Category Archives: Magazin

Smiri se, srce smiri ,

ti, drhtuljo tjela;

Sjeti se mudrosti

što nam je iskon kaza:

Nek onog koji se plaši

vode i ognja

i vjetra koji duva

preko zvjezdanih staza,

vjetar, voda i vatra

prekriju i učine

nevidljivim,

njemu nema udjela

sred usamljene,

veličanstvene pučine

prevod Hajro bleki

Govorim otvoreno, i to je moja sreća,

ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.

Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem,

pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?

Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni,

Adem me je doveo do ruševnog svijeta.

Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca,

maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.

Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema.

Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.

Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje,

o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?

Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi,

svaki čas me iznova neka tuga pohodi.

I s pravom mi se oko krvlju srca napaja,

jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.

Obriši suze Hafiza vrhom uvojka,

da ni bit ne odnese bujica neprestana.

Moji snovi u daljinu hrle
gde se čuju vapaji i lelek,
tuđe jade ko svoj da prigrle,
tuđu muku i bol da podele.

Mene čeka tamo u daljini
nova radost i novo pregnuće,
i tamo ću, uprkos sudbini,
potražiti sebi nadahnuće.

Cveće zla IX

Po klosterima nekad beše slika
Svete Istine, čija je uloga
bila da, grejući duh iskušenika,
ublaže tolika pokajništva stroga.

Tada, kad Hristovi cvetali su vrti,
mnogi monah, što će u zaborav pasti,
ćeliju držaše za raku, a Smrti
odavaše stalne hvale i počasti.

Duša moja grob je, a ja rđav monah
što na grobu živim, i uvek stanovah;
Ničeg da ulepša golotinju zida.

O, leni monaše! Hoćeš li ikada
pretvoriti žive prizore svog jada
u čin svojih ruku, i sjaj očnjeg vida?

Sjećanja klize

a vidim ženu na rubu Oceana

uvijek se sjetim nje

Princeze Malene

sjećanja mole

ne skidaj vječanicu

nevinošću orošenu

neskinutu pod zvijezdama

sjecanja bole

crne kose raspletene

zapliću mi sanje

kao bolera zvuk

Sjećanja šute

nježna

topla

kao krhka ruža

plove pijeskom nade

još samo jedan ples

sjećanja zamiru

suze isplakane

kao kapljice rose

na sjenama prošlih dana

ukradenih

tugom obojenih

otrgnute nevjeste neudate

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote:
Svetlog, tamnog – njene oči daju
Sve nežnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.

Ni zrak manje, ni ti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gde čedne, spokojne
Misli – svoga mesta su dostojne

Na tom licu koje ozarava
Srećni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina i večita.

na san svikli

od kolja

za krstače pripravljena

svirale skrojena

sve utvrde vodi dali

ni svratišta ni zamka

ne pojavljuje se oče

ne opominji

ni rad tebe

snovima ne uzimo međe

tvog imetka  kloneći se

sanji sami sačinismo

neki dukat mormao

svom svom rođaju zadjenuti u šake

huleći ga

ili stas uz njega oslanjajući

naspram nekog blaga da se glasa

i izrasta sin

Dobro je to što je prošlo
dobro je to što nadolazi
čak  dobra je  i
sadašnjost

U gnijezdu uplelom od tijela
živjela je ptica
bila krilima o srce
najčešće je zvana: nemir
a pođeđe: ljubav

u noćima
odili smo na nabujalu rijeku bola
mogli smo se zagledatiu njoj
od nogu do glava

sada
ptica je pala na dno oblaka
rijeku je upio pijesak

bespomoćni kao djeca
i iskusni kao starci
jednostavno smo slobodni
mnijemo spremni  da odemo

U noći dolazi mio starčić
primamljivim pokretom zove
– kako se zoveš – pitamo uplašeni

– Seneka –zbore oni svršenom gimnazijom
a oni bez znanja latinskog
zovu me: mrtvac

pB