Ne tuguj Mila rane su biljezi
da se živjelo
bome i voljelo
Većina same od sebe
sad pa sad
bez ožiljaka nestane
Neke su od krpelja
malo zabole ali prođu
jer nisu vrijedne pomena
Ostaju one nezacjeljive
koje vrijeme oplemeni
jer su ljubavlju vidane
Tada se sjećamo prošlih dana
koji se neumitno
iznova i iznova vraćaju i ponavljaju
poput milostivih blagodeti
isjeckanih u lepršave konfete
što padajući na dlan
snove pletu
sni niču nježnošću sutona
tvoreći opsjenu
ja sam nježnost
a ti ljubav
u utrci života
i nesanici
kojom ti mene mazno pobjeđuješ
nestajući sa krhkošću svitanja