Bleki – Vidjeh joj bjelinu u očima

 

Ležah kraj potoka
zaključan u dverima smrtnosti
dama sva u bijelom
vrč vode sa izvora modrog zagrabi
mislim evo spasa

bijela nevinost otkri grudi
bjelokosne
zali ih vodom
kristalno hladnom
ote joj se glas čarobni
zanijemiše slavuji
čuše pjesmu o ruži
suzama zalijevanoj
i onom nesretniku
što ne vraća se

vidjeh bjelinu u očima
prepoznah je
moja draga
mene nevjernog čekala
oči i život  isplakala
i evo samrtni roptaj
me nosi voljenoj
da joj ljubavlju život vratim






















												

Dva su cvijeta prelijepa

Ljubav i fantazija

Rezultat slika za Bosna zemlja Božije milosti

Čaša od kristala , jantara i žada

*

Dva su cvijeta

prelijepa

jedan od srca

krvlju rumeni

 

Dva su cvijeta

bezbrižna

drugi od bježanja

trnjem posvećeni

 

Jedan cvijet

kreposni

od nježnosti

tišine koju sni

 

Drugi cvijet

nevjerni

od lutanja

prazna brda prelama

 

vremenom

doletjeće cvjetak od lutanja

srce plavetnih suza

isplakati odru zlatnih ljiljana


























												

Vrišteća kraljice boli / Za sve djevojčice što mrenjem ljubavi kroče

 

 Nestvarni krajolik

 

 

 

Pjesma  Melankolija  Strast  Lakoća

Mjačina duša Djetinje radosti Umor Rastanak Mrtva priroda

 

Vrišteća kraljice boli

 

Vrišteća kraljica boli

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu

Lirik pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka da – nikad luđakinja

Donekle – valjda.

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da

 

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje

– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene

gutat i blatit

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

 

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Što u jadu pada

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči.

 

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

 

In momoriam  jednoj anteriji – jednoj nevinosti,

Poetesi što umire u bolu usamljenosti.

 










												

U Mariji se rodi glas









U Mariji se

u slomljenom srcu

neočekivano rodi glas

u jadu vremena

u jadu jada

u jadu sjemena

u jadu pada

u bolu ljubavnice i prijateljice

golubice i grlice

princeze dobrote i milosti





Rodi se glas

vrišteće kraljice boli

rodi se jecaj

rodi se krik

kao pahulja bijelih kristalni let.

ah da Marija

Frkice mila

i pad je let





Kad bi Marija pustila glas

kad bi pjevala

o Dobrom čovjeku svom

ptice bi ušutjele i plakale

drveće je stiskalo lišće

rijeke su prestale da šume

more se nije talasalo

toliko ljubavi i tuge

utkanih u safirnu čistoću jecaja

u brilijantnoj jasnoći bola

ledilo je ljude

i nebo

takvo nešto nikad nisu čuli





u Mariji Magdalene rodi se glas…


												

Umor dertli kalendara II

Djevojka purpurnih snova

Muzika stara

Đardin ljubavi

Moje ljubavi u noćima dugim

Moje tuge

Modra rijeka sanja

 









A opet

kao i uvijek

negdje kiši

mraz neumitno bije

a stari ofucani ker

koji je nekada

možda bio nježni

poeta i slikar,

ljubavnik

je tako sam

bespomoćan

u odlazećem vaktu





Nekad

ni snovi

ni uspomene

ne pomažu a polako

dertli kalendari a sneni

eho života čudesnog ističu

poput zalutale proljetne pahuljice


												

Bleki – Praznike snim








Umorno dijete

milosti puno

umorno leglo

i sada sanja

ljubav i vječnost

 

A ja ?

 

pod   pendžerom njenim

svako veče

molitvom

njene djetinje sne bdijem

 

daleke su  duboke vode Oceana

koji se svaku veče preplivati mora

ka našem malenom univerzumu

Tišina i sni

da se željena  vratiti

 

Eh reče suđaja

nikad se ne zna

zašto je D'bro dobro

a se rukom malenom nježi’

uzbrkano srce moje

 Lane moje…

 

 


















												

Tišina kao eho ljubavi

 

Tišina i sni

kao eho ljubavi

rođeni da traju

dok oceani šume

njeno ime

 

valovi njenom ljepotom slamaju

u srcu živom i krvavom

iz nutrine pokonjenom

radost buja danima

kada su kišne kapi

kao sjenke rose

život milovale

u snazi bića

koje nadu

vječnosti

prinosi






												

Bleki -Tišina sni

Ona pod velovima

Djetinje srce

Ruža ljubavi

Poslijednja molitva

 

Boli nas  i ubija

ta jedinstvena

nedorečena

iza vremena

nečujna

Tišina  sni

 

a ničim izazvane

suze  grunu

kristalima leda miluju

nutrinu srca živog

neumoljivog

a shvatiš

više nemaš kome

oditi

bol nositi

ni cvijeće brati

 

klekneš

pružaš ruke

dlanovima okrenutim nebu

i čekaš…

nedolazeće sutra

a

tišina sni


												

Jedina moja

 

Nekada davno izgradih

Hram snova naših

Za tebe mila moja

 

A u njemu  izvajanu

Ljubav našu od kristala

Za tebe ljubavi moja.

 

A’ su se djeca cvijeća pobunila

Upoznah na godišnjicu  godine

Tebe željena moja.

 

Bez muzike skladana bajka

Petnaest dana proljeća i sna

Tebi jedina moja.

 

Za ljubav vječnu

Riječi napisah nježne

Tebi ljubavi moja

 

A tebe nema

da mi dođeš 

jedina moja