Omar Hajam – Tri mudra savjeta

 

Jedan car je zamislio da izgradi veliki grad. Da bi to ostvario, naredio je da se sakupe svi zidari i stolari koji su živjeli u njegovoj zemlji. Među njima je bio mladi zidar koji je morao da ide da gradi grad, dan posle svoje svadbe.

Grad su gradili dvanaest godina. Kada su se završili svi radovi majstore su počeli da otpuštaju kući, nagrađujući ih prije toga za dugotrajan rad.

Svakome graditelju su nudili po izboru ili novac ili tri mudra savjeta. Ali, ni jedan majstor nije želio da umjesto novca dobije mudre savjete. Onda je došao red na tog zidara kojeg su odmah posle svadbe primorali na rad. On je razmislio i odgovorio da želi da čuje tri mudra savjeta.

Tada car reče:

“Evo ti prvi savjet: Nikad ne stavljaj svoj prtljag na konja slučajnog saputnika!

Drugi: nikad ne noćivaj u kući u kojoj je žena stara, a muž mlad, ili star muž a mlada žena.

Treći: sjeti se da je na noktu tvog prsta napisano “uzdrži se”! ”

Zatim mu je car dao tri kolača od ječmenog brašna i rekao da ih ne nacinje, dok ne pređe svoj kućni prag. Posle toga je zidar, zajedno sa dva druga krenuo na put.

Jednom u žarko podne putnike je sustigao konjanik:

“Hej, prijatelji!” javio im se on. “Dajte da vam pomognem!Stavite svoj prtljag na mog konja.”

Oba saputnika našeg zidara dali su jahaču svoj prtljag, zidar nije dao. Konjanik je jahao polako, jahao i odjednom je pustio konja u galop i odjahao, noseći sa sobom odjeću i novac oba majstora. Tada je zidar pomislio: ” Ovo mi je koristila prva zapovijest moji saputnici su sve izgubili, a kod mene je sve netaknuto. ”

Došla je noć, putnici su se zaustavili u jednom selu. Vidjevši da je gospodarica kuće, gdje je odlučeno da prenoće mlada, a muž iako je bogat je star, naš zidar je ustao i otišao da spava u drugu kuću. Mlada žena je sačekala dok su svi zaspali, izbola svog muža i počela da viče da su ga gosti ubili. Okupili su se razjareni seljaci i ubili oba majstora. ” Evo i druga zapovijest mi je koristila. ” pomislio je zidar i uputio se dalje na put.

Rodnoj kući ga je dovela sudbina uoči praznika. Zidar uspori hod i čuje razgovor. Pričaju dva glasa: ženski i muški. “Prokletstvo!” pomislio je. “Dok sam ja dvanaest godina radio, ispostavilo se, da moja žena ima Ijubavnika!”

Odmah je zgrabio svoju pušku i počeo da cilja na prozor. U tom trenutku pogled mu je pao na nokat prsta koji je bio na obaraču, i on se sjeti uzdržanosti. Tada je primorao sebe da malo oslušne, ponovo je čuo iste glasove.

“Mama, kada će se vrati moj otac?” pitao je mladi glas.

“Uskoro, sine, uskoro! Car je već otpustio majstore i tvoj otac može stići svaki dan. ” odgovorio je glas zidareve žene.

” Evo mene!” radosno je viknuo zidar, ulazeći u sobu. Žena mu se bacila oko vrata, slijedeći nju u naručje mu se bacio i sin.

Kada je žena došla sebi od radosti, počela da razgovara sa mužem: “Vjerovatno si gladan. ” i počela je raditi da bi stavila hranu na sto, ali zidar ju je zaustavio i rekao: “Čekaj, imam tri kolača, darovao mi ih je car. ”

Razlomili su oni kolač, i iz njega je ispalo pet stotina zlatnika. Isto toliko su našli i u drugom, i u trećem kolaču.

SOFIJA PARNOK – Hrpa žutog lišća

 

***

U toj hrpi žutog lišća, vidim,
Puna zlata, riznica postoji.
Ne, bogatstvu moj vid ne zavidi –
Bogatiji – ko se zla ne boji.

Zadnju igru dok igram, ne znaju
Oči šta je java, a šta snijem.
U šesnaestaršinskome raju
Na velikoj širini ja žijem.

Nigdje tako beznadežan, a ni
Divan sunčev zalazak ne znate.
Srećnija sam, brate inostrani,
Srećnija od tebe, bludni brate.

Ne vjerujem da se tamo nuđa
Zrak slobodan, da žiće rajsko je.
Iza mora radost je, a tuđa,
A u nas su i boli, a svoje,


												

Danilao Kiš – OPROŠTAJ S MAJKOM



Majko! tvoj staklen pogled dušu moju muti
i režu mi zjene izlomljene bore…
Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
a ja čujem tihe, nježne razgovore.

Još jednom, majko, o još samo jednom
tople prste ti u kosu mi uroni,
da osjetim, majko, u tom jutru lednom
žar ljubavi tvoje… I dok zvono zvoni,

samo jednu riječ utjehe mi kaži,
pa sklopi oko što u beskraj zuri,
osjećam da taj pogled mene traži,
dok niz svelo lice zadnja suza curi.

O, ta bi suza htjela reći mnogo:
poljubac majke što se na put sprema,
i savjet prije no se kaže ”Zbogom…”
nježnu ljubav majke koje više nema!

 


												

Vasna Parun – Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

 

Cvijetna fantazija Jadi žene u bijelom Rasuto srce

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

 

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

 

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

 

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

 

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

 

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

 

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!


												

Hadumi / Dnevni igrokaz na dan 22. Decembar / Prosinac

 

Pjesma dana

 





Danas je Četvrtak  22. Decembar / Prosinac 2022. godine računate po Isusu Hrustu sinu čovječijem , pride vjerovjesniku, ne bilo kakvih , več radosnih vijesti.

Na žalost i pored radosnih vijesti dunjaluk je , po običaju , tužan i krvav. Poprilično porobljen. Zamislite treći milenijum , a ropstvo. Barem u Bosni. Pa u SAD , pa u EU,  Ukrajini ,  pppa, gdje god se okrenete ropstvo. Duboko ukorijenjeno i učahureno.

Da je bilo ljudski i normalno danas bi slavili dan Jugoslovenske armije. Kako su se nacionalistička kasapinske čudovišta , čeda homo primogeniusa, jal sa istoka , jel s zapadnog susjedstva    povampirila i poklala što se moglo poklati ništa od slavlja.

Starter u Kejp Kenediju je juče uključen.Počelo je odbrojavanje.

10.  9…

Trenutno smo na devtki , toliko nam fali do kraja Stare dame .

Devet je sretan broj onome ko ima sreće. Onome ko nema , sasvim je svijedno koji je dan ili broij. I vako i nako su dešava ono što se dešava.

Moramo iskoristiti ovaj dan da skontamo jednu dilemu . Ono, bliži se Božić pa će mnogi pomisliti da nešto radimo sa predubjeđenjem. Mi to radimo  tokom čitave godine,  što ne bi i sada. Ovce runo ne mjenjaju , dok ih vukovi ne rastrgaju.

Nas uvijek kopkalo zašto se pape zovu pape, a što se ne zovu recimo papise. Jesul’ sebi odredili da budu hadumi čitav život – jesu. Znači isto ko da nemaju ono što imaju. Blentovije. Reći dunjaluku mi nemamo ono što svi muški imaju.

E sada papise, zato su mogle ostati trudne jer   imaju anamo onu stvarčicu koju imaju žene. Barem je imala Papisa Ivana. A nemaju anamo onu stvar , koju imaju pape , ili bi trebalo da imaju , ali sami sebi zabranili da je imaju.

Sada nam je jasno što  Papa Pavle II nije mogao ostati trudan. Nije imao ono što papise imaju. Vrlo logično.

Ali to ne rješava dilemu zašto se pape ne zovu papise, iako većina radi isto što i papise. Moraćemo se vratiti ovoj temi. Javljaju nam da nismo apsolvirali. Kao nismo pomenuli ilmije.

Ma to je očas posla. I skoro sve ilmije su hadumi. Njima su njihovi Ebu Lehebi otfikarili ono što visi, a obilježje je muškaraca , a ne kukavičkih ilmijskih haduma, koji ne smiju ni jednu prozboriti protiv pljačkanja siromašnog i jadnog naroda.

Što bi poete rekle:

-Hadum jednom , hadum uvijek.

U prevodu:

Zakon silu ne mijenja, već sila zakon. Do jednom. Valja ova.

Tatjana Lukić – Slijedom poja

 

 

 

svukla sam halje

-pohabane dare

od matere što naslijedih

 

pretjesno mi ruho roditeljke ostaviše

 

preslice i razboj

za moj porod pripravljene košuljice

neka s čežnjom zagledaju vojni –

izblijedele slike

 

pod prstima paučine

nek se sviju naka modri bedro Marijino

nek mrznu ognjišta i zavrište sveci

 

ja sad mislim na se

 

rasula sam krštenice

prve tlapnje pisaljke

i početnice

zagubila za me tkane pelin-vijence

i mrkuše

 

-neka uzme kojoj fali materino krilo

tkanje krpa suzno bdijenje uz kandilo

 

za me nisu vatre puzavice

što mole se tuđoj ruci –

brižljivom žeraču

 

luču dojim

pohotnicu

divljakušu

 

koja sama pribavljat ćr

szha pruća za potpale

izvor – vode za gasnuće

 


												

Rajner Marija Rilke – Rastanak

Kako sam samo osetio sve što
rastankom zovu. Kako znam i sada:
nepreboljeno i jezivo nešto
tamno, što tkanje nekog lepog sklada

kida, još jednom pružajuć ga amo.
Što bespomoćan bejah gledajući
ono što mene – a mene zovući –
pusti da idem, zaostavši samo,

ono što ko da bejahu sve žene,
a ipak malo, belo činilo se,
i ništa drugo do: mahanje što se
već više i ne odnosi na mene,

mahanje neprekidno iz daleka,
sve tiše – jedva objašnjivo više:
možda šljivina grana što se njiše
kad sa nje žurno prhne ptica neka.

 


												

Jesenjin – Pasji sin

 

Opet prošlost iz mraka mi leti,

šušti kao bele rade lug.

Ja se danas svog starog psa setih

što mi beše u mladosti drug.

 

Danas mladost šumela mi telom

ko natruli pod prozorom klen,

pa se setih devojke u belom –

taj pas beše nekad poštar njen.

 

Nema uvek svoga bliskog svako,

al’ je ona ko pesma mi bila,

jer ta pisma i nije nikako

kod psa vernog pod vratom otkrila.

 

Nikada ih nije ni čitala,

iz daleka ja je gledah s tugom…

Al’ bi uvek kraj maline stala

i sanjala o nečemu dugo.

 

Ja tugovah… I ne mogah tada

od nje pismo da dočekam svoje…

Otputovah… No, opet sam sada

pred kapijom plavičaste boje.

 

Odavno je moj pas, znam to, crko,


												

Pol Elurad – Zbog ljubavi

 

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.

Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.

Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.