II Dio
Ono jutro kad sam dušu isplakala za sve je kriv Dobri.Ne bih se ja slomila da me on nije onako tužno , sa povjerenjem i dobrotom gledao.
A sve je počelo par godina ranije.
Pošla ja u medicinsku školu.Moje drugarice,Ankica,Mirjana i Rajka u trgovačku.Škole,jedna do druge.Meni se sviđala plavetnilo kecelja i bjelina onih medicinsku uresa,ili okovratnika za kosu,kako ih Oma zvao.
Zapravo sa Omom, Debom i Baška baŠom me upoznala Ankica koja će kasnije postati Debina fatalna , ne i jedina voljena žena.
Nisam vam ja bila nešto pričljiva ni vesela djevojka.Imala ja jake razloge za to. Njih trojica me tog mog prvog plesnjaka načisto izludili i ja se u svu trojicu zaljubila.Neko bi rekao , nemoguće,ali samo oni koji njih nisu upoznali.
Jednostavnije i veselije momke nikad nisam ni čula ni vidjela.Činilo se da njih nije bilo ni za kog briga, osim za nas četiri.Koje blesavosti i gluparije sve nisu izvodili.Kako su jedan drugog dopunjavali u riječi, u plesu i šali to nije viđeno.
I još nešto, bili su uniformisani,hoću reći odjeća im je bila stovjetna, iznijansirana u kolopletu smeđih boja.Vrlo elegantna i jako , jako skupa. Zanatske rukotvorevine. Milsim da im je samo veš bio konfekcijski. Nisam mu nazočila . Tada me te stvari nisu interesovale.Midi , svejtlosmeđi baloner ,dvoredno kopčanje, lepršavih leptirastih revera od balon svile . Vuneni đemper sa kožnim dugmadima drap, bež ili oker boje .Rolke u varijaciji od bijele, crne, tamno smeđe, ciglaste ,drap, bež ,oker …sa uparenim istobojnim trapez pantalonama od prvoklasnog štofa , zanatske izrade. I na kraju šlag na tortu rogobatne smeđe brukserice , boje mantila , sa visokom petom i veoma zaobljenim vrhom.
Da se nisu itekako razlikovali neko bi pomislio da su blizanci.Sa leđa sigurno.Bili su u vlas iste visine.Šest stopa i jedan inč.I možda zbog te visine su u ovoj kombinaciji izgledali vrlo zavodljivo.I vječiti , šarmerski kez od hau do hau.
Oma Grk bi zaista ličio na grka da mu lice nije bilo posuto žutim pjegama.Crna kosa do ramena,crni mark špic brkovi, zaobljen , skoro bokserski nos ,ispod tamnih očiju i cvika vidljivo – plaho dioptrijskih .
Deba tanak i nervozan ko ustrptali horošćić pred prvo parenje,stalno je zabacivao nevidljivi denisov prednji čuperak na smeđoj , dugoj ali dosta tanjež kosi.Nos mu je bio malo orlovski blago povijen; ma pravi kokotić.Oma mu je govorio da ima pravi fićfirićki nos i da će razmisliti o druženju sa njim.Debu je to bolilo i ljutilo , ali je šutio. Jaranski pametno.Oma je bio težinski mnogo ubjedljiviji.
Baška baŠa mu je uvijek pod nos podnosio komad drveta koji je samo za tu priliku nosio u đepu. Govorio bi mu Pero Djetliću kljucaj malo. Deba se nije ljutio ,jer je mislio da bolje pleše od njih. Ono – bolje je plesao od Ome, koji je bio drvo i zbog toga govorio da je najbolji u stiskavcu. Valjda zato što se volio stiskati. U par navrata sam to dobrano osjetila.
Baška baŠa se najbolje snalazio u klasici.Bilo muzici,bilo plesu , bilo ženama.I bio je najljepši od njih , inteligentniji i dosta sofisticiraniji . Njega kao da klinke poput nas nisu interesovale , iako je bilo neke plemenitosti i uviđavnosti u njegovom , ali i njihovom ophođenju sa klinkama.
Govorio je da nema vremena da se nateže sa balavicama.Starke su konkretne i znaju šta hoće.Zato sam ga i rjeđe viđala.Samo na igrankama.Ostalo vrijeme se družio sa starkama; udovicama ,raspuštenicama i prezrelim djevojkama.
Ali prije toga…
Bilo je to pred samu zoru.
Jako sam ušla u trinaestu godinu. Radila sam svoj posao. Jeste,bila sam zaposlena, puno dječije, kapitalističko radno vrijeme u režiji patrijarhata. Dvanaest sati na dan.Ustajala bih svakog prelijepog Božjeg dana u četiri i kvarat ujutro. Skoro šest godina, jedan dan za drugim . Bunovna, tek dijete, nekad bih se zaboravila umiti, kao zombi bih išla u štalu i krave muzla. Oko krava se vrtio glavni dio mog posla. Taj posao je značio manje gladi u kući.
Prvo je bila samo jedna krava. Muzla sam je, mlijeko u đugum presipala. Dva đuguma od pet litara; skoro da su visoki ko ja. Nešto mlijeka je za kuću dostajalo. Na nestašnu , blistavu bijelu tatkovu kobilu tovarila i vezala. Sa Pašina brda do pod hrastvove konja vodila i za jedan od pet velikih hrastova vezivala. Spuštala bih se dolje do Bjelava i tamo mlijeko raznosila , od avlije do avlije, od kapidžika do kapidžika. Djevojčica mala i dva đuguma. Možda ste čuli za tu priču. Nema slične.
Pa smo kupili još jednu kravu. Sada se bolje živjelo. U kući je bilo podnošljivije. Samo je meni bilo dvaput teže. Jednu godinu starija, a dva đuguma više.Četiri đuguma, preko dvadeset kila, jedno dijete od trideset osam kila i jedna kobila bijela niz valovite sarajevske strmine brode. Još uvijek ne znam šta je duša, ali čula ja da je svaki insan ima.
Gdje će im duša?
Često mi to pitanje na pamet pada.Pogotovo kad od umora prije večeri zaspem.Ja sam tek dijete. Djete zaradilo večeru , gladno je ,ali nema snage da je sačeka i samo zaspe. A za sutra ništa ne pretekne.
Šutim .Sve me boli, kosti mi se raspadaju, čvrsto zube stisnem. Mogu ja to.Mamo mamica me treba. Tužna je i nevesela , ali se za nas četvoro i za oca bori. Vidim i njoj teško,šuti i zube stišće. Ali ona je žena , ja tek dijete malo ,koje hoće da se igra i raduje , u susret suncu , preko proplanaka i gajeva leprša i juri.
Tako, ustanem zorom , krmeljava, često neumivena , pristavim kravama sjeno, šćemlijicu i lonac pred kravu, operem vime . Ponekad se sjetim se da sam neumivena, plaknem oči vodom iz kante , kojom perem vime , i muzem. Spor je to i dosadan posao. Zapjevam , tiho da niko ne čuje. Samo četiri pjesme znam .
Dvije od mamo, mame i tatka naučila ;vranjanske. Mamo, mamo često pjeva onu Mito bekrijo. Mom ocu namijenjena. Glas joj sada već malo promukao i škripav, ali ugodan i tužan. Propušila se. Pjesma ječi i plače i ona uvijek pusti suzu, krupnu i gorku. Mi djevojke za njom. Tatko bi pijano rukom odmahivao kao da nevidljivu, dosadnu muhu tjera. Nekad bi ga dosadna muha i spopala; čitav roj.
Pjesma bi ga malo ganula i onda bi on pustio svoj duboki glas i pjevao Leli Jeli Jeleni koja mu je jednog proljeća srce ukrala. Majka bi se smješkala , još uvijek je naivna bila; mislila da to on njoj pjeva. Ta dječija naivnost joj pomogla da ga trpi , zadrži i izdrži dok nije skončo.
Ja sam po vas bogovetni dan u nekom košmaru umora koji ne prestaje i koji se vrti u krug. Muzem krave, punim đugume , na konje – pa raznosi. Daleko su te Bjelave. Umor mi nose ali i privlače . Tamo su momci i djevojke veselije. To još ne razumijem. Kažu mlada sam za to, ali će i mene to nešto brzo strefiti. Pa pogledaju u moje grudi.
Skoro ravne ali vidim pupaju mi sisice. Mrven.Tek dva pupoljčića ,malo narasli vršci bradavica. Jedan dječak iz mog razreda mi reko, neka, neka valjaće ti dugmići ,oni su dušu dali za radio stanice navigavat. Nisam to razumjela , ipak ga za svaki slučaj opaučim đugumom. Nikad mu više nije palo na pamet o navigavanju ili bilo čemu drugom preda mnom prozboriti.Tada postah Frka Frkica.
Kasnije kad sam naučila šta je navigavat , bilo mi krivo. Ništa to dijete nije znalo o navigavanju. Ja sakrivam te dugmiće za navigavanje .Stid me tatka i svijeta. Šta će reći ? Nosi đugume a sise joj rastu? Šta zna dijete šta su sise? One moje sestre se i dan danas sve nešto prse i peče, sise u prvi plan ljudima u oči plaze.
Poslije , praznih đuguma ponekad zastanem i slušam djevojke kako poje.Nije da mi se sluša,već moram nazad krenuti , ali lipsala sam ko naša kobila kada se uzbrdo od Bjelava do Pašinog brda popne. Zastanem i slušam. Najčešće pjevaju dvije pjesme , jednu koja pjeva o crvenom fesu i druga o dilberu koji ne dolazi. Ova prva je vesela i djevojke raspjevane. Nju sam odmah zapamtila,ali je dugo nisam mogla skužiti..
I drugu sam kasnije prokužila , ali mi se nije baš dopala.To je ona o dilberu što ne dolazi.To zašto ne dolazi znam od Mite bekrije,ili je ovaj bolji pa ima pametnijeg posla od mehanluka. O tom poslu znam i od Mitine dragane i od lele Jelene. Samo mi zadnja strofa nešto nije jasna.Ona dilbera voli,ali hoće da je proda i da okuje vrata zlatom. Šta će njemu ili njoj zlatna vrata na dvorima ako neće biti zajedno? A često iskrsne i ona treća, koju su sa cerekanjem završavali . Onu – što onaj bazarđan Mujo za onom nekom , ko fol jadnicom Fatom zamandali vrata.Da nisam imala ovoliko posla baš bih se jedan dan uputila u čaršiju i gledala kaki su ti bazerđani. Možda bi mi se neki svidio , pa da za mnom zamandali vrata, da me jednog dana riješi ovih mojih muka i belaja.
Iako sam mala bila tu mi nije nešto štimalo.A kad meni nešto ne štima ja to baš ne prihvatam.Evo , kad prvog naplaćujem mlijeko neko hoće da prevari dijete za dinar dva.Kontaju malo žensko dijete je lako prevariti.Tada izvadim tefter.Sve crno na bijelo piše.Ništa se ne može sakriti kad čovjek ima crno na bijelo.
Ipak sam i tu pjesmu naučila i ponekad kad bi mi sisicee zatitrale,tu bih zapjevala,.Nju ili Mito bekrijo.Kad čovjek odraste sve zna,ali ponekad prerano teške stvari iskusi,a prekasno značenje nauči.Nisam shvatila žašto je to tako do jednom.Tada mi više ništa nije imalo smisla i ja nisam imala potrebe da razmišljam o tim glupostima.
Poslije razvođenja mlijeka,nazad kući,pa trk u školu.Druga smjena ? Joj miline. Ali tada kasnim na večernju mužu, pa opet trk uz Podrastove , pa uz Sedernik do Pašinog brda.Moja škola na vrhu Bjelava bila.Ime imala po onom guslaru i jezikoslovcu.Sada zamislite od Brda do Bjelava pa curik svaki dan po dva puta.Nije čudo što sam suha ko grančica bila i što sam sporije rasla i pupala,.I imala dva dugmića za radio navigavanje!
Završim večernje timarenje i hranjenje krava i kobile;naravno i to je moj posao bio.Nemam vremena ni da učim.Ne znam kako sam sve petice imala.Uveče najčešće zaspim i prije večere.Od umora je ne mogu dočekati.Samo sjednem na krevet da se bogdu odmorim. Tada nije bilo dvoseda i troseda.I da je bilo mi ih ne bi imali.Na Bjelavama su ljudi imli sećije .Nekad bi me uveli da mi plate i neko slatko ponude. I posjeli na sećiju. Joj rahatluka.Čisto, ispeglano , mekano i udobno. Ni to nismo imali. Samo drvene stolice, hastal , neke polovne šifonjere i krevete. Kako sjela ,tako zaspila.
Nekad mi dođe da plačem iz čista mira.Nikad ja ne zaplačem.Valjda ostavila suze za kasnije,kada potrebnije budu.Tada to nisam znala; ja se pravila jaka.Dijete mislilo neko će joj zahvaliti što ne kuka , suze ne proliva i pomoć ne ište.
Aha! Kako ne.
Niko nikad ni jedne riječi.Ni mater koja me iskreno voljela.Ja ovdje radim i rintačim za sve nas,a sestre nikako i nikad da pomognu.Starija se sprema za udaju,sramota da udavaču svijet vidi da se đugumima po mahali lomata..Onoj drugoj tatko nije dao da se đugumima vija.Kaže : ne da on svojoj krasotici da đugumima svoju ljepotu kvari.A gdje sam ja tu – često se pitam?
Tako majka i ja rintačimo.Ona u onom higijenskom zavodu ribaj , peri i rintaj. Kaže najgore joj ćenife raditi.Što se ova novopridošla gradska stoka može unerediti , to ni hajvan ne može brabonjcima i balegom obarabatiti.Uglavnom drugu smjenu od dva do deset rintala. Odgovara joj. Skuva ručak da Mito ima šta jesti ukoliko dođe umoran sa posla ili meane.
I otac radi i dobro zaradi.Ali sa društvom sve propije.Ostalo mu časti , u naše zarade nikad nije dirao.Radije bi ostao kod kuće i danima iz kreveta ne izlazio.Tada ni pio ni pušio nije , samo da našu “milostinje“ ne bi primio.Muško je on,može sebi zaraditi.
Zbog posla malo umorna i nervozna, zbog rintačenja i nepomoći bijesna na sestre, oca i mater. Zainatila se ja , neću ko oni da pričam: maeana, mori ,mome , ubavo, drugari,legnam,svirav, pojev, spijem, tatko, denari, žalba,čardak, znaješ, dert, propie…
Nikad nisam ko sestre rekla:
-Tatko si vas svoji denari propi u meana sa drugari.
Još mi nešto svako malo o ubavosti dojdeju. Kakva vas ubavost našla ,a dijete od nepunih trinaest godina u bijeli rudnik kao Nana crnči. Vi pomislili neka baba ?
To ja vas namjerno izazivam. Čitala ja Zolu i njegovu Nanu i Žerminal. Voljela čitati,a negdje se potrefile te knjige , jedna do druge i ja ih pročitala. I opet i još nekoliko puta.I tek tada vidjela šta je jad i bijeda.I da je svugdje u svijetu mnogo bili, jada i bijede . I umiranja. Pola knjige nisam razumjela, vremenom , mi se poslije sve u glavici složilo.Zainatila se ja da ću ko ovi sa Bjelava da pričam,ako mognem i bolje i pismenije od njih. Pazim na one njihove slabosti : ć. č. đ. i dž.
Nekad mi to promakne. Ne bunim se kad ih slušam.Ima u tom nerazlikovanju ,neke mekoće, blagosti i miline. Nisam načisto kojoj ću se vrsti, kad odrestem,prikloniti.Mekoći ili tvrdoći. Ili ću se ko Dobri zezati. Nekad meko , nekad tvrdo , a ponekad i u tvrdo i u meko,a znati šta je ispravno.
Jednog jutra , sabahilden in the morning što bi rekli mahalaši, , onako bunovnu u polusnu odjednom me nešto svom snagom s leđa ščepa.Neka sila grozna.U sjeno iza krava ,u mrak me heknu .Ne vidim ništa,samo sam ukočena od straha,ne znam šta se dešava.Nešto ogromno me pritiska, Ja pokušavam da to ogromno nešto gurnem i vrištim.Ne mogu,sto me ,dvjesto kila pritisnulo i ne pušta.Rukom me za grlo neko pritisnuo,ne mogu ni vrištat , ni disati.Drugom mi rukom pod haljinicu , do gačica dolazi i trga.Ja izbečila oči.Ne shvatam šta se hoće,samo znam da to što hoće – ništa dobro nije – nikako nije.
Vremena od đuguma nisam imala da mislim na bilo šta drugo. Krave, mlijeko, đugumi, škola krave ,spavanje.Ne znam kako sam odličan đak bila , vremena za učenje nisam imala.Više sam voljela knjige nego učenje.Ne znam zašto o tome mislim kao da se ništa ne dešava.
Neka bol , Bože mili ,neka nesnosna bol me dole gdje se pišam dere ,hoće utrobu da mi ko komarca zgnječi.Hoću da vrištim ali ne mogu,ne da katil ovi.Grizem ga,ne pomaže,samo mi utroba još više gori i peče ko da je neko usijanom mangelom raspolučuje ; glogov kolac ko vještici dole stavio i vrti i zabija.
Joj ,mamo mamice toliko me boli da samo želim umrijeti.
Zazivam , vrištim svoga glasa ne čujem:
-Pomozi majko,pomozite seje,pomozi Bože Mili.
Niko.Ništa.Ni mili presvijetli anđeli.Samo me neko gvožđe vrelo probada, utrobu razdire , kida , uništava.
Tada , niotkud jedna grlica mala,sasvim malecka,krhka i bijela, skoro nebeski prozirno plavičasta,sa rubin krvavom ogrlicom na gredi se šćućurila.Blago me pogledava i smješi se.Kako mio i prelijep smiješak. Kako bistar,čist i umiljat pogled.Dok gledam grlicu skoro da ne osjećam šta mi se radi i manje me boli. Misli mi lutaju nošene tim prizorom i ja se gubim nekom bezdanu.
Grlica tada zaleprša ka meni i spodobi na meni što mi život uništava. Leprša iznad nas, širi krila, meni se čine anđeoska su.Tada se čudo jedno zbi.Iz sve snage kljucnu spodobu u slijepo oko lijevo, jednom po drugi put. Jasno čujem kako kost probija.Spodoba hoće da se brani, grlica se izmiče i opet ga napada , ovaj put u desnu sljepoočnicu ga opet dvaput iz sve snage kljuca , pa se izmiče.
Pogled joj kao u kobre; miran , ljut i usredsređen. Mala grlica diva napada i ne boji se. Čovjek je zabezeknut , podiže se ,jednom rukom se od grlice brani a drugom panalone podiže. Okreće se meni dok mu krv sa slijepoočnica lipti, govori:
-Ako pisneš riječ o ovom sigurno ću ti ubiti brata .
I bježi kroz otvorena vrata. Bio je to očev drug i kum iz meana i Vranja, koji je tih dana bio kod nas u gostima.
Bol neumorno kida dole , gledam grlicu ,pored mene se umorna sklupčala.Srce joj bije , ja ga čujem. Uzimam je u ruke , ona se ne buni , milujem je i ljubim , i ne plačem i ne jecam. Ne prestajem da ne plačem i i ne prestajem da ne jecam.Boli me toliko da bih zbog toga trebala prestati neplakati i nejecati, i početi vrištati ,ali me nešto sili da ne mogu prestati neplakati.
Ne plačući i ne jecajući prislanjam grlicu na grudi,ona me malom glavicom miluje i kljunom me lagano ljubi u udubljenje na dnu vrata. Šapćem joj :
-Hvala ti Božji anđele mili.
Ona klima glavom, sada joj pogled nije umoran, više je tužan kao da mi sumnjičavo govori da će sve biti u redu. I ja njoj klimam glavom , ali ne znam šta je to što će sve biti u redu. Ni kada će to biti u redu ,ali sam smirena iako bol još dere kao vatra živa. I grozno,neljudski se pojačava.
Puštam grlicu , vidim da joj se žuri.Ona kroz vrata štale leti ka nebu što svetlije biva. Sviće . Sunce krvavo se pomalja, grlica mu u susret leprša, okrene se ka meni tek jedan krug , ne osmicu,meni kao pozdrav crta i nestaje. Ja sunce ne mogu da gledam, prejako je. Zbog nečega neodređenog osjećam sram, i ponovo počinjem da ne plačem i ne jecam ,tako glasno da me niko ne čuje .
Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u frtutmi nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavam. Poravnavam pocjepanu haljinu. Završim pa krenem napolje , a na vratima srednja sestra.
Tužna , neveselo glavom klima i progovara :
-Rano si počela.
Nije to ni prigovor , ni korenje , ni prebaciovanje ,već samo neka tužna tačka na ono monstruozno što joj se nije učinilo , da se desilo.Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli.I dole,i tijelo i srce i mozak i … djetinja duša.
Tada u jednom hipu spoznah dvije stvari: da imam dušu i znam gdje je ona.Tamo gdje me grlica poljubila i milovala
Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim.I manje me sve boli.Ne znam kako mi dođe svijest , hrabrost i znanje.Sestri prkosno odgovaram:
-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.
Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma ,dvadeset kila jako ,silovano dijete od trinaest godina i trideset osam kila prkosno tegari svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata , kao neka druga , mala grlica, Marija Magdalena ili Ivana Orleanska ponosno hodim, čini mi se da lebdim.
Ne znam šta će sa mojom tek otkrivenom djetinjom dušom ? Sad je oskrnavljena, upraljana , slomljena i beskrajno tužna, Valjda će je Božija milost očistiti i prosvijetliti.
Slijedeće jutro se pripremila.Britvu očevu ponijela,smislila šta ću. Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao dovršio nije. Pustiću ga da me povali.Predaću mu se,ali prije nego mi opet bol krvničku zada ,samo jedan rez i gotovo.Sanjala sam to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Mogu ja to. Ako četiri đuguma sa trideset osam kila mogu tegariti svako jutro , šest godina dan za danom , mogu i ovaj mali rez zarezati i podnijeti
Samo što se smjestih, eto ti njega. Smješkam mu se. On zadovoljno grokće;misli mala dobila svoje, dopalo joj se , oće još.E, vala i dobiće. Saginje se na mene , na dijete kost i koža, sisica nema , bradavice tek počele bubriti.Uskoro će valjat za navigavat?Njega nije nije briga za djete , samo želi da svoj bolesni, zvjerinji nagon prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice blati, siluje i ubija. Da ubiće je , konta on , juče mu sramotu nanijela.Posao nije dovršio.
Kako se saginje, ja u ruci britvu stišćem , ali …
Odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu, u potiljak pogađa , jednom pa drugi put. Tako jako da zvuk kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva , on pored mene pada. Tada ugledam srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na sunčevoj svjetlosti,i onda još jednom monstruma po glavi mlatnu i kaže:
– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.
Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:
-Odi sad , uredi se i upristoji, raznesi mlijeko,konja za hrast zaveži,neko će po njega doći,ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.
I odem ja;mlijeko raznesem ,kobilu bijelu za hrast zavežem,u školu požurim i pravo u klupu sjednem. Juče grlica , danas sestra . Ništa ne brini,čini mi se da mi šapće Nebo.Pogledam u nebo. Plavi se i svijetli , kao da mi se smješka.U djetinjoj , tek otkrivenoj duši neka lakoća. Ja prestajem da brinem. Ništa me više ne boli. Jeste da sisa nemam , jeste da su ko dugmad na radiju ,ali znam da postala sam žena.Ironija? Šta se može!? Tako se desilo i to je to. Sama sebe tješim i mudro zborim:
-Dobro došla u život Marija Magdalena lijepa , velika djevojčice, Frka Frkice , malena ženo bez sisa , dobrote i milosti puna.
Vratim se iz škole, u kući tišina.Majka i sestre sjede, oca nema. Niko ništa ne govori . Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena. U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se na neka mutna rabota navadi. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu lopatom rudarskom pobuca. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila i zakatančila.
Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i nevidljive niti plela.Slijedeće jutro , skoro sedmogodišnji brat ide sa mnom u štalu,pa iz štale na Podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem.
Počeše mi se tada malo brkati riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe. Riječi pod dizgin .Đugum imam,ali kamu vješto skrivam i pod aljinu turam. Neće više nikad niko od mene uzeti ono što ja ne dam.
Jesen je brzo dolazila. Starija sestra se prvih dana jeseni udala Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla.Dunja se sagiba pod teretom zrelih plodova,nikad bogatije nije rodila.Mislim, biće ove zime slatka za prodaju. Sestra sjede na ljuljačku, u krilo me posadi.Ja joj ko malo dijete dođem ; tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrkla od mladosti i ljepote,ali znam da je neka sila nekud vuče.Nikad mira nije imala.Uvijek je čeznutljivo u daljine gledala.
Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju kao na neku praznoglavu ljepotu frkisala. I ona je bila tek djete . Možda malo veće.I nju su bunili i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni , iako su se nekada ko ludi voljeli.U svoju je tugu uvlačili. Kaže – više ne može da diše i tu tugu u sebe da trpa. Ugušiće je načisto.Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila ide u veći grad ,kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.
Kaže more je neki prelijepi snovi i mora u susret da im hodi.Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela.Tada se činilo da to više nije bitno. Sestru sam poslije rijetko viđala . Jednom u par godina.Ali nas nije zaboravila. Svako malo poslala bi podosta novca. Otuđile se, iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.
Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih pjesama, nalik na sevdah.Imala milozvučan glas, svi su u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom, bujnim grudima , dugim nogama i radosnim licem , ali ipak malkice tužnim očima, gladali.
