, hem nekako bljutavo i prazno . Liči na prostituisanje.
A i amebe se ne seksaju. Koliko znamo. Ali u mraku se ništa ne zna i ne vidi. Ni kod ljudi ,ni kod ameba. Nisu blesave. One nakvasaju pa se i dijele. Nisu lude ko Sejdefa . Da se dušom dijele. Kada se amebe dijele, dobiju još jednu dušu. Hoće se reći od jedne namah nastane dvije .
O da , amebe ima dušu. Da nema kako bi se djelile. Onako napamet. Ne bi rekli da se napamet bilo šta događa ,osim slučajno , k'o kad čorava koka zrno nabode. Nema vam kod ameba porođajnih muka ili trudnoće. Nisu amebe frajeri ko insani. I nisu ih naučnici skroz prokužili, iako nisu ni zeru veće od o,5 mm.
Kažu u malim pakovanjima se otrov krije. Ma nije ameba otrovna , nego mi moramo nekog potkačiti. Samo nam treba izvlakuša. Danas nam smetaju ovi što su izmisli taki izraz. ” U malim pakovanjima se otrov krije ” .
.
Glupaci . Ko da je ikad iko otrov sakrio. Kad hoće zlo, ni trezor tu ne odmaže. Naročito ne trezor BH Narodne banke. Tamo se na prvi fijuk granate skupljali heroji. Jes heroji, nego šta.
Vi mislite svi podrumaši kukavice. Nisu oni , napriliku žene, starci i djeca da im se oprašta što se kriju..
A ova trezorčad , nisu frajeri ginuti za slobodu i zemlju. Imali su prečeg posla . Pljačkati vlastiti narod.
Lijep im nadimak : trezorčad . Sočan, a tugaljiv i kužan. . Nisu siročad , ali su mimo ostalog svijeta. Sirotani. Nikog nema da ih voli . I oni ko amebebe. Prosti organizmi . Jedno ćelijski, jednonacionalistički. I pljačkaški. Prokuženi od A- Ž.
Ali amebe su pošteni jednoćeliski organizam. I imaju dušu. Ovi troćelijski nacionalistički organizmi nemaju ni zeru duše.
Tri se nacionalizma povezala u pljačkašku bagru. I ćelijski bili povezani, Jal logorskim , jal pijačarskim , jal trezorskim ćelijama.
Znači , ameba pametnija od njih. Nju, naučnici od svjetskog pedigrea još nisu prokužili. A ovi naši imaju pedigre. Policisjko-pljačkaški i izmišljeni CV, sa falsifikovanim diplomama.
Svi odjednom postali zemljoposjednici od vakta Kulina bana. A do rata imali zemlje koliko u saksije stane. Neki ni toliko. Odakle im lova za saksije, ili ljubav prema cvijeću ,frajeri . ba. Robijali su , mnogi. I ne , nije im padalo na pamet da kao svi pošteni ljudi rade, zarade i kupe dunum – dva zemlje.
Pošto nisu naučili raditi , ha se domogli vlasti ,počeše glad pljačkom namirivati. Kako je to vjekovna glad; i pljačke moraju biti vjekovne, ali sabijene u dvije i po decenije. I sada su veleposjednici. Spahije, pasjaluk im na nos skočio , pa obilježeni ko havjvani i kako koji. Naročito vođe im.
Jednog zovu riđobradi. Vi mislite zbog brade. Ma , jok boni , jeste levati. Jemaju ba čitave storije o rođobradom. Nimalo dobre, svaka pljačkaška i krvava. Čitajte i vi nešto, ne moramo vam mi bas sve crtati. Od čitanja glava ne boli, dok ne zaboli.
Drugog zovu razroka pijačarska fukara. Vi mislite zbog urođene razrokosti. Mere bitr da bidne, ali i zbog slijepila. Fukara naprosto oslijepila od sile, pa pomišlja haman da su radi njega vatikanske tetkice izmislili božić. A ne zna pogoditi u sridu , niti je znao ikad. Drugi pogađali mjesto njega. Tako upućeni kažu.
Treći sam sebe deklariso kao robijaškog uvlakača. Volio čovjek ispuštati sapun i saginajti se. Vi mislite u zatvoru. To vam ne mremo kasti. Nismo nazočili. Ali se klanja svakom ko mu udjeli sadaku, makar i sapun za pranje obraza , koje nikad neće moći oparti.
Što bi poete rekle:
Vjekovna glad se ne mere zasititi i oprati.
U prevodu:
Mere , ali samo sa maminim, pijačarskim ili robijaškim vrećama opljačkanog narodskog zlata i ako insanski hajvan nema obraza.
Ne znam gdje počinje praznina mora.
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: nikad.
To je rijeka koja se više ne vraća u svoj izvor,
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više u svoj korijen jer se ondje naselila budućnost.
Nikad. Šumna trava neizgaženih visoravni, snijeg na planinama ljubičastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iščezlim nizinama prostrto. I teška misao koju si zanjihao postat će blaga, jer je kraj nje čovjek nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u Noć i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi!
Radni je dan za većini Bosanaca. Zajašile ih krvopije , ne mre pošten čovjek disat. Ono častan ne znamo. Časni čovjek ne bi dozvolio da ga bagra i fukara jaše.
Iako je radni dan je , sabahilden in the morning je , kako bi mahala poručila. Nju nije briga ni koji je dan,ni koja je godina.
Bitno je da se ima havljat,ko sinoć akšamlučit, o , i još ponešto. To ponešto nije za javno oglašavanje . Samo radi uroka. Maš'ala, ne iznad kreveta objestiti , nismo djeca.
Kao mahalski glasnik ,moramo se finoće igrati pa vas obavjestiti da je svaka nedelja neradni dan. Kod normalnih ljudi i poslodavaca. No , ko je od vlastele danas normalan. Statistika kaže niko. Jer ko je vidio da je gulikoža normalan.
Naš računar nam skreće pažnju da je danas 334 dan ovog stađuna.Pošto smo pregrmmjeli jučerašnjih poker trica u nizu,ostao nam je nijedan dan do mjeseca blagdana i još većih zima.
Ova godina se skupila i tuguje ,ostalo joj još samo trideset jedan dan da vodi ljubav sa ovim takarli dunjalukom .
Vi mislite da smo mi ili prolupali ili smo glupi zato što vas obavještavamo da godina vodi ljubav.
Kontate ko je čuo da godina sa bilo kime vodi ljubav.
Lupali jesmo svašta, ali prolupali još uvijek nismo.
E sad a da vas glupaci malo priupitaju .
Jel godina ženskog roda ?
Jeste .
Šta žene najviše vole da rade?
Ti tamo iz pozadine, pozadinski radniče ,nemoj nam se praviti drčan i pametovati.
Kao prvo pojma nemaš o ženama. Kao drugo tebe svakako pržun čeka.
Jel godinu svako malo neko psuje i takari.
-Je, bolan , kako nije.
-Jel godina svake godine natakari desetke miliona insanskih hajvana?
-Jes vaša , što jes.
-Šta mu to znači?
Da godina sa ljubavlju vodi ljude na bolje mjesto?
Pazite ovo ljubavlju vodi.
Jel poetika licentcia i zakon komutacije kažu da je dozvoljavaju izmjenu mjesta?
Jes.
Jel istina da kad neko nekoga zahandri a taj zacmizdri, svi kažu plače ko godina.
E eto , imate hejbet razloga da se suglasite da godina vodi ljubav sa ljudima.
A to što nekoga zaj… i sje… , nema veze sa vođenjem ljubavi. To su prostakluci.
E sada jel vam jasno da godina vodi ljubav sa insanima?
Nije?
E pa nećemo vas dalje ubjeđivati, Poslaćemo vam neku od slijedećih godinu da vas natakari. I nek znate da to nije vođenje ljubavi. To je obično takarenje. I još ćemo je nagovoriti da vas stalno ruži , po narodski – kara.
Što vi poete rekle.
-Lud vodi ljubav sa zbunjenim.
Ili u prevodu:
Neko će garant biti natakaren, k'o prelijepa nam majka i domovina Jugoslavija (SFRJ).
Danas je Srijeda 30. Novembar / Studeni 2022. godine.
Danas je srednji dan u ovoj redovnoj sedmici sedmici kuluka , a zadnji 30-ti dan novembra. Tako se potrefilo.Znači ostao je decembar sa svojim trideset jednim danom.Ako se računica uklapa , sa danađnjim danom sprcali smo 334 dana ove lijepe godine.
Polako se mogu svoditi računi. Ostaje nam okruglo tris'et je'an dan do kraja godine. Vi mislite mi blese pa ne znamo da 31 dan nije okruli broj. Ali ako 31 dan zaokružuje jedan mjesec, onda nego šta nego je okruglo 31 jedan dan do kraja dotične godine.Što bi pučanstvo reklo , okruglo pa na ćoše.
Lijep ovaj izraz dotična. Za svašta se može upotrebiti , a mere biti i svašta može označiti, značiti, i progutati..
Nama mahalašima ona znači samo jedno. Jedna i jedina.
Nije boni Drina, kako vam to može pasti na pamet?
Ima Drina i Drina, i krivih i pravih i krvavih i pušačkih.
Dobro i ova naša dotična , jedna jedina mere biti ista taka. I okukasta, i kristalno čista i krvava. Može biti i pušačka. Recimo uzme Drinu ili neki cigar i zapali. Nisu ljubiteljice tompusa , guši ih , i pritišće. Skoro im suze na oči izlete. Prvine. Ali ako treba , navikne se i mere i to. A bome poslije ne mere bez toga.
Takva vam je ta dotična. Viskoko kvalificirana in premazana svim mastima. Ma , može i maslom , što ne more. Ne mere je čovjek ni za vrat ni za noge spotači.
A i kako bi? Nema ni vrata ni noge . Krije ih ko zmija noge. A bome je ponekad i prava zmija ljutica. Ni kobra joj nije ravna . A đahkada je ne'moš ni stić. Neki je ne stignu čitav život. A hadumi i anamo oni bježe od nje k'o od antikrista. A upavo oni drugovi antikrista i pržuna.
I ta dotična mirom miriše. Kad je mirna. Kad je belajsuzluk spotakne, tukne ko tuknuta tuknutica. A šta'š, ne m're se brez nje. Slatkica se rodi ,uvijek slatkica ostane; ko baklavica ili ružica. I valja je dobro zaljevati i svako malo nafajtati. I češće nego svako malo. Ko svala voćka , najčešće smokvica i breskvica. Rjeđe alica ili karpuza.
Izvoljeva prečesto, pa joj htio ne htio moraš prihevtati neku tulumbicu , da joj ne bude neobično i nelogično. Ne voli prazna zjala.
A to je i veoma korisno, i to obostrano. Kad baklavici prihevtaš tulumbicu, onda se one ne bi nikad razdvajale. Stalno zalijevale jedna drugo. Toliko su obzirne. Samo tulumbice su uglavnom malo krhkije i vazda zaplate. ( Ovo ni slučajno nema veze sa blagdanima .)
Svako malo dotična izbac gospon Zulumba iz svog miljea. I nimalo obzirno joj prigovara, što je ponekad mekana i gnjecava ko pamuk i da prebrzo razmišlja, odnosno završava . Misli ; dakako. Vi ne milsite da slatko misli. Mi smo u dilemi. Za tulumbicu nismo sigurni, kažu da mozga nema, ali dotična baklavica je jako pametna.
Neće vam ona primiti na konak bilo kakvu tulumbicu. Jok. Prima samo podobne.Čvrste i izdržljive. Obimne i ukrućene. Nikoja ne voli gnjecave i mehkane tulumbe.
Evo iskreno volite li vi?
Ma ne pitamo vas. Šta se barkate tamo gdje vam nije mjesto? Pitamo one koje se razumiju u tulumbice. One što su dotičnim najbliskiji rod.
One muče. Ne smiju pred vama . Kažu ureziliće vas.
E kad je tako i mi za danas završavamo ehlebeglerisanje o dotičnoj. Da vam ne urezilimo.
A možda niste ni skontali o čemu pričamo. To će ponajprije biti. A i ponajvamjebolje da je tako.
Što bi poete rekle:
-Kokuz vazda baksuz.
U prevodu:
Kod mnogih se nema šta svoditi ni prevoditi.Kokuzluk. pa kokuzluk na kokuzluk.Ovo mi zbog onog treća sreća.Kod onih drugih pljačka na pljačku,pa baksuzluk. I mehke tulumbice. Nismo mi krivi. Oni dodali h u svaku drugu riječ u riječniku .Da se neprimjeti ono što se iz aviona vidi. Bajate i vehte im tulumbice.
Nije da im sihire bacamo;mi to ne znamo i ne bi učili.Tako vam se kolo sreće okreće.Red kokuzluka , red pljačke, možda se uvali još jedan,ali obavezno slijedi red jungferskog baksuzluka i gnjecavih tulumbica. Nismo mi krivi ni kokuzlulom , ni penezima se nemore kupiti ništa osim karpuzina.
Valja ova , kokuzna rajo.
Hajd u zdravlje , što bi rekla jedna simpatična gospodična.
Danas je komunistički rođendan jedne predivne zemlje koju su ubili SHS fašističke zvijeri. Neka im , mi ćemo im samo saopćiti da se nikad nije po dobrom vratilo onome ko ubije svoju majku.
Jeste , koliko god to neko poricao bila nam je majka. I to dobra majka. Bilo u njenim jedrima i kukolja, koji je ona držala pod kontrolom dak je bio živ njen najveći sin..
Onda se kukolj razmahao i bilo je to što je bilo.
Ubijena je u 46 godini. Vrlo malo je to godina za jednu domovinu. Današnji dan unijeće tugu i sjetu u mnoge domove.
Oni zli,ubice će po običaju likovati.
Svako se nosi sa svojim sjećanjima, radostima, tugom, ljubavima i ljudskošću na svoj način.
Danas ne želimo nikome nametati svoja snoviđenja i sjećanjana Jugoslaviju.Svako će potraži utjehu na svoj način.
Mnogi upotrebljavaju izraz bivša nam domovina. Ne može ona nikad biti bivša, ona može biti samo ubijena ili ako vam je prihvatljivije: zauvijek usnula ljepotica.
Prvu misao koju vežemo za domovinu je ljubav.
Zato danas moramo govoriti o ljubavi.
O njoj ćemo progovoriti na svoj način:slikom, muzikom i ponekim arhaičnim tekstom.
Nikad ne iznevjeri obećanje dato Bogu , djetetu i ženi , grijeh je.
Igrom slučaja ili višom silom (?) , jedna ljepota nas zaskoči vrlo neobičnim razmišljanjem ( dovoljnim za poetsko muzički slikovni prosede) : sučeliti dva ženska lika u njihovoj književnoj opstojnosti i divergitetu . Duboka sklonost , poštovanje i ljubav prema ženi , anđeoskom biću nebeskih visina , nas malo zabrinula ( Ne bacaj kam na ženu , anđela nebeskog ! ) : – Kako ćeš bolan porediti ženu sa ženom i donositi sud i izbor, kad je svaka mirisni cvijet , dostatna sebi i nama , na našu radost , a da ne navučeš malo sjene na jednu od njih.
No , nećemo upasti u zamku i do u sitnice analizirati konkretne akterice ili bilo sta drugo , bez da se to ne postavi na šire osnove sveukupnog konteksta autora , djela i epohe u kome su nastajali, makar u crtičnim naznakama.
Puškin i Sremac?
Ma, dajte molim vas.!
Svjetska poznata književna riječ i pisac iz srbijanskih školskih slovarica ; reklo bi se? Iluzorno je porediti njihove umjetničke , estetske , književne i iskustvene domete i opuse..
Istoznačno im je što su na neki način obojica postavili osnove savremene književnosti jedan ruske , drugi srbijanske književnosti . I više nikakve sličnosti, osim posvećenosti književnosti.
Kosmopolit , aristokrata , oficir , ljubavnik koji je počeo da piše sa 15 godina , nasuprot palančkom učitelju i činovniku koji je čari pisanja otkrio u 33 godini .
Život pod svjetlom velegrada , plemićkog elitizma i laganog lebdjenja od žene do žene , uz zvuke valcera i mirisa bjelokosne nagosti, u pauzama između dvoboja nasuprot života uz gusle i vjekovnom mitu o izgubljenom ratu u učmalim okovima palanačke malograđanštine ! Iz potpuno različitih miljea i spisateljskih predispozicija rađaju se dva ženska lika. Romantizam spram realizma ? Ne ! Romantizam je preteča realizma i takođe priča o stvarnosti ili je podražava i jedina je razlika u emocionalnom i iskustvenom autorskom pristupu djelu.
Obrazovana , tanana , suptilna , bez izrazite ljepote , ali bogougodna i prirodom ponesena plemkinja , ma , djevojčurak , Tatjana Larina (17 godina ) , odrasta na selu , susreće umornog i rezigniranog , nešto starijeg i usporenog pjesnika, svjetskog putnika i zavodnika iz metrople.
Ništa starija ali prelijepa palančanka mezimica bogatog oca i miljenica zaljubljenih palančana poklanja svoje srce mjesnom zavodniku i srcelomcu, sitnom zanatliji u uzdizanju .
U tadašnjoj ruskoj književnosti baziranoj na stvarnom životu ekcesi na klasnoj i staleškoj osnovi su skoro nezametljivi. U palanačkoj stvarnosti silom prilika to je skoro svakodnevnost , jer se društvo poslije vijekova robovanja nalazi u fazi nacionalnog buđenja i tranzicije .
U svijetu valcera djevojka sa sedamnaest godina se tek predstavlja društvu i svečano uvodi u koloplet sjaja i raskoši balova i dvorskog života . U palančkom i ruralnom svijetu , bilo srbijanskom bilo ruskom djevojka sa sedamnaest godina je prezrela udavača.
U tim godinama hormoni lude . Djevojke ponesene pričama , romanima , famama , maštom , tračevima sanjaju o vječnoj ljubavi i nesagorivoj strasti , princu na bijelom konju i žive u nadi da će one biti miljenice sudbine koja će im ispuniti snove i želje. U toj vulkanskoj procesiji i razmeđi prirodnog buđenja i htjenja , neiskustvu je teško prepoznati Princa od šićardžija , ubleha. ispraznosti…
I desi se ono što je sudbina ( u ovom slučaju sveprisutni pisac ) skrojio svojim junakinjama.
Tatjana doživi strasnu ljubav ne znajući da je to samo prolazna avanturu za Evgenija Onjegina , puškinovskim likom . Post festum dolazi svijesti da je bila naivna žrtva serijskog zavodnika , koji uz to nema hrabrosti za neke konkretne životne odluke. Zbunjena , iskorištena i bolna od ljubavi , vraća se prirodi koja u njoj budi razumnost i ona sazrijeva i odrasta u mladu damu koja čini se zna šta hoće od života i logično , nadrasta nezrelog ( iako životno mnogo iskusnijeg ljubavnika ) . Shvata sve zablude mladosti i vraća se tamo gdje misli da pripada , porodici i prihvatajući uzanse ustaljenog načina života , udaja , djeca i vez , poneki bal , možda flert ili avanturicu bez obaveza i bez obzira na sveukupnu prozaičnost i ispraznost.
Zona živi u zlatnoj krletci okružena svitom kao neka dvorkinnja. Čitava palanka je pod njenim nogama. Može da bira koga i šta hoće . Treba samo da upre prstom u izabranika i da to njen otac hadži Zamfir aminuje i poploča joj životnu stazu dukatime. Latentna i uznemirujuća nelagoda u grudima , u skutima , u venama , nošena mirisima proljeća i sveopštim buđenjem života i uzburkana vatrenim pogledima palanačkog ljepotana ; nagovara je da upre prst u izabanika . Mane je perspektivni , mladi sitni kujunđija ali Zonino srce upire prst na njega.
Avaj! Otac ludi , rodbina i čaršija se zgražavaju , ali eto , dvoje mladih se poslije silnih peripetija , zamki , izdaja , podmetanja, protivljenja sjedinjuju bračnom zakletvom.
I tu se dešava ono što lično zovemo nedovršenim romanom. Oni su se uzeli i čiča miča gotova priča. A nije ! Mladost nema pojma o životu i ljubavi . Uzavreli damari zamagljuju um , i on se rasprskava kao sapunski balonćići na vjetru. No , nećemo širiti priču i gledati u šolju budućnosti , jer možda je i bolje ostaviti čitaocima nadu da sve bajke imaju sretne završetke.
I sada se postavlja pitanje analize likova. To je urađeno kako to nalaže komparativna književnost , sveobuhvatno , nepretenciozno i podložno subjektivnim intervencijama..
Svako ima pravo da bira svoju junakinju; odnosno analizira i prihvata junakinje i djelo na svoj način. Intelekturalni , emocionalni , statusni … i ini srazovi čine svaku jedinku drugačijom i ona se na osnovu tih predispozicija ( određuje ili ne određuje ) prema datoj junakinjama i djelima.
Prije nego obznanimo svoj izbor , osjećamo dužanost objavljivanja još nekih natuknice . Puškinovski / Don Žunaovski tipovi ( suvišni ljudi ) su čest gost svjetske , posebice ruske književnosti. Nažalost , ta slava svjetla pozornice često prebacuju na Bajrona , Vronskog , Rodolfa …
Puškin u genima i poetici nosi sve predispozicije da odškrine vrata za serijsko štampanje ženskih likova tipa Tanje Larine. Ana Karenjina , madam Bovari, Ana Snjegina , pa čak i Lare iz Dr. Živago …Iskustveni senzibilitet svakog autora određuje način kako dekrešendom utišati pa ugasiti malopređašnji krešendo.
Zona je postala sinonim svih žene čija sudbina , ljepota i odabir slobode izbora treba biti utamničena strogim stegama malograđanštine . Prvenstveno zbog njene nasljendice Koštana i njene nepatvorene ljubavi prema muzici , pjesmi , općenito prema životu , a manjim dijelom zbog Mitketa , bekrije , pjesnika , filozofa , naš izbor uz dužno izvinjenje i sućut Tatjeni Larinoj je Zona .
Unatoč i uprkos svemu svim Evama / Havama , Editama , Zonama , Larama , (Joh)Anama , Koštanama , Taisama … Meme la Bella , u svim vremenima , prošlim , sadašnjim i budućim , sa ljubavlju i poštovanjem poklanjamo anđeosko perje i satenske papuče sa vrpcama iz , srcem tkane , biserne sehare savršene ljubavi ,