Veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,
na nekom malom splavu,
što se sa obale nadvio nad nju.
Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.
Zvjezdice su stidljivo žmirkale.
Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.
Bila je tako teška, da je splav počeo tonuti u vodu,
ha sam legao na drvenu postelju.
Ni zrikavci se nisu glasali.
Samo su se s vremena na vrijeme uzdisali ,
jedan po jedam.
Jedan.Duboka tišina.
Drugi .Duboka tišine.
Teći.Samo tišina.
Samo njih osam se oglasilo te noći.
Osam zrikavaca za svaku godinu mojih snova.
Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke
pokušavali su da mi mi nešto kažu.
Čini mi se da sam ih razumio.
Dolazila si na isti taj slap ,
vrlo često
znala si slikati krajolike tvoje modre rijeke
Malog Princa dozivati.
O majci razmišljati,
od oca,maćehe bježati ,
bijele dvore sanjati.
Zelene modrina i zeleno bijeli žumor su te tješili.
To me umirilo.
Znao sam da si imala moćne zaštitnike.
Aleju i modro zelenu rijeku.
Nekako,ne znam zašto,
tu sam smireno zaspao i usnio.
Nježan san.
U snu
ti na splavu sjediš i
krajolik bojiš.
Osunčana zracima sunca ,
što se vješto kroz platane probijaju,
rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .
Vidim oči ti još uvijek iste.
Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.
Ja te posmatram i šutim,
ne želim da te preplašim.
Ti se praviš da me ne vidiš.
U očima onaj nestašni smiješak,
tek iskrica tuge.
Ti se predala slici.
Ne želim odvojiti pogled od tebe
da te ne izgubim.
Ti mi tako često,prečesto bježiš.
I uvijek ostaješ čista,
Tvoja veselost,
zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.
Slika je podsjećala na neke sezanove radove
modro-zelenkastih tonova.
Na slici: šuma u zaleđu,most-splav (ovaj isti)
nastavak kompozicije,
mladić naslonjen na ogradu mosta,
gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.
Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost
što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.
Punoća iznijansiranih boja koja,
nadomješta nihilističku prazninu
govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.
Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.
A onda pozornije pogledam
vidim da to nisu patke
to su galebovi.
Odjednom čujem galebova let i krik.
I osjetim ono jako sunce ,
osam godina mlađe,
kako nas miluje i grli.
Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.
To je Princ Mali i to sam ja,
zamišljeni smo i tužni,
to nam djevojčica nedostaje.
Slikarku kosne ta tuga
ona se uranja u krajolik.
Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.
Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,
zahvalno gleda ka suncu i suze teku.
Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.
Djevojčica me ljubi u suzne oči i šapuće:
„Ništa se ne brini,jedini moj,
sve će biti u redu.
Evo držim te mili moj,
nigdje pobjeći neću.“
Ja je nježno ljubim u orošene oči i smiješim se:
Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.
Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*
Tada me galebova krik probudi.
Gledam oko sebe.
Ničega i nikoga nema.
Ni galebova.
Samo mi oči vlažne
Mislim ,oni galebovi
ovo vrelo avgustovsko sunce
krivi su za sve.
