Vrijeme je iluzija stvorena u neukosti ljudskog uma. Na obzorju nema ni prostora jer ga ni osnovi kvantne i teorije relativiteta ne mogu definisati. Čak i vrlo upitno širenje univerzuma anulira datost vremena i prostora.
No , uprkos te nelogičnpsti , kada dođe rođendan navru uspomene poput vesele bujice nestašnog potočića ili milujućeg lahorca koji osvježava čudesnu bonacu ljubavi.
No, krenimo redom.
Ljudi su kao vremenske odrednice nabacili sate i još manje jedinice, pa dane, godine,desetljeća, vijekove, milenijume, eone… I prostor su , za divno ćudo(!?) obuhvatili mjernim jedinicama.
Osim biblijskih , malo ljudi doživi sto godina, odnosno jedan vijek. I sada bi malenkost, koja nekako uspije da namakne cifru blizu jednog stoljeća, trebala da razmišlja o milijardama godina i šta će biti ili šta bi bilo …i šta je bilo.
Ta praška sićušnija od mikrosekunde , se ne okrene, a već je poput tahiona nema. Ni u nepostojećem vremenu , još manje u iščezlom prostoru.
Neko bi reko jes ovi narator pametan ko konj kad zarovi glavu u zobnicu ili ko Muje kad konja kuje po mjesecu.
Napokon se dokopasmo Mjeseca!
A mjesec – sjajan i bajkovit. I vrlo romantiučan. Takav je i život. Mjesečeva bajka. Ako ga živiš. Tada se sakupi dovoljno uspomena da ih uvežeš u niz slika koje miluju srce i um, vlažeći oči i nježeći bila.
Sada , sveznajući narator u poslijednju godinu trećeg kvartala svoga bivstvovanja ograničenom jednim vijekom, uz Božiju milost još uvijek persistira.
Sedamdeset pet godina!
Neko bi rekao lijepe godine. Mnogo je tu otkinutih listova kalendara.A znamo kakvi su listovi kalendara – jedinstveni , obasjani svjetlošću, nacifrani , zavodljivi, opijajući … bajkoviti.
Međutim ,iz uma čovjeka koji život mjeri unazad ,sve se svelo na tu jednu jedinu – nepoznatu i neupozantu česticu : tahion.
No , ne mo'š ti život spengat, ni u prostoru, ni u vremenu. Jednostavno proleti brže od te najbrže nepostojeće ćestice.
Probajte , ukoliko mislite da ste toliko pametni, izračunati koja je to brzina kada život – konkretno 75 godina stane u vrijeme kraće od par misli ili slika.
Gledam sliku Mjesečeva bajka i zahvaljujem se Bogu Jedinom što mi je podario Ljubav i Milost da naberem znanje i umjeće da svoj život pretočim u par slika i nekoliko poetskih zapisa.
Hajd’ nećemo biti cjepidlake! Ima malo više od par slika i još više poetskih zapisa. No, ko mi kriv kad sam ljubavalju, dan za danom , skupljao uspomene, i pretakao ih u slike i riječi. Poklanjane i “kradene”. Ali i prelijepe. Jedinstvene.
Zbog iskrenosti , ljubavi i dobrote u bezgraničnom neuslovljenom darivanju svaka slijedeća je ljepša od prethodne.
Bože Mili koliko predivnih ženskih bića je svojom ljubavlju, ljepotom i dobrotom krasilo i odredilo moj život. Nikad neću moći naći dovoljno riječi da se zahvalim Tebi , a ni krasoticama.
No Ti znaš da u mome nježnom srcu živi vječna zahvalnost i neizbrisivo sjećanje .
Da! Da!
Život je Mjesečeva bajka.
Tajanstven. Blistav. Nadrealan. Kao tisuće iskrica koje svjetlucaju u Mjesečevoj čaroliji. Kao uzburkana Modra rijeka nošena plimnim valovima Božije milosti i ljubavi. Kao san koji bljesne i izgubi se , i opstaje u mglicama.
A u tom snu obitava tisuće novih snova. U svakom danu barem jedan san , mnogo dodira, još više zagrljaja i hejbet nježnosti.
Moj Bože Milostivi hvala na svakom dašku mog života i svoj neizmjernoj ljubavi, milosti, dobroti i ljepotama koje si mi darovao.
Nije ti Sofka , niti Koštana , a ni prelijepa Jela Jelena suđena,ni ubava Luce , ni milosna Frka Frkica već najljepša Jovana mori Jovo Jovanka .
Tako mi gatala jedna čudesna Ciganka , krtasotica kakvu više nikad ne vidjeh . Normalno vremena se mjenjaju , pa se umjesto na travi gatalo u ubrzanim vozovima. Ali taj susret je bio tek početak, ili bolje rečeno nastavak jednog nestvarnog putovanja kroz prostor i vrijeme , svjedočenjem riječima i slikama i bajkovitim maglama koje me obavijaju čitav život.
Sjećam se dobro , bijaše jednog maja , olimpijske 1984. godine u predvečernjim satima. Voz je ulazio u Rumu . Sunce je bilo nisko polegnuto, zarobilo nepreglednu ravnicu , krvavo i zloslutno . Čitav krajolik je gorio vatrenim plamenovima , kao da se sprema Sudnji dan.
Ciganka mi gatala , u oči me gledala i plakala . U dlan mi nije gledala, Nije dolazila do riječi od suza koje nije štedjela ,koje su se niz lice slazile u vezenu haljinu se upijale . Grlila me i molila , uzmi me momče ubavo , biću ti bolja od svih onih koje su ti nestajanjem svojim srce čerečili .
Tuga u oku , bol u uzdrhtalim grudima , očaj u stisnutoj pesti … sve prekri milovanje nježnim usnama boje najmirisnije zrele višnje , čudesni šestororučni zagrljaji i zlokobni zvuk lokomotive.
Jovano mori Jovanke cvijete moj , krhki prelijepi , Jube moja što kratko , djetinjom ljepotom, nježila si tišinu moga čardaka bojama i ljubavlju tkanog .
Tišinu milostivu čednošću zalivenu , tad remetiše povremni krikovi stakla što se tumba i krši , niz drvene basamke , na putu do počinka , što dijele san i javu.
Devedeset i dva dana srcem se smješi i leprša , i tada veselo , dječije zacvrkuta – odoh ti ja!
I ne vrnu se jadna li joj majka . Ode iz doma svog da tujinske jasle sprema.
Vrne se ponekad , kada nepogrešivo zna da je trebam u milosti njene djetinje dobrote..
Nisam je zaustavljao . niti je ikad molio da se vrati . Znala je , od prvog dana je znala , čardak , galerija ni na nebu ni na zemlji je njen dom , jer njemu je poklonila srce i ruke svoje. I djetinju nježnost svoju.
Eh , Jovano Jovanke jube ubava.
I još je znala sedamdeset i dva dana , godine mnoge pride , tugujem za njenom mladošću , za njenim rukama , za umilnim pogledom djetinje nevinosti. Ne rodiše se njene ručice za podove tujinske ; ne bjehu njena koljena za podove drvene, ne bješe njeno tek procvalo pupoljak tijelo za bjeljenje haljina tujinskih. Nije njeno srce djetinje za ćemer jasle komšijske , već za ljubav nježnu , iskrenu .
Nisam joj trebao reći , znala je , da je nužno bilo – livade pelina bi usnama brao ,samo da me njene ruke miluju . Da se moralo na tutun polja bih odio , sa mladim tutun beračicama bih pluća crnio , samo glavu umornu na skute da joj prislonim.
Nisam joj smio reći koliko je voljena . Trošan poeta i slikar , ne bašna dobrom glasu , bijah ja . Mnogo sam volio , cjelivao i lutao. Ona dijete u cvatu , nektarom i mirom nebeskim orošena . Znala je , iza sedam gora i sedam mora Feniks ptičije mlijeko bih joj donio , samo da me njene oči , boje nevinosti i nade miluju.
Bijahu njene ruke za razboj da tkaju anterije i košulje mladenkine , da vezu postelje i čaršafe mirazne i da poje ašik pjesme svatovske. I razboj bih joj kupio i snove ispunio. Bijaše njeno srce tanano za ljubav iskrenu i piće selsebil izvora mladosti .
Prođoše sedamdeset i dva dana, a rana nije od bolesti , ni od tuge i žalost , već od nedolaska ljepot anđela.
Prođe prva godina ona ne dolazi , mene tuga izmori , teret nezdravi na leđa natovari. Ona neupućena doleti , rukom me dodirnu , rane mi povi i zlo mi odagna.
Reče dobro je , d'bro i sa osmjehom i bez riječi opet ojde . Ovo d'bro je značilo – čuvaj se , inače ću se ljutiti. Kako poput leptirice tiho došla , tako još tiše , poput grlice sramežljive ošla.
Nisam je zaustavljao , jer znala je , srce živo krvavo , da je trebalo , na dlan bih joj položilo . Da je trebalo i mrijet bih mogao , samo vodu vječne mladosti da bih joj donio.
Eh Jovano Jovanke mome more ubava .
Nisam je zaustavljao , ali sam ime njeno šaputao :
” Jovano , Jovanke jube moja ubava što mi ne dođeš , vrata čardaka da otvoriš , da Božije ime ljubavlju slavimo.”
Šapćući njeno ime , srce jedva izdržalo , al’ grlo nije. Ne znam , od tuge , od umora , od nedostajanja , od šaputanja imena njenog il’ žalosti, na grlu zlo me potkači drugi put.
Ne smjeh je dozivati :
” Mori Jove Jovano , djevojče ubavo , samo još jednom dojdi , za ruku me primi , na čardak me povedi, s eden baknež lice umorno pomiluj . “
Ali nebeskim znanjem ponukana – dođe i rane mi povi i za sedam dana sve zacjeli.
A onda ojde.
Dijete je , a ne žalujem ja za mladošću! Život je prelijep bio.
Eh, da znaeš mori mome Jovana , Jovanke ?
Da znaeš mori Jube ubava kolka je žal za tobom , namah bi se vrnula , rukama blagorodnim rane srca krvavog zacijelila. I mirisom jasmina mi dom obasjala.
I evo mori me treća rana , na leđima otvorena , rana od teretli damara , odlazaka ljubavi neprebolnih i ljepote mile cigančice , što jednom mi život izgatala i sebe nudila. A znao sam – ne mogu joj dare primiti , kao što se vjetar ne mogu zauzdati, ni nebo obujmiti.
Ej , Jove Jovane , Jovanke , cvijete najljepši , miči ruke iz kabašli vode tegobne , stavi platno ke ga beliš za tujine . Dojdi meni na čardak ,uzmi košulju bijelu svilenu , izvezi haljinu svatovsku. Poji mi pjesmu ljubavnu dok ranu prebolim , jal ne prebolim i tebe mladu udovom ostavim.
Naživo mi rezaše četvrtu ranu . Zamalo bejaše neprebolna . Devedeset i devet dana na slamčicu disao , na pola kašikice vodu pio , na kapaljku me tujinke hranile.
Rana tvoje ime dozivala – eh Jovo, mori Jovanke djevojče ubavo.
Pogled slikama lutao . Tražio zaboravljene sjenke odlutale djeve . Iz rikavale me vraćala pomisao da ću , jednom , iznenada čuti dvije riječi tihom djetinjom radošću i bezezlenošću na portu , čardaka našeg položene :
-Ja došča !
Ali ne dolazi Jovo Jovane , Jovo Jovanke, rana moja , neprebolna .
Al’ ‘nemam žal za mladošću , jer osmijeh njen je moja mladost.
Neka . Ako i ne dojde , Bože Jedini molim te , podari joj sreću , dijete je.
Misli mi srcem šalje:
-Ne brini! Će ti dojedem, pri odar će ti kleknem , Bogu milostivom se pomolim, na odar ljiljan bijeli položim i pustim suzu za ljubav neprebolnu i drugu za strast neusahlu, dobri i mili dječaće moj.
