VIII dio
Sedmi dan
Četevrtak 19. Avgust / Kolovoz 1971.
Sloboda
*
Ja ne znam šta je sa mnom. Ja odjednom plačem, ja vrištim, mene sve boli, ja sam vrišteća bol. Ja sam voljena žena.
Samo gledam kako moja koža, grudi i skuta mojih upijaju sve te potoke ljubavi, koji polako počinju da se slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko i unutar procvjetalog obljubljenog đardina, niz noge u bijele čizme sa plavom vinjetom i lijevu i desnu.
Vali se ponovo vraćaju još jači, veći. Ima ih toliko, da postaju cunami koji se dijeli. Zapljuskuje i plavi srce , leti ka umu zbriše ga i polako utonu u čednu dušu.Tu se smiri.
Onda se skoro postidim.Malena Luca je postala žena. Ona je naga i u zagrljaju Dobrog .
Ja znam šta je sa mnom, ja više ne plačem, mene ništa ne boli , ja sam zaljubljena grlica koja slabašno uzdiše i bibanje tijela svoga smiruje.
U ponoć , tačno u ponoć se to desilo.
Mislite da ću vam pričati.
Ne sada . Možda jednom. Sada nije vrijeme skidati velove te noći. Jer ljepotu njenu bi zaledile tragedije koje slijede. Neke detalje priče sam malo izokrenula. Da me ne bi odmah osuđivali. Neke sam ofarbala nekim valerima koji su se desili, ali su možda mrven bili drugačiji.
Suština ove priče je ljubav.
Moja bezuvjetna i neprikosnovena ljubav. Voljela sam dva čovjeka. Bezrezervno i iskreno. I vodila ljubav samo sa jednim. Zapravo ne znam kako se to desilo. On mi se približio , ušao mi u damar i ubrao mne, ko najveću bekanku.
Samo sam žena. Od krvi i mesa. Ali i svijetle duše. Nikad nisam imala izbora šta ću biti. To za ovaj dio priče i nije važno. Nakon nekog vremena će biti važno. Da dovede u red zbrku, koju sam u životu Dobrog i mom napravila.
Poklonivši mu srce i tijelo , bješe to moj grijeh. Da li je taj grijeh uzroško posledično pokrenuo tragedije? Ne znam! Možda shvatim do kraja ovog pisanja.
Kod mene , ništa ne može biti obično.
Dobrog sam upoznala tri godine prije drugog , konačnog upoznavanja. Onog na ljuljaški. Kad sam se ponovo u njega zaljubila. I u Frku Frkicu. Sjećate se ljuljačke i pomisli da su umirali .
Bilo je to jedne septembarske večeri 1968. godine…
Ne znam kako i zašto , već tada sam osjećala da bi mi jedino Dobri mogao pričati :
-“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od Neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansirane valerima crvene, naranđaste, žute, zelene i plave boje…”
Duga je ponovo u mom životu.
Dok je pričao o buđenju meni se polako počela dizati neka koprena iz srca. Koprena nalik na plave ledene sante provlačila mi se kroz um . Tu je led malo omekšao i polako je počeo da se talasa i klizi niz grlo, da bi se spustija u dušu. A onda se pobucao u hiljade suza, koje su kao valovi nadolazile u plavet mojih očiju i slijevale se niz lice.
Krik samo jedan krik, mene, zbunjene , sleđene djevojčice je ispunio umilno nebo moga Grada Čednosti parajući ga i kupajući njegovih milijardu maglica.
Mali Princ je sjeo pored mene. Ja sam mu položila glavu u krilo. On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi, pogledao u oči. Vidjevši njegove oči, shvatila sam o boli o kojoj govori.
To sam ja vidjela svoju bol u njegovom pogledu. On je moj upijao. Znam da ga je boljelo isto kao mene. A on? On se samo smješio. Mili Bože koja je ljepota i nježnost bila u tom pogledu.
Moraću da prekinem priču svoga dnevnika , da ubacim jednu čaršijsku priču, koja me svojevremeno iznervirala.U prvi mah. A onda sam joj se iz sveg srca nasmijala.
Naš narod je vrlo maštovit. Priče iz ničega zna složiti. Jal potrefiti , jal fuliti. To nije bitno. Samo nek se priča i da se glas po čaršiji veze i nadograđuje. Dobro je Deba reko:
-Pustiš vjetar u mahali,u čaršiji zemljotes.
Priča, oliti javna sablazan , vam na priliku izgleda vako, od riječi do riječi:
“Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu , sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom.
Nije htio, ali moro.
Srela ga Luca slučajno u gradu. Nije ga ni poznavala. A možda i jeste. Njojzi se nikad ne zna.
U tom momentu je nešto baš gadno zasvrbilo. Nije da svrbi, gori ko planine poslije ljetnih požara i haranja.
Gospodična Lucija uvijek nacifrana bila.
Ide ona ponosno uzdignute glave, a dolje je svrbi toliko, ma, ko da ima svrab u petoj fazi. Dođe joj da vrišti. A ne smije. Ugledna je ona i krakata ženska. Joj , kakva je pusta. Svakom insanu bi grudima zatvorila usta, a plavim očima dušu slomila.
Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto. Jok. Kad se Luci neko svidi ili je zasvrbi , ona svaki dan dvojicu u apsanu šalje , dok ne dobije onog pravog. Ima da ga ima ili ima da ga ima, treće nema.
Dobra u svakom pogledu bila, a volila i anamo ono i te kako voljela? Krvnički. Nećemo detalje , nismo vam mi za trača, ali tu je i perje i kože letjela. Ni sebe ni ikog nije štedjela. Znalo je tu i oguljenih leđa i glava pasti. Ni Mujin majmun se ne bi dobro proveo.
Zato ona u apsane slala sve, ali nikad ni jednog od bjelavskog kolegija. Nikad ljubomorna nije bila. Sve znala šta joj se u gradu radi. Čak joj pomalo simpatični bili, osim onog što se podrugivo. Taj joj na živce iš'o. Ona taman da zajauče ono toliko potrebito – joj, mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima. I prekine je u po posla, a ona osta posna.
Dala da se stvar ispita. Imala moć u supu, haman ko Wolf. Ako bi se neki jado, levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu , nije mu gino pržun. Izbirljiva bila haman ko kraljica Marija Tereza, ona Muje našega takarenka. Ako izgledom i stasom nije za titove ili kraljičine garde, nije dobar ni za Lucu. Od 15 do 90 dana se dobijalo za podbačaj plana, zavisno od nezasluga.
Vidio Deba Lucu, nije se podrigno nego uzdahno, nježno, čeznutljivo , hajvanski zablenuto. Čuj Deba zaboravio ne podrigivanje? Kad je došo kući, podrigno se Deba sa po Bjelava :
– Nije ti neka kazna Luco. Ja bih pet plus pet godina u cugu za tebe prodevero , bonička moja predobra.
On se još jednom, za siguro podrignuo i prodero , da ga ona čuje. Čula ga ona i prvi put, nije bilo preše za drugim. Debu nije dopalo ono čemu se nado. Dopalo ga ono čemu se ni u snu nije nado. “
Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i pručulo. Ima levata i ljubavnika. Levati misle da mogu, pa nagraišu. Ljubavnici znaju da mogu čak i više nego što mogu.Takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.
Pametna Luca bila imala pet anterija. Joj judi moji, ne zna se koja je krcatija, koja se više biba i koja je podatnija. U momentu onog svrbeža , sa početka priče, prolazio pored nje onaj od konzilija. Ovdje usud nema nikakvu ulogu. Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.
Ona lagano vrisnu :
-Upomoć!!!
Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w. Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži, a drugom za pendrek.
-Gdje gori?
Ona ga opauči iz sve snage. Gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom objašnjavati gdje gori. Ne bi on to shvatio. Vodi onog u apsanu. Reko Wolf da ga ja ispitam. Nasamo. Ima neke povjerljive informacije, niko ne smije čuti.
Dva drota ispred apsa. Dva ispred podruma, dva na spratu. Niko ne smije ući. To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala. Čuje šest drotova, čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride, Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice. Drotovi misle:
-Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.
Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo. Moro doći sam Wolf i sa sprata se derati:
-Luco dosta informacija.
Nije smio prići bliže. Luca zafrkana bila, nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine. Od tog ispitivanja načisto zviznula. Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša , da ga dovedu Luci na noge u njenu vikendicu ispod Čoline kape, podno Trebevića . Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju. Po sabahu ispitanika odvedu il ne odvedu kući.
Pukla nova priča po gradu da se pojavio veliki narodni neprijatelj, jer se Luca po vas cjeli dan i vas trulu noć bakče i ispituje , tog nekog ubačenog elementa, već šest mjeseci i ništa ne uspjeva. Narodu opet sumnjivo.
uca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila anterija.Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih. Luca od muke vrišti, plače, kose čupa i leleče. Nikako tvrdog elementa slomiti. Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh, ko kad insana u apsu tuku, a on se junak pravi i šuti.
Moro Wolf joopet intervenisati.
Luca ga opet ne sluša. Svoje pa svoje.Ispituje li, ispituje, ne popušta. Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku. Skonto on nju namah, ali nije htio Lucu odamah u poslu prekinuti. Zna on kako to izgleda.
A i Luca se osilila i skoro pa preuzela kontrolu nad vaskolikim supom. On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu. Kad je premeštaljku završio, prvog sabaha poslije toga, otišao iznad Lucine vikendicu, nije smio ispod i megafonom je moli:
-Ajde Luco , ajde zlato , ne možemo kolo da igramo jer je kriminal u gradu porastao do neba , ne može se disat.
Čuše Lucu kako zajauka :
-Joj, mamo mamice.
Nikad se iz grudi ženske , visoko rangirane drotovske sekretarice , nije prolomio takav krik bola i očaja. A mere bit i…šta narod zna, neuk je. Tako narod mislio. Jedan dio. Onaj drugi nije smio zucnuti. 15- 90 dana objene , nije šale.
Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica. Crni lakovani kožni đački kačket, nalik kapetanskoj kapi, ispod koga viri plamena oblajhana kosa. Bakam lice, duge zasjenjene oči i rubinove usne , stišavaju reflektorski osmijeh , od uha do uha. Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe. Nešto je kraći,strukiraniji i utegnutiji.
Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u crnim mrežastim najlonkama blješte , tako da pučanstvo mora zaćumurune naočale nabaciti i oči od ljepote zaštititi. Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi ne razlete i gledaoca ne ošamute, raspamete i obeznane. Ili slučajno klepe koga po glavi. Mogla bi mrtva glava pasti, koliko su te kugle teške i kamene. Haman za kuglanja. Nikako za boćanja.
Strukiraniji i diskretno izvezen tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija. Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu, kada se srce ili medne usne na ljiljan nabijaju.
To poručuje ona knjiga o pticama: Ptice umiru pjevajući , ne mi, čaršijski telali. U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija, ali se ni na šta slično ko žena, il ona prva tica ne nabija dok umire. Kažu nabija se na trn. Ima i neka djevojka nabola se na trn pa ništa. A ove tice se ubijaju , se da bi se jopet rodile i ponovo na nešto nabijale.
Eto šta van je nauka skontala! Neka se nabija da bi umrla, druga se opet ne nabija, pa umire da bi se rodila ,da se opet ne nabija. Ne može ćovjek ništa uhavizati. Joj ludijeh žena, ptica , čurki i čavki ili još blentavijih nauka. Samo bi se nabijali. Aman ko Luca i ubačeni elemenat.
A oni pametni? Oni se nabijaju i izdišu, ali ne umiru. Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju. Ako ih prekine srce , prekine. Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti. Ovdje se iznebuha prekida narodni pripovjedač i nije jasno hoćel se vrnuti u ovi dnevnik.”
Dobri je bio kao neki urođenik zavisan od rituala u kome je ljubav , dobrota i ljepota bila samo drugo ime Stvoritelja, čije je ime vrlo rijetko izgovarao i nekako, stidljivo mu se klanjao . I sklanjao s puta. Ne, nije se nimalo šalio kad mi je pričao da on sa Uzvišenim ima sporazum o miru i ljubavi , bez krutih riječi i nesuvislih i šabloniziranih trućenja oficijelnih religijskih molitvi. Svako divljenje u Božije postojanje i ushićenje , u ljepotu i savršenstvo njegovog stvaranja je rječitije od svih kanonskih molitvi.
O kamenim zdanjima u kojim bogohulnici zgrću pare nije htio da govori. Kaže , nema on tih riječi kojima bi opisao svoje zgražavanje nad djelima, koja se u ime Njegove Svetosti rade. Možda jednom, ako bude sakupio puno kalendara i riječi, će moći reći nešto više.
Znalo se , nešto iza pet dolazim sa posla. Umorna, neraspoložena, gladna ko lavica i uglavnom iznervirena. Već trećeg dana sam prestala tražiti ključeve u torbi.Nemam potrebe za njima.
Ja se približavam kućnom pragu stazom od zabetoniranog plavkastog tucanika, okolo bokori ruža , božura , hadžibega, mahučica ili ljubičica , karanfilića …miris mi ulijeće u nozdrve, ošamućuje, Vrata se otvaraju . Čini se sama od sebe. Niko se ne vidi. Prilazim i zakoračim u predsoblje. On stoji, iza, vrata ga zaklanjaju.
Kaže – susjedstvo ima stroge , prebudne , urokljive oči i lajave misli. Zatvara vrata i penje se na šćemlijicu. On je konformist i neće da me muči da se saginjem. Tek tada mi stavlja ovlaš poljubac, u desnu stranu obraza. Samo jedan, prijateljski. Ja se ne bunim, umorna sam i bez volje , a i mali znak nježnosti mi godi.
Skida mi umorni mantil, koji je jutros blistao mojom ljepotom i odlaže ga na kuku do vrata , koju je on vlastoručno usadio. Da ne bacam mantil gdje stignem.
Prima me za ruku, nježno je pritisne , prisloni usnama pa čelu, i još jednom. Čula sam , na orijentu je to odraz poštovanja i ljubavi. Vodi me u kupatilo , posjeda na tabure i sve ponavlja kao i prvog dana. On me svlači dio po dio, osim poslijednjih krpica , mojih majušnih čipkastih zastora za brezuljčić i kamenu bistu . I nikad ne gleda u moju golotinju , dok ona ne bude potopljena u toplu , mirišljavu vodu.
Tada izlazi i vraća se za sekund, i uvijek u kupatilo plazi neka tiha, nježna , lagana , uglavnom ljubavna i sjetna, ponekad i tužna kamerna muzika. ali i džez, soul i blus od momenta kad se udomaćio i na tavanu pronašao Dodinu seharu sa Besi Smith i Bili Holidej. Nije mi bio mrzak njegov izbor . Život je previše hirovit i jako brz, tako da se nema vremena razmišljati o lijepim i plemenitim stvarima. Plemenitost , muzika, ljubav , radost , tuga i umjetnost su neraskidivi spoj I uče nas kako je život lijep i koliko ga treba uzeti u ruke, milovati, maziti i cijeniti.
Pola sata u mirisnoj kupci, opuštajući dodiri prstiji na umornim dijelovima tijela, mozak u zapećku, san na očima. Ljepota jedna. Nema nikakvih stranih i teških misli. Sada mi je jasno zašto Dobri nikad nije izgovarao niti jednu riječ poslije onih na vratima:
-Dobro došla kući mila.
Čini mi se , valjda ne griješim , sve rjeđe sam bila malena, a sve više mila, kao da sam rasla u njegovim mislima. Osjećanja je rijetko pokazivao. Tek malo sjete ili pokoji osmijeh. I ne znam zašto, nisam se opterećivala time, sve manje mi je smetalo to mila ili malena. Može on pričati i misliti šta hoće dok je meni ugodno i dok me ne dira. I nikad me nije dotakao , mimo onoga što se moglo nazvati prijateljski ili samo srdačno servilno . Tada bi muzika sama od sebe stala. Znala bih da je vrijeme za izlazak iz ugodnosti. A i stomak bi se počeo buniti.
On bi mi pružio peškir, nikad isti, uvijek mekan , mirisan , ružičasti i frotirni. Potom bi izašao iz sobe, da ne bi došao u napast da pogledom oskrnavi nagost i ljepotu moga tijela. U dnevnoj sobi bi me čakala kućna haljina ili anterija. Njegovi darovi. Nimalo jeftini i prelijepi.
Njegove večere su bile dostojne Belkiis , kraljice od Sabe. Ne znam odakle mi to poređenje. Od kako sam ga “privela” , mozak mi postajao malo mekši i poetičniji. Vraćaju se neka znanja i sjećanja iz dječijih dana.
Nije bitan izbor jela, koji je bio egzotičan, odisao mediteranom i skladan. Bitan je ritual i forma na kojima je on doslovno insistirao. Uvijek je bio obučen kao konobar , batler ili lakej, ali u nekom dječačkom , maloprinčevskom stilu . Svaki put bi mi koža nasrhnula od neke milosti i nježnosti, pri pogledu na to nestvarno biće.
Koliko li je bilo ozbiljnosti , ali i osjećajne servilnosti u svemu što je radio?! Kao da je bio prisutan strah da će negdje ne pogriješiti ili mi se nešto neće svidjeti. Kako sam uvijek bila gladna, presatala bih obraćati pažnju na Dobrog, koji bi mi se diskretno pridružio, tiho , sa uživanjem cokćući svoj kurvoazije, dok sam ja utoljivalja prirodnije i zdravije potrebe.
Podsvjesno sam tražila neku grešku, neku zamjerku. Nisam nalazila. Luce supovka je bila pomalo ljuta zbog toga. Luca dobrica je uživala u nuđenim blagodetima i miru. Dobri nikad nije dozvolio da je prekinem jelo, mada ja to ne bih nikada , čini mi se , učinila . Zaista guštala sam u njegovim kulinarijama. Uvijek je to on radio . Nikad se nisam pitala zašto to čini. Sada znam zašto. Nikad ,ama baš nikad, koliko god je bio kod mene , nisam poslije jela osjećala onu uobičajenu obamrlost , težinu i tupost poslije obimnijeg jela.
Privukao bi moje ruku i pazite sad:
-Lagano,mic po mic, prst po prst bi mi oprao ruke milujući sapunom sa mirisom lavande , polivajući ih mlakom vodom iz srebrenog ibrika. Voda je lagano i umirujuće hladila moje vitke i nježne prste , umor ruku je oticao u lavor ,koji je, vjerujem , bio isto tako srebren. Pretpostavljam da znate da to posuđe nije bilo moje.
Tada bi mi ruke obrisao , prislonio ih na lice , kao da provjerava da li su dovoljno suhe. Topla svilenkasta, skoro dječačka koža njegovog lica, bi me na tren tresnula kao blaga struja, a onda bi se neka nepoznata milina prosula mojim tijelom.
Polako , vrlo sporo mi se u umu probijala misao , da se to , nepredvidljivost njegovog dječijeg znanja , pomala igra sa mojim damarima. Tada bi prešli u dnevnu sobu, muzika bi se niotkud opet javila, sasvim tiha i neprimjetna .
Tada bi mi Dobri počeo pričati, kao da je neki zavjet šutnje, samo njemu znan , istekao. Pričao mi je Dobri o mnogim ljepotama. Poslije sam shvatila, da je samo o ljepotama , milosti i ljubavi pričao. Sve njegove priče su lijepe i nježne. Manje ili više tužne. Neke su završavale vrlo tragične. Nisu to ni priče. Već neka poetika zavijena u velove čežnje i slike boli. Neke su nepraktične i suviše maglovite. Druge pretužne i neshvatljivo bolne. O onda bljesne val radosti, pa me svu ispuni.
Nisam sigurna ni da sve to nije izmislio. Ali mi mute i motaju mozak u fišek košpica od deset dinara. Nije to bilo kakav fišek. I nisu to bilo kakve košpice. Fišeci su bili prozračni velovi sanja. Košpice su bile pitke, slatkaste, vrlo lijepo sročene riječi , nalik Šeherazadinom pričama, koje želim slušati i više od tisoč enu noč.
No, želje su želje…
O nekim stvarima priča kao da je dijete. U najmanju ruku Mali Princ. Dobro fura tu ulogu . I neprestano. Ne znam kako mu ne dosadi. A opet! Uloga mu savršeno pristaje. A i nije mi dosadno.
Mnoge stvari su smješne,kaže on , a da to inasan ne primjeti. Evo,njemu Malom Princu je , na priliku i nepriliku, ilo smiješno to insansko lijevo i desno, pa čak i sredina. Nikako da se navikne na njihova poimanja. Nije on pravio test,samo je ponekad želio, da mu neko objasni neke dunjalučke stvari. One koje su njemu bile nepoznanice.
Zaustavljao bi muškarce. Ne,nikada žene. Njih mu je bilo žao. One tegare cekere i kese , i nemaju vremena za njegovo pametovanje i kvazi ljubopitljivost umotanu u celofan finoće. Ta , još je dijete. Da li baš? Ni to mi nije bilo jasno.
Muškarci samo hode i češkaju se. Kako koji i kako gdje. Neki prst u nos ili uvo zavlače ,misleći da ih niko ne vidi. I rasipaju to prstima okolo. Neki i dlanom. Rade još groznije i prljavije stvari, ali Princ ih ne zna imenovati. On zna njihova značenja, ali ga sramota da ih izgovara.
austavljenog bi pitao:
-Izvinite, molim vas. Nismo odavde. Možete li nam reći , gdje je ovdje desno?
Čovjek bi pogledao oko sebe, zavrtio se oko Malog Princa, vidio da nikog osim njih dvojice nema, prekstio se, izustio :
-Hvaljen Isus i Marija sveta – i produžio dalje.
Drugog bi pitao:
-Izvinjavamo se , mnogo se izvinjavamo , nismo sa ovog dunjaluka, možete li nam reći , gdje je ovdje lijevo?
Ovaj bi samo odmahnuo rukom,izustio ala'selamet i produžio dalje.
Trećeg bi pitao:
-Izvinite , mi nismo sa ove arije , pa ne znamo gdje je ovdje sredina. Možete li nas uputiti u sridu?
Ovaj bi zino ko tele u šarena vrata,izustio:
-Pomiluj Gospode – i produži dalje.
Ljudi bi se našli zatečeni i dizali pogled ka nebu, ibreteći se; ovom nisu sve na broju, i produži dalje.
Oni pametniji ,ko biva, bi postavljali kontra pitanja. Onako ljudski, bez ustručavanja, persiranja i ljubaznosti:
-Koje desno,moje ili tvoje? Ili od one okuke?
-Kakvo lijevo te spopalo,moje, tvoje ili onako levatsko?
-Koja sredina: moja,tvoja ili njena?
-A ona tamo?
-To je nečija druga sredina koja nas ne interesuju.
Neki su se trudili da budu smiješni pa bi konstatovali:
-Toga ovdje nema. Bolje da pitate na drugom mjestu. Preko ćuprije.
A oni dobronamjerni bi mu savjet davali:
-Idi bolan,pa se liječi.
Tako je Mali Princ za vrlo malo vremena, za pola ure , ne dobiši ni jedan pravi odgovor , doznao nekoliko bitnih stvari:
-Ljudi su uglavnom satkani od žurbe , neuki, nervozni i ne vole da im se postavljaju pitanja, koja svaki normalan čovjek ne postavlja. Onda postanu agresivni .
-Zašto što im se neki neznanac tek tako, nepozvan obraća i remeti njihovo znanje?
Valjda su zbog nedoumice, nervoze i agresivnosti zaboravili , da kod kuće imaju riječnik u kome je zaokružene neke riječi:
-Pristojnost, ljubaznost , vaspitanje, kultura, pa čak i ona stranjska riječ – bonton.
Tako je Dobri morao razmisliti i rješiti enigmu. Po pravilima mozgalica morao je prvo poći od osnovnih pitanja:
-Kako nešto , istovremeno, jednom može biti lijevo, a drugom desno. Kako nešto može biti desno, a kad se okreneš ono više ne bude desno?
-Kako nešto može biti desno, pratiš grlicu u letu, oni te i ne pitaju, samo ispravljaju nešto što ti na um nije palo i kažu da je to lijevo?
Kažu ti, sredina je i ova granica između nas. Nisam ja znao da između insana ima sredina , koja je granica. I šta je to molim vas granica. Nijedna granica nikad nije jasno obilježena, osim na papiru i ljudskom rukom i mozgom.
-Ako smo baobab, ruža i ja poređani u trougao , ko je od nas lijevo,ko desno a ko u sredini i kako povući granicu između nas?
Tako zaključujem , da sam mjerilo i za lijevo i za desno i za sredinu oduvijek znao. To je jedan ,jedini i pravilni pokazatelj. Srce i samo srce. Ali uvijek uz prisustvo duše. Ona je mjerilo stvari, jer je u nju znanje o svemu udahnuo Stvoritelj.
Baobab mi je je uvijek govorio:
-Strana srca je nepogrešiva.Kud god se okreneš vidiš svu tu ljepotu i ona je uvijek na strani srca. Ako ti se na lice navuče sjena , ti odmahni glavom i kaži: ono tamno je na onoj drugoj strani gdje nije srce. Na mjestima gdje srce ne stanuje vrijeme je skoro uvijek tužno. Ako nije tužno onda je očajno i krv ledi. Zato nikad ne gledaj u stranu od koje srce okreće glavu. Tako se nikako ne mogu pomiješati stvari. I ko će pamtiti koja je koja ruka, kada obadvije grle i miluju. Svaka ruka ima pet prstiju. Znači ima još strana na svakoj strani.
Ruža bi sneno dobacila:
-Šta su to strane? Meni treba samo jedno srce da me voli i jedna duša da me miluje.
Tako je Mali Princ zaključio da bi trebala postojati samo jedna strana.
-Ona prema kojoj je okrenuto srce tvoje , jer nad njom bdije i svijetli čedna duša tvoja. Jedina moja.
Ukoliko, kojim slučajem čovjek riješi problem strana i nauči to lijevo i desno , po nauku srca on postane vjeran samo sebi, ali ne i doslijedan. Tako je bolje, konta insan. Bez iskrenih riječi, bez pravog smješka. Sve je jasno . Imamo lijevo i desno. I sredinu, koja nije sredina , nego granica. Kad je sve jasno nema varanja. Sve je lijepo , dok ništa ne zahtjevamo, a prijateljstvo je opasno iskušavati. Ljubav još opasnije.
Tada bi se Dobri rastužio i počeo nesuvislo pričati, samo da prikrije tugu.
Zvuci tišine se rasijavaju nebeskim plavetima i ljepotom tmine , ispod kojih sanjamo snove, vodeći ljubav sa ženom koja nas voli. Ponekad sami tražimo predah, jer su one koje nas ne vole iscrpljuće i zahtjevne.
Svaka koja nas voli je tako nezaboravna, tako puna nadanja, zanosa i snova, tako osvježavajuće uljudna. Da , jako je dobra; ima svoj mir i svoju tugu sa ponosom nosi. Njih uvijek ostavljaju. Najčešće su to oni sa Bjelava. Nema opravdanja za njih. Nije važno što su njih same po rođenju najmiliji ostavili da živote djetinje krpe.
Ah,te Bjelave svjetlošću obasjane.
Malena moja to je najpraktičniji i najsunčaniji dio Grada čednosti. Kuda god kreneš ili naumiš, spustiš se nizbrdo , ili se popneš uzbrdo , ne brini. Nikad ne možeš zalutati. Nismo frajeri i vremena nemamo da lutamo , još manje zalutamo . One odozdo , iz haustora, pomno čekaju , ozbiljno na nas računaju.
Ah , te Bjelave mirisom đula orošene. Ah,te Mahale uvijek ljubavlju osunčane.Tako je u svim mahalama,svi putevi vode iz života u votaži . Ješta mai Malena . Ješta mai mili. Život počinje iz mahale, vodi preko čaršije i završava u mahali.
Najteže se popet i vratiti u mahalu,. Normlano , ako nemaš love za fijeker ili barem za taksi..
Ah, ta mahala tako mila razigrana ,tako mirisna i sladunjava sa dunjama , lipama i dudovima koji prkose vijekovima. Ljudi nisu ludi ili nisu smjeli da ih sijeku, jer ljubav je mnoga, ispod njih mahnito vođena. I mi bi malena, da smo se ranije sreli. Bolje da nismo , mnoga je djeva bremenitošću sleđena. Ali neka djece . Njih Bog mili čuva.I šta je život bez djece i igre? Samo jedan tren bez radosti davanja.
( Oćutala sam . Nisam se bunila. Svjesna sam da nije htio da me povrijedi , samo ga boli moj izbor i moj životni nazor.)
Ah, ta mahala tako lijepa i sanjiva , u drskosti sablažnjiva u milosti nedostižna , kao egzotika i plam naših ljubavi. Odakle ti vrijeme u mahali , frajeru? Kraj tolikih djeva vatrom obasjanih, što te za rukav vuku i pitaju, reda radi: hoće li te dunje i dudovi , sa mirisom lipa. Znaju da će uskoro i vrijeme njihovog branja doći.
Ne moraš se ni spuštati niz sokake. I ne brineš, jer ovdje , pogotovu, nikad ne možeš zalutati. Nisi frajer, da lutaš i zalutaš , jer vremena nemaš. Ove mile djevojčice, odavde sa mahalske strane, pomno čekaju, ozbiljno na mene računaju.
Ah,te Mahale uvijek ljubavlju milovane . Tako je u svim mahalama, svi putevi vode iz života donjih ljudi.
Mislim , šteta što ne piše svoje riječi. Jedno vrijeme vodila me kušnja da potajno uključim magnetofon i da snimam. A opet bojim se da nešto ne lane i očas gotov posao. A baš mi se njegovo društvo omililo. Poslije trinaest godina posnih i samotnih, imam nekoga , da mi barem par dana društvo pravi i da mi bajke priča. Kao onaj moj, nesretni Dodo. Ljubav moja, jedina.
Dobri uvijek šuti kad se meni misli jave. Poštuje ih . I kad one stanu, on nastavi tamo gdje sam ja stala, a tokove svojih niti ne gubi.
Mahale su najljepši i najmilosniji dio grada. Mnogi pa i ti, da ti se ne sviđam i da mi ne vjeruješ, bi pomislili da je štorija o mahali samo malo bajkovitija šuplja priča.
(Neću da ga prekidam.Neka ,reći ću mu ja šta ga slijeduje,ne zvala se ja Luce strašna.)
Ljudi misle da mi to izmišljamo zbog pripadnosti , vezanosti i ljubavi prema toj ljepoti. Griješe, grdno griješe. Mi svim srcem volimo naše male sokake, basamke i đardine. Ali oni su ništa bez tog predivnog bića – žene. Ali da bih taj nestvarni krajolik smjestio to čarobno , još nestvarnije biće, moram ti mahalu do kraja razotkriti . Onoliko, koliko se može. Jer nikada niko nije u potpunosti riješio sve tajne mahale. A i kako će ?
A žena je ko i mahala. Pričajući o ženi , otkriva se raskoš i razotkrivaju tajne mahale. Žena ima tisuće velova.Tisuće žena po tisuću velova. I svaka svoje tajne ima . A sve velove mahala upija, a tajne skriva.
Pogledaj ih ponekad malena moja. Zastani, uspori osvrni se. Tvoja i njegova kučica prelijep pogled na mahale Grada čednosti ima. A ti si prelijepa i savršena žena.
Bjelave su uvijek suncem obasjane i kada se nad gradom nadvije magla. U njima je previše samoće i tuge. Tako im zapalo, a nije trebalo. Još stoljećima prije Isaka, tahtali sokaka i sepeta ih prati zla kob.. Vidjećeš kako te strme uličice ,taj koloplet uskih kaldrma koje su rađene da ostave više prostora za bašće i voće, lagano spuštaju i brane tuđinu da neopažen uđe u tu oazu ljubavi i milosti.
Gledaj i vidjećeš kuće i kućerke, tako neobične , zakopčane i izolovane u svom miru i okrenutosti ljubavlju i sokacima.
Prekidam ga, jer moram. Dosta više aluzija i razbacivanja onim što je meni misao, jer to je moje i samo moje. Prekidam jer , sad sam već ljuta i povišenim tonom kažem :
-Odakle ti pravo da mi kažeš da ti se sviđam ili da mi se sviđaš .Odakle ti pravo da mi prigovaraš. Odakle ti pravo da govoriš da smo se ranije sreli ili nismo.
On me začuđeno pogleda i kao da o nečem veselom razmišlja, lice mu se razvedrava.To me još više ljuti, jer vidim da on ništa u ovoj kući i priči mojoj ne shvata ozbiljno.
-Ti, … ti si jedno obično razmaženo derište i …
On se nasmija od sveg srca. Rijetko je to činio, ali to je bilo tako dječije i tako zarazno, da sam se i ja morala nasmijati. I shvatim da ima pravo. Smiješna je ta moja pomisao da je on dijete. A opet i nije. On je pravo pravcato dijete. Nevino i naivno dijete. Samo djeca vjeruju u ljubav, milost i ljepotu. S tim se rađaju, i godinama ta sjećanja nose, dok ih ne razmaze i iskvare. Pojedine ne uspiju, Vjerujem da ni Dobrog neće.
-Ta ti je dobra,ja dijete.
I ponovo prsne u smijeh. Neodoljiv i odjednom pomalo tužan. Zatim mu , češće nego što ja to primjetim, reklo bi se – iz čista mira zaiskre suze.
o mi je bilo najtužnije kod njega. Pune oči suza, a on ih ne isplače. Pune oči suza, a on ih u se gura. Pune oči bola, a on ga guta. Tada bi mi dolazilo da ga zagrlim i stisnem, privijem na grudi , ko željeno, a nerođeno dijete i da mu kažem:
-Daj, plači više maleni. Isplači bol svoju.
Umjesto toga on gleda u zvjezdano nebo i skoro šapuće:
-Djece je sve manje malena moja. Ne znam zašto. Možda se boje biti djeca? Mnogo im, previše , boli odrasli nanose. Možda prebrzo odrastaju, zato što odrasli nemaju vremena za njih? Možda jednostavno ovo nisu vremena za djecu. Puno je boli i nestajanja. Puno je tuge i ubijanja. A možda ih jednostavno previše ubijaju? Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji. I sve manje nade ima.
Ustane, priđe mi, klekne. Gleda me molećivo. Lijevom rukom prima mi desnu ruku . Prinosi je čelu, pa usnama. Poljubi je. Pa je opet prinese čelu, prisloni je na obraz spušta je i poljubac dodir lahorca daje . Prislanja je na svoje srce. Ono bije i vrišti. Ja ne razumijem što.
Zatim , desnom rukom nježno krade moju lijevu nježno, daškom bez dodira je ljubi, prinosi čelu, miluje je obrazum i opet ljubi.
-Molim te , nemoj mi ubiti tu djevojčicu u sebi. Ubij bol , a nju pusti da zaleprša da se raduje, igra i juri. Vremena za ostale stvari će se naći. A i koga briga za njih.nesuvislosti.
Tu zastane,kaže mora nešto završiti i ode.
Mislim ,hoću da vjerujem da je izašao samo da ne bih vidjela da plače nad mojom sudbinom. Ja zaplačem, ali se brzo smirim. Ne ide to. Nisam trinaest godina plakala, a sada da me jedan jetim, svako malo natjera da plačem.
A onda začujem milozvučni glasa koji pjeva onu o onoj nekoj zaljubljenoj blentači . Mogu ja pričati šta hoću. Ploča je moja i bila dobro skrivena, pod katancem. Još koliko juče sam , sam sehare provjeravala , neću vam lagati da ne znam zbog čega. I sve je bilo u redu, na svom mjestu.Ništa nije nedostajalo. A sada evo ploča iz sehare mi srce muči.
Moraću malo provjeriti. Možda se on u obijanje razumije i kalauz ima. Uostalom, odakle djetetu ovoliki novac za sve ove troškove. Troškali dijete, za novac ga nije briga. Neće da uzme kad mu se nudi.Samo slegne ramenima i kaže:
-Neka, ima se. Dao Jedini Dobrotvor da mi se nađe pri ruci , ako usfali.
Uto on ulazi i pruža mi ključ. Poznat mi. Ključ od moje sehare sa tavana. Ali kako ulazi na tavan , to mi nije jasno. Neko me , nekoć već dva puta orobio dok sam bila na poslu.
-Jutros kad sam pospremo tavan vidjeh otključanu seharu. Nemoj tako malena. Pripazi malo. Uvijek ima lopova u blizini. Hoće tat očas orobiti. Znam to iz svog iskustva. Sada nemoj više brinuti. Ja sam seharu zaključao. Evo ti ključ. Sad ga možeš slobodno baciti. Sarajevske barabe ti se više nikad neće približiti. Moje mahale će paziti na tebe.
To nije izgovorio onim svojim poluzamišljenim blagim tonom.To je izgovorio neko ko strogoće vijekova u sebi krije. Skoro da me uhvati jeza.
On ponovo kleknu na dno mojih skuta .Uze mi lijevu ruku, onu od srca obadvejema svojim, pomiluje je obrazuma, i lijevim i desnim. Poljubi dlan, zagrli je rukama, kao da je beba. Ni čvrsto da je ne ugnjavi, ni labavo da je ne izgubi. počne je lagano njihati i nešto joj tiho pjevuši. Ja ne razabirem riječi, ali znam da o ljubavi pjevuši.
Meni tek tada nasrhne koža, jeza se uvuče do samoga srca i ono šta će, od neke silne miline počnem da plačem. Ne nema tu zvuka, ni suza. Meni se tako čini. Ali ja osjećam da se led topi i da srce bol od sebe tjera. Odjednom mi se pluća nekom vatrom pune , meni nestaje daha i ja se gubim. Poslijednje što vidim je jedva primjetni smješak u zakutku onog njegovog oka iz kojeg manje iskri bol.
Probudim se . Sunce mi zašlo u sobu. Miluje me i znam, uvilo se u moje plave čuperke i oni sada nestašno blješte .Zatim se spušta niz vrat labudice i hoće da ide dalje. Ali je ne dam, jer znam da Dobri vrlo često okreće glavu, da sakrije oči, jer mu pogled na moje grudi muti um i nosi grešne misli.
Plavet mi zašla u sobu i mami me. Ja sam malo lakša nego sinoć, još lakša nego preksinoć, mnogo lakša nego neki , ili pak prvi dan. Da li je to zbog toga što mi Dobri malo usporio život ili zbog tetošenja – ne znam.
Vidim da sam prespavala svu noć i već je kasno za posao. Odjednom mi nije briga za posao i obaveze. Samo hoću da ležim. Hoću još ovog , a ne znam čega. Hoću da ga udišem punim plućima. Ali šta god da je to , to je tako nepojmljivo lako i ugodno.
Odjednom poželim da vidim , hoću da iznenadim onoga koji je uzročnik ovih promjena. Skidam prekrivač i hoću da ustanem, ali samo vrisnem. Bjelina mog obnaženog mramorastog tijela bi htjela da se utopi u plavet, da sa njom zapleše ispod sunca, ali me stid. I ja se ušuškavam , čvrsto stišćem pokrivač i postajem ljuta.
Osjećam, nepokolebljiva san, tijelo mi nije dirao. Ali se bijednik sigurno nauživao dok me je skidao i u krevet smještao. Zlurada Luca mi dobacuje:
-Bezobraznik je bar imao šta gledati. Bezbel ga fras samo što nije strefio.
Opet, ona Dobrica mi šapće:
-Pusti razvratnicu i zlobnicu, ne zna šta priča. Vidiš ništa se nije desilo. Dijete se uvijek trudi od pomoći biti.
Kucanje na vrata. Bijesno kažem:
-Slobodno.
Dobri oprezno proviruje, skoro da i ne gleda prema meni. Osjećam krivicu u njegovoj bojažljivosti i on , nekako stidljivo , a opet ko neki starohan izdeklamuje:
-Dobar ti dan malena. Malo si odluljila sa snom . Neka ,neka . Tako treba. Puno je srkleta i praznoće u tvom životu. Treba ti odmor.
Mene načisto izluđuju njegovi kratki zaključci, a kad pomislim na moje golo tijelo ,bijes me havlja i osjetim da gorim i hoću…
On me presijeće jednim pokretom. Stavi prst na usta. Ovaj put ne na svoja, već izravno na moje rumen usne.
-Ne srdi se. Nemaš potrebe biti uzrujana. Ne boj se Mila. Nisam te ni tako , ni pogledao. Ne bih te dirno , sve da mi život od toga zavisio. Zvao sam Lelu Jelu Jelenu da ti pomogne. Ona odmah doletjela. U nju imam najviše povjerenje i žensko je. Više zna o ženskim obeznanenjima od ikoga. Dobrica je ona i uvijek drži usta mengelama stegnuta. Ona te oprala i u krevet smjestila. Ti joj pomogla, ali Lela Jela Jelena kaže da je to u bunilu i da se sigurno nećeš sjećati, ali ćeš biti kao nova. Evo ti ova haljinka za ozdravljenje. Idem ja ,sad će doručak.
Ne znam da li da mu vjerujem. I nisam. I odakle sad Lela Jela Jelena . Nisam ja naivna, ako to on misli. Pa šta ima ako je malo zavirio u moje raskošne blagodati. Barem mi se našao pri ruci i pomogao. Glavno je da me nije dirao.
Poslije, kada to više nije bilo bitno, pitala sam Lelu Jelu Jelenu kakvu me zatekla kad je Dobri zvao meni. Ona se našla zatečena i pita me :
-Gdje sam te to ja ,bona, trebala zateći.
-Nigdje , samo ona lažovčina će mi debelo zaplatiti. Najviše mrzim kad me lažu.
-To ti misliš na Dobrog. Nije bona on lažov. Nikad ti on ne laže. Nego je meni rakao da nikom ništa ne pričam, da sam bila kod tebe i šta sam to veče vidjela. Nije on tako rekao , već samo: Večeras ovdje nisi bila. Ja mislila da se to i na tebe odnosi. I znaj nikada ga nisam vidjela tako smetenog. Brižnog da, to mu je u opisu djetinjeg srca glavna crta, ali smetenog i pomalo stidljivo smotanog ,nikada. Dobri stidljiv i smotan? Kad bih smjela pričati sve mahale, pride čaršije bi mi se smijale. Šta si mu to bona učinila pa mu mozak u čvor vezala?
Nisam mogla ništa drugo, neka me toplina u srcu uzela, nego da njome zagrlim Lelu Jelu Jelenu i dugo je stišćem.
Ova se otimala i smijala i bockala:
-Šta mene grliš, idi pa Dobrog grli i cjelivaj. Vražićak si ti, Malena.
Lice mi se malo smrknu, vidi sigurno joj je pričao o nama.
-Šta si se smrkla, nije bona on ništa pričo. Ja te samo malo peckam. Nije on taki. Dok sam ga tjerala, da se ja rahat mogu brinut o tebi , njemu se ote: Molim te, Lelo Jelo Jelena pobrini se za Malenu, kako zaslužuje. Vidim ja, čim je to reko, da se ugrizo za jezik. Kontam ,imam te Dobri u šaci . Nećeš se ti meni više tako lako za Dobricu prodavat.
Neću da joj kažem da tada ništa nije bilo, nek misli šta hoće. Imam preča posla. Ja na krilima letim kući radost da podjelim, a onda zastanem. Što ti je insan. Malo ga radosti u čelenku strefi , i on namah um gubi. Eto, kome ja to hitam da s njim podjelim radost. Njega sam već odavno… On je već odavno… Čak i u pisanju radost čovjeka povuče i on hita pred rudu.
Donosi doručak. Mlijeko, med, puter , dva jaja na oko , dvije vrele kriške tosta i komad dinje . Ja se mrštim, još je samo krupicu trebao natakariti. On se nasmija.
– Baš si alčak malena. Stalno me nasmijavaš. Čini se da je to hrana za djecu, ali je zdrava. A ti si zaista moja mala djevojčica.
Ja za tost da ga gađam. On se skuplja u pozu Mironovog bacača diska. Šta ću, nasmijem se. Baš je blesav. Bijes tako lako pretvara u smijeh. A smijeh u tugu. Pogledom pita , može li sjesti na kraj kreveta. Nisam ni klimnula ,on je već sjeo. Takav vam je on Pristojan , ali se puno ne predomišlja, uradi šta je naumio.
Sjede i zauze poziciju Rodenovog Mislioca. Pomislim sada imitira djete na tuti, ali lice mu govori da je tužan, pa se suspregnem smijeha.
-Ne znaš ti malena,kako je to, kad ubiju jedno dijete? Kako da ti pričam o tome , kad nebo samo što se ne raspukne od tuge? Svake sekunde, nebo vrišti zaustavite neljude. Zaustavite ubice. Niko se ne obazire. Misle to nije njihova bol. Kao da ti pričam mila,da ovog i svakog trena jedno dijete siluju? Ona vrište, pomoć traže , a nje nema. Sva ta vrištanja, u meni ,u mojim grudima i mojim ušima jauče i bol raznosi.
Ne znaš Malena, kako je to kad oči tvoje vide kako cvijetak krhki siluju , a tebi ruke vezane. Usne začepljene. Ne možeš ni vrištati,samo gledaš dok je čereče, a vrisak ti siječe um.
Bolje je da ti ništa ne pričam mila, imaš ti svoju bol da sa njom liježeš i nju vrištiš. Ništa me ne pitaj malena, i oprosti mi što ti svako malo o bolu pričam. I o ljubavi. Ljubav je čista bol. Dok djecu ubijaju , ona počnu sanjati o Ljubavi. Znaju da u njoj leži spas. I Ljubav im dođe i spasi ih. Ugh,ugh i ugh. Zar tako nešto treba da se desi da Ljubav i Milost dođu i spase ih. To me boli mila moja. Nije to pravedno Ne mora tako da se desi.
Dok to priča, blijedi, postaje vazdušast i svjetlucav. Uspravlja se , imam osjećaj da je viši i da lebdi, kao da se upinje da zguli kožu i da odleti sa ovog svijeta. Ona uvijek prisutna suza u zakutku lijevog oka titra, ali nikako da padne.
A onda , bolje pogledam i vidim da to nije suza,već odraz njegovih misli što se kovitlaju njegovom dušom. Počeše se javljati konture djece što u kolonama hode i prije nego me safata tuga,on se strese,zatvori oči. Otovri ih i vrati se. Prestade lebdjeti i guliti kožu. Blijeđi i prozirniji od kristala, priđe mi, uze mi obje ruke,okrenu ih i dlanove prisloni na lice.
-Tako ti je mila moja. Ubijaju djecu.Nestaju ih . Bjesomučno. Nemoj i ti, molim te.
Ruke me zapekoše. On mi vrati ruke. Jednu prisloni među skute. Drugu na srce i ode.Tek tako. Pogledam šta me to žari. Na desnoj ruci maleni otisak krvave suze nalik na dječije srce. Na lijevoj plavetan otisak nalik na žensko srce.
Zaplakah. Tek tako. Iz čista mira. Praznog uma, bez ikakvih misli. Ne znam zašto . Znam samo da sam morala. Kad suze prestadoše sjajiti, bijah vesela i shvatih šta je želio reći. I riječima i rukama. Ne sjećam se da je ikada pričao o budućnosti , bar ne o konkretnoj i dalekoj , jer mislim sa djecu poput njega ne interesuje budućnost , jer ne zanju šta je to.. Prošlost još manje . Žive u ovom trenu što ga neuki zovu sadašnjost.
On jednom reče :
– Sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti i svjetlosti . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .
Ali to veče kad me ispratio na spavanje , on me ozbiljno pogledava :
-Malena , moram sutra rješavati jedan veliki problem . Ne mogu ti pričati o tome , ti si sa drotovima vezana , ali stvarno je ozbiljno . Ako mi dozvoliš otišao bih tokom dana . Ne znam kada , javiće mi . Vratio bih se do ponoći ili do jutra . Zavisno kako se stvari budu odvijale.
Zlokobnica mi šapnuće:
-Ako sve prođe kako treba , osta on do jutra . Takar , garant . Ako dobije nogu , evo ti njega da se sa tobom igra i da ti pamet muti.
Dobrica ne ostaje dužna :
-Pusti je nek laje . Ne znam kako je možeš trpjeti , samo neku pakost sijeva . Vjeruj Dobrom . Da li te dosad iznevjerio ili nažao učinio? Ili bilo kome ?
Ja se ne obazirem na njih i protu pitanje sipam:
-Otkad tebi treba dozvola za bilo šta ?
-Uvijek te pitam za bilo šta , za svaku sitnicu.
-Jes , kako nije . A koga pitaš kad se po tavanu skitaš ili dok po gradu trgovine obilaziš i meni poklone kupuješ .
-Kuća se mora srediti . A za izlaske? To sam morao . Red je na dobro dobrim uzvratiti . A kako da te pitam, kad si po čitav dan na poslu? A nikakvo zlo ne radim. Ja to ne umijem.
Zlobnica :
-Zvekni mu šamarčinu , šta ti balo ima govor držati .
Dobrica :
-Rekla sam ti da imaš povjerenja u njega .
Odjednom shvatih da mi nije po volji to neko njegovo sutrašnje izbivanje . Možda se ne vrne . Ta me misao naljute i ja mu odbrusih .
-Uostalom radi šta ti je volja . Slobodan si čovjek . Radi šta ti na pamet padne.
-Nemoj se ljutiti , Malena . Nisam ti ja ništa kriv . Mene su skoro protiv moje volje ovdje doveli . Ne ljutim se i ne bunim se . Ovdje pored tebe ,meni je ugodno i toplo , i prija mi . Toplije nego bilo gdje prije . I poslije godina imam mir u srcu i tišinu u umu. Samo smatram da mi treba tvoj dozvola . Tek toliko . Ništa više . Ako ti nije po volji , neću ići.
-Radi šta hoćeš!
I zalupim mu vrata ispred nosa , ko neka razmažena frajlica ili što bi na Bjelavama mahalaši rekli :
– Razmažena pizdunka.
Dugo nisam mogla zaspati . Čujem ga , ni on . Škriputavi koraci po tucaniku u dvorištu.
Imam osjećaj kao da sam u nerazumnom viru, koji me vuce u sebe, a ja, ma nije da se plasim da ne potonem, razmisljam kako je moguce da me poznaje tako…ili da potrefi bas sve ono sto jeste dio mene
Ili sam nekako u tom slucaju ja postala dijelom njega.
Pakosnica:
-Uzvrtio se ko ker pred veljanje .
Dobrica :
-Idi bona , izvini mu se.
Ne slušam ni jednu.
Ustanem , ogrnem safirni čipkani šal preko rubinove anterije i odem u kuhinje . Na sto pristavim svijeću . Volim u polumraku sjediti . Misli su sporije i ne vide se . Pripremim limunadu i sjednem . Ne mogu se smiriti . On je napolju tako sam . Ko zna kakve ga brige more ? Možda treba moju pomoć .
Izvadim kurvoazije . Uvijek je hladan . On ne vjeruje u sugestije konjak i sobna temperatura . A i veruje. Zavisno od atmosfere i vakta . Naspem dvije kristalne čaše . Pola velikog prsta u ležećem stavu , kako se on voli šaliti . Navijem bolero . Izađem u dvorište.
On je naslonjen na baštenska vrata . Čeznutljivo gleda ka nebu . Prvi put nije u konobarskoj odori . Sav je u bijelom . Jedino šal ima plavetne niti , a bijele čizme rubinove fragmente umjesto plavih.
Meni se u grlu stegne . Ne mogu ni da kriknem . Tako je izgledao Dodo kad sam mu poslijednji poljubac slala , časak prije nego je poginuo . Zanijemila sam i preplašila se. Zloslutno znamenje ?
Dobri me upitno gleda:
-Ne možeš da spavaš . Ni ja . Večeras nebu sebe nudim kao žrtvu , umjesto nekog drugog . Nevino janje , zato sam u bijelom . Simbolika . Valjda . Vjerovatno si se zbog mene uzrujala. Oprosti mi , Mila , molim te . Nisam mislio ništa loše .
Taki vam je on . Ja došla da se izvinem , on svoje tegobe zaboravlja i moju grešku na se prima .
Primim ga za ruku desnu , onu od milosti. Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Naslanjam je na čelo , spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Zadržim je u ruci . Onom drugom uzmem mu lijevu ruku , onu od srca . Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Prinosim je čelu . Spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Spuštam je na lijevu stranu mojih grudi , iznad srca koje drhti i kažem:
-Oprosti Mili . Idemo unutra . Ili još bolje sjedimo ovdje . Zvijezđe noćas tako umilno žmirka , a đardini opijajuće mirišu u ovoj prelijepoj , kasnoj ljetnoj noći . A Mjesec se toliko primakao , kao da nas želi uzeti sa sobom . Grehota se zatvarati među cigle i malter. Idem samo…
-Ne molim te , ti samo sjedi , umorna si od sinoć . Ja ću donijeti piće koje si nasula .
Ode . Vraća se . U jednoj ruci tacna . U drugoj gitara rubinove boje . Pruža mi je , spušta tacnu i ne sjeda . Ne pali nam dvije cigarete , već samo jednu . Odakle zna da nikad ne pušim kad pjevam . Samo se naslanja na dovratak , par metara dalje , nasuprot mene , podiže čašu , gleda me u oči , tako čisto i sneno i kaže :
-Za ljubav i milost Mila , ma gdje ona bila.
Diskretan je i sveznalica . Neće da smeta mojim uspomenama , kojima se nada da će izviriti . Zagleda se u mjesec , koji tiho i sramežljivo svjetluca . Zasjeo je sjaj u mojoj i njegovoj kosi . Znam , kada bi nas neko sada vidio , uplašio bi se i pomislio;
-O Bože moj , Otkad to anđeli , po zemlji , u ljudskom obličju hode.
Ja bih mu prenijela Dodine i Dobroga riječi :
-Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mome Sarajevu , Gradu čednosti.
Ova gitara je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio , radio je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela što pokušava da leprša . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…
Gitara me gurka i šapće :
-Život je prelijep.
Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne , nije rekao : činilo , već kako se to njemu prisnilo.
Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu, koja se ne bi smjela noću skrivati , život počinješ da budiš. I prelijepa i mila , brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice što sanja , obasjana zvježđem i mjesecem , sa ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe mila moja , tuga se gubi , tek malo sjete titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.
Javlja se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se se činilo , ruke hrle prema mojim . Htio sam da koraknem , da ih prihvatim , da se u tvome zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .
Uleti u tvoje naručje , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede . Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati strune i natjerati reski i umilni ženski glas da pusti čežnju i prospe bol.
Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustili nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikome.
Tada ti čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog srca , u tvoje ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu čežnju i ubijenu tugu:
-Jutros mi je ruža procvjetala…
Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra, cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ, a tužna si. Tužna , toliko te boli da bi radije vrištala nego pjevala. Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i pristavila se pred našim očima .
Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaki titraj plače . Svakim titrajem struna rubovi im postaju krvaviji , ali polako se boje plavetnilom ove noći i zviježđa koje nose nadu.
Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:
-Izdrži bar ovu pjesmu , Malena . Pokloni mi milosti , i uznesi moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka svog , rodi mila.
Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Niji ni za onog , ni za ovog svijeta .
Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.
Ako ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.
Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.
Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja .
Ako prepukne , nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama kojim ljubi , ali zato više bole i gode .
Ako prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.
Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.
Ako prepukne i prekrasna nedirnuta ruža tvoja umire sa tobom.
Ako prepukne nema …
Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali, šta znaju djeca šta je vrijeme . Ona znaju samo da se igraju i vole . Izbriši ih, te godine . Zapravo one se već same počele da se brišu.
Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo boli, kojima si željela prinostiti samoću svojih dana . Boli su bile tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .
Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .
Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više mista ni . Možda će trebati vremena , ali odlediće se . Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgleda poslijednji jecaj umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.
Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevičanskih ljubičica , kraj izvora Modre rijeke. Miluje ti i raspliće kose , ljubi onaj nestašni čuperak plavi . Tebi je toplo i ugodno . Maj je i sunce kasnog proljeća vas miluje . Ušuškavaš se ljubavlju i čvrsto stišćeš uz njega . Ne želiš da ti dodiri ikad prestanu .
Ti ne vidiš da je on tužan i sleđen . Danima ga nosi prelijepa , a zlokobna vizija , a neće da ti je kaže , da te ne uplaši . Vidi tebe , svu u bijelom , samo ti na čizmama izvezeni plavi listići nalik srcu . Prelijepa , kao čarolija iz sna, stojiš u plaveti dana na onom vašem proplanku , kao najmirisaviji cvijetak i veselo mu mašeš . Jedan poljubac rukom , kao dijete na oproštaju , mu šalješ.
A onda , sunca nestaje , tama je svud , ti blještiš i lice ti se stravom grči , pretvaraš se u gromadu od crnog leda sačinjenu . On osjeća da gromada hoće da vrišti , ali ne može , neko joj ukrao glas i damare . I ti si samo santa leda u mračnoj noći.
Vidim kako ti prilazi ljubi i suze briše . I još vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjetiš , zapeče te . Pridižeš se , hoćeš da je obrišeš . On ti ne da , bijelom maramicom ti briše vlažnost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on ga skriva da ne vidiš . Ti si sumnjičava i pitaš ga :
-Mili, zašto plačeš ?
-Ne plačem mila , to je jedna grlica od sreće suzuna moje lice kanula .
I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa rubinovim prstenom veselo doletješe iznad njih , napraviše par razigranih krugova , kao da žele da podijele zajedničku sreću prelijepog dana. Dodirnuše se vrhovima krila . Vazduh se ispuni ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopiše se i ispuniše livadu sa cvijećem . Munja se provuče između grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .
Veća grlica , ona sa rubinovim prstenom na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje , dodirnu je kljunom . Jednom , pa drugi put . Polegnuta ptičica ne mrda . Malena duša se uznijela na nebo. Ali , možda ne i sama . Kao da je ponijela i dušu ove drugu, jer ona poput insana , položi glavu na grudi mrtve grlice .
Nebo se skroz smrači , poče strhoviti pljusak . Ti si sleđena , pogled ti se ne miče od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvaraš usta , ali tona nedostaje. I Dodo i ja slutimo samo jednu riječ :
-Zašto ?
Hoćeš da priđeš onoj što joj se grudi još miču . Da je skloniš sa kiše , u grudi sakriješ , da njenu bol , koju osjećaš do srži , prigrliš sebi.
I Dodo je prestravljen i rastužen . Malo mu srcu lakše , misli to je bilo obistinjenje njegove zloslutne vizije .
Podsvijest mu se se buni:
-Jes , kako da nije,!?
Tiho , da ne preplaši grlice , zagrli te i kaže :
-Idemo mila , pokisnućeš.
-Ne mogu je ostaviti samu .
-Biće ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .
Ti ne ideš , tebe Dodo vuče . Ti ne skidaš pogled sa grlice što diše . Kako se udaljavaš , ona je sve manja i ti je odjednom više ne zamjećuješ . I u tvojim mislima ostaće zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.
Poslije trinaest godina si saznala .
Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih. Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči. Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.
Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj ruži , već o svim onim tužnim ženama i njihovim ružama koje su hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…
ebi žao svoje i svih drugih ruža . Koliko tuge na ovom dunjaluku ima . Upitaš se kako je onoj crvenoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje , čekajući da se njen Mali Princ vrne. Pomisao na tu Krhku ružu što možda vene u samoći, ti pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom blentovanu izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu srcu vratiš duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.
Dok okrećeš glavu prema meni , ti ne možeš da vidiš da se ruža , ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena plavet . Postaju nježni Ocean , Tišina i sna dubok kao istina .
Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da je sve dato u provima . Nekoj drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da prepukne…
I zašuti.
Osjetim da sam se vratila , lakša i nikad blaža . Ne znam ni kako je pjesma završila . Noć se obojila svjetlošću , dignem pogled , jer upravo sada , jedna zvijezda pada i nekog će da obraduje . Ja poželim da…
Ne dovrših želju, uplašim se. Pomislim :
-Nije li ovo ona zvjezdica , koja treba da ga vrati njegovoj ruži i baobabu.
Spustim pogled i vidim , Dobri je još uvijek tu . Nije nestao . Njegov pogled je otplovio daleko , za onom zvijezdom i tužan je. Slegnu ramenima. Šta se mora mora, osjetim u nešapatu.
Ne znam da li ga je pjesma dotakla ili ga njegovi boli biju. Kasnije sam saznala da ga svaka pjesma dirne , jer svaka pjesma nosi sjećanja, sjećanja tugu, tuga bol. Povremeno i suze .
Gledam i pomislim , kako je ovo dijeto lijepo . Bilo bi se tako lako zaljubiti u njega i voljeti ga . Kako bi bilo lijepo da je malo stariji . I da nisam to što jesam. Imala bih snove i nadu.
On se okreće , gleda me i šuti . Šuti i gleda me . Osjećam hoće nešto lijepo da mi kaže , ali se suspreže . Oči mu svjetlucaju , ali ne od tuge i suza , već od neke , meni nepoznate čežnje. Ove noći , oči su mu crne , skoro ljubičaste, i u njima slutim večerašnju modrinu neba i iskrićavost zvijezda .
Djelić , mali malecni djelić sekunde bljesnu mu u desnom oku sjaj nečeg prekrasnog . Pomislih da tako mora izgledati raj . Toliko cvijeća okupanog u prozračnoj plaveti rijeka što mirno teku i bjelasaju, i purpuru neba nezamislive ljepote ja još nigdje i nikad nisam vidjela . Osjetih veliku dubinu i mudrost tog krajolika . Naježih se i uplaših . Htjedoh opet da ga pitam:
-Tko si ti?
Ali ne mogu . Neka nedefinisana blagost , puna umilne dobrote me ispunjava i tjera da ćutim i da ga gledam . Da upijem svaku nedostajuću pjegicu tog prelijepog djeteta .
On zatrese ramenima , kao da neki teret baca sa leđa i kao da se uspavi i postade viši . Priđe mi , uze mi lijevu ruku i poljubi mi dlan.
-Ja sam samo maleno , ludo , zaljubljeno dijete , koje je umislilo da mora spašavati svu nevinu djecu ovog svijeta.
Raznježim se , načisto se raznježim i opet rasplačem. Znam ,ovo su drugačije suze , jer me ne bole .
Taki vam je on . I kad vas raduje on vas rasplače.
Sjetih se , neko mi je pričao , da je jedna pjesma ostavila poseban trag u njegovom srcu , ona o bekriji i htjedoh da mu se zahvalim za lijepo veče . Počeh prebirati strune .
On me , na sekund hladno pogleda , pa se nasmijši i malo , sjetnim osmjehom , stisnu zube . Ja ustuknem. Nisam znala da ima tu stranu .
On prvi put , te večeri , sjede . Prinese stolicu do moje i namjesti se nasuprot mene . Noge nam se dodiruju . Naka struja mi unosi vatru i vrti je u nogama i one drhšću , toplina hoće da se penje . Ja joj ne dam . Mrzim ga zbog toga što mi radi . Ja ne znam zašto , ali njegova blizina me uznemirava i zabrinjava.
Zlobnica:
-Zvekni ga biće ti lakše . Šta ima merhum da te pali ?
Dobrica:
-Poljubi ga bona , pa kud puklo da puklo .
On to vidi . Ja sam sigurna da vidi moje druge . Uzdahnu . Duboko uzdahnu . Jednom , pa drugi put. Valjda zbog parova . Blago mi prisloni desnu ruku na lijevo koljeno . Nešto toplo i milo u tom dodiru me umiri . Znala sam da će sve biti u redu .
-Baš !
On me gleda u oči . Dugo i uporno . Pogled mu je skoro prazan . Ja vidim iz dubine zjenice se prvo javi tačkica svjetlosti , pa se ugasi . On spusti pogled . Strese glavom , kao da nešto tjera . Diže ga.
U očim vidjeh i ljubav i bol . Čuh mnoštvo riječi . Ne znam da li ih je moja duša osjetila , ili ih je on izgovarao :
-Meni tek tako iz čista mira srce počne plakati , duša se lomatati i tuga počne vriti na oči . Ja onda zavirim u mali mozak . Veliki je otišao sa odlepršalim grlicama . Sa svakom , jedan djelić . Puno je tih djelića bilo .
Velim šta će mi veliki mozak , kad mi one nestaju , a pjesme izdaju . Ljubav ni jednu da mi vrate , a toliko sam ljubavi i dobrote pjesmama svima poklonjao.
Za život mi je dostatan i mali mozak . Dovoljan je za bujice ljubavi i snova . I sjećanja. Malo je potijesno u mom malom mozgu . Sve su se te bujice izlile i sada mi dušu zapljuskuje plavetni Ocean – Tisina i sni
Ocean kao svaki okean . Dubok i valovito šumi . Topao i leden . Miran i uzburkan . Svjetluca i tamni .
Kad mali mozak više ne može zadržati Ocean , vratim djelić velikog i njega utopim dio Oceana i poklonim nekom novom anđelu .
Mali mozak je veliki sanjar , a veliki mozak je vrelo istine . I ništa ne može sakriti – Malena , ljubavi moja .
Tebe sigurno ne mogu zaboraviti . Kažem si , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu koje se smeje, a srce joj se lomi . Komada se u milone konfeta , a svaka konfeta jedna suza , a svaka suza krvari bol .
Bubam glavom zid , krv na licu osjećam , mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao. Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam .Već danima dumam:
-Zašto , ti? Nije časno i grijeh je to kod Boga. Veliki.
Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene . Morao bih , a ne mogu pobjeći od tebe. Tebe sam prokužio , na mah i skroz na skroz . Anđele je lako prepoznati . Beličasti su i plavkasti , sjajni i svetlosni kao biljur iznad naše Modre reke , što teče pokraj našeg Sarajeva Grada Čednosti i kroz našu Bosnu zemlje Božije milosti .
Par puta su tvoja zlaćana krila okrznula moj krajolik , ali nismo se dotakli , osim ono jednom . Još nisi pokazivala opekla krila . Zapravo ti ih nisi opekle , tebi su ih spalili. Ti si od onih Anđela koji ljudima donosi spoznaje i slike . Slike prelijepim licem , spoznaje šutnjom sa malo reči .
Mislio sam da si jača od svih . I bila si , dok nisi , ovih poslijednih dana , dan za danom , dušu počela liječiti. Srećom prevagnulo je na dobro . Tako izgleda. Ali nije bilo odjednom . Tebi se čini da sam te ja izlomio , ali nisam . Ja sam samo sakupljao parčiće i pokušavao da ih spojim . Parčiće koji su čekali da ja naiđem i da ih pokupim. upliv suđaja. Tko da zna?
Samo se pitam , kako ćeš bolan , zaboraviti krhku ljubičicu , čiju su dušu kvrcnuli kao maslinovu granćicu u usnama bele golubice . Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti se život slamao .
Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala i Bogu Jedinom se molila da te uzme .
Htio sam ti pomoć darovati . Znam ne bi je htela . Ponos i vjernost mile devojčice , moje mile djevojčice .
Stalno sebe korim , kako ćeš ahmaku , zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti ljubavlju , snovima i čežnjom. Kako ćeš bolan zaboraviti tog anđela što te nevinošću tijela svoga grijalo , milovao i spasilo od smrti.
Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš . A tebi će tvoje nebo uvijek biti uvijek plavo i blisko..
A ovaj jetim se neće nimalo stidjeti . Bez imalo srama poziraće svijetom . To je uvijek i bio . Pozer koji glumi život i dobrotu . A njemu će njegovo nebo uvijek biti tamno i daleko .
-Šta će biti pa je iskren? Psinu neku ozviljnu sprema. – zlobnica se slavodobitno cereka.
-Ne znam kako je moš, slušati. Ja bih je udavila. Kako može lajat , na tu milu ljepotu.
Kako će te bona ovo maksumče zaboraviti
kažem ja tebi mila moja?
Da samo oči imam
vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti.
Da samo malo uma imam
vidio bi da neizmernu dobrotu i tihu mudrost
koju treba prviti na srce i unijeti u dušu.
Ali jok , blentovija mora iza onog brijega ići.
Tamo su ažbahe koje treba tjerati , grlice spašavati
Pa iza tog brda ima još jedna planina…
Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?
Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život
Tebe koja si nestašno lijepa
Tebe koja mojim Gradom čednošću sijaš i ponosno hodiš
Tebe kojoj cvijeće mirise krade
Tebe koja samo za ljubav živiš
Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš
Kako ću te zaboraviti malena?
Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge
Tebe koja nevinost djeteta nosiš
Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš
Tebe koja dubinom mora zračiš
Tebe koja u očima zvijezde nosiš.
Ne mogu te nikako zaboraviti ljubavi jedina
Zato dođi da ti snove sanjane poklonim
Zato dođi da ti pjesme nježne pjevam
Zato dođi uhvati me za ruku
Zato dođi zagrli me čvrsto jako
Zato dođi meni i ne boj se više mila
Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina
Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka.
Zlobnica:
-Znala sam je da će ovaj krelac neku fintu izvesti . A ti ko najveća bekanka nalećeš na mine mahalaša.
Dobrica:
-Ma pusti je bona . Ne slušaj ljubomornicu . I ja bih ga zvoljela samo da smijem i da se nije u tebe zaćorio.
-Idemo mila spiti . Sutra će biti vrlo gusto . Moramo se odmoriti .
Uzme me za ruku, ulazimo u hodnik .Vodi me do mojih vrata . Ja ne znam šta ću . Mene je i strah i radosna. Jeze me hvata , i drhtim i treperim . I vatra sam i led . Raznježena sam ,a ljuta . Kod vrata spavaće sobe , on se prope na prste , poljubi me nježno , punim suhim usnama .
-Laku noć Mila . Izvini , naše vrijeme nije došlo.
Samo se okrenu i ode. Mene ko da neko ofuri vrelom vodom , pa zali tečnim azotom . Uđoh u sobu , htjedoh da zalupim vratinma , tako jako da se čitav svijet sruši , a onda čuh malopređašnje riječi :
-Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti se život slamao .
Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti nikoga klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala .
E, jes mi to , vala , plaha utjeha.
I još čuh :
Bubam glavom zid , krv na licu osjećam, mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao .
Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam. Već danima dumam…
Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam . Već danima dumam…
Danima dumam…
Danima:
-Zašto , ti? Nije časno i grijeh je to kod Boga. Veliki.
Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene .
Morao bih , a ne mogu pobjeći od tebe , od velikog grijeha.
Šta ćeš , pomislim , ili dijete ili maloumnik .
Bi mi lakše , jer shvatim uvijek će biti moj.
