Category Archives: Pjesme

Kada bih imao još

jedan život

nešto malo mlađi

jednako prelijep

u njemu bih

srcem

iskovao đardin

sa mjesečinom

usred Oceana

Tišina i sni

a nikada ne prestane

da snije

samo za tebe

ljubavi moja

Autor

Hajro Šabanadžović

  

   

prolaze ljeta

a tebe nema…

Ležah kraj potoka
zaključan u dverima smrtnosti
dama sva u bijelom
vrč vode sa izvora modrog zagrabi
mislim evo spasa

bijela nevinost otkri grudi
bjelokosne
zali ih vodom
kristalno hladnom
ote joj se glas čarobni
zanijemiše slavuji
čuše pjesmu o ruži
suzama zalijevanoj
i onom nesretniku
što ne vraća se

vidjeh bjelinu u očima
prepoznah je
moja draga
mene nevjernog čekala
oči i život  isplakala
i evo samrtni roptaj
me nosi voljenoj
da joj ljubavlju život vratim

Ljubav i fantazija

Čaša od kristala , jantara i žada

*

Vrišteća kraljice boli

Vrišteća kraljica boli

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu

Lirik pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka da – nikad luđakinja

Donekle – valjda.

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje

– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene

gutat i blatit

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Što u jadu pada

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči.

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

In momoriam  jednoj anteriji – jednoj nevinosti,

Poetesi što umire u bolu usamljenosti.

U Mariji se

u slomljenom srcu

neočekivano rodi glas

u jadu vremena

u jadu jada

u jadu sjemena

u jadu pada

u bolu ljubavnice i prijateljice

golubice i grlice

princeze dobrote i milosti

Rodi se glas

vrišteće kraljice boli

rodi se jecaj

rodi se krik

kao pahulja bijelih kristalni let.

ah da Marija

Frkice mila

i pad je let

Kad bi Marija pustila glas

kad bi pjevala

o Dobrom čovjeku svom

ptice bi ušutjele i plakale

drveće je stiskalo lišće

rijeke su prestale da šume

more se nije talasalo

toliko ljubavi i tuge

utkanih u safirnu čistoću jecaja

u brilijantnoj jasnoći bola

ledilo je ljude

i nebo

takvo nešto nikad nisu čuli

u Mariji Magdalene rodi se glas…

Djevojka purpurnih snova

Muzika stara

Đardin ljubavi

Moje ljubavi u noćima dugim

Moje tuge

Modra rijeka sanja

A opet

kao i uvijek

negdje kiši

mraz neumitno bije

a stari ofucani ker

koji je nekada

možda bio nježni

poeta i slikar,

ljubavnik

je tako sam

bespomoćan

u odlazećem vaktu

Nekad

ni snovi

ni uspomene

ne pomažu a polako

dertli kalendari a sneni

eho života čudesnog ističu

poput zalutale proljetne pahuljice