Jednom u vremenu poslije vremena
jedna djevojčica je dolepršala u moj život …
Sada je neki utorak ,brzo će ponoć,
iako je pola šest ,poslije podne.
Stojim na tramvajskoj stanici kod neke pijace,
Ili možda na Marindvorskoj ka crkvi,
Napravio sam grešku,izgubio sam čitav mjesec iz vida.
Trideseti dan uzastopno ,čekam djevojčicu koja se zove Krhka ruža.
Ime je lijepo i nježno, ali jakog značenja.
Mjesec dana uzastopno čekam moju Malenu.
Uvijek sam dobro raspoložen,ali danas lebdim.
Da li to sluti na nešto dobro.
Dakle, čekam tu neku djevojčicu,sa osjećajem nelagode,
Ali ipak, više sam zainteresiran da vidim da li ime govori istinu.
U svakom sličaju znam da je posebna.
Da zavaram ljude. Da misle da sam bio na pijaci.
U jednoj svježe orošeno srce, tek izvađeno iz grudi.
U drugoj nasmiješena duša treperi.
A šta ako ta djevojčica ne dođe?
Ali neki glas u meni govori:
A i imao sam osjećaj da me neće iznevjeriti.
Jedan tramvaj,drugi ,treći – ni jedna žena mi ne prilazi.
Po običaju ne nosim sat,pitam prolaznika:
Znam da me laže jer Mjesec još uvijek mi nije u planu.
U tom momentu se plavi tramvaj zaustavlja.
Bilo bi patetično kad bih rekao:
Izlaze putnici, nekoliko dama i jedna djevojčica.
Ne po godinama, već po izgledu.
Skoro da se ne osvrćem na nju,jer mislim nije moja Malena.
Ali njena ljepota me mami da je gledam.
Ta djevojčica meni upućuje osmjeh.
-Zašto se meni osmjehuje?
-Bože mili zar još uvijek ima takvih osmjeha.
Vrlo nježan, a blistav ,kao puni mjesec iznad Modre rijeke,
obasjava prelijepo okruglo lice,
izvirući iz diskretno raširenih ,
prelijepo oblikovanih usana,
boje i sočnosti zrele trešnje,
Ali ipak, pogled pomalo plah,skoro stidljiv.
Bistar,dubok i malo zamišljen ,
A toliko je čednosti u tom djetinjem pogledu,
da se i Sunce stidi i na mene prebacuje krivicu suzeći mi oči.
I zaista sjetih miris malene Bebice.
Meni se često dešavaju takve stvari.
Vidim ono što niko ne vidi.
Osjetim ono što se ne može osjetiti.
Nježne ,djetinje ruke,ali čvrst stisak.
Ni poljubac na prstiće ne stavih.
malo su mi ruke drhtale dok sma ti pokazivao srce .
malo mi je grlo bilo suho i glas me izdavao dok sam ti otvarao dušu.
Nisam mogao vjerovati da je to moja buduća…
kada mi srce u najlonskoj kesi drhti.
Ti si se radoznalo ,poput djeteta,
sa neskrivenim oduševljenjem igrala sa mojim darovima.
Kažem igrala,jer nisi srce gledala kao kupac,
već neko ko voli , krvavo ,živo srce u kesi plave boje.
Nisi gledala drugu kesu boje djevičanskih ljubičica ,
kao neko se zaljubljuje u nju radi njene djetinje ljepote ,
već više kao ljubitelj rijetke umjetnosti.
To me dodatno bacilo tebi.
Ne, nisma umoran od ljubavi,
Ali došlo je vrijeme da jednoj odolim.
Tako mi sa Neba poručili.
Poslije si me pitala čemu ne mogu da odolim!
Nisam htio reći : Tebi mila.
Jer tada bi se ti tužno nasmijala i rekla:
Ti si znatiželjno gledala kese,
ja sam uživao u tvom liku,
u onome što radiš,u svakom tvom pokretu i smiješku.
Toliko plemnitosti,dobrote i čednosti ja nisam godinama susreo.
Pogled na tebe vratio mi je sjećanja desetljećima unazad,
U vremena kada su anđeli još uvijek hodali zemljom.
U vrijeme kada sam u jednoj cigloj godini izgubio tri anđela.
Odjednom mi više nisi bila stranac.
Bila si neko koga sam poznavao,
Pa se zagubila i sada si se vratila.
Samo godine nisu štimale.
Zato ti ni jednu pohvalu nisam uputio.
Osjetio sam da trebam biti jako pažljiv,
Znao sam da te zbog toga moram zvati Malena,
jer si mi izgledala poput malene umiljate,mazne djevojčice.
I evo dozvolila si mi da te zovem:
Svo tvoje biće je treperilo nekom dobrotom,umilnošću i smjernošću.
Pomislih ovakav utisak na mene ostavljaju Krhke ruže.
Uz Djevičanske ljubičice moj najdraži cvijet.
Pričaću ti Mazo mila, jednom, o tim prekrasnim cvjetovima,
što tvoju ljepotu i mirise kradu.
Ali sada mi dozvoli da te i dalje gledam.
Pokreti su ti bili vrlo lagani,djetinje graciozni.
Ruke sasvim prozirno bijele,
dugi prsti kao da su prebirali po mojim kesama,
Kao da sam čuo muziku harfa,flauta i piano.
Ja radostan , a muzika veoma tužna.
I nisam, mogao odvojiti pogled sa usana crvenih od čežnje.
Bile su tako oble,sočne i primamvljive,jendostavno su privlačile sebi.
Morao sam se koncentrisatui na glas,
da pobjegnem od misli što se same od sebe rađaju.
Riječi jasne i kristalno čiste.
Kao nikoga u poslijednje vrijeme ,
i pored uzbuđenjs tebe sam razumio svaku riječ.
Samo sam se pravio,jer nisam htio izgubiti ni jedan treptaj valovito dugih trepavica.
tvoje pristojnosti,vaspitanja i kultivisanih obzira ja ne susretah odavno.
Od prvog momenta, si znala šta hoćeš i dosta lako si odabrala ono što želiš.
Sve si to izgovarala umilnim ,milozvučnim glasom,punim obzira i takta.
Kese su ti se dopale,kao da su markirane,ali ne i sadržaj.
Ja sam te gledao mila i ostajao bez daha,
skoro da sam se zaljubljivao u tebe.
Ali to nisam smio sebi dozvoliti.
Dva tri puta sam otresao glavom, par puta uzdahnuo.
Tražio sma pravu riječ da sebi opišem šta se to dešava.
To je bilo i sviđanje i oduševljenje, ali i blagost i nježnost pri svakom pogledu na tebe.
Eto i ja ,decenijama poslije , doživjeh da budan sanjam.
Dogovorili smo se šta smo se dogovorili.
A nismo se ništa dogovorili.
Tebi je kupovina kesa bila jedino važna.
I odškrinuta vrata za bjeg.
Srce mogu strpati u prazan lijevi gornji đep od košulje.
Bijela je i malo će se okrvaviti.
Znak da je živo. Želio sma da ti poklonim sliku.
Recimo neku sa mjesecom ,koja smiruje,
Odjednom ti si mi bila važna.
I znao sam da ću ispoštovati svaku tvoju želju.
Osjetio sam da ti zaslužuješ svu moju pažnju,
i sve ono najbolje u meni koje ti mogu pokloniti,
a koje ti poželiš od mene.
Jer mirisala si i na moje davno zaboravljene Djevičanske ljubičice.
Ne želim previše govoriti o tvojim fizičkim osobinama.
Nije u redu,može biti dvosmisleno,
ako bih opisao sve ono što sam zadivljeno gledao.
A uostalom, znaš kako izgledaš.
I ja znam da predivno izgledaš.
Vrlo nježno i veoma raskošno.
Ili veoma stameno i vrlo krhko.
Moje misli se ne mogu složiti.
Nekad sam morao skretati pogled sa tebe,
bojeći se da se previše zadrži na tvom tijelu.
Bojeći se da previše uživam u njemu i ti to vidiš.
To ne bi bilo pristojno i u redu.
I dok sam se borio sa svim tim osjećajima i pogledima,
obuzila me blagost i jedno lagano titranje unutar kože.
Strah od tvoje čednosti,sigurno.
Tada mi je prvi put palo na pamet:
-Ova djevojčica me je ganula kako što već odavno niko nije.
Moram biti obazriv i pažljiv kao da je Princeza,
Jer ona to ,osjećam, zaslužuje.
Moje srce je tako osjeća,
iako mu plastična kesa smeta.
Duši već ne , bitno je da si tu.
Pomislih ,ovo se moglo dogoditi i negdje drugo,
Negdje u nekoj Galeriji ,
naočigled mnogobrojnih slika.
iklinaca zabodenih jal’ u zidove,jal u srce.
Možda se toi nije dogodilo u nekom vazdušastom zdanju,
Ali ,ja imam prelijepe djetinje snove i sve mogu dosanjati,
Naravno ako mi dozvoliš mila moja.
i ako mi vratiš moje kese,
koje sam slučajno (?) zaboravio u tvome ruksaku..
riječi ne prestaju izvirati
i ploviti tamo kamo pripadaju,
